Pismo prijateljici koja je 1991. godine s ocem iz Zagreba otišla u četnike

kolovoz 5, 2015 maxportal
Share Button

DVIJE zagrebačke prijateljica Ivanka i Branka početkom 90-ih zajedno su išle u školu u zagrebačkoj Dubravi. U predvečerje agresije na Hrvatsku zavšile su sedmi razred. U osmom se Branka nije pojavila. Bilo joj je 13 godina kad je s obitelji napustila Zagreb i otišla u Dvor na Uni, kako bi joj se otac pridružio četničkim postrojbama.



Ivanka je ostala u Zagrebu tužno gledajući za Brankom. Teško je proživjela odluku oca svoje prijateljice.

Većina muških članova Ivankine obitelji sudjelovala je u Domovinskom ratu. Za njenog strica kažu da zna za svaki metak ispaljen u Domovinskom ratu jer je kao izviđač Tigrova prošao sva ratišta. Budući šogor je u vrijeme Oluje ravno s prve crte bojišta došao u rodilište poljubiti ženu i tek rođenog sina, a svekar je cijeli rat proveo u čizmama. Rođeni ujak poginuo je prvi dan Oluje.

To je samo dio obiteljske slike koja je izravna posljedica rata koji je pokrenuo otac njene prijateljice i mnogi slični njemu.

Branka je danas zrela žena, preziva se Rogulja, a u kolovozu 1995. s “traktoristima” je napustila Hrvatsku. Svake godine u vrijeme Oluje na društvenim mrežama objavljuje mitomanske podatke kako su Hrvati počinili genocid nad nenaoružanim Srbima i protjerali ih iz Hrvatske. Za Branku Rogulju Oluja je “zločin bez kazne”.

Ivanka  je tužna kad vidi Brankine objave na facebooku, a ove godine nije izdržala i školskoj prijateljici je napisala pismo:rogulja b

“Ponosna sam što mi kći raste u slobodnoj i ponosnoj zemlji. Razočarana sam ljudima koje sam voljela, a ne mrzim ih ni danas, ljudima zavedenim trulom politikom, ljudima koji ne cijene sebe, zemlju u kojoj su rođeni, u kojoj su rasli, koja im je pružila najljepše trenutke djetinjstva i mladosti.

Draga moja Branka, imale smo 13 godina kada si ti znala kamo se i zašto seliš, a ja sam bila samo naivno dijete, neiskvareno, kao i moji roditelji. Kada nas je pogodio vihor rata ni tada te nisam mrzila kao ni danas. Samo što boli svake godine, na isti datum, gledati tvoje objave o “nezaboravu na progon”. Zašto se ne sjetiš 18. 11. ili 11. 7. napisati nešto na svoj zid?!

Vukovar i Srebrenica za tebe ne postoje, nisu se dogodili. Za tebe postoji samo tvoj bijeg u sigurno prijevoznim sredstvom do mjesta gdje su te prihvatili i primili kao svoju. Nisi bila mučena ni silovana. Od kud ti pravo da pljuješ po zemlji koja ti je dala sve?! Od kud ti pravo da od moga oca stvaraš zločinca?! Čovjeka koji u ratu nije ispalio niti jednog metka. Možeš li ti to reći za svojega?

Duboko sam razočarana vjerujući da se ljudi s vremenom mijenjaju, da ih život uči da ne mrze, da sagledaju stvari onakvima kakve jesu. Što očekivati od tvoje djece sutra ako ti danas tako razmišljaš?

Stoga ti, moja prijateljice, javno pišem, na današnji dan. Nitko te nije tjerao, ni 1990. iz zagrebačke Dubrave, niti 1995. iz Dvora na Uni. Sama si otišla. Budi i dalje ljuta, razočarana i puna mržnje ako želiš.

Ja ti danas poručujem da sam sretna i ponosna na svoga strica, na svoga svekra, šogora, na svoje prijatelje i susjede te na svoga ujaka, koji je na današnji dan izgubio život u akciji Oluja.

Ne mrzim te, volim te i opraštam ti. Oprosti i ti sebi, draga moja. Bolje će ti biti u životu, a i tvojoj djeci.

ZA HRVATSKU SVE, A HRVATSKU NI ZA ŠTO!”

Ivanka.

Foto: facebook



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button