Hasanbegović Pilselu objasnio Deklaraciju: Najbolja i najtočnija analiza tog pamfleta

travanj 1, 2017 maxportal
Share Button

O Deklaraciji o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnograca u emisiji Hrvatskoj radija, urednika i voditelja Mislava Togonala, govorili su dr. Zlatko Hasanbegović, Drago Pilesel i dr. Marko Alerić, profesor na odsjeku Kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



U uvodu emisiji Togonal je podsjetio da je prije 50 godina potpisana Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika: “Bio je to krik hrvatskih intelektualca protiv nasilne srbizacije, protiv unitarizacije u bivšoj Jugoslaviji. Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža, a potpisnici su kasnije proglašeni hrvatskim nacionalistima i progonjeni. No njihova ideja nije nestala, danas, 50 godina kasnije Hrvatska je suverena država, hrvatski jezik je postao ravnopravni jezik Europske unije.

U Sarajevu je potpisana Deklaracija koja tvrdi drugačije, tvrdeći da se u regiji govori jednim, policentričnim jezikom i da korištenja naziva hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski ne znači da su to četiri jezika” kazao je Togonal.

Jedni su dokument nazvali provokacijom i nastavkom velikosrpskoga projekta SANU, drugi tvrde kako se tim projektom spriječava razdvajanje djece različitih nacionalnosti u školama (prije svega u BiH) i pridonsi smanjenju netrpeljivosti među narodima.

“Pročitao sam knjigu Snježane Kordić ‘Jezik i nacionalizam‘ i puno toga bolje razumio. Moja novinarska aktivnost dovela me do toga da promatrama nešto što je užasno, da promatram maltretiranje djece, poglavito u BiH. Imam iskustvo iz 1999. iz Vukovara i Srebrenice i vidio sam da su mladi ljudi nezadovoljni odvojenim školama, i to nije dobro rješenje segregirati djecu na temelju jezika.

Deklaraciju sam potpisao iz solidarnosti s tom djecom a za međusobne odnose ne trebaju nam prevoditelji. Često idem u Beograd, a na prvom susretu čudio sam se kako me oni u Beogradu dobro razumiju” kazao je Drago Pilesl.

Citirao je Neleta Karajlića koji se šalio da su u Sarajevu bogati jer znaju puno stranih jezika – srpski, hrvatski, crnogorski….

“Ja volim svoj jezik, zovem ga hrvatski, a ova Deklaracija priznaje prava svake osobe da svoj jezik zove kako hoće. Tvrdim da je ovo jedan jezik, kao što je jedan jezik njemački koji se govori u Austriji, Njemačkoj i dijelu Švicarske” govorio je Pilsel.

Reagirao je dr. Hasanbegović:

“U početku sam tu Deklaraciju komentirao dosjetkom da je riječ o ‘Vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom’. No kada sam podrobno pročitao sadržaj Deklaracije, kada sam vidio potpisnike tog pamfleta, shvatio sam da nije riječ o bezazlenoj izjavi. Riječ je o neojugoslavenskoj platformi koja to propalo jugoslavensto i propalu ideologiju smješta na izvorno područje gdje je nastalo -na područje jezika i kulturne ideologije.

Dakle, ovo trebamo gledati u širem geopolitičkom konceptu jer Deklaracija nije nastala u zrakopraznom prostoru. Deklaracija počiva na traktatu Snježane Kordić Jezik i nacionalizmi  ( knjigu je financijski pomoglo Ministarstvo kulture RH 2010. godine, ministar Jasen Mesić, op. a)  koji je teorijska podloga ne samo za nijekanje koncepta hrvatske jezične samobitnosti već za stvaranje podloge za novi koncept jugoslavenskog kulturnog jedinstva koje treba biti podloga za rješavanje političkih procesa na prostoru bivše Jugoslavije, prije svih to se odnosi na zemlje koje su ostale izvan Europske unije.”

Na pitanje voditelja je li riječ o Crnoj Gori  i Goru Bosnu i Hercegovini Hasanbegović odgovara:

“Hrvatska je usputni cilj jer je hrvatska jezična situacija drugačije. Iz vizure hrvatske jezične samobitnosti, iz vizure Hrvatske kao članice Europske unije, ovo je ubod komarca. Glavna meta ove Deklaracije, uz nedovršene jezične i nacionalne identifikacije je atak na Bošnjake i Crnogorce.

Među potpisnicima ove Deklaracije, bez obzira što je predstavljena u Sarajevu, bez obzira što je, na moju žalost, među potpisnicima Deklaracije i Balša Brković, sin jednog od prvaka crnogorske nacionalne samobitnosti Jevrema Brkovića, među potpisnicima nema niti jedne relevantne osobe koja sudjeluje u procesu crnogorske i bh. nacionalne jezične emancipacije. Ovdje je, uglavnom, riječ o književnicima i političkim aktivistima, javnim radnicima, poznatim ‘teoretičarima jezika’ poput Dejana Jovića, Snježane Banović, Ante Tomića ili Ede Popovića.

Teza da Deklaracija pomaže prihvaćanju drugačijih a iritira nacionaliste svih boja je pogrešna. Radi se o tome da svaki narod ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom. Da se  jezici ujedine, da hrvati prihvate dio srpskog i obrnuto, ne bi se učinilo ništa protiv segregacije ili omalovažavanja djece koja idu u različite škole. Upravo suprotno,” kaže Alerić.

“Ako bi željeli izbjeći segregaciju onda bi svi u svijetu trebali upotrebljavati jezik. Bi li to značilo trajni mir i bratstvo”, kazao je prof. Alerić  

“Jezik nas najbolje prezentira i poštovanjem drugih jezika  pokazujemo poštovanje prema tom narodu. Moguće je da potpisnici Deklaracije ne razumiju bit ovoga što je govorio Hasanbgović i mislio da bi se stvaranjem jedinstvenog jezika riješili problemi.  Nas Hrvate to vrijeđa, mi ne želimo upotrebljavati niti jedan dugi jezik osim hrvatskoga koji je normiran i propisan i već je u upotrebi više od 120 godina.

Ono Vukovsko načelo nas Hrvate vrijeđa. Poznata teza Vuka Stefanovića Karadžića “Srbi sve i svuda”,  upotrebljavamo isti jezik, dakle, svi smo Srbi.  Možda se netko od toga može odmaknuti, ali ja, a vjerujem i svi Hrvati, ne možemo prihvatiti tezu da su svi štokavci Srbi i da mora postojati jedan jedinstveni jezik.

U BiH je situacija drugačija i kod njih je veći problem Trebaju li jedan jezik kao standardni ili će govoriti svak svojim jezikom, a to je pitanje koje se tiče BiH i njihovih stručnjaka. Švicarska ima četiri jetiak koji se standardno upotrebljavaju. Rješavanje nacionalnih problema preko jezika ne dolazi u obzir

Čitao sam u tom pamfletu( kako je dr. nazvao Deklaraciju) kao je cilj stvoriti i neke škole koje bi bile izdvojene iz nacionalnog korpusa u kojima bi se učio taj jezik. To bi bio katastrofalan potez jer bi to značilo izdvajanje osobe iz njegova nacionalnog bića.

To bi bio pokušaj stvaranja novog naroda. Mi Hrvati govorimo hrvatskim, Srbi srpskim, a koji bi to bio narod koji bi govori tim  jezikom o kojem se govori u ovom pamfeltu“, kazao je Alerić.

Reagirao je Pilsel tvrdeći da Marko Alerić ne može govoriti u ime svih Hrvata kazavši da Deklaracija nije buđenje Jugoslavije ni jugoslavenstva niti stvaranje balkanskog jezika. Kazao je da je želio biti svećenik, ali ga je rat promijenio, postao je novinar i od 1992. se ‘istina diletantski’ bavi jezikom.

Ponovio je da bez prijevoda objavljuje tekstove koje dobije iz Beograda, ali i da traži da njegove tekstove u Srbiji objavljuju onako kako ih je napisao. “Naučio sam tih 20 ili 30 riječi koje su različite u našim jezicima i razumijem kolege iz Beograda”

Alerić je citirao Goethea kazavši da njemački jezik govore svi, ali o njemačkom ne mogu govoriti svi. Pilsel ne poznaje činjenice, a takvih pokušaja ujednačavnja jezika bilo je više i svu su  neslavno propali. Svi ti jezici su slični, ali su vrlo različiti. Znamo da su  naši profesori Silić i Pranjović autori crnogorskog jezika i crnogorskog pravopisa i smatram vrlo pozitivnim da su Hrvati odgovorni za oblikovanje crnogorskog jezika.

Ključno je ovo: Nije sporno da su jezici slični, da se mi razumijemo, sporno je to da se u 21. s. pokušava oblikovati politika da se u standardni jezik uzimaju standardi drugog jezika i time objašnjava da će biti manje onog negativnog nacionalizma ida će biti više razumijevanja i tolerancije.

Dr. Hasanbegović pojasnio da je Deklaracija, prije svega, atak na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu:

“Ovo se ne može gledati izvan povijesnog i političkog konteksta. Motivi za ovu Deklaraciju među onima koji su je osmislili ipak nisu alturistički, u kontekstu onoga što je govorio Pilsel – protiv segregacije, a za bolje razumijevanje i toleranciju – napose u BiH, što bih prvi prihvatio.

Kada pozorno iščitamo Deklaraciju ovdje se jadno iznose teorijska stajališta koja su u izravnoj suprotnosti s konceptom hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskog kao samostalnog jezika.

Pilel je spomenuo, u Deklaraciji se spominje nasilje i nasilno razdvajanje koje se dogodilo 1991. godine. Valja reći da nikakvog nasilja nije bilo daje zatečeni koncpet hrvatske jezične politike postignut u mračnim i olovnim 80-im i ranije, a  90-ih je uozbiljen i dobio je jasno ime: Hrvati govore hrvatskim jezikom.

Ova Deklaracija ide ispod standarda hrvatskog jezike u vrijeme komunističke Jugoslavije. Ovdje se govori da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku policentričnoga tipa, a standardni hrvatski jezik (i svi ostali) se svode na varijante. Koncepta varijanata je koncept jugoslavenskog jezičnog unitarizma. To je koncept, da pojednostavim, jezika Jugoslavenske Armije i ideja sastavljača većine potpisnika ovog pamleta, je da se ono što se postiglo u JNA vezano uz jezik, postane standard i podloga jezične politike svim državama nastalim nakon 90.-ih, izuzev Slovenije, Kosova i Makedonije.

Kada malo bolje pogledamo tko su potpisnici  tog pamfleta, a i ima ih oko dvije tisuće, među njima je mnogo onih koji smatraju da je jugoslavenska država i jugoslavenstvo državni i nacionalni normativ, a da je ovo postjugoslavensko stanje, kako ga oni zovu, jedna vrsta povijesnog ekscesa.

Ako smo izgubili jugoslavensku državnu paradigmu, obnovimo jugoslavensku kulturnu paradigmu, krenimo u kulturnu i političku akciju, pa ćemo, ako budu povoljne međunarodne okolnosti, kroz određeno razdoblje ponovno obnoviti Jugoslaviju, odnosno jugoslavenski državni ideal. To je jedina činjenica i ona se može braniti i elaborirati satima pomnom raščlambom javnog, društvenog, političkog djelovanja pojedinih potpisnika tog pamfleta.

Pileselu treba objasniti jednu stvar. On danas smatra nepotrebnim prevođenje tekstova iz Beograda na hrvatski jezik na njegovu portalu, ali vrijeme komunizma u SR Hrvatskoj nije postojala ni jedna novina u kojoj se srpski sugovornik ili srpski autor nije prevodio na hrvatski jezik. U Vjesniku, Večernjaku ili bilo kojoj hrvatskoj novini nije bilo moguće naći tekst u kojem se sugovornika nije prevodilo na hrvatski jezik.

S druge strane ne treba zanemariti stanovite vanjske pokrovitelje ovoga projekta koji traje više godina, a to su određene njemačke zaklade. To je zaklada Alijans i još jedna (vjerojatno forum ZFD, op. a.) i  mi to možemo promatrati u kontekstu jednog zrakopraznog prostora koji je nastao nakon prestanka priključivanja EU, pa se sada javljaju zamisli o stvaranju mini europske unije na tom prostoru.

Ovo, dakle, gledam kao stvaranje jedne jezične i kulturne paradigme za integraciju toga prostora. Vučić je u Berlinu rekao da sve nas spaja isti jezik ( pri tome nije mislio na Hrvatsku), a onda naravno vidi kao srpski, i svi oni koji bi to doveli u pitanje poput Crnogoraca ili Bošnjaka treba im izbiti argumente i ova Deklaracija daje teorijsku podlogu za taj proces.

M. Marković/foto:screenshot

 

 



Komentari
Share Button