Danski povjesničar Nielsen: Lustracija vam je neophodna, a još je važniji pristup arhivu bivše vlasti

veljača 14, 2017 maxportal
Share Button

CHRISTIAN AXOBE NIELSEN je danski povjesničar, sveučilišni profesor, bivši analitičar Haškog suda i svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Mići Stanišiću, Stojanu Župljaninu i Goranu Hadžiću.



U sklopu istraživanja povijesti javne i državne sigurnosti socijalističke Jugoslavije nedavno posjetio i Zagreb.

Je li u regiji i dvadesetak godina nakon raspada bivše države prisutan sindrom balkanskog špijuna, odnosno uvjerenje da iza svakog bitnijeg događaja u društvu stoje tajne službe?

“Balkanski špijun” bio je film koji na izvanredan način govori o mentalitetu jednog razdoblja, no velik je problem što, kada nemaju objašnjenja za neki problem, ljudi u Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivšim republikama SFRJ i danas govore “CIA, snajka, CIA”. Zapravo, ponekad kažu CIA, ali puno češće KOS, Udba, Državna bezbjednost.

Kao povjesničar, pokušavam obraditi razdoblje od 1945. do 1991. godine, ali svjestan sam problema s pričama, mitovima i legendama o tajnim službama. Jedini pravi način da pišemo povijest bivše Jugoslavije i njezinih država sljednica je da proučavamo što je neka služba doista mogla ili nije mogla i da na temelju dokumenta pokušamo objektivno sagledati povijest ovih prostora te tako izbjegnemo ponavljanje nekih zabluda.

Tri vala uništavanja dokumenata

Što je glavni cilj istraživanja?

Moj je cilj napisati povijest unutrašnjih poslova socijalističke Jugoslavije, što podrazumijeva javnu i državnu sigurnost. Mislim da je velika pogreška baviti se samo državnom sigurnošću: mene zanimaju i javna sigurnost, narodna milicija, kriminalistička policija, rad javnih tužilaštva…

Imamo ozbiljne znanstvene radove o socijalističkoj Jugoslaviji u kojima javna i državna sigurnost ne igraju nikakvu ulogu: državna sigurnost spominje se samo u slučaju Aleksandra Rankovića, Golog otoka i Bleiburga, a javna sigurnost nigdje ili vrlo rijetko. To je velik propust, jer javna je sigurnost bila stup sistema.

Izbjegnimo zabludu o balkanskom špijunu, da je na svakom uglu stajao agent ili doušnik tajne službe, ali priznajmo da je netko zaista bio u svakodnevnom kontaktu s građanima. To je bila milicija. Tu se slažem i sa stavom kolege Hrvoja Klasića koji je rekao da bivšu državu, bez obzira na sve loše u njoj, ne treba tretirati kao totalitarni sistem, pogotovo ne poslije 1954.

Često pričam s ljudima svoje generacije, Hrvatima, Srbima i Bosancima četrdesetogodišnjacima, koji kažu da ne žele da im se djetinjstvo reducira na raspad države, život u totalitarnom sistemu i navodnom strahu od Udbe i etničkih ratova. Ljudi su u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu 1970-ih i 1980-ih živjeli na način koji po mnogočemu više nalikuje modernom nego totalitarnom društvu.

Je li moguće ozbiljnije istraživati povijest na ovim prostorima bez naknadnih optužbi za partizanštinu, ustaštvo ili četništvo? 

Mislim da je to velik problem. Studentima iz Danske, ali i ostalima, pokazujem sjajnu karikaturu Nika Titanika na kojoj istraživača guše dvije zmije, crvena i crna; čini mi se da su ljudi, u Hrvatskoj više nego u drugim zemljama bivše Jugoslavije, u slijepoj ulici, s dvije podijeljene frakcije.

U njihovom slučaju, nije riječ o pisanju povijesti nego o političkom obračunu koji traje i danas. Naravno, postoji opasnost da se svakog povjesničara, uključivši i mene, proglasi “crnim” ili “crvenim”. Osobno, to mi se još nije dogodilo, zbog jednostavnog razloga: dosad sam se bavio Šestosječanjskom diktaturom kralja Aleksandra, a danas će se malo tko uzrujavati zbog toga.

Baveći se suvremenijim temama, trebalo bi izbjegavati pisati povijest na način da se 1960-e, 1970-e i 1980-e u bivšoj Jugoslaviji promatraju kroz kaos nakon 1990. No možemo i moramo pitati zašto i otkuda korijeni, kako je bivši srpski premijer Ivica Dačić to nazvao, bratstva i jedinstva kriminalnih grupa. U to kriminalno bratstvo i jedinstvo upletene su sigurnosne službe, vidi se to i iz istraživanja Haškog tribunala.

No povijest osamdesetih ponovila se u evropskoj Hrvatskoj 2013.: ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića 1983. vratilo se 30 godina kasnije kao Lex Perković…

U tom mi je slučaju indikativno postojanje sporazuma onih koji su ganjali nacionaliste 1970-ih i 1980-ih i onih koji su došli na vlast početkom 1990-ih. Tako je u svim republikama bivše Jugoslavije. Svi postignuti sporazumi i sada traju, pa još postoje zapreke slobodnom istraživanju.

Evo, pogledajte seriju “Jugoslavenske tajne službe” prikazanu na HTV-u; u toj vrlo problematičnoj seriji neki ljudi često barataju s nekim dokumentima – odakle im ta dokumentacija? Imamo velik problem s tzv. privatnim arhivama. Ponajviše s ljudima iz iseljeništva koji su se vratili krajem 1980-ih ili početkom 1990-ih, kada su znali da ih vlast više neće goniti. Tada su im službenici koji su ih proganjali dali neku neformalnu amnestiju, a oni njima amnestiju od lustracije.

Cijena tog dogovora bila je, uz ostalo, pristup svojim dosjeima i drugim dokumentima. U svjetlu toga, lustracija je jako komplicirano pitanje. Osobno sam za lustraciju, ali svaki od modela lustracije ima svoje probleme. Za mene je neophodan, čak i više od lustracije, pristup dokumentima bivše vlasti. Bez toga nema ničega.

Ali pristup dokumentima u mnogim je arhivima otežan, a tek sada se otkriva da je dokumentacija često masovno uništavana…

Vjerujem u tvrdnje o masovnom uništavanju dokumenata, pogotovo Udbinih. Možemo govoriti o tri vala uništavanja gradiva: prvi je bio 1948., poslije rezolucije Informbiroa, drugi poslije pada Rankovića 1966., a treći krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Taj mi je posljednji val najproblematičniji.

Ranković i ostali sada su mrtvi, ali još ima živih, što ne znači da bi ih sada trebalo procesuirati zbog uništavanja dokumenata. Nije me iznenadilo da su dokumenti uništavani, nisam naivno dolazio u hrvatske arhive, očekujući da ću sve pronaći. Drugačija je situacija primjerice u Srbiji, gdje će vam reći da su uništili milijun stranica, da za to postoje dokazi i da se moramo pomiriti s time da ih nećemo naći. Problem je kada imate puzzle, kada nitko ne zna što je uništeno ili zašto i kada sa sadašnja ministarstva i vlade ponašaju kao da ih takva uništavanja ne zanimaju.

MUP iznad zakona 

Može li se onda govoriti i o modeliranju željene prošlosti?

Analizirate li seriju “Jugoslavenske tajne službe”, vidjet ćete da njezina polazna točka nije bila pokazati objektivnu povijest tajnih službi, nego prikazati da su Hrvati najviše stradali. Problem je što netko sebi daje zadatak pokazati da smo mi, svejedno jesmo li Danci, Hrvati ili Srbi, najviše stradali u nekom sistemu. To nije povijest.

Ako se bavimo samo žrtvoslovljem, to vodi do zaključka da ne želimo snositi odgovornost za bivši sistem, da želimo da je snose drugi. I to je onda samo politička igra, izbrisati vlastitu odgovornost za lošu stranu svoje povijesti. Ako pak ne prihvatimo odgovornost i za lošu stranu svoje povijesti, vjerojatno nećemo prihvatiti ni odgovornost za današnje društvene, političke i ekonomske probleme.

Kakvo je stanje arhiva u zemljama bivše Jugoslavije?

Možemo se vratiti i na osnovno pitanje, zašto u bilo kojoj državi imamo državni arhiv. Zato što je u interesu javnosti i države slobodno istraživanje po tim pitanjima. Ako je velik dio dokumentacije službi u Ministarstvu unutarnjih poslova i u privatnim rukama, onda je takvo istraživanje nemoguće.

U Hrvatskom državnom arhivu, prema mom mišljenju, vladaju tehnički problemi i problemi osoblja. Tu je i dodatni problem sa zakonodavstvom, jer se u Saboru donose zakoni koji stvaraju maglu oko zaštite osobnih podataka, što arhivistima stvara dodatne probleme. Naravno, shvaćam da ne mogu raditi protuzakonito, ali zašto su ovdje doneseni tako glupi zakoni? Poseban je problem što je u Hrvatskoj smiješno malen arhivski fond MUP-a; čuo sam da su ondje ljudima iz Arhiva rekli da nemaju ništa do 1957. godine.

Pretpostavlja se da je to gradivo uništeno, no nitko nema volje to istražiti. Gotovo nezamisliva situacija za bilo koju ozbiljnu državu, MUP ne zna gdje mu je nestalo 12 godina povijesti! Volio bih znati zašto, no to nije zadatak za povjesničara iz Danske, nego za hrvatske povjesničare i političare.

Sadašnji čuvari hrvatske sigurnosti nemaju problema s arhiviranjem nedavne prošlosti?

MUP se u Hrvatskoj do neke mjere ponaša kao da se arhivsko zakonodavstvo ne odnosi na njega: svoje dokumente daje Arhivu samo kada i ako hoće, bez obzira na slovo zakona. Postoje čak i slučajevi u kojima je MUP predao dokumentaciju samo da bi je kasnije povlačio. Očito su neki visoki funkcionari MUP-a i Službe državne sigurnosti raspolagali ključnim dokumentima socijalističkog SUP-a i to koristili za svoje potrebe.

Nije mi jasno kome odgovara fetišizacija tajnosti podataka bivše države. Pitanje je i koju državu branimo kada uživamo u pečatima tajnosti iz prošlog stoljeća. No svaki normalan čovjek koji je istraživao u arhivima MUP-a zna da su pečat državne tajne udarali primjerice i kada su naručivali namještaj za policijski ured u nekom selu.

Mislim da je u jednoj demokratskoj državi odgovornost MUP-a da ozbiljno obrazloži zašto povijesni dokumenti moraju ostati povjerljivi dulje od 30 godina (što je uobičajen arhivski rok u svijetu), a ne da povjesničari objašnjavaju zašto treba deklasificirati takve dokumente.

SDP svojata arhivu SKH-a

Problem je i s tijelima vlasti bivše države i partijskim dokumentima u arhivu: i tu , kao što smo nedavno otkrili, nedostaju dokumenti, gradivo nije katalogizirano i otežan mu je pristup…

Netko mi mora objasniti kako je moguće da pristup nekim dokumentima bivše vlasti mora odobriti SDP, stranka nastala nakon raspada bivše Jugoslavije?! Eto, lani sam razgovarao s veleposlanicima iz država EU-a u Zagrebu i kada sam im rekao da je problem koristiti golem i dobro sačuvan fond Saveza komunista jer SDP insistira na tome da je pravni sljednik SKH-a, gotovo su umrli od smijeha i zaključili da to nije normalno. Problematično je i što se u Hrvatskoj, Srbiji i BIH-u povijesne teme i arhivski fondovi zatvaraju zbog političkih želja i današnjih dnevnih redova. To ima veze s politikom, a ne s poviješću.

Povjesničari, idite u Sloveniju

– Nisam upućen u sve pojedinosti deklasifikacije tajnih dokumenata u Hrvatskoj, ali znam da bih, u slučaju da me zanimaju neke stvari iz nadležnosti sigurnosno-obavještajne agencije, popričao s kolegama povjesničarima i arhivarima u Sloveniji. I oni su sa svojom sigurnosnom agencijom imali isti problem, ali se iz nje ipak izvuklo sve ono što je bilo prije 1990., pa u Sloveniji možete dobiti gotovo sve dokumente do 17. svibnja te godine.

Užasno me nervira što se ne može doznati ne posjeduje li Hrvatski državni arhiv neki dokument jednostavno zato što ga uopće nije bilo ili zato što je završio u nečijem podrumu. Unatoč problemima koje sam ovdje doživio, od početka istraživanja godine prikupio sam više d 65.000 stranica dokumenata – većinom iz Slovenije, trećinu iz BIH-a, najmanje iz Hrvatske. U Srbiju se tek spremam otići.

AUTOR: Miroslav Edvin Habek/ Novosti Foto: Jovica Drobnjak (Tekst preuzet uz dopuštenje autora i redakcije)



Komentari
Share Button