Dr. Robin Harris, profesor s Oxforda: Titovi zločini ne smiju se zaboraviti, a lustraciju treba provesti

listopad 29, 2017 maxportal
Share Button

O Titovoj ostavštini, komunizmu i njegovim zločinima, odnosu Tita i Tuđmana, o Zlatku Hasanbegoviću, promjeni imena Titova trga i lustraciji, piše ugledni britanski povjesničar.



PIŠE: Dr. Robin Haris/Standpoint

Napredni stavovi utječu na olako shvaćanje simbola. I tako javno prihvaćanje bogohulnih kazališnih predstava i bestidnih izložaba, paljenje nacionalnih zastava te vrijeđanja državnih čelnika bi svi trebali biti shvaćeni kao dokazi intelektualnog oslobođenja.

Osobito u bivšim komunističkim zemljama, gdje se simbolizam izmijenio na načine koji dezorijentira kako novu tako i staru Ljevicu, povici da je bilo kakva zabrinutost simbolima “opsjednutost” ili “odvlačenje pažnje” brzo se pojavljuju.

No, u istočnoj i srednjoj Europi ravnodušnost Ljevice prema simbolima je izvještačenost. Poput bljeska, kada se njegovi osobni mitovi pobijaju, moderni se ljevičar pretvara u gunđajućeg neo-komunistu – kojemu jedino fali iskaznica članstva u Partiji te Kalashnikov kako bi se povratio na stariju vrstu.

Štoviše, ako se iz sjena Desnice pojavi koji opasan ili dvosmislen symbol, njegova ravnodušnost prema tradiciji ubrzo poprima oblik netolerancije rema “ekstremizmu”.   

U petak 1. rujna 2017. godine skupština grada Zagreba glasovala je za promjenu naziva jednog od najprominentijih trgova grada, “Trga Maršala Tita”, na “Trg Republike Hrvatske”.  Ovu su promjenu naziva trga Zapadni mediji označili pristojnim drmanjem glavom te je promjena naziva trga prikazana kao potvrda reakcijskog nacionalizma.

Kredibilitet ovome dodala je i činjenica što je dr. Zlatko Hasanbegović, bivši minister kulture, vodio kampanju za promjenu imena trga i čija se ministarska stolica počela tresti uslijed agitacija koje su dolazile iz nevladinih udruga koje financira George Soros i čije je proračune dobivene iz poreznog prihoda bivši ministar Hasnabegović imao na umu rezati.

Hasanbegović je nacionalistički povjesničar s ukusom za kontroverzije, a što je za hrvatske političare i uzrujavajuća spremnost argumentiranja intelektualnih pitanja. No, on nije fašist, antisemit, niti rasist (musliman je, pa je tako i zadobio svoj dio islamofobijskog zlostavljanja). U bilo kojem slučaju, većinska potpora za promjenu došla je iz konzervativne HDZ strane te iz centralno-lijeve grupacije okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.  

Promjena je imena povijesno značajna. Jasno je simbolizirala prekid s prošlošću zemlje. Ali umiješalo ju se u jedan drugi spor oko simbola, koji, bez obzira na buku i bijes, upoće nema povijesni značaj. U blizini koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su ustaške vlasti ubile veliki broj Srba, Židova te političkih protivnika kvislističke Nezavisne države Hrvatske (NDH), podignuta je prije godinu dana od strane HOS-a (Hrvatske obrambene snage – desnička paravojna formacija) privatna spomen ploča pripadnicima HOSa koji su poginuli u ratu za neovisnost Hrvatske u ranim1990-tim godinama. Na spomen ploči je bio upisan ustaški pozdrav “Za Dom Spremni”.  

Navodno su mnogi HOS bojovnici koristili ovaj pozdrav – mada nije poznato s kakvim razumijevanjem njegovog istinitog značenja?  Spomen ploču su naknadno maknuli na nekoliko kilometara udljeno mjesto. Nezahvalna je sada zadaća vladinog povjerenstva što općenito činiti sa simbolima totalitarianizma – uključijući s komunističkom crvenom petokrakom pozicioniranom pokraj mjesta masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina.  

U međuvremenu, dobro financiran i međunarodno podržan “antifašistički” pokret ide za tim da poveže slučajeve stvarne ili zamišljene nostalgije za ustaškim režimom – koji je propao prije 70 godina – s pokretom čišćenja Hrvatske od ostataka komunističkog režima – koji još uvijek imaju u sebi uznemirujući stupanj života.

Ali, što je taj “antifažizam”?  Povijesni su dokazi jasni. Antifašizam nije fraza koja zahvaća sve u kategoriji demokrata. Nju su iskonstruirali komunisti.  Zapravo, ona je beznačajna bez pozivanja na komunističku ideologiju. Njezini zastupnici, svojom spremnom obranom komunističkog rekorda, svojim poborništvom prepoznatljivom komunističkom (anti-Zapad) viđenju svijeta te svojom nepokolebljivom uvjerenosti da jedina prijetnja civilizaciji dolazi iz Desne, ne Lijeve strane, brzo to čak i danas i pokazuju.   

Sve do nedavnog uspona ljevičarskog anarhizma u Americi, u Sjedinjenim državama i Britaniji antifažizam nije značajno postojao iako su ove zemlje bile ključni djelovi Zapadnog savezništva protiv snaga Osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje bilo kakvog antifašističkog pokreta u Sjedinjenim državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije samo zbog toga što tamo nije bilo značajnog domaćeg Anglo-saksonskog fašizma (Mosley je brzo ishlapio); što je važnije, to je bilo zato što tamo nije bilo značajnog domaćeg komunizma – čiji je antifašizam i izum.   

Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima komunističke partije među nekomuniste. To je bila taktika pridobivanja moći, na kojem bi položaju s moću isključivo vladala  komunistička parija. Isprekidane pojave antifašizma bile su samo znak privremene slabosti komunističke partije. Promoviranje antifašističke “Popularni frontovi”, osobito u Francuskoj, obuhvaćajući demokratsku Ljevicu ali služeći Partiji, između dva Svjetska rata odobrila je Moskva. Ali, 1939. godine Stalin je izabrao alternativnu strategiju – savez s Hitlerom – i antifašizam odmah biva odbačen.    

Jugoslavenska je Partija pod Titom, kao i druge Europske komunističke partije, poslušno pratila ovu novu liniju.  Veoma rastruban “uspon” komunističkih partizana nije se pojavio kao reakcija na ustaške grozote – NDH je uspostavljena 10. travnja 1941. godine – već kao odobrena reakcija 22. lipnja na Hitlerov napad Sovjteskog saveza. Energetičkim izazivanjem iz Moskve jugoslavenska je Partija tada usvojila antifašizam kao alat s kojim će se oporbeno voditi protiv okupatora Osovine te kvislingističkih režima u Zagrebu i Beogradu, ali ne i bez namjere nametanja klasične Marksističko-lenjinističke revolucije.

U međuvremenu, riječ “anifašist” se koristila u legitimizaciji onoga što je bilo predstavljeno kao nestranačke institucije alternativne vlade –  kao što je to bio AVNOJ, Antfašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Kada su komunisti dobili moć i do prije 1944. istisnuli su ili likvidirali nekomunističke elemente, antifašizam biva prognan iz svoje prominencije unutar ideološkog arsenala Partije.  

Tek 1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako, npr., dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca.

Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koje bi se na prstima moglo opisati kao “fašisti”, ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim kao iskorištene povremene beneficije.    

Ovo, onda, je odgovor na pitanje: što je antifašizam? I koja je njegova veza s komunizmom? Ali daljnje je pitanje: koje je uloga Tita u tome?

Stara ploča na titovom trgu, sada namijenjana zagrebačkom povijesnom muzeju, sadrži veliku tvrdnju. Na njoj pise: “Trg Mašala Tita. Josip Broz Tito, političar, vođa antifašističkog pokreta, Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945-1980, 1892-1980.” (Naglasak dodan.) Pojavio se niz kampanjskih grupacija – u samo malenom broju bez obzira na medijsku pozornost – kako bi se protivili micanju njihovog heroja sa njegovog trona na trgu.

Televizijske su slike govorile priču njihovog identiteta i njihove marginalizacije. Svugdje su se mahale crvene zastave sa srpom i čekićem. Jedine su prisutne hrvatske zastave bile one stare socijalističke “Narodne Republike”. Neki su prosvjednici nosili na sebi predmete uniforme jugoslavenske vojske – iste predmete koje su nosile srpsko-jugoslavenske snage kada su 1991. godine napale Hrvatsku.

Čelnici hrvatskog antifašističkog pokreta sebe su s ponavljanjem identificirali s Titom. Nisu pružili niti jednu ispriku ni za Titove metode ni za komunističke zločine.   

No, brzi pogled na skupine koje su prosvjed i podržavale navodi na to da su posebne isprike bile na redu. Pitamo se, jeli “Mreža žena” bila svijesna toga da je Tito inicirao seksualne odnose sa svojom prvom suprugom kada je imala samo 14 godina? Da ju je kasnije, dok je bio u Moskvi tijekom 1930-tih, osudio preko NKVD, kako je to i učinio svojoj drugoj supruzi i nizu partijskih drugova? Jesi li homoseksualni aktivisti znali da su – kako će to jedan hrvatski povijesničar uskoro u detaljima prikazati – u koncentracijskom logoru Goli Otok, u koji je Tito slao svoje političke neprijatelje, vlasti javno ponižavale i tukle homoseksualce, koje su smatrali “buržoaskim dekadentima”?

Židovska zajednica predstavljena na prosvjedu, naravno, ima razloga gnušenja na ponašanje prema njima koje su vodili Ustaše ratnog vremena i koji su u potpunosti surađivali s dekretom Holocausta Reicha. Ali, zar bi hrvatski Židovi trebali biti zahvalni Titu i Partiji? 1945. godine komunisti su ubili židovske poslovne ljude i oduzeli njihove poslovne tvrtke. Kada su stigli komunisti oni nisu povratili vlasnicima židovske imovine koje su Ustaše konfiscirali već su ih komunistička elita i njihovo privilegirano omiljeno potomstvo – tzv. “crvena buržoazija” koja koja obujno snabdijeva vladajuću klasu “postkomunističke” Hrvatske  – ponovno oduzeli i u njima uživali – i još uvijek često u njima uživaju.

A što se tiče hrvatskih Srba, čiji su čelnici bili prisutni na prosvjedima – kakve god privilegirane pozicije su neproporcionalno u represivnom aparatu Partije zauzimali, bilo bi im uputno razmisliti o cijeni na duge staze tih koristi. Ta cinična komunistička politika dijeli pa vladaj značila je da su u 1990. godini, kada je u Hrvatsku stigla demokracija, Srbi bili i nepovjerjivi i nije im se vjerovalo te, kao takvi, bili automatički viđeni kao agresivni prema novoj državi – što je i potvrdila iz Beograda (još uvijek tada vođen komunizmom) potaknuta srpska pobuna. Ako je Titova Jugoslavija iza sebe ostavila mržnje tako sirove i rane tako duboke, tko ozbiljno može zaključiti da je komunizam ponudio lijek ili barem palijativu za atavistisčki nacionalizam kako to još uvijek tvrde njegovi apologeti?  

No, Titova persona još uvijek drži neku vrstu privlačnosti. Više je od povijesne zanimljivosti razumjeti zašto. Čini se da je odgovor u tome da je Tito, iako ortodoksan komunista – njegovu svađu s Stalinom proučila je ambicija, a ne doktrina – bio i nešto drugo, i ovo “nešto drugo” ispada kao da je on bio junački “antifašista”.

U stvari, Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu.

Masove se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih još uvijek se postepeno iskopavaju. Od straha kako se nebi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutilo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina Partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne.

Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: samo se to dogodilo u Münchenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.    

Predsjednik se nove Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno divio Titu; ali Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna performansa.  Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana.

Mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da su isti, u vrijeme kada se konačno najavila smrt diktatora, postali kovitlave, kukajuće ljudske olupine.  Samo je sustav u kojemu se izbugio dodir s stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita — Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većina njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, kao osmjeh Češirskog mačka, nas podsijeća u bestjelesnom obliku o tome što je bio komunizam, što su komunisti radili, i što bi njihovi nasljednici htjeli kada bi im se za to pružila prilika. To bi trebalo ići istim putem kao i Titova ploča.

(Uz dozvolu autora i Standpointa s engleskog jezika prevela Ina Vukić)

O AUTORU: 

Robin Harris, britanski je povjesničar, novinarc i publicist, rođen je u Falmouthu 1952. godine. Studirao je na Oxfordskome sveučilištu. Doktorirao je modernu povijest na Oxfordskome sveučilištu.

Od ožujka 1978. godine do studenoga 1990. godine radio je za Konzervativnu stranku ili Britansku Vladu kao posebni savjetnik u Ministarstvu financija, posebni savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova. Bio je ravnatelj odjela za konzervativna istraživanja, radio u  uredu britanske predsjednice vlade Margaret Thatcher a nakon 1990. godine nastavio je kao njezin savjetnik i pisac govora. 

Hrvatski je državljanin od 2006. godine, govori hrvatski jezik i predavač je na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Članom je uprave Centra za obnovu kulture u Zagrebu.

 




Share Button