Proslave ustanka treba ukinuti, a ozakoniti samo europski 9. svibnja i komemoracije za žrtve

lipanj 24, 2015 maxportal
Share Button
Mate-Bašić[3]
Piše: Mate Bašić

Ni ovoga 22. lipnja, službeni Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, kao ni nikada ranije, nije u sisačkoj Brezovici obilježen, a posebno nije “proslavljen” onako kako su to autori njegova uvrštavanja u kalendar državnih blagdana zamišljali 1990. kad su nacional-ideologiziran nadnevak 27. srpnja, Dan ustanka narodaa (množina) Hrvatske, njime zamijenili.



Štoviše, kao i dan ranije – a u svjetlu neviđena diplomatskog uvredljiva izazivačkog incidenta, kojega je su u velebitskom Jadovnom organizirali predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, ujedno i predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku dr. Milorad Pupovac, te pripuzavši mu interventni ministar kulture u Kukuriku-vladi Berislav Šipuš et al., a gdje je u ulozi glavnoga partibrejkera nastupio recitatorski tenor Aleksandar Vulin, izaslanik predsjednika srbijanske Vlade i tamošnji ministar rada Aleksandar Vulin – i ovaj je omanji skup pred puno medijskih, policijskih, vojnih i političkih djelatnika, protekao u ozračju – praznih parola i neraspisane predizborne kampanje.

U imaginarnom ideološkom boksačkom ringu, glavne su protivnici, očekivalo se, trebali biti predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i njoj suprotstavljeni predsjednik Vlade Zoran Milanović, no sraz je, međutim, uglavnom izostao, s time da je premijer uspio demagoški formulirati eskapističku misao:

– Hrvatska teško da bi postojala bez partizana, a sigurno ne bi postojala bez branitelja iz Domovinskog rata – rekao je Milanović, dodavši da su tri čovjeka obilježila 20. stoljeće u Hrvatskoj: Stjepan Radić, Josip Broz Tito i Franjo Tuđman – “koji je bio partizan i član Komunističke partije od 1942. i toga se nikad nije sramio niti je to negirao. Pa kom’ pravo, a kom’ krivo”, dok je predsjednica bila ponešto jasnija i određenija, kazavši da hrvatsko društvo želi očuvati antifašizam kao povijesnu vrijednost, ali ne i komunizam kao ni svaki drugi oblik totalitarizma:

– Osnutak Sisačkog odreda bio je početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je predajom dijela hrvatskih krajeva okupatorima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi – poručila je Grabar-Kitarović, istaknuvši da je, u odnosu na broj stanovnika, antifašistički pokret u Hrvatskoj bio najmasovniji, ali i da su žrtve bile velike – 64.000 mrtvih. – “U Domovinskom ratu završena je povijesna borba za samostalnu državu Hrvatsku, a antifašistička borba bila je jedna od njenih etapa” – rekla je Grabar-Kitarović, kazavši kako je hrvatsko društvo zrelo, poštujući povijesnu istinu, priznati i što se događalo potkraj i nakon Drugog svjetskog rata: –

“Ne umanjujući žrtve antifašista i zločine NDH, možemo osuditi sve zločine koji su se, bez opravdanja, dogodili i nakon rata”…mate bašić, dan ustanka

Govorili su tamo i veleposlanik Kraljevine Norveške Henrik Ofstad, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, nekakav zapjenjeni govor pročitala je i sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček (obraćajući se “drugovima partizanima”, i pozdravljajući sa “smrt fašizmu, sloboda narodu” ?!).

Zločesto bi bilo cjepidlačiti tko je među govornicima zaboravio, a tko nije zaboravio, spomenuti “Druga Tita”, ali valja primijetiti kako je najveća “frljićevska zvijezda ovoga igrokaza” (gle čuda, oteo mi se novi teatrološki pojam!) bio je Franjo Habulin, predsjednik SABAH-a (Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske), koji je – petljajući nešto u svezi nedavne neobjašnjive pojave kukastoga križa na Hajdukovu stadionu i rušenja tisuća partizanskih spomenika, te u svezi slavne i nezaobilazne (naravno, zabetonirano pozitivne i zacementirano vodeće) uloge Komunističke partije u Drugom svjetskom ratu – onima koji su to već znali kazao da je “tog 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno prva antihitlerovska postrojba u okupiranoj Europi. Odred je imao 77 boraca, predvodili su ih zapovjednik Vlado Janić Capo, a pripadnik odreda bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Završetak Drugoga svjetskog rata doživjelo je 38 boraca”…

https://www.youtube.com/watch?v=mC5vrCxCUKY

No, Habulinov govor izazvao je nedoumice u glavi moje anglofonske supruge, koja je, iako multilingualna, na svojemu FB-profilu zavapila za pomoć: – “Ljudi svašta izgovore pred mikrofonom i kamerom, pa tako snimak u sinošnjoj Bujici prikazuje kako je onaj dedek Habulin u šumi Brezovica jučer rekao kako je tu počeo ustanak “protiv okupacije Kraljevine Jugoslavije!” Slobodno me ispravite ako sam ga krivo čula…”
– Ne, na 26:02 rekao je: – “…formiranja prve partizanske postrojbe na prostorima OKUPIRANE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE…” – brzo je stiglo razjašnjenje, ali…
Ali, u raspravi koja je uslijedila između mene i nekolicinje mojih prijatelja (na njenu FB-zidu) potom se razvila prava mala rasprava, koju sam – evo sad – odlučio pretvoriti u jedinstven tekst, donekle redigiran i usredotočen uglavnom na ono što sam ja tamo zapisao…

***

Kraljevina Jugoslavija je KAPITULIRALA nakon kratkotrajnog RATA. I to je kapitulirala – bezuvjetno – pred Nijemcima (i njihovim saveznicima Talijanima), koji su sa SSSR,-om u tom trenutku imali vrijedeći Sporazum o nenapadanju. Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je i raspala se gotovo mjesec dana PRIJE proglašenja, a nekmoli uspostave NDH, i tri mjeseca prije Brezovice, četiri mjeseca prije nego sto je Tito iz Beograda otišao u partizane, itd…
KAPITULACIJA je nulta međunarodno pravna točka.

To znači da su se od toga trenutka svi oblici vlasti (posebno vojni) morali prepodčiniti “pobjednicima”, koji tek potom uspostavljaju OKUPACIJU po modelu koji im se čini najpogodniji.
Okupaciju su Nijemci uspostavili NAJPRIJE (i najučinkovitije, i najduže) u Srbiji, potom u Sloveniji, a Talijani u Sloveniji, Južnoj Hrvatskoj, Crnoj Gori i Albaniji (Grčka je problem za sebe).

Za razliku od Talijana, Nijemci u NDH nisu uspostavili okupaciju, već su se ograničili na VOJNI SAVEZ.
I tako je bilo sve do kraja rata (s time da su Nijemci svoj VOJNI SAVEZ 1943. proširili i na bivše talijansko okupacijsko područje)…

Zato u Srbiji i nije bilo vojnih sukoba s Nijemcima (barem ne većih razmjera), a rezultat je, dakle, bio: i četnici i njihovi malobrojni saveznici partizani (sa zajedničkom komandom do kraja 1942!) poštivali su njemački okupacijski poredak u potpunosti, i borili se, samo i jedino, na tlu NDH, protiv NDH (zapravo, najviše protiv civila) sve do Jalte i Teherana, s time da Brezovica oznacava početak njihova unutarnjega raskola, gdje se jedni stavljaju na stranu Rusa, a drugi na stranu Engleza…

“Kraljevina Jugoslavija” je oktroirano, nametnuto ime, za jedan prethodni združeni državni savez pod imenom Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a neprijeporno je bila riječ o nasilnoj diktaturi fašističkog tipa. Ta je država opstajala jedino kao diktatura, kapitulirala je 1941. i odmah potom prestala postojati.
Istoimena Titova tvorevina “Jugoslavija”, argumentima oružja i retorikom poslijeratnih hazarderskih kartografskih, kasnije blokovskih, podjela, ISKORISTILA, bolje rečeno, IZMANIPULIRALA je tek ime “Jugoslavije” i njene fiktivne granice, da bi se – slijedom istih tih argumenata – ugurala među OSNIVAČE OUN-a, preuzimajući “pravno sljedništvo” toga imena još iz Lige naroda, međutim, ne na crti nasljedstva državnopravnih tradicija Austro-Ugarske (ili cak Italije ili Turske), nego isključivo – Kraljevine Srbije…

Pvi izbori u DFJ (kasnije FNRJ, SFRJ) nisu ni mogli biti nikakvi drugačiji nego namješteni, izmanipulirani, sve u svemu temeljito neregularni, ali ne samo zbog komunističke tlake, nego još više zbog manipulacija s državnopravnim okvirom i njegovim sljedništvom, a što se sve, manje-više, na kraju svodi na neriješeno nacionalno pitanje, i na činjenicu da je Drugi svjetski rat, u Europi, a posebno na tlu negdašnje Austro-Ugarske, bio samo nastavak Prvoga svjetskog rata (jednako je “neriješeno” i zavrsio, samo s daleko gadnijim posljedicama, sve do danas).

Dakle, komunisti ustali protiv okupacije Kraljevine Jugoslavije?  Kakva nelogičnost!

Zašto bi komunisti ustali protiv okupacije Kraljevine Jugoslavije, kad je baš Kraljevina Jugoslavija najprije bila zabranila komuniste (i haesesovce), a ustaše tek kasnije, jer ih do 1932. nije ni bilo (ustaša)?
Zašto bi komunisti iznebuha odlučili braniti režim koji zabranjuje njih same?

Stari Habulin, znači, bubeta napamet po staroj špranci o Danu borca 4. srpnja, Dan ustanka naroda Jugoslavije, kad je navodno u vili Vladislava S. Ribnikara u Beogradu održana sjednice CK KPJ na kojoj je navodno donesena odluka o podizanju oružanog ustanka), samo što je zamijenio datum s ranijim datumom 22. lipnja u znak sjećanja na dan kad je u šumi Brezovica kod Siska navodno osnovan Prvi sisački partizanski odred, gordozvučna “prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi”, jer je Njemačka toga jutra pokrenula Operaciju

Barbarossa i napala Staljina, izigravši pakt o nenapadanju Ribbentrop-Molotov…

No, što se Hitlerov napad na Staljina uopće ticao sisačkih komunista i Siščana uopće?

Čemu ozbiljno razgovarati o Habulinovim, i ne samo Habulinovim riječima, kad to znači samo i jedino tercirati onima koji su tu i takvu nakaradnu teoriju o hrvatskom antifašizmu osmislili?

Čemu podržavati nepodrživo, a kritizirajući njega samo zato što je nesvjestan svojih riječi, pa ispadne glup (ali usput iznervira najveći dio onih koji će ga slušati zahvaljujući državnoj radio-televiziji)?

Moj prijatelj, primjerice, kaže: “Habulinova formulacija je glupava, dakako, Komunistička partija je za pokretanje otpora imala svoju logiku, a presudno je bilo raskidanje fašističko-antifašističke koalicije, one iste koja je zajednički započela Drugi svjetski rat te tako, između ostaloga, omogućila i “okupaciju Kraljevine Jugoslavije”. Na taj dan, koji se u RH slavi 22. lipnja, Hitler je zabio nož u leđa svojemu dojučerašnjem savezniku Staljinu, s kojim je nepune dvije godine prije toga zajednički raskomadao Poljsku, a hrvatski komunisti u Sisku prvi su pobjegli u šumu, znajući da savezništvo više ne vrijedi i da su se njihova imena naglo popela naviše na ustaškoj listi za odstrel”…
Hm, kažem na to ja, jest slično, ali nije baš tako.

***

Saveznici u TEK NAKNADNO STVORENOJ “antifašističkoj koaliciji” (u kojoj Kraljevina Jugoslavija nikako i ni u jednom trenutku nije bila, ranije jer je bila potpisnica Trojnog pakta, a kasnije, jer je više nije bilo!), preciznije Churchill i saveznici, prije svega su priznavali Karagjorgjeviće i njihovu vlast (kao i Hitler, uostalom).
Londonska “Vlada” (treba li reći, krnja, oprilike kao Markovićeva 1991., zajedno s Budimirom Lončarem u UN-u) išla je Karagjorgjevićima u popudbinu, dakle, Kraljevina Jugoslavija bila je Churchillu samo “objekt”, a ne “subjekt” priznavanja. Isto vrijedi i za Ruse.

No, ako tako tumačimo stvari o “međunarodno priznatoj Kraljevini Jugoslaviji”, onda moramo jednako tako priznati da su “saveznici” daleko više “priznavali” Hitlera, i prije, i za vrijeme, i poslije, pa se onda moramo upitati: zašto je potpis na KAPITULACIJSKOJ listini za Kraljevinu Jugoslaviju u jednom slučaju vrijedeći (kad koristi Hitleru), a u drugomu tobože nije (kad koristi Churchillu), a Hitlerova Njemačka i Churchillova Engleska – i međusobno i međunarodno – pritom su jednakopravno priznate?

Ili, zašto je razgraničenje u trianglu Ukrajina-Poljska-Baltik različito kad ga potpisuju Hitler-Staljin i kad ga potpisuju Staljin-Churchill (kombinacije su navedene ad hoc, znamo inače tko je što potpisivao)?
Zapaženu frljićevsku teatarsku ulogu u titovskom preuzimanju imena “Jugoslavija” odigrao je, barem iz hrvatskoga rakursa gledajući, bivši hrvatski ban, član Kraljeve i Titove vlade, dr. Ivan Šubašić.
No, Šubašić je bio čak trostruki igrač, kao i Tito uostalom, jugoslavensko-englesko-ruski (nota bene: najmanje hrvatski, i jedan i drugi): ni viških, ni beogradskih, ni ikakvih drugih sporazuma između Tita i Šubašića, bez Teherana, istodobno s Jajcem 1943. i bez Jalte u veljači 1945. ne bi bilo!

A baš su ti sporazumi (Teheran i Jalta) izigrani najviše! Osim što je tijekom 1944. Tito postao “faca kakva prethodno ni po čemu nije bio, pa niti zaslužio biti!

Uz to, valja imati na umu da ni ti sporazumi nisu napravili nikakav, posebno ne pozitivan, pomak u odnosu na nepravedne Versailleske sporazume (1919-1920.), a čija je pak revizija – i to nužna, ali je drugo pitanje je li odabrani način bio “dobar” ! – bila temelj Hitlerove vanjske politike!

Uostalom, Hitler je 1938. Sudete vratio u okrilje matice zemlje uz nepodijeljeni pristanak Engleza i Francuza, a na kakav je način pitanje Sudeta riješeno 1945. i što je danas s njim?

Zapravo, čini mi se da bi posrijedi mogao biti ključ za rješavanje svih zala koja u povijesnom smislu muče današnju Hrvatsku. Naime, 20. stoljeće doista predstavlja vrhunac tehnološkog napretka u poznatoj ljudskoj civilizaciji, pa stoga i razlog za revolucionarno preslagivanje i usklađivanje društvenih (kapitalističkih) odnosa, što dovodi i do agresivne pojave praksisa zvanoga komunizam (nakaradno izrasloga iz feudalizma, pa je utoliko agresivniji).

Međutim, 20. stoljeće jednako je tako i kraj (feudalnoga) imperijalističkoga kolonijalizma. I Austro-Ugarska, i Hrvatska kao njezin nezaobilazan dio (uz uvažavanje hrvatskih “separatističkih”, emancipatorskih težnji u unutarnjemu austro-ugarskom okviru), prvi je put temeljito unesrećena Versailleskim sporazumom, ne zadobivši šanse za emancipaciju kakve su dobili svi ostali narodi bivše Austro-Ugarske, a iz čega su nesumnjivo najviše profitirali Srbi (i Poljaci).

No, upravo ta dva naroda, Poljaci uglavnom obnovom državnosti, pa i teritorijalnim proširenjem, a Srbi teritorijalnim i ekonomsko-kolonijalnim proširenjem, nisu ama baš ništa tom Versailleskim sporazumu pridonijeli sami.

Posebno to nisu učinili Srbi: Karagjorgjevići, uz imanentne im radikale kao alat, nametnuti su kao vladajuća (izmišljena plemićka!) dinastija, zapravo, samo kao pravoslavna inačica britanske guvernerske, vazalne kaste (što su Englezi ionako dobro iskušali, prvenstveno diljem Azije, posebno nakon što su se opekli u Americi), a Rusi se upliću po pravoslavnom ključu, no s metodikom “oružane klasne borbe”, ali svejedno imperijalističko-kolonijalističke.

Hitler je doista bio naci-fašist, monstrum, zločinac kakvoga uljuđena Europa ne pamti – osim možda Staljina i Churchilla – čak i prema vlastitom narodu, i prema svima s kojima je to mogao biti (tj. prema “vlastitim narodima”, neprijeporno, i prema Hrvatima), no to uopće ne znači da Versailleske sporazume nije trebalo redefinirati, i da oni ne bi bio redefinirani i bez Hitlera, s izvorištem u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje, s ratom ili na neki drugi način (ako bi ga bilo)…

Ali, problem s Hrvatskom, odnosno, problem s umjetnom “Kraljevinom Jugoslavijom”, opet bi bio isti, taj problem ne leži ni u 10. travnju, ni u 22. lipnju, ni u 8. svibnju, već je on uvijek isti: Drugi je svjetski rat samo oružani nastavak rješavanja problema tragično zapečaćenih Versailleskim sporazumima!
Potpuno je irelevantno što je u Drugom svjetskom ratu i za Nijemce, i za Engleze, i za Ruse, i za Amere, pa i za Talijane, bilo Hrvatska – bilo NDH kao kratkotrajna ratna inačica Hrvatske, bila samo jedan od mnoštva frontova, nipošto ne najveći – njihova je politika u odnosu na Hrvatsku, na nas, vrlo određena, pa zašto onda ne bi bila i naša, prema nama samima?

***

Izlišno je uopće raspravljati zbog čega su posavski, banovinski (“banijski”) Hrvati komunisti otišli u šumu Brezovica a, recimo, dalmatinski Hrvati u Skradinu, Splitu, Šibeniku ostali u odorama kraljevskih četnicika u svojim kamenim gradovima: ni jedni, ni drugi u tom globalnom kontekstu nisu se u tom trenutku odlučili boriti ni za redefiniranje nepravednoga Versailleskoga sporazuma, pa prema tome, in ultima linea, niti za Hrvatsku!
Zar to frapantno ne podsjeća na politiku Manolić-Mesić u BiH: po cijenu državnog udara u Hrvatskoj, oni su protiv podjele BiH pod uvjetom da je dijele Tuđman i Milošević, ali istodobno, nemaju ništa protiv kad BiH, pogubno nepravedno, i to za račun Miloševića, podijeli i “organizira” tzv. međunarodna zajednica u Daytonu i unesreći taj narod za slijedećih pedeset, stotinu ili tko zna koliko godina!

Znači, ništa od toga nema niti daleke veze s antifašizmom, čak ni pojmovne!

I ponavljam, neriješeni problem još uvijek leži u neriješenom hrvatskom nacionalnom položaju – u Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, Titovoj Jugoslaviji – koji korijene vuče iz neriješenoga hrvatskoga nacionalnoga problema u Austro-Ugarskoj.

A nema veze ni s komunističkom idejom (koja bi, sama po sebi, morala biti koliko protuizrabljivačka, toliko i protukolonijalna, bez obzira je li taj kolonijalizam fašistički, nacistički, liberalni, ili nekako drugačije apsurdistički atribuiran).
Nije to imalo veze 1941., a nema veze ni danas: jednostavno, ta se šačica silnih Hrvata 22. lipnja odmetnula u šumu “iz nekoga razloga”, koji se uvijek može naknadno tumačiti i opravdavati ovako ili onako, no koji zasigurno nije bio nimalo “klasni” (seljački, radnički, komunistički, internacionalni), još manje NACIONALNI (ni hrvatski, a čini se, ni jugoslavenski). A još su se, vrlo brzo, udružili s VRLO NACIONALNIM SRPSKIM seoskim milicijama, sa SRPSKIM četnicima i sa SRPSKIM otpacima iz kapitulantske kraljevske vojske, pa su se nakon nekoga vremena zapisali – PARTIZANIMA.

Jesu li sisački komunisti prvenstveno htjeli oružjem rušiti poredak Kraljevine, a splet okolnosti im je išao na ruku da to budei antifašistički ustanak?

Kapitualacija je vojni čin, no prestaje li činom kapitulacije postojati država?
NDH i Nedićeva Srbija, od koga su bile priznate, kao i Hitlerova okupacija dijela Slovenije?
Je li netko osporavao međunarodni legitimitet Kraljevine sve do 1945.?
Odgovoriti na to može se, zapravo, vrlo lako.
NDH i Nedićeva Srbija nipošto nisu isto. NDH je bila država u vojnom savezu s Njemačkom, a Nedićeva Srbija nije bila država nego čisti njemački protektorat.

Sukladno tomu, (barem meni) nepoznato je da je itko priznavao Nedićevu Srbiju ili Rupnikovu Sloveniju kao zasebnu državu, pa niti NDH koja je usred Beograda imala svoje veleposlanstvo kako bi mogla komunicirati – s kime? – s okupacijskim Nijemcima kojima je to bila usputna postaja na putu prema Rumunjskoj i Grčkoj te s onima državama koje su s Nijemcima u Beogradu komunicirale.
(Evo i jednu velike male, iako totalno usputne, zanimljivosti: Radio Beograd bio je najveća i najsnažnija NJEMAČKA radio-postaja za taj dio svijeta, otamo je prvi put emitirana Lili Marlen, koja je potom postala veliki svjetski radio-hit.)

Uz to, Njemačka nije bila JEDINA država koja je priznavala NDH. NDH je održavala kontakte i s nekim (važnim) državama koje je nisu priznale (uostalom, što je u ratnim okolnostima “priznanje” moglo značiti, kako se ono iskazivalo, osim priznavanja dokumenata, putnica/putovnica/pasoša, pošte, trgovine, vojske, itd?)

Dakle, kapitulacijom kraljevske vojske ujedno se raspala i država Kraljevina Jugoslavija, prestale su funkcionirati doslovno sve državne i javne institucije na tlu bivše Kraljevine Jugoslavije, a umjesto njih su formirane nove, bilo na njihovim ostacima, bilo u posve novom smislu i obliku, a bile su različite zavisno od područja, od Jesenica do Gjevgjelije.

Diplomatske i vojne ispostave (mornaričke, zrakoplovne, trgovačke) izvan teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije stavile su se pod zapovjedništvo Engleza, Nijemaca, Talijana i drugih zemalja, zavisno od toga gdje su se zatekle i kako bi se s kime dogovorile, ili su se jednostavno raspale u pljačkaškom rasulu, to valja razmatrati od slučaja do slučaja.

Međunarodni legitimitet Kraljevine nakon travnja 1941. nije ni trebalo “osporavati”, jer je prestao postojati sam po sebi. Nitko ga nije osporavao, ali ga – pardon! – nitko nije ni priznavao, jer se nije imalo što priznavati.
Zavrzlame koje je kasnije Tito izvodio sa “zabranom povratka kraljevskoj obitelji”, “oduzimanjem građanskih prava” svakomu i svačemu, imale su više veze s pljačkom, zvanom nacionalizacija (kasnije i podvrste, sekvestar, agrarna reforma, itd.), nego s “međunarodnim legitimitetom Kraljevine”.

***

A na vječni, zapravo kriptokomunistički spin, uvijek uz uvažavanje “naknadne pameti”, tobože da su “komunisti prvenstveno htjeli oružjem rušiti poredak Kraljevine, a splet okolnosti im je išao naruku da to budei antifašistički ustanak”, ne može se odgovoriti nego već navedenim retoričkim protupitanjima:
– kako su to komunisti htjeli oružjem rušiti poredak Kraljevine Jugoslavije krajem lipnja i početkom srpnja 1941., kad je taj poredak de facto i de iure srušen još u travnju iste godine? Kao u onom starom vicu: olinjali kauboji-kockari Jim i Joe vuku se novomeksičkom pustinjom Llano Estacado i naiđu na ljudski kostur. Jim u magnovenju povuče Colt .45 i spraši svih šest metak u kostur. – Zašto si to učinio, pa vidiš da je mrtav? – upita ga Joe. – Nikad ne znaš – otpovrne Jim – možda blefira… Znači, Jim je u našem slučaju Vlado Capo Janjć, ha?
– koliko je tih borbenih, revolucionarnih komunista u Sisku (bez četnika, i bez kapitulantske kraljevske vojske, kojima će se kasnije pridružiti) bilo prije travnja 1941., u lipnju/srpnju 1941. bilo ih je navodno 77, to znamo, ali koliko ih je bilo u rujnu 1943., u svibnju 1945., u travnju 1990., a koliko ih je danas?

Jednako tako, koliko je bilo Nijemaca, koliko Talijana, a koliko vajnih ustaša protiv kojih su oni namjerili podići “antifašistički”, “antinacistički”, “antiustaški” ili bilo kakav “ustanak” (a koji, po mojoj pameti, rekoh, nije mogao biti “antikraljevski”, niti “antičetnički” jer su bivši “kraljevski” vojnici i četnici bili na njihovoj strani, kako je uostalom svjedočio i narodni heroj Ivan Šibl, koji se u banijskim partizanskim praskozorjima pojavio malo kasnije, u siječnju 1942., po čemu je Tonči Vrdoljak i neke filmove snimio (“U gori raste zelen bor”, “Kad čuješ zvona”)?

Vrdoljakovi su filmovi snimljeni prema zapisima partizanskoga generala Šibla, i odnose se upravo na područje kasnije “proslavljene” Sedme banijske i Osme kordunaške divizije, a Borićevac spada na područje još “slavnije” Šeste ličke, s pripadajućim Đokom Jovanićem koji je partizan postao nakon omanjega četničkoga staža, i koji je zapravo jedini “pokazatelj” za nacionalizam 1971. Janka Bobetka, brezovičkog ustanika, pa jugoslavenskoga, a nakraju i hrvatskoga generala: tobože, Bobetko se 1970-ih nadao kako će postati komandantom Pete vojne oblasti, ali je Jovanka kod Tita isposlovala da to postane njezin ljubimac Đoko…

Dobro, ali kakva je tu razlika?

Uostalom, po čemu je Bobetko ili bilo tko od njih 1941. odlaskom u Brezovicu “nagoviještavao” kako će se postaviti 1971. ili 1991. ili 2001. kad ga, uz pomoć Mesićevih stenograma, bude optuživao Haaški tribunal?
U šumu su tih dana, mjeseci i godina odlazili kojekakvi, češće probisvjeti nego filozofski osviješteni “borci za slobodu”, odlazili su i Manolić, i Boljkovac, i Tuđman, i Krajačić, i Belinić, i Špegelj, i Mika Špiljak, i Simo Dubajić, i Sveto Letica, i Marko Krntija Orešković, i Jakov Blažević, i Mesićev ćaća, i Bilandžić je nosio Mesića u naručju, itd., ITD., pa se 1945., 1966/67/68., 1970/72., 1990/95., svatko drugačije postavljao, da ne velim, 2000. ili danas (mislim, oni koji su u pojedinim od tih trenutaka bili živi ili još jesu).

Niti se Huda jama može tretirati kao kontrapunkt Brezovici 22. lipnja, zaboga!

Huda jama, Macelj, Jazovka i jazovke, mogu se uspoređivati jedino s (treba li reći, neistraženim?) stratištem u istoj toj Brezovici iz 1945., gdje su poslije rata partizani također likvidirali 4-5000 zarobljenika, ranjenika, civila, mahom Hrvata (a gdje oni obilježavaju “prvi partizanski odred”), eventualno s Jasenovcem ili – kad se utvrdi o čemu je točno riječ – s Jadovnim, itd: upravo je usporedba Brezovice s Hudom jamom, Srba s Jadovnim, Jasenovca s Bleiburgom i Križnim putem, upravo je to ono slavno feralovsko “miksanje kostiju”, miješanje baba i žaba, krušaka i jabuka do neprepoznatljivosti.

Odnosno, upravo je to produžavanje zločina s ovoga na svijet, gdje do mira nikako ne može doći, jer pobjednika nema, jer lancu zločina i osvetničke kazne nema kraja, jer se ovozemaljski pakao samo prelijeva u onozemaljski, a raj ne postoji niti u naznakama.

***

Nadnevak 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe, sve u svemu, ustanovljen je samo kao kontrapunkt srbačkom 27. srpnju, a još više kao kontrapunkt beogradskom 4. srpnju.

I kao takvoga ga treba podržati! Ne zato što je taj kontrapunkt učinio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, nego zato što je Tuđman to učinio opravdano i dobro!

Međutim, to je Tuđman učinio 1990. kad je taj kontrapunkt još imao smisla, kad je on označavao ispravljanje laži o tome tko se, kad i gdje, odmetnuo u partizane. U to se doba – 1990. i 1991. – SABAH još zvao SUBNOR-om, Hrvatska je još bila dijelom SFRJ, Sabor je još bio trodomni, Hrvatska nije bila međunarodno priznata, itd., itd.
U međuvremenu, ne samo da je stvarna istina o događajima u Borićevcu, i Zrinju, i Srbu, i Kninu, Brezovici, i na ostalim toponimima mudrolijanja o 1941. dobila pravo javnosti, nego je čak i povijesno verificirana.

Iz današnje perspektive gledajući, što se, dakle, u međuvremenu dogodilo? Dogodilo se uglavnom to da se SUBNOR “maskirao” u SABAH, a samim time zamaskirao je i sadržaj onoga o čemu govori i zbog čega postoji.
Drugim riječima, način na koji se danas predstavljaju negdašnji “borci” DV i POJ (Dobrovoljačke – tj. četničke – vojske i Pokreta oslobođenja Jugoslavije, pod zajedničkim četničko-partizanskim zapovjedništvom sve do prosinca 1942.), kasnije NOV i POJ (Narodno-oslobodilačke vojske i Pokreta otpora Jugoslavije), a predstavljaju se kao “antifašisti”, način na koji predstavljaju “prvu ustaničku pušku”, a predstavljaju je kao “antifašističku”, način na koji danas nazivaju Srb, a nazivaju ga Brezovica, u svom se SADRŽAJU nije nimalo promijenio, štoviše, rubovi tog predmeta još su rigidniji, oštriji.

Poruka, i cilj te i takve “poruke borca” još uvijek je ista, čak žešća.

S mjeseca se vidi koliko je to nasilno i neistinito! Ideologizirano.(En passant, vidi se i sa suprotne strane svijeta, konačno, ja ne prosipam ovdje nikakvu “ustašku revizionističku ideologiju”, nego samo interpretiram ono što se – makar uopće i nedetaljizirano – svaki dan govori, recimo, na studiju povijesti na Victoria Uni, koji sam ono bio upisao svojedobno u nedostatku “pametnijih ideja”…)

Zar ne bi bilo uputno, baš u interesu antifašizma, navlastito hrvatskoga antifašizma, ukinuti te smiješne, ali konfliktne nadnevke kojekakvih dvojbenih “ustanaka” i “oslobođenja”, i prihvatiti ono što je prihvatila cijela Europa – Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja?

Zar ne bi baš to bila najveća potvrda antifašizma u Hrvatskoj u Drugomu svjetskom ratu (posebno ako se u obzir uzme da u srazu sa OS NDH partizani nisu dobili doslovno nijednu bitku, niti bi Hrvatsku oni ikada “oslobodili” bilo čega, Pavelića, Mačeka, čak i Karagjorgjevića, bez savezničke dirigentske palice)?
Ovo što se DANAS u Hrvatskoj kemija s proslavama 22. lipnja, 8. svibnja, 25. svibnja, nije ništa drugo nego izazivanje “onih drugih” da s jednakom kemijom slave 10. travnja! Postavljanje i micanje Titove biste na bilo koje javno mjesto, čudačka tvrdoglava obrana naziva na trgovima i ulicama njegovim imenom, nije ništa drugo do li izazivanje onih koji bi se fajtali za Pavelićevu bistu (BTW, djelo jednoga te istoga hrvatskoga kipara, Antuna Augustinčića), ulice i trgove.

Brezovica 22. lipnja, jednostavno, nije simbol ničega osim što govori o tome da se grupica ljudi odmetnula!
Srb 27. srpnja, jednostavno, nije simbol ničega, osim što je maska za spomenuti pokolj civila!
Zagreb 8. svibnja, jednostavno, nije simbol ničega osim što govori o tome kako je Pavelić po cijenu osobnog i političkog obraza prevario partizane da ne razore Zagreb, ali plativši to vrlo brzo golemom cijenom partizanske osvete nad nevinim žrtvama, drukčijima od sebe, njega i njegovih obraza, državničkih i vojnih karijera!
Kumrovec 25. svibnja, jednostavno, nije simbol ničega, osim što govori o tome kako je jedan totalitaristički, zločinački diktator fasificirao mjesto i datum rođenja, stvorio kult ličnosti i maskirao zločine.

A da ne govorimo o tome kako se u Brezovici svakoga “antifašističkoga” 22. lipnja maskira događaj od neusporedivo većega značaja za “antifašističku” i uopće slobodarsku Europu – dan bitke pod Siskom, 22. lipnja 1593., nakon koje je Petrinja zauvijek ostala posljednjom turskom utvrdom na putu prema Zapadu, i kad je okončan stogodišnji hrvatsko-turski rat, kako to lijepo objašnjava mons. Mile Bogović.

Konačno, Brezovica sigurno nije mjesto koje bi se moglo na bilo koji način dovoditi u vezu s Titom, ne samo zato što je on tih dana i mjeseci bio u okupiranom Beogradu, pa nije ni imao pojma o tome što se u Sisku događa istodobno s onim što se događa u Berlinu, Moskvi, u Poljskoj, kao što u Brezovici ne bi smjelo biti mjesta za bilo kakve poredbene analize s Jasenovcem, Bleiburgom i Križnim putem, Maceljem, Hudom jamom, Jazovkom, a posebno to – kao ni svako spomenuto pojedinačno – mjesto nije prostor za predizborne floskule i druge oblike “idejne borbe” u borbi za vlast i za “bolju prošlost”.
Jer, nepodnošljivo je lako nasjesti, nasjedati i ostati zarobljen unutar tih starih povijesnih stereotipa koji nam se dobacuju kao kost da se oko nje glođemo, opredjeljujući se: ili za 22. lipnja ili za 22. srpnja, nagađajući jesu se partizani borili za Ruse ili za Engleze, ili su ustaše bili za Hitlera ili za Mussolinija, jesu li sisački komunisti dizali ustanak protiv Kraljevine ili protiv Hitlera…

E, pa nisu! Nisu ništa od toga!

Na toj ubačenoj kosti nema ni trunke mesa, to je gadna plastična kost, uz to otrovna!  Bespredmetno je uopće uspoređivati brezovački 22. lipnja sa srbačkim 27. srpnjem ili s beogradskim 4. srpnjem, opredljejujući se za jedan od njih: s antifašizmom nemaju veze, ni prvi, ni drugi, ni treći, a niti bilo koji sličan nadnevak, te da su takve USPOREDBE uopće ne pomažu razumijevanju i razrješenju problema, već ga – pogoršavaju.

***

Rječju, obilježavanje/slavljenje SVIH nadnevka koji govore o tim i takvim “ustancima” i “oslobođenjima” NA DRŽAVNOJ RAZINI treba ukinuti, jer nema niti jednoga razloga koji nije temeljito sporan i koji nije temeljito konfliktan (posebno u usporedbi s nadnevcima koji slave NDH, a koji se ionako ne obilježavaju a uz to, apsurdno, nisu zakonom “zabranjeni”, nego se to “podrazumijeva”).
Obilježavati bi bilo razumno samo jedan nadnevak – 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, koji je zbog toga i progla[en Danom Europe.

Komemoracije za žrtve BILO KOJEGA ZLOČINA moraju se ODVOJITI od “proslava” onoga što je zločine prouzročilo, potaknulo ili podržalo, kao što ih treba odvojiti od bilo kakvih predizbornih, postizbornih, stranačkih i suvišnih vjerskih i nacionalnih atributa (onda kad su suvišni).

I to treba OZAKONITI.

Komemorirati masovne zločine (na mjestima ideoloških, vjerskih, rasnih likvidacija, u skali od stotina do tisuća) pod pokroviteljstvom države, a pojedinačne ili na manje brojnoj skali, pod privatnim pokroviteljstvom udruga ili pojedinaca, u okvirima groblja ili precizno određenih mjesta za koja valja isposlovati službeno dopuštenje, uz propisani protokol.

Nikakve mudrosti tu nema, treba samo malo pogledati oko sebe, vidjeti kako to čini svijet, naravno, svijet uljuđenih demokracija.



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button