Profesor Damaška: O tužbi Hrvatske protiv Srbije više se odlučivalo u Londonu nego Zagrebu

veljača 8, 2015 maxportal
Share Button

Smijenili su me jer nisam imao političke veze: Umjesto tužbe da je sam počinila genocid Srbiju je trebalo  tužiti da nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera mogla lakše dokazati

—————————————————————————————————————————————–NAKON presude Međunarodnog suda pravde o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid, za HRT je ekskluzivni intervju dao ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale, na čije je mjesto odlukom Vlade u listopadu 2013. imenovana profesorica Pravnog fakulteta u Rijeci .



Dr. Damaška nakon karijere na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio jedan od najvećih znanstvenih autoriteta na području kaznenog prava, nakon Hrvatskoga proljeća odlazi u Sjedinjene Američke Države. Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Damaška prvi je put komentirao presudu i govorio o razlozima smjene s mjesta prvog čovjeka hrvatskoga pravnog tima.

“Presudi Međunarodnog suda pravde ne treba pripisivati veće negativno značenje od onog koje doista zaslužuje. Da bi se smanjilo nezadovoljstvo i razočaranje ishodom parnice, posebno u ratom napaćenim sredinama, treba imati u vidu da se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu.

Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Naprotiv, obrazlažući zaključak većine sudaca da Hrvatska nije dokazala genocidnu namjeru Srbije, presuda jasno utvrđuje postojanje tih zločina.PXL_030314_7340538_03_jpg_655x300_q85_crop_upscale1212[1]

Bila bi još veća pogreška pomisliti da okolnost što Srbija nije osuđena za genocid znači da se ne može smatrati agresorom. Država može biti odgovorna za genocid a da nije počinila agresiju, baš kao što može počiniti agresiju a da ne bude odgovorna za genocid. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskoga pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanje o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali samo u nepovezanim fragmentima zbog izoliranih činjeničnih utvrđenja u postupcima protiv određenih osoba. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj.”

Na upit o stavu brazilskog suca Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi kako „dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju. Prema njegovu mišljenju, u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima očito je da su ne samo počinjena djela genocida nego i da je postojala namjera, prof. Damaška kaže: 

Iako Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, njegovi su se suci u predmetu Bosna protiv Srbije odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere, kriterij koji se bitno ne razlikuje od anglo-američkoga dokaznog standarda u kaznenim postupcima. Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka.

Povodeći se za tim standardom, zaključili su da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište. Počinjena ubojstva, rasuđivala je primjerice većina sudaca, mogla su biti počinjena u namjeri da se hrvatsko stanovništvo navede na bijeg. No smatram da nije lako kritizirati odluku Međunarodnog suda pravde da se – iako nije kazeni sud – posluži tako zahtjevnim kaznenopravnim standardom.SUG-U-HAAGU1-660x330[1]

Odgovornost države za povredu Konvencije pretpostavlja, naime, usputno utvrđivanje vjerojatno najtežeg zločina među kaznenim djelima. Suvremeno se pak pravosuđe rodilo djelomično baš iz zabacivanja inkvizicijskog načela da se u pogledu najtežih kaznenih djela može ublažiti teret dokazivanja. Vratiti se tom prevladanom načelu nije nipošto lako! No složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom. Možda ću o značenju te okolnosti imati prilike nešto više reći u nastavku.

Izgledi su bili minimalni nakon što je odbijena tužba BiH

Profesor Damaška je istaknuo da presudi ne treba davati veće negativno značenje od onog koje zaslužuje i da treba imati na pameti da  se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu, te da odluka ne znači da događaji koji se spominju u tužbi nisu bili drugi izvanredno teški zločini protiv čovječnosti.

Unatoč tome što Srbija nije osuđena za genocid ne znači da se ne može smatrati agresorom, smatra on, te dodaje kako se iz presude ipak stječe jasna slika o kalvariji koju je Hrvatska prošla u Domovinskom ratu.

“Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja – koju bi presuda mogla pružiti – učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane”, smatra prof. Damaška.

Dodaje da je mišljenja kako bi izgledi za uspjeh bili bolji da smo tužbu izmijenili jer bi se genocid Srbije mogao dokazati da je Sud napustio  dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. Prof. Damaška bi tužbu ograničio na ono što bi bilo lakše dokazati, smatra da je “trebalo preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršila  Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati”.

Visoki standard dokazivanja genocida

Ono što je možda postalo najvažnije u raspravama nakon presude haaškog suda odnosilo na standard dokazivanja genocida, mnogi se pitaju je li on previsoko postavljen, pa i brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi ‘da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi’. Posebno se osvrće na zbivanja u istočnoj Slavoniji, Lovasu, Bogdanovcima, Iloku, Vukovaru, gdje tvrdi da su djela genocida počinjena te da postoji namjera.  Profesor Damašla smatra da Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, stoga su se suci tog suda odlučili u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije odlučili primijeniti kriterij koji je vrlo zahtjevan za dokazivanje genocidne namjere.

“Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka”, rekao je profesor Damaška.  Dokazi koje je Hrvatska podnijela ipak ne isključuju mogućnost da su se ubojstva, sve što može potpasti pod genocid, dogodila u namjeri kako bi se Hrvati protjerali iz određenih krajeva. “Složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom.”Vesna-Crnic-Grotic

Profesor Damaška komentirao je i izjavu šefa pravnog tima Srbije, Saše Obradovića,  da se o ”operaciji Oluja više ne može govoriti kao o zakonitoj akciji”. Rekao je kako iz presude o genocidu nije jasno tko je bio agresor.

“Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu”, zaključio je.

Srbi krivo tumače presudu

“Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske.

Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine. Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi”, zaključio je Damaška.

Nakon razrješenja s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske prof Damašaka nije javno govorio o razlozima odlaska.

“Kad je riječ o razlozima mog odlaska, najvažniji je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao” rekao je  ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale.

Ipak, Damaška je uvjeren kako njegov odlazak nije utjecao na ishod parnice. “Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla”, kazao je prof. Damaška.

Maxportal/Hrt
Foto: T. Čuveljak/ UN



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button