Goran Milić: U čemu su Švicarska i Švedska 40 puta bolje od Hrvatske

studeni 7, 2014 maxportal
Share Button

Postoji li makar jedan segment u kojemu su Danska, Norveška, Švedska ili Švicarska  5, 10, ili čak 20 puta drukčije i uspješnije od Hrvatske? Ima jedan!



Imao sam životnu sreću da mogu iz vlastitog iskustva uspoređivati gospodarski uspješne zemlje s onima kojima slabije ide.

Recimo, Dansku i Hrvatsku. Švicarsku i Hrvatsku. Norvešku i Hrvatsku. Premda su navedene zemlje, mjereno BDP – om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost.

Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš.

I onda sam se pitao nije li ova klasična gospodarsko-socijalna statistika nešto propustila, postoji li makar jedan segment u kojemu bi spomenute zemlje bile 5, 10, ili čak 20 puta drukčije i uspješnije od Hrvatske? Ima jedan! U ekonomskoj znanosti nije istaknut kao relevantan, ali baš me briga, ja mislim da je važan, prevažan.

To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva! Ravno 40 puta više (!) punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj! Ne četiri nego četrdeset puta više!

Uzalud će mi netko objašnjavati kako mlad čovjek ‘ondje, u bogatom svijetu’ može sebi unajmiti stan i plaćati ‘sve ostalo’ od svoje plaće. A kod nas je to, navodno, nemoguće. ‘Dijete’, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi ‘dijete’ (29-godišnji konj s fakultetskom diplomom) živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni štos!

I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate.

U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva.

Znam da će reakcije mnogih na ovu kolumnu biti negativne u stilu – ‘kod nas to nije moguće’, ‘zato su njihova djeca narkomani’ ‘lako je Miliću govoriti’, itd.

Nisam neosjetljiv na kritike, priznajem i da mi je stalo dopasti se ljudima, ali ovoga puta – baš me briga! Jer znam da sam u pravu. Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35.-te godine.

Goran Milić/Poduzetnik



Komentari
Share Button