Pismo obične Hrvatice:Kukasti križ i Igre Prijestolja

lipanj 24, 2015 maxportal
Share Button

NISU baš i neka vremena za izricanje malih misli i malih ljudi. Poput mene. Još k tome i žene. Ipak, u povijesti su poznati pokreti tako malih ljudi koji su učinili tako velika djela. Pa sam se povodila njihovim primjerom cijelog života, a i sad kad osjetih veliki pritisak u grudima i potrebu da vrisnem i izbacim iz sebe te turobne misli. Sasvim naglas!



Pored mnogih velikih riječi velikih Hrvata, koje se prenose velikim slovima u velikim medijima, moja malenkost zasjenjena od njihovih veličina i ne može očekivati njihov interes. Ni razumijevanje ni poticaj da skrenu u drugom pravcu. Ali treba li da me zaboli to? Jer, oni su bili nijemi na sve što sam htjela od njih, a bila bi njihova dužnost. Štoviše, sve su poduzeli za moj neuspjeh, za ono dobro što sam htjela donijeti iz svijeta. Ne, nikada ništa za sebe nisam tražila, uvijek samo pokušavajući pomoći drugima. Koji to sami nisu u stanju. Nigdje nije bilo sluha za moje molbe. Samo isprazna obećanja.

Na glasu smo kao izrazito muzikalan narod. S odličnim sluhom. No, očito za samo određenu vrstu glazbe. Koja dolazi s nekih drugih prostora. Iz nekih drugih usta. U nekom drugom duhu. Bolje je i ne ulaziti u detaljnu razradu tih izričaja koji su mahom prihvaćeni kao preneseni teškom groznicom, ali ne bih sad ni voljela skrenuti u tom pravcu. Jer na ovaj me čin natjerao jedan sasvim drugi događaj. Za koji već danima ne jenjava interes. I ne prestajemo ni slušati ni čitati objede na njega, naravno naših velikana, od kojih organizam kao posljedicu ima razne simptome. Tek jedna od njih je to gušenje u grlu i ta moja potreba da vrisnem, da me čuje cijeli svijet. I kažem istinu, moju, onako kako ju ja osjećam. Promatrajući sa strane.pismo, pero

Kao što sam naslov kaže, radi se o kukastom križu koji se tako podmuklo i pritajeno smjestio na sasvim krivom mjestu u sasvim krivo vrijeme. Te izazvao čitavu bujicu emocija s jedne strane, a s druge još i više izgovorenih riječi. Ispraznih i smiješnih, punih mržnje i loših namjera. Čekajući onu bar jednu pravu, koja bi pogodila u sredinu, ostajem gladna istine. I pravde. Sve što primjećujem je samo Igra Prijestolja. Na hrvatski način. Kao da već nismo poznati po tome. Kako će tko koga skinuti s prijestolja, s vlasti, s pozicije, s posla. Zabraniti mu da kaže ili se izrazi perom na papiru. To nije ona Hrvatska za koju smo se borili i mi i naša braća i naši očevi.

Tada se ustajalo protiv neprijatelja, za slobodu svoje djece, svoga naroda. I svoju osobnu. Da mogu vrištati ako mi se vrišti i reći što hoću i što treba, bez da me skinu. Tko zna na koji način. Sada se rat preselio unutar granica lijepe naše. Među one koji su se zajedno borili. Među njihovu djecu. Koja se dijele na Sjever i Jug. A ovi veliki ljudi, od kojih mi mali sve više moramo imati strah, to ne vide. Ne žele. Njima se sviđaju Igre Prijestolja. Jako ih to zabavlja. Ali ne umiju to činiti na vlastiti račun. Jer mi plaćamo tu suludu zabavu. Bez obzira što nemamo ni za preživjeti. Još smo k tome prisiljeni to svakodnevno gledati. U nastavcima. Izrazito loše izrežirane sapunice. Ne bi li nas se prozvalo suučesnicima.

Nije li dosta toga? Ja to ne želim! Narod to ne želi. A i ja sam glas naroda.

Nije li žalosno da moj sin ne smije otići na jednu običnu nogometnu utakmicu? Jer sam u strahu da mu se tu kod kuće može dogoditi zlo. Veće nego igdje drugdje gdje je bio u svijetu. Ili namjerava ići. Jer mu je vršnjak “s juga” prelijepe naše, prilikom zadnjeg ljetovanja rekao da je purger i da kao takav ne može ući u diskoteku, ali može dobiti nožić pod rebarce od prisutnog društvanca. Koje se jednako tako ponaša i ovdje u “njegovom” gradu. Na “njegovom” stadionu. Posvuda. Bez obzira što mu sestra studira u ovom gradu, gdje ju nitko ne mrzi. Štoviše. A moj sin, koji tako voli taj Split i ima divne prijatelje u njemu, čuda li, nije sasvim slučajno uopće rođen u Hrvatskoj, pa ni u Zagrebu, kojeg se toliko mrzi. Iz kojeg razloga? I kuda to vodi?

Odgovorni zbijaju šale od toga. Prebacuju lopticu na druge, baš kao u dječjim igricama. I smišljaju kako svaliti krivicu na one koji nisu krivi. Koji bi sve dali da se takve stvari ne događaju. Umjesto da im pomognu. I naprave reda. Za novac kojim im osiguravamo plaće. I instrumente da osiguraju disciplinu. Nego će dozvoliti takvoj grupici da inscenira nemili događaj. Kako im se svidi. I dati joj podršku “odozgora”. Vjetar u leđa. Da to čim prije i opet učine. Da dignu narod na noge. Da nas sramote u svijetu. Da popljuju trud naših reprezentativaca koji ginu na terenu, kako god se to nama ne činilo uvijek tako. Da zagorčaju život i isprazne kase organizatorima koji se trude da pokažemo svijetu koliko smo bolji od drugih, u odnosu na to koliko smo mali.

Dat će se grupici huligana da svrgne nekoga tko nekome ne odgovara. I pomoći im u tome. Da bi se učvrsnule neke fotelje, a neke izmakle. Koga ćemo okriviti ovaj puta? Koga svrgnuti s prijestolja? Pa postaviti podobnije. Kome? Opet samo određenoj grupaciji. A onda nekoj drugoj to neće odgovarati. Pa će se svastike nizati posvuda. Dešavati sve groznije stvari. I glave će samo padati. Samo ćemo rušiti jedni druge. Dok sve ne porušimo. I ostane pustoš i jad i bijeda od ove ljepote koja nas okružuje. Kojoj se svijet divi. Dok ne nanjuši smrad koji dolazi iznutra. A polako se nazire da je tako. Ne, nije to jedino što hrvati znaju.

Stanite! Probudite se! Čujte nas! Male ljude. I vi ste to isto. Bar do nedavna bili. Tako ste brzo zaboravili? I umislili kako ste pametniji od nas. Poslušajte ponekad one koji to zaista jesu. Koji su tu među nama. Koji bolje čuju i bolje vide. Ne dajte da vas zavara trenutna moć. Krhka li je ta riječ. Jer srušit će i vas već sutradan netko. Urazumite se više. Većini je postalo svejedno tko je na vlasti. Jer se ništa dobro narodu ne događa. A unutarnji ratovi su stalno sve veći. I dolaze od vas. Koji ste zaboravili da smo do jučer skupa ovce čuvali. Ili se borili na prvim linijama.

Siđite sami s tih prijestolja, dolje među narod. Spustite glave i pružite ruke. Odavde je sasvim drugačiji pogled, nego gore kod vas u oblacima. I drugačija klima. Ovdje dolje je realnost. Teška. Ali je čišći zrak. Vaša mržnja stvara sjever i jug, istok i zapad, unutar jednih granica. Možda da i njih srušite. Tako nas je malo. Ne činite to! Ne dijelite našu djecu. Ne dijelite branitelje i policiju. Ni Hajduk i Dinamo. Ne dozvolite da bogataš živi od siromaha. Prestanite igrati te opasne igre. Vrijeme u kojem živimo zove se stvarnost. I odvija se sada. Znate li učiniti nešto dobro? Mijenjati ovaj svijet. Nabolje. Ne potkopavati ga, da propadne. Pružiti napokon tu ruku i naći zajednički put za spasenje. Bez obzira što svi ne misle potpuno isto. Cilj bi trebao biti isti. Nas neće biti, ali ostaju naša djeca iza nas. I njihova djeca. I njihova. Koja će o vama učiti u školama. I možda padati razrede. Jer im neće biti lako pojmiti to što ste vi činili. Bit će to neshvatljivo generacijama iza vas.

Možete li učiniti nešto dobro? Za domovinu za koju kažete da vam je tako važna. Za njenu povijest. Možete li prestati igrati Igre prijestolja i ostaviti to za male i velike ekrane. Kao što je i zamišljeno. I uz božju pomoć zajedno nešto poduzeti. Bez naglašavanja razlika. Bez podjela naroda na ZA i PROTIV. Bez da i ja živim u strahu od vas, ako kažem to što mislim. Da se i mene ne skine. Bilo kako. Možete!

S prijestolja Žene, Majke, Kraljice. Koja to svakako jesam, ali se u ovako ograničenoj domovini, isklesanoj po vašoj zamisli, po ničemu to ne priznaje, onako za stvarno, kao i mnogima koji bi to zaslužili. Krajnja ozbiljnost u kojoj je “žena, majka, kraljica” prihvaćena, tek su stihovi lakih nota, već spomenuti u gornjem tekstu. Nešto gore bi bilo da me skinu s posla i sa plaće koja ponekad ipak pronađe put do mog bankovnog računa. Da kao samohrana majka ipak nekako nahranim svoju djecu.

Već  sam se uvjerila, ne postoji institucija koja bi u tom slučaju imala volje zbrinuti ih. A najgore bi bilo da me natjerate, svojom ohološću, da sama skinem krunu i priznam poraz. Ne zato što sam gubitnica i što ste vi bolji, već zato što niste dostojan protivnik mojoj borbi za pravdu, protiv gluposti, ograničenja. Igrate po principu sto na jednoga. Jači na slabijega. I želite li me ušutkati okrutnijim oružjem od mojeg, ja ginem. A moje oružje čine jedino ponos i riječi. Koje se ne može ni svrgnuti ni uništiti. Zato i jesam nezaštićena vrsta jednako u vlastitom domu, poslu i domovini. Ali sam i optimist koji uvijek vjeruje da ima nade. I načina. Da može biti bolje. Samo ako tek nekolicina vas, ipak malih ljudi na velikim pozicijama, zastane i shvati da se može i putovima koji još nisu utabani. Koje tek treba pronaći, prokrčiti.

Može se, sve se može, ako se pokuša. Ako se ima jasan cilj. U korist svima, ne samo pojedincima. Ako ima volje. I ljubavi. I vjere.

Žena Majka Kraljica

Foto:Iustracija MP



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button