Priče ispod Šatora: Kako je Juri K. iz Imotskog tortomajstorica pobjegla u Afriku?

svibanj 15, 2015 maxportal
Share Button

ŠATOR još uvijek stoji i prkosi svim podmetanjima, naletima, potplaćivanjjima i PR stručnajcima suprotne strane. Nije se urušio ni nakon što su nekadašnji stupići zamijenili pozicije pa sad umjesto da ga podupiru oni podupiru samo svoj ego propitkujući smisao šatora i prosvjeda, nudeći revolucionarno nove ideje i hraneći svoje frustracije, a njih ima na sve strane.



No, Šator ne bi bio Šator da ne odolijeva svima i svemu, do pobjede. Zašto je šatorska snaga tolika, iako su pod njim uglavnom invalidi, to je posebna enigma, a ja mislim da snagu Šatora čini spontanost, ljubav i upornost. Kad god naletim do Šatora uvijek se razveselim i odmorim među ljudima koji djeluju zdravije od onih koji imaju i ruke i noge, ali nemaju dušu. Posebno me razveseli kad saznam neku dobro čuvanu tajnu koja utječe na uspjeh i bila bi prava poslastica za Milanovića i njegove partizane, kad bi ju oni znali protumačiti i primijeniti.

Ssrećom oni ne saznaju one najljepše tajne pa ispadaju glupavi i nemoćni. Jedna od glavnih tajni ovog najuspješnijeg festivala demokracije je duh ratnika koji vlada pod Šatorom, a moj glavni junak Jure u tome prednjači na svoj poseban način. Kažu mi da je se već pomalo umislio, al ja ne vjerujem ni Marku ni zavidnicima jer znam da Jure nije od te sorte. On je, iako iskusni ratnik, ipak duša od čovika, ljudina koji pada na sitnice i vjeran je drug, budući nije oženjen pa ne mora biti vjeran suprug.rođo-savska[1]

Tako sam prošli put saznao za jednu zanimljivu priču koja se nedavno dogodila, a ima veze s Jurom i njegovim šarmom. Sjećate se onog njegovog graha, koji nije pojeo? Da, bila je to višesatna emocionalna tragedija i razočaranje za Juru i Marka. Njihova tuga je bila ogromna i nije ostala tajnom niti jednom pozornijem gostu pod Šatorom, posebno ne ženskom dijelu šatorske populacije i gostiju.

Tog tužnog popodneva, nakon saznanja da od graha ne će biti ništa, pod Šator je došla jedna draga, pametna, zgodna i obljubljena gošća, koja svako malo navrati da bi vidjela šta ima novoga, da bi probacila koju priču i uživala u društvu najsimpatičnijih ljudi između Pešćenice i Malešnice.

Njezina pojava kod Jure svaki put izazove grcanje i nemir koji ga obuzima kad ne zna šta bi sa sobom. Tako je bilo i toga dana. Lijepa Lucija je došla pod Šator kao što sunce dolazi jutrom u sjenom obljubljenu sobu. Čim je ušla zasjale su Juri oči, a Marko je brzo pogurao svoja kolica da mu omete planove. No nije koristilo. Lucija je sjela za stol, petnaest momaka ju je upitalo što će popiti, al je samo Jure ugrabio mjesto blizu nje. Malo pomalo razvezla se priča pa je Lucija priupitala zašto je Jure tako čudan danas. Umjesto da Jure odgovori, Marko je uskočio, to mu je inače običaj kad prijatelja želi uvaliti u neku nevolju.

Objasnio je Luciji da se danas dogodila nevolja oko graha i da je zbog toga Jure razočaran u ženski dio hrvatske šatorske populacije. Lucija je pozorno slušala što joj Marko priča, pogledala Juru umilnim pogledom i počela pričati o svojim kuharskim umijećima. „Grah, dragi moj Jure, ti nije ono što tebi treba. Tebi treba šećera, nešto slatko“. „Slatko, ajde ne pričaj svašta, nadovezao se Jure, ja i šećer, ja i slatko“? „Da, baš tako, nastavila je Lucija, tebi treba kakav dobar kolač, torta“.

„Ma kakva torta, ženska glavo, to je za žene i mekušce, a ne za ratnike“, nastavio je Jure siguran da Lucija nema pojma o čemu priča. „Ajde Jure, pusti Luciju nek’ kaže do kraja“, umetnuo je Marko. „Fala Marko“, dodala je Lucija i počela pričati kako ona obožava torte, da joj je torta zakon i da ona obožava ljude koji vole torte.

Čim je Jure čuo što Lucija obožava odmah mu se promijenio ukus i počeo je priču da je on kao dijete volio torte, ali da je izgubio tu ljubav u ratu jer im je neki kuhar napravio nekakvu tortu koja je sva bila peckava, nikakva i da ga je od toga toliko bolio trbuh da nije mogao ni na prvu crtu. Em je bio bolestan, em je skoro radi glupe peckave torte izgubio image hrabrog ratnika i skoro postao zabušant.IMG_7734_reze_tortu66_slika[1]

Od tada one mrzi torte, kad ih netko spomene dobije napad PTS-a (post tortnog sindroma). Lucija je uvidjela ozbiljnost problema i objasnila Juri da je to prirodna pojava nakon prežderavanja tortom ili nakon konzumacije peckave torte. No, ona je specijalist za torte, basta.

Kad je Jure osjetio kamo voda teče uzeo je zamah i pogurao još malo vode na svoj mlin te priupitao Luciju bi li bilo moguće da jedna takva torta sljedeći put obraduje njega i ekipu pod Šatorom. Nije da nema kolača, ima ih i previše, al’ jedna Lucijina torta, to bi bio šlag na tortu. Jure je govorio o torti kao da mu je to jedino drago jelo, zaboravio je grah i razočaranje. U očima mu je svjetlucalo svjetlo dok je čekao na Lucijin odgovor. „Ok, nastavila je Lucija, onda evo mene sljedeći put s tortom“. „Kakvu najviše voliš“? „Sachericu“, dodao je Jure siguran da time pokazuje europsko bečki ukus. „Odlično, ja ju obožavam praviti i jesti“, nastavila je Lucija oblizujući si usne kao da je tek sad pojela komad Sacher torte s najboljom marmeladom i najčvršćim čokoladnim omotom.

Marko je sjedio u kolicima izvan sebe, nije vjerovao da je Jure u samo dvije minute opet uspio zainteresirati kolegicu za svoje preferencije, no on i Jure su nekako u kompi pa će i on imati od toga koristi. Jedino na što on mora pripaziti je da svojoj ženi ne hvali previše Lucijinu tortu. Rečeno, dogovoreno.

Za dva dana je torta trebala umarširati s Lucijom pod Šator. Prošla su ta dva duga dana, Jure i Marko su čekali na tortu, društvo se veselilo jer je Jure naravno svima ispričao tko će mu donijeti tortu. Nije sve baš bilo onako kako se dogodilo, Jure je dodao ponešto u stilu, torta samo za njega, od Lucije itd. No, momci nisu bili ljubomorni, a cure su se smješkale. Kao da su znale da nije baš tako lako napraviti pravu Sachericu.

Prošlo je popodne, spustila se duga mračna noć, Jure je čekao i čekao, kolege su mu se počeli malo smijati, malo ga zafrkavati, a cure su se veselile jer je na pomolu bilo još jedno ukusno razočaranje od kojega će se u sljedećih par dana živjeti na Jurin račun. Lucija nije banula ni sutradan ujutro, nije se ni javila pa se Jure zabrinuo da joj se štogod nije dogodilo, da ju neki antišatoraš nije premlatio, oteo tortu i pojeo s onom rugobom iz Okupaya.

Umjesto Lucije se javljao njezin telefon, ali na engleskom. Bilo je to Juri čudno pa je odlučio s povećom pratnjom uputiti se do Lucijinog stana da vidi što se dogodilo. Naoružan hrabrošću starog ratnika došao je do Lucijinog stana, ali nje nije bilo. Svratio je u kafić ispod zgrade i raspitao se di je Lucija. Konobar je bio izrazito ljubazan i rekao ekipi da je Lucija prekjučer u kasne sate otišla na aerodrom, koliko on zna odletjela je negdje u Afriku.

Juri je bilo čudno jer Lucija nije govorila o Africi pa je počelo nagađanje što bi nju moglo tako iznenada otjerat do Afrike, hoće li se vratiti, ima li ona tamo nekog crnca za kojeg nitko nije čuo, je li u pitanju kakva veća igra, zavjera ili bilo što sličnoga.

Sve je bilo čudnovato, a Jure je ošamućen okrenuo glavu od stola i pogled mu je pao na Milanovićevog birača, penzionera, koji je upravo kopao po kanti za smeće. Penzioner se dobro sageo, skoro je upao u kontejner i onda je izvukao nešto okruglo tamno iz kante. Obrisao je rukom ulov i odvalio jedan komad. Jure je samo zašutio i nije nikome, osim meni, ispričao što je vidio.

Znao je da ga žene obožavaju, al da su u stanju zbog jedne neuspjele Sacherice pobjeć u Afriku da bi izbjegle sramotu, e to je i za njegov šarm bilo previše. Pa šta fali jedna peckava Sacherica, pomislio je. Napravit ćemo drugu, al u Afriku draga Lucija, u Afriku se ne bježi od hrvatskih ratnika. Ma nije ni njima u ratu baš sve uspijevalo, ali su pobijedili i nisu bježali k’o Milanović.

Vinko Vukadin/Foto: Maxportal



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button