Bruno Bušić: U ljeto 1965. Udba nas je hapsila, a progonio otac danas poznatog političara

srpanj 12, 2017 maxportal
Share Button

Toga ljeta u kolovozu 1965. Zagreb je bio gotovo pust. Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske zjapio je prazan. Svi iz znanstvenog odjela otišli su na kolektivni godišnji odmor.

Ostao sam jedino ja, jer sam morao napisati nešto o gospodarskoj reformi, koja je bila proklamirana upravo tih dana.

Po muklim sobama vuklo se još nekoliko ljudi iz administracije. U zaglušnoj tišini Gornjeg grada jasno se čulo kuckanje pisaćih strojeva u Saboru SR Hrvatske, nedaleko od Instituta. Vrata na mojoj sobi naglo su se otvorila. Ušla su trojica. Prvi je rekao: „Mi smo iz Udbe. Došli smo da vas lišimo slobode! “ Nisam bio jako iznenađen.

Nitko ništa ne zna

U lipnju, srpnju, kolovozu te godine sa zagrebačkih ulica nestali su mnogi moji prijatelji iz studentskih dana. Nije više bilo Vice Vukojevića, Ivana Gabelice, Rudolfa Arapovića, Mate Nevistića Linda, Tomislava Naletilića, Vinka Vučića, Ružice Čuvalo, Ljube Vlašića, Branimira Petenera, Josipa Lukača i drugih.

Vinko Grubišić je pobjegao preko granice. Mate Čavar ležao je u zatvorskoj bolnici s dva naboja u tijelu. Udba je pretresala studentske domove. Oko zatvora u Petrinjskoj ulici vrzle su se seljanke iz Dalmacije, Hercegovine, Istre, Slavonije. Stražari su ih tjerali od zatvorskog ulaza. One su dolazile i ponovno se vraćale. Nitko im nije ništa htio reći o njihovim sinovima.

Šutke sam gledao kako udbaši prebiru moje papire. Zaplijenili su mi Bijeg od slobode Ericha Fromma, Razmrvljeni rad Georgesa Friedmana. Poslije je slijedila premetačina u mojoj podstanarskoj sobi i suluda vožnja po zagrebačkoj okolici. Vozač je pjevao Lijepu našu, Još Hrvatska nij’ propala, dok su me ostala dvojica za to vrijeme tukla. Uopće me nisu ništa pitali, samo su udarali.

Pitao sam ih zašto to čine, što sam skrivio. Odgovorili su mi da to oni ne znaju, da se to njih ne tiče, oni samo obavljaju svoj zadatak. Poslije su me doveli u zatvor u Petrinjskoj. Predveden sam pred „isljednika“ Milana Kajganića, Srbina iz Banije. Ni on nije ništa znao.

Njegovo je da samo uzme moju „obranu“, on me neće ni pipnuti, ali tu u zatvoru ima svakakvih ljudi, a on ne može ležati sa mnom u ćeliji i čuvati me. Ima on svoju obitelj, mora on čuvati i uveseljavati svoju obitelj. Ja uopće i ne moram davati svoju obranu, on i tako sve zna, njegovo je samo da mi pomogne.

Bruno Bušić s prijateljima na Sljemenu 1965. godine

 

Slijedilo je tako sedam i pol mjeseci na golim daskama, jedna deka dolje, jedna gore i čitavu noć upaljena žarulja nad glavom. Po danu Kajganić, po noći drugi. Tražilo se od mene da odam svoje veze. Doznali su da sam prijateljima posuđivao Hrvatsku reviju, Meštrovićeve Uspomene na političke ljude i događaje i još neke emigrantske publikacije. Htjeli su doznati od koga sam sve to dobivao.

Bio sam stavljen pred izbor: ili uvući još nekoliko ljudi u zatvor ili izigravati „iskrenost“ na štetu prijatelja koji su već sjedili u zatvoru. Odabrao sam ovo drugo. Udba nikada nije saznala od koga sam dobivao emigrantske publikacije, a moji prijatelji nisu dobili ni dana zatvora zbog moje „iskrenosti“. Udba je tek poslije shvatila da sam ih nasamario, ali je bilo prekasno da išta naprave.

Odredi za smaknuće

Nakon izlaska iz zatvora doznao sam da su Ivan Gabelica i Vice Vukojević, moji prijatelji iz gimnazijskih dana, prošli neusporedivo gore od mene. Njih su udbaši kidnapirali na ulici i odveli u svoje tajne zatvore. Tu su dva mjeseca bili podvrgnuti „stručnoj“ obradi, u kojoj su sudjelovali „znanstveni radnici“ Zavoda za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja na čelu s Tomislavom Markovićem.

Oni su bili određeni za smaknuće. Bili su prisiljeni da na razglednicama iz Italije napišu najljepše pozdrave svojoj rodbini prije puta u prekooceanske zemlje. Na razglednicama je stajalo da se više neće javljati, tamo ih očekuju veliki zadaci, promijenit će ime i izgled. Raspisana je i tjeralica za njima, milicija je obilazila njihova sela i tražila ih.

Okružni javni tužitelj Milan Čačić smijao se u lice Ferdi Vukojeviću, koji je došao k njemu prijaviti bratov nestanak. Istražni sudac Zlatan Marković, magistar pravnih znanosti, slijegao je ramenima. Ni on ništa nije znao.

Vice Vukojević i Ivan Gabelica satima su i danima lebdjeli u agoniji između poda i tavanice, obješeni za ruke. Glavni mučitelj je bio Stjepan Katić, čovjek s brazgotinom iznad oka. Vice je priznao da je zapalio Tvornicu papira u Zagrebu. Kad je opisao kako je to izveo, vidjeli su da uopće ne zna gdje se ta tvornica nalazi. Poslije su ga mlatili, jer ih je dovodio u zabludu, a oni hoće istinu i ništa drugo. Priznao je da je iz inozemstva dobio paklene strojeve i zakopao ih u vrt kuće gdje je stanovao, u Zamenhofovoj ulici. Dolazili su noću otkopavati te nepostojeće strojeve, a iz susjednih kuća su mislili da su to neki provalnici, pozvali su miliciju, pa je nastala jurnjava po zagrebačkim ulicama. Neviđena stvar, Udba je bježala pred milicijom. Poslije su ga vodili u Šestine, da vidi „svoga Antu Starčevića“. Vice je smogao snage da im opsuje njihova Vuka Karadžića i Dražu Mihajlovića.

Vice Vukojević nije izveden pred sud. Ivanu Gabelici je suđeno zbog neprijateljske propagande, a ne zbog raznih diverzija koje je priznao. Istražni suci Zlatan Marković i Milko Gajski, koji je bio u sudskom vijeću koje ga je sudilo, poručili su mu preko odvjetnika neka na suđenju ne govori gluposti, da će mu to biti uzeto u obzir pri odmjeravanju kazne, u kaznu će mu uračunati i ona dva mjeseca, iako to nigdje nije zabilježeno. Ta dva mjeseca su mu uračunata.

Nakon pada Rankovića on je ipak podnio tužbu, to je isto učinio i Vinko Vučić, a naravno i Vice Vukojević.Okružni javni tužitelj Milan Čačić je bjesnio. Vikao je na njih da sve to izmišljaju. Dva mjeseca u njihovu životu nisu postojala.

Zlatan Marković je očajavao. Hodao je po sudu od sobe do sobe i svakoga uvjeravao da je on bio zaveden, žrtva Udbe (a i sam je iz Udbe prešao u istražne suce). „Isljednici“ Albert Kralj i Josip Drpić ništa nisu znali, ali su ipak bili preplašeni, udvorno su se ponašali pred negdašnjim svojim zatvorenicirna. Nije ništa znao ni Viktor Posarić, načelnik zagrebačkog SUP-a, ni Marijan Ofak, šef zagrebačke Udbe, a obojica su dolazili u pohode Vici Vukojeviću dok je visio o zatvorskoj tavanici. Ništa nije znao ni Petar Trkulja, koji je kroz dva mjeseca svaki dan dolazio u Staru Gradišku i u „mračari“ tukao Anđelka Mijatovića.

Kako se Udba odmara

Ipak se sve smirilo. Milan Čačić je zbog nedostatka dokaza odbacio sve tužbe. To je bilo neko čudno rješenje. U njemu je stajalo da je donešeno u svibnju 1967., na sjednici koja je održana u lipnju 1967. Uručeno im je u svibnju 1967. Fantazmagorija. Odlaženje u budućnost i vraćanje u sadašnjost. Neprestano kruženje.

To se potvrdilo i nakon Karađorđeva u prosincu 1971. Zlatan Marković je bio glavni sudac istražitelj svim vođama hrvatskih sveučilištaraca, ljudima iz Matice hrvatske i Hrvatskog tjednika. Milan Čačić imenovan je za republičkog javnog tužitelja, a Milko Gajski za predsjednika Okružnog suda u Zagrebu. On je osobno sudio dr. Marku VeseliciJozi Ivičeviću i Zvonimiru Komarici. Vice Vukojević je ponovno bio zatvoren. U zatvoru dobiva rješenje kojim Vrhovni sud SR Hrvatske određuje da mu se isplati milijun starih dinara odštete u predmetu njegove privatne tužbe protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Dan prije sovjetske okupacije Češke i Slovačke u podosta zagonetnoj prometnoj nesreći poginuli su Viktor Posarić i Marijan Ofak.

U povodu 30. obljetnice Službe državne sigurnosti, Josip Drpić, načelnik Centra Službe državne sigurnosti grada Zagreba, objašnjava novinaru Studija Dobroslavu Silobrčiću, kako se on od svoga napornog, ali humanog posla relaksira:

„Idem koji put u lov, pet-šest puta godišnje odem u lov, plivam za vrijeme dopusta. Čitam. Idem u teatar. Muzika. Koncerti. Ozbiljna muzika, iako volim svaku muziku. Kao svi ljudi, mislim“.

„Udbaš“ je za njega šatrovački izraz: „postoje klasni neprijatelji koji nas tako nazivaju“; ima dva sina, Mladena i Ivicu, obožava ih, i oni njega, naravno. Imao je mnogo teških situacija u životu, ali mu je najteže bilo za vrijeme Rankovića, kad je „Služba državne sigurnosti bila iznad društva“, ali zagrebačka Udba „nije s tim imala nikakve veze“. Josip Drpić tvrdi: „Nisam neskroman ako kažem da je u taj krug protivnika tog sistema spadao i ovaj, zagrebački Centar Službe državne sigurnosti“. Oni u Zagrebu su shvatili „da zadatak naše Službe, po zakonu, nije ispitivanje ljudi, nego samo utvrđivanje dokaza“.

U tužbi od 22. srpnja 1967. protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Vinko Vučić tvrdi:

„Ubrzo je ponovno počelo mrcvarenje, u čemu se najviše isticao Joža Drpić i Albert Kralj. Od Jožínih udaraca napukla mi je vilica, pa zbog toga nisam dugo mogao jesti bilo kakvu hranu“. Očito, dokazi se mogu utvrđivati na različite načine i sve u skladu samoupravnog sustava injegovih odrednica po kojima su svi pripadnici rankovićevske tajne terorističke grupe iz godine 1965. dobili nakon Karađorđeva najviše položaje u policiji, sudstvu i tužilaštvu SR Hrvatske.

Neboder, studenti i vlakovi

Godine 1965. zagrebačka Udba bila je potpuno zatečena događajima. Političko i policijsko vodstvo u Zagrebu i Beogradu sve je glasnije negodovalo. Viši službenici Udbe vršili su pritisak na svoje podređene, a ovi opet na doušnike. Svatko je morao donijeti neku informaciju, a sve su bile lažne, u strahu ishitrene. Svi sumnjivi ili su bili pozatvarani ili stavljeni pod strogi nadzor, a „slučajevi“ su se i dalje ponavljali.

Najprije su leci bačeni 8. svibnja na Jelačićevu trgu. Toga se dana slavila 20. obljetnica „oslobođenja“ Zagreba. Dok su se na svečano ukrašenoj tribini redali govornici iskićeni ordenjem i generalskim zvjezdicama, iznad tribine, zastava i šutljivog dovedenog mnoštva, zalepršali su leci koji su govorili o dvadesetgodišnjoj okupaciji.

Udba je blokirala neboder s kojega su bačeni leci, ali nitko nije uhvaćen. Zato su pozatvarani neki pripadnici „osloboditeljskih“ jedinica, kod kojih su pronađeni leci. Ilegalci su sve proračunali: brzinu lifta u neboderu, osiguranje, javke i odredišta, i tako su iščezli netragom.

Leci su poslije bacani po gradu i okolici, širen je Hrvatski glasnik, umnožen na šapirografu u skrovitoj ulici zagrebačkog predgrađa. Krajem svibnja i početkom lipnja razasuti su leci po svim zagrebačkim studentskim domovima. Udba je dovela kordon milicije. Premetali su sobu po sobu, papir po papir. Ništa nisu našli, pa ni svoje plaćene doušnike. Njih je uhvatila panika, svi su pobjegli iz domova.

Sutradan je Studentski centar bio pun Udbe i milicije. Za vrijeme najveće poslijepodnevne gužve pred restoranom i u ljetnoj bašti nad glavama sveučilištaraca i tajnih agenata opet su počeli lepršati leci bačeni iz vlaka koji je upravo prolazio preko nedalekog nadvožnjaka. I opet nije bilo nikakvih tragova ni pouzdanih informacija. Zamele su se među mnoštvom krivih obavještenja.

Uhićenja zbog knjige kupljene u knjižari

Policija je bila potpuno obezglavljena, nitko nije bio sposoban povezati poznate činjenice i napraviti sintezu, zato im i nije preostalo drugo nego da izvrše masovna uhićenja. Pozatvarani su ljudi, koji su bili najuočljiviji na davno sastavljenim listama.

Isto se događa i sada. Policija nema nikakvih pouzdanih podataka tko je u rujnu ove godine izvršio prosvjedne diverzije protiv Titova dolaska u glavni grad okupirane Hrvatske. Zbog toga poduzima masovna uhićenja, koja obično ne daju nikakva rezultata. Uhićenjima i torturama policija zavarava sama sebe da nešto radi. Međutim, promišljeni i odvažni ljudi obično su izvan svih popisa. Njih počesto štiti njihovo veliko ljudsko dostojanstvo, nesebičnost i poštenje. Kako kaže jedan od najpoznatijih svjetskih sociologa Erich Fromm: „Ljubav i nesebičnost su dvije najjače energije“.

Za neke, i to najvažnije, pripadnike ilegalne hrvatske revolucionarne grupe iz godine 1965. saznala je kćerka Alberta Kralja, jednoga od šefova zagrebačke Udbe, koji se osobito isticao u torturi političkih zatvorenika. Ilegalci su kćeri Alberta Kralja redovito davali na čitanje svoj Hrvatski glasnik i letke. Ona se nije slagala s njihovim političkim nazorirna i djelovanjem, ali ih nikada nije odala. Cijenila je njihovo ljudsko poštenje.

Među prvim uhićenjima u lipnju 1965. bili su Ivan Gabelica i Vice Vukojević. Gabelicu je Udba držala pod nadzorom još od godine 1957. kad smo skupa bili izbačeni za sva vremena iz svih gimnazija na području Jugoslavije. Uprava imotske gimnazije donijela je tu odluku, a da nas prethodno nitko od profesora nije upitao što smo skrivili.

Odluka je bila donesena po nalogu splitske Udbe, koja je u našu grupu imotskih i široko-brijeških gimnazijalaca ubacila svoga doušnika Franju Peškuru iz Ponikava kod Dubrovnika. Franjo Peškura je već prije toga bio ubačen u splitsku Bogosloviju. Nakon što je uspješno obavio svoj prljavi zadatak Bogoslovija je zatvorena. Peškura je sada profesor hrvatske povijesti na jednoj gimnaziji. To mu pomaže u nazrijevanju nacionalnih i ljudskih osjećaja svojih đaka, o kojima onda redovito izvješćuje Udbu.

Godine 1959. jedan seoski doušnik prijavio je Ivana Gabelicu da posjeduje neki propagandni materijal. Taj „propagandni materijal“ je pronađen. Bila je to knjiga Diktatura kralja Aleksandra od Svetozara Pribičevića, legalno izdana poslije rata u Beogradu; u knjizi je bilo nekoliko bilježaka koje je Gabelica napisao na marginama knjige. Zbog toga nije mogao biti izveden pred sud.

Na Svetom Grguru

Priveden je sucu za prekršaje, koji ga je osudio na mjesec dana zatvora i dvije godine boravka na određenom mjestu. To određeno mjesto bio je logor na pustom hrvatskom otoku Sveti Grgur.

Uvjeti života na Svetom Grguru bili su gori nego na Golom otoku. Za njih nije vrijedio nikakav Zakon o krivičnom postupku, zatočenici na Sv. Grguru su bili – „slobodni“. Imali su svoja odijela i radne knjižice imorali su zarađivati svoj logoraški kruh – zna se na kakvim poslovima. Kad su se održavali izbori za najviša predstavnička tijela u Jugoslaviji, njima su kao i svim drugim „slobodnim“ građanima donijeli glasačke kutije i crvene karanfile, za one koji prvi put glasaju.

Na Svetom Grguru bio je i Vice Vukojević. Njega su doveli na prisilni boravak zbog tobožnjeg sudjelovanja u demonstracijama sveučilištaraca god. 1959.

U tim demonstracijama on nije bio, ali se Udbi zamjerio zbog osnivanja Zavičajnog kluba Hercegovaca. Po tri stotine i više hercegovačkih sveučilištaraca išlo je skupa na izlete po okolišnim zagrebačkim gorama i izletištima. To je za Udbu bila vojska, koju je trebalo razbiti; pa su tako Vice Vukojević, Vlatko Markotić i drugi morali okusiti tvrdi kamen Svetog Grgura.

Svi hercegovački sveučilištarci, uključujući tu i doušnike, znali su da Ivan Gabelica i Vice Vukojević nisu pripadnici nikakve skupine iz godine 1965., ali ih je Udba, i to njezin posebni teroristički odjel, uhitila i podvrgla najstrašnijoj torturi.

Generala Rukavina zahtijevao tužbu protiv Udbe

Poslije izlaska iz zatvora Vice Vukojević je podnio tužbu protiv SFR Jugoslavije, a Ivan Gabelica je potanko opisao svoje mučeništvo „da se ne zaboravi“. Uzeo sam od njega to svjedočanstvo i predao ga tadašnjem komandantu zagrebačkog vojnog područja, generalu Ivanu Rukavini. Poslije sam ga otposlao dr. Vladimiru BakarićuMiki Tripalu i još nekim ljudima, koji su bili u prijateljskim vezama s tadašnjim okružnim javnim tužiteljem Milanom Čačićem. Pred svojim partizanskim drugovima Čačić se zaklinjao da nije imao pojma što se dešavalo s ljudima protiv kojih je on vodio krivični postupak. Poslije se ustanovilo da je on bio jedan od vođa rankovićevske terorističke grupe.

Gen. Ivan Rukavina zahtijevao je da se protiv Udbe povede krivični postupak, pa je Ivan Gabelica svoje potresno svjedočanstvo o uhićenju i mučenju predao kao tužbu. Milan Čačić se derao na njega, govorio je da je on dosta čuo o njemu i da će ga srediti jedanput za sva vremena, vikao je i na Vinka Vučića, koji je isto tako bio kidnapiran i mučen. Sve je tužbe odbio.

Prilikom svakog dolaska „voljenog druga Tita“ u Zagrebu Udba uvijek neizostavno zatvori Ivana Gabelicu, Vicu Vukojevića, Vinka Vučića i sve druge koji su godine 1965. bili uhićeni i mučeni u njezinim zatvorima. Izbacuju ih s posla, otvaraju im pisma i udaraju na njih pečat „pregledano”. Oni mirno i dostojanstveno podnose i nadilaze sve te tegobe.

Udba je u tolikoj mjeri zaokupljena njihovim mirnim, svakodnevnim životom, da nije kadra pratiti i nadzirati rad mlađih, poletnijih i revolucionarnijih. Zbog toga je uvijek nanovo zatečena i obezglavljena revolucionarnim događajima.

Bruno Bušić, Londonu 1975. u
Objavljeno u knjizi “Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!, Sabrani spisi”, Ziral 1983.

 




Komentari
Share Button