Moja današnja priča se nije odigrala ni pod šatorom, ni u nekom kafiću, ni na cesti nego u crkvi sv. Marka. Zato je ona posebno zanimljiva, a ja ću vam u dva nastavka, zbog dužine, prepričat što se događalo u odlučnim trenucima kad je policijska mašinerija po zapovijedi Čedomira Ostojevića udarila na hrvatske ratne vojne invalide.
Sigurno ste i vi drhtali dok ste gledali kako se policajci pod punom ratnom spremom kreću prema Gornjem Gradu da bi pokazali svu silinu državne represije, da bi zaustavili invalidska kolica u napadu na ustavni poredak i fotelje naših poznatih guzičara. Tako sam i ja strepio sve dok nisam stupio u kontakt s Jurom i ekipom na trgu.
Oni su mi samo javili da nema potrebe za organiziranjem dodatnih pojačanja jer su tu i HOS-ovci i specijalci i Tigrovi, a gdje su oni zajedno tu nema straha ni od hrvatskih četnika i partizana kojima oni smetaju.
No pusti ti propagandu, mislio sam si ja, bolje je malo zaviriti u crkvu da vidim je li to Jure opet pretjerao, je li ga Marko izazvao pa Jure otkriva i nepostojeću hrabrost ili je sve stvarno bez opasnosti za junake mojih šatorskih priča.
Da su bili u opasnosti, to se ne da poreći, da su nastradali bilo bi to tragično, a da su lagali to ne vjerujem. Bilo je dakle već pokasno, policijski sat je izmicao, kazaljka na trgu je neumorno odbrojavala sekunde, a na Gornjem gradu se nije više čuo ni zov čuvara starih svjetiljki. Sove i šišmiši su davali zadnje instrukcije mladunčadi u gnijezdima i pripremali se za lov kukaca u toj mračnoj noći.
Skoro čitav Donji Grad se spremao na izlazak ili spavanje, a na Gornjem Gradu se odvijala prava drama. Skupina odvažnih invalida, među njima Jure i Lula, te naši specijalci, su šutljivo vozikali invalidska kolica po pločniku, čekajući da se velika kazaljka spusti na dvanaesticu, a mala da zapne na desetki pa da vide hoće li policijski kordon stvarno udariti na invalide. Nešto iza deset su se trgom pročuli teški koraci oboružane policije, čizme su udarale kao što nekada udarahu partizanske cokule, i nagovještale su da ova noć ne će biti kao druge noći naše države.
Bila je to prva noć u povijesti naroda kada je hrvatska policija, pod punom spremom, krenula na hrvatske ratne vojne invalide, na ljude u kolicima, muževe i žene bez ruku, nogu, slijepe i lošega sluha.
Oboružani kacigama, pendrecima i štitnicima, nabildani momci su krenuli da invalidima utjeraju strah u polomljene kosti i nepostojeće udove. Do ove večeri smo iskusili da na hrvatske domoljube udaraju četnici pusićkine loze i pretci ove partizansko komunsitičke elite, al da službena hrvatska policiija udara na one koji su izgubili zdravlje za slobodu, to je bila povijesna premijera, bolje rečeno povijesni premijer.
Čitav taj dan su se oštrili partizanski medijski noževi, invalide se proglašavalo ološem, rušiteljima poretka i antinarodnim elementima. Pripremala je se noć dugih pendreka namijenjenih hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Trg sv. Marka je sličio kakvom koncentracijskom logoru, u sred njega invalidi i njihovi prijatlji, njih oko pedesetak, oko njih željezne ograde kao za najkrvoločnije zvijeri, iza ograda naoružana policija, a samo jedan otvoren uzmak, onaj prema vratima crkve. Nešto iza deset sati je policija izdala „naređenje“ da se invalidi povuku s trga. Kao u neka stara vremena nije izdana zapovijed nego naređenje.
Pred silinom policijske snage i oklopa invalidi i prijatelji su bili naizgled nemoćni. Skoro da nije bilo izlaza, osim da potraže azil u crkvi sv. Marka. Sukob hrvatskih veterana i milanovićeve policije je izgledao neizbježan, a prvi redovi policajaca su već bili isukali pendreke da hrvatskom narodu opet očitaju lekciju tko je u ovoj državi poželjan, a koga se samo trpi. Stari ratnici nisu željeli sukob, znajući da i među policajcima ima djece branitelja i da nisu svi dragovoljno došli udarati po svojim suborcima ili očevima. Na kratkom savjetovanju Broja Jedan s ekipom, donesena je odluka da se povuku u crkvu, ali ta miroljubiva odluka nikako nije odgovarala kreatorima kaosa i onima koji su sve bili isplanirali da udare na invalide.
Kad su već ostali kratkih rukava, dok su čekali u batinaškom kordonu, čedni policajci iz prvih redova su krenuli prema crkvi i crkvenim vratima. Jedini cilj: otmica nekoliko invalida, specijalaca i tigrova. I tu počinje ono što niste do sada znali. Tu počinje priča o skladu i zajedništvu Tigrova i specijalaca. Priča o Juri i Luli, koji su od otmice spasili specijalca, ali i o specijalcu koji se odužio kad je čedni policajac pokušao uhvatiti za vrat jednog tigra.
No, to je priča za sutradan. Do sutra se strpite kao što su se i naši invalidi morali strpit da ih saveznici oslobode iz okruženja.
(Nastavak objavljujemo sutra)
Vinko Vukadin
Foto: Maxportal
