Pismo dr. Letice Anti Tomiću: “Jesi komedijaš, ali vrijeme je da prestaneš mrziti drugačije od sebe”

Kasno paljenje splitskog komedijaša Ante Kante

Piše dr. Slaven Letica

„Odgovor” Ante Kante objavljen u Jutarnjem listu kao perverzni iskaz plamteće mržnje prema mojoj starosti i svim „desničarima” koji mu se, očigledno je, kao sotone – gospodari tame, nečastivi, zlodusi, đavoli i luciferi – ukazuju i pričinjaju u njegovim nemirnim „ljevičarskim” i „antifašističkim” dnevnim i noćnim snovima i morama.

Njegov je „odgovor” objavljen na sam Dan zaljubljenih, na Dan sv. Valentina ili Valentinovo (14. veljače 2015): pod patetičnim i samo-sažalnim naslovom: „Kad će me konačno uhapsiti: desničarski portali i Letica žele me, pošto poto, vidjeti u marici“:

Za ljude koji, kao on, tako malo znaju i koji tako strašno i neizlječivo mrze druge, a drukčije ljude, posebice nas „desničare” i „ustaše”, onako pride i „Hercegovce” i „lažne branitelje”, a koji tako sporo misle, u njegovoj i mojoj Dalmaciji kažu da „nisu ljudi od prevelike pameti“.

S našim se mudrim Dalmatincima i ovaj put moram složiti, jer splitski komedijant tvrdi da sam u, kako piše, „listu ustaških nagnuća”, od glavnog državnog odvjetnika (GDO) tražio da ga pozovu „u (policijsku) stanicu na informativni razgovor” i da ga „organi gonjenja makar malčice protresu i prepadnu”.

Ništa od toga što tvrdi splitski komedijaš nije točno!

Od GDO-a Dinka Cvitana nisam tražio da „hapsi”, vozika u „marici”, „pretresa” i „prepada” splitskog komedijaša, već sam u otvorenom (!), dakle javno objavljenom, pismu, glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana ljubazno zamolio da dužnu pažnju pokloni onome što u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu objavljuje znameniti komedijaš i da pokretanjem kaznenog progona po službenoj dužnosti konačno stane na kraj serijskim kaznenim djelima „javnog poticanja na nasilje i mržnju” hrvatskih iseljenika.

Evo, uostalom, još jednom riječi koje je o „dijaspori”, tj. svim Hrvaticama i Hrvatima izvan domovine, napisao Ante Kanta: „Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.”

Ante Kanta nije ostavio ni najmanji prostor dvojbi: svojim čitateljima, a to su odreda istinski, ali i interesni, lakovjerni, priprosti, prostodušni, ali i borbeni „antifašisti”, sugerira da bi Hrvati koji žive izvan Hrvatske („dijaspora”) u Hrvatskoj „uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe”.

Polazeći od te zastrašujuće tvrdnje, u navedenom sam Otvorenom pismu napisao: „Novinski podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer javnog poticaja na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske koje je, Vama je to bolje znano nego meni, kažnjivo prema odredbama Članka 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.”

Zatim sam citirao sadržaj Članka 325. Kaznenog zakona RH: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.”

Hrvatsko kazneno djelo “javnog poticanja na nasilje i mržnju” naša je inačica europskih i svjetskih normi o „zločinu iz mržnje” koji je u Kaznenom zakonu RH (bivši članak 174.) bio ozakonjen od 2007. do 2013. godine.

Zapravo mi je drago da je Ante Kanta nakon punih osam mjeseci domislio „odgovor” na moje „Otvoreno pismo”, jer mi je time dao do znanja da državno odvjetništvo u tih osam mjeseci nije ništa učinilo kako bi mu barem skrenulo pažnju na drsko i kriminalno javno poticaja njegovih čitatelja i javnosti na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske.

Ostaje mi tako još jednom ponoviti ono što sam napisao u Otvorenom pismu prije punih osam mjeseci: „Kao bivši srednjoškolski pitomac Jugoslavenske narodne armije (školu je završio u Zagrebu), očito ‘zadojen’ i još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o ,hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji’, Tomić ovako u rano proljeće 2014. u suverenoj i europskoj državi Republici Hrvatskoj piše o hrvatskom iseljeništvu:

“Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste.”

Dakle, Ante Kanta ne piše o nekom pojedincu ili skupini ljudi koji imaju ekstremna politička uvjerenja, već piše o „između pet i po i sedam milijuna” Hrvata i „našoj dijaspori” u cjelini koja navodno ima tako „nemilosrdna politička mjerila” da su, za njena politička mjerila, počinitelji ratnih ubojstva hrvatskih Srba (kojih je metafora ,Merčep’) za njih ‘razočaravajući.”

Ante Kanta sebe vidi kao „zajebanta”, „antifašistu” i „ljevičara”, a ja sam uvjeren da njegove riječi nipošto nisu ni zajebancija, ni antifašizam, ni ljevičarstvo.

Te su riječi opaki i opasni javni poticaj na nasilje i mržnju prema „između pet i po i sedam milijuna Hrvata izvan domovine”.

Smatrao sam i smatram da bi hrvatsko državno odvjetništvo napokon moralo reagirati i zaustaviti opsjednutost splitskog komedijaša s – po njemu – vječno „neprijateljskom hrvatskom emigracijom”.

Za Antu Kantu ljudi koji s njim ne dijele osobne vrijednosti, uvjerenja i svjetonazor, a koje on podvodi pod pojam „desničara”, „ustaša”, „fašista” zapravo i nisu ljudi vrijedni poštovanja.

Za njega su svi oni/mi „glupi desničari”, „ološ”, „kreteni”, „zločinci”, „lopovi”, „govna”, „idioti”, „ljudi bez mozga” itd.

Iako sam sebe smatra „ljevičarom” i „antifašistom”, komedijaš-lakrdijaš Ante Kanta pati, zapravo, od sindroma plamteće mržnje koji je svojstven ljudima koji se kreću u zatvorenim sektama istomišljenika, ne želeći nikad sresti „neprijatelja”, jer se plaše da bi time izgubili potrebu ili mogućnost te zavodljive – plamteće mržnje.

Njegov panični strah i plamteća mržnja prema nama „desničarima” prerasli su u svojevrsnu paranoju, jer u završnom dijelu svog „odgovora”, on sebe već vidi u tamnici.

Nesretni, paničnim strahom progonjeni komedijaš – koji je nakon zlosretnog incidenta na splitskoj Pjaci, kada ga je „kantom govana” (njegove riječi) zasmrdio i ponizio još uvijek neznani „Lapan” (tako ga je nazvao), izgubio smisao za smiješno – piše: “Neka institucije, he he, rade svoj posao’, rekao bi Slaven Letica zadovoljno trljajući ruke, a kakvi su odlikaši u rečenim institucijama i kakvi će za koji mjesec još doći, mogli bi stvarno i početi hapsiti zbog lakomislenih i neodgovornih zajebancija, pa da idioti poput mene uistinu završe u reštu, s ubojicama i pljačkašima kartajući belu s nevješto naslikanim mađaricama domaće izrade. Pa, kvragu, zašto ne? Ta je tradicija zapravo impresivna.

Ako su Matoš, Ujević, Nušić, Gotovac i mnogi drugi talentirani novinari i pisci stanovito vrijeme kusali grah s repom iz izgrebanih aluminijskih porcija, ne bi valjda ni meni bilo loše. Medijska bi scena živnula kad bi mi dali da vodim novinarsku školu i uređujem zatvorski tjednik, objavljujem šaljive zgode iz života kradljivaca automobila, kuhinjske recepte zloglasnih trovača i savjete o spolnoj higijeni iz pera uvaženih silovatelja, sve pošteno plaćajući, pet cigareta za crticu, kutiju za uvodnik, a čitave dvije za veliku reportažu preko dvije strane. Vjere mi, najbolje novine u zemlji bih napravio, svi prvorazredni autori bi za nas pisali.”

Mjesto „strašnog” povijesnog zločina: kafić „No Stress” na splitskoj Pjaci i žrtva strašnog zločina „izlijevanja kante g…” u jednoj od ranijih prilika mirnog ispijanja kave

Nakon što sam pročitao te samo-sažalne, mazohističke, tjeskobne rečenice, Ante Kanta mi se nekako sažalio, pa sam zaključio da ga GDO Dinko Cvitan ipak ne bi trebao kazneno goniti po službenoj dužnosti.

Sirotom je Anti Kanti, čini se, jer priželjkuje rešt, ipak najgore na – hrvatskoj slobodi. Mogu ga sasvim razumjeti: jedna je „desničarka” dan nakon njegova pismena postala predsjednicom Republike, a sva je prilika da će „desničari” uskoro zavladati i Hrvatskim saborom, VRH-om, Europskom unijom, Hrvatskom televizijom, pa i DORH-om.

Nesretnik se nada da bi mu odlazak u „rešt” dao trunčicu dara, zrnce nadahnuća i mrvicu mučeničke slave jednog Matoša, Ujevića, Nušića ili Gotovca.

Komedijaš, kakav već jest, ne zna da su ti veliki majstori pera bili miljenici muza i prije i poslije tamnica i progonstva, a da njemu treba punih osam mjeseci da napiše „odgovor” na moje pristojno Otvoreno pismo GDO-u.

Važna zaključna napomena

Ovaj polemično-satirični osvrt trebao bi danas (u ponedjeljak 1. ožujka 2015.) biti objavljen i u Jutarnjem listu, jer mi je tako obećao novi glavni urednik tog dnevnika Goran Ogurlić.

Taj vrlo uljudni glavi urednik ljubazno me zamolio, a ja sam zbog njegove ljubaznosti i pristojnosti na to i pristao, da ironijom i satirom prožeti naslov u kojem se pojavljuje „umjetnički” pseudonim Ante Tomića „Ante Kanta” izostavim iz naslova i teksta.

Međutim, kako „Ante Kanta” satiru koristi kao mimikriju za sustavno vrijeđanje drugih i drukčijih, pa i za širenje govora i pisma nesnošljivosti i mržnje u javnosti, čini mi se važnim da se moje esej pojavi i u ovom, izvornom obliku.

Video zapis bijega – još uvijek nepoznatog – „Osvetnika Lapana” s mjesta „zločina” možete vidjeti OVDJE.