Predsjednik Tuđman imao je viziju, a njegovi nasljednici samo proviziju

prosinac 11, 2014 maxportal
Share Button
marko-jurič-foto1[1]
Piše:Marko Jurič

PETNAEST godina nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i Hrvatske imamo stvarnost premreženu raznim podjelama, političkim korupcijama, kriminalom, ali najgora i najteža od svega je unutarnja mržnja koja razdire ovaj naš mali hrvatski narod. Onaj krležijanski ‘hrvatski jal’ postao je najveći neprijatelj, najokrutniji agresor, najsuroviji zločinac koji ubija, kolje dušu hrvatskoga čovjeka. Strašna je to kob koja nas je zadesila i koju živimo na svakom koraku ove naše male i kako kaže himna, Lijepe domovine.

Formula Tuđmanovog uspjeha bila je upravo to jedinstvo naroda koje je uspio postići. I tada je bilo puno protivština, podjela na jugoslavenske i hrvatske kadrove u vojsci, policiji, tajnim službama. I tada su udbaši igrali svoje zaplotnjačke igre. I tada su mediji derali po svemu što je bila Tuđmanova politika, po njegovom taktiziranju, pregovorima itd.

Na svakom koraku su se pojavljivali razni pametnjakovići koji su u svojim nerealiziranim životnim biografijama upravo na pljuvanju Tuđmana pokušavali za sebe ukrasti djelić njegove veličine, poneki politički bod, neku društvenu nomenklaturu, neku domaću ili stranu apanažu za svoju egzistenciju prožetu sebeljubljem, lijenošću i karakternom izopačenošću.

Sav taj hrvatski jal, sav taj jad hrvatskoga naroda nije mogao za Tuđmanova života odigrati neku značajniju ulogu. Veličina tog čovjeka, njegova politička mudrost, vizionarstvo, snaga i odlučnost nadigrali su sve te ljudske ništice.

Nažalost, Tuđmana više nema, ostale su političke barabe, zajedljivi pametnjakovići koji na jutarnjim kavama i rakijama znaju sve o svakome i nitko ne valja osim njih, ali oni se politikom ne žele prljati jer politika ili opće dobro njihovu žrtvu, njihov angažman ne zavrjeđuje. Oni su vrjedniji, važniji, bolji, od nekakvih gluposti kao što je ljubav prema domovini koja ne zaslužuje njihov trud. Oni su sami svoji hodajući spomenici jer su jednom nešto napravili za državu i danas grickaju te apanaže zatrovani vlastitom sitničavošću, zavišću, nepriznatim kukavičlukom, a zapravo svojom vlastitom ispraznošću.

Upravo tu prazninu pokušavaju ispuniti cinizmom, zlobom, nerijetko i alkoholom, a sve po načelu ‘nek susjedu crkne krava’. Kada im kažem da ljudima treba vratiti nadu polude k’o opareni i stanu braniti svoja načela da najprije treba obračunati s ovim, onim, Mirkom, Pavlom, Jankom jer svi su umočeni u kriminalu, laži, prevari i izdaji. Vjerojatno ima istine u tome, ali tko onda ostaje? Tko bi u Hrvatskoj ostao nakon što bi svakom uzeli mjeru? Tko je taj savršeni koji zna, može i hoće? Tko?

https://www.youtube.com/watch?v=3vLqTjhH1DI#t=17

Tuđman je vrlo dobro znao da ne postoje crno-bijeli likovi. U svakome se može naći nešto dobra i od svakoga se pod određenim okolnostima može nešto dobiti. Nisu ljudi u svojoj biti loši koliko ponekad znaju biti okolnosti u kojima žive. Tuđman je znao uzeti to dobro. Je li trebao lustraciju učiniti? Pa vjerojatno jest. Samo kada? Kada je bio taj trenutak kada je mogao predahnuti od borbe za opstanak države i pozabaviti se time?



Tuđman je bio i ostao jedini hrvatski predsjednik koji je imao viziju. Svi ovi koji su došli nakon njega imali su jedino proviziju.



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button