Kazimir Katalinić: Bio sam nepravedan prema Paveliću, danas mi je zbog toga žao

studeni 4, 2017 maxportal
Share Button

U Hrvatskoj je upravo promovirana knjiga Kazimira Katalinića “Od poraza do pobjede – povijest hrvatske političke emigracije 1945.-1990.”  a on je u Argentini slavio 90. rođendan  



 

Prof. mr. Kazimir Katalinić rođen je 4. ožujka 1927. godine u Sušaku (Rijeka). Nakon pada  NDH 1945. ( “Svibanjska katastrofa”) odlazi u političku emigraciju. Prvo u Italiju, a nakon tri godine u Argentinu. Studirao kemiju, koju je diplomirao i magistrirao 1960. godine

Tajnik Hrvatske republikanske stranke postao je 1958. godine. Tu je dužnost obnašao nekoliko desetljeća. Od 1991. do 1997. predsjedavao je Hrvatskom republikanskom zajednicom, ogrankom te stranke u Hrvatskoj

Autor je brojnih knjiga i rasprava  među kojima je najcitiranija “Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid” (Buenos Aires – Zagreb,1993.). U rečenom je djelu iz 1993. kritički je raščlanio nehotične ili svjesne pogreške o broju stradalih u Belubursškoj tragediji.  Katalinić je procjenjuje “da broj hrvatskih žrtava nećemo nikad znati, je li se radilo o 130.000 ili čak 177.000. ubijenih”.

U Hrvatskoj je upravo promovirana njegova knjiga “Od poraza do pobjede – povijest hrvatske političke emigracije 1945.-1990.” u kojoj je prikazanoi djelovanje hrvatske političke emigracije od Drugog svjetskog rata, s posebnim osvrtom na Hrvatsko narodno vijeće i Hrvatsku republikansku stranku, koja se danas zove Hrvatska republikanska zajednica.

Upravo su objavljena dva sveska Vaše knjige Od poraza do pobjede – povijest hrvatske političke emigracije 1945.-1990. Što želite postići objavom tih knjiga?

Dio odgovora nalazi se u drugome dijelu moje posvete: Posvećujem knjigu svima onima koji su svojim radom, žrtvama ili životom doprinijeli svanuću slobode, kao i svima onima koji se bore za bolju, ljepšu i pravedniju Hrvatsku.

Dok sam pisao ovu knjigu, strahovao sam da ju ne ću uspjeti dovršiti prije završetka svoga ovozemaljskog života, pa sam se u dnevnoj molitvi obraćao Svevišnjemu sljedećom molitvom, iz koje se vidi što sam želio i što želim postići mojom knjigom: “I molim Te da što prije dovršim svoju knjigu i da ta bude na korist hrvatskoga naroda i povijesne istine.” Želim, dakle, istinito prikazati jedan dio hrvatske povijesti, znajući da će istiniti prikaz koristiti hrvatskome narodu čija je prošlost ne tek krivo, nego i svjesno lažno prikazivana.

Očito je da ste jedan od najboljih poznavatelja hrvatske emigracije u svijetu i njezina djelovanja za vrijeme druge Jugoslavije. S obzirom na to, možete li reći bi li došlo do stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine bez prinosa hrvatske emigracije?

Politička emigracija bila je – već time što je postojala – živi dokaz da hrvatski narod ne prihvaća i ne želi Jugoslaviju te da – poput svih naroda – želi živjeti u vlastitoj državi u kojoj može slobodno sam odlučivati o svojoj sudbini. Nosila je luč slobode i ulijevala je nadu domovini, pobijala je jugoslavenske laži, a kada je došlo vrijeme, pomagala je domovinskim borcima u naoružavanju, lijekovima, novcu i hrani. No bilo ih je i koji su se vratili kako bi se uključili u Domovinski rat. Neki su od njih odigrali značajnu ulogu doprinijevši svojim vojničkim znanjem pobjedi Hrvata. Bez te pobjede ne bi danas bilo Republike Hrvatske, nego bismo doživjeli novi Bleiburg, krvaviji od prvoga.

Političke stranke u Hrvatskoj, sljednice nekadašnje komunističke Partije, smatraju da je tzv. antifašizam u temeljima današnje Republike Hrvatske, odnosno ZAVNOH–a. Mnogi se ne slažu s time. Kći pokojnog poglavnika Ante Pavelića Višnja, izjavila je u Hrvatskome tjedniku da bez NDH ne bi bilo samostalne Hrvatske. Kakav je Vaš stav o tome kontinuitetu?

Voljom ustavotvoraca, u pravnome smislu današnja Republika Hrvatska nije sljednica NDH. No bez sjećanja da je ne tako davno hrvatski narod imao svoju državu i da se za njezino očuvanje krvavo borio tijekom četiriju ratnih godina, teško je vjerovati da bi se nenaoružan i usprkos međunarodnoj zabrani naoružavanja – koja je imala zapravo zločinački karakter – mogao usuditi proglasiti vlastitu državu i boriti se protiv dobro naoružane JNA te iz tog rata izaći kao vojnički i moralni pobjednik.

A činjenica da su hrvatski borci išli u borbu s krunicom oko vrata i da nijedna postrojba nije nosila ime nekoga od onih koji su se borili protiv NDH, ali jest nosila imena onih koji su ju branili, puškom i perom, i dok je postojala, i kad je više nije bilo, dokazuje da danas imamo svoju državu bar donekle zahvaljujući tome što je postojala NDH.

Mnogo ste pisali o bolnoj 1945. godini kada je po Vašem mišljenju stradalo više od 200 tisuća Hrvata. Čiji je to smrtni grijeh? Može li se amnestirati jugoslavenski vlastodržac Josip Broz Tito, kao što to pokušavaju ljevičarske stranke u Hrvatskoj?

Odgovor na to pitanje nalazi se u prvom svesku moje knjige i odande ću djelomično citirati: “U vertikalnome sustavu kakav je vladao unutar Partije, najveća odgovornost za zločine Bleiburga pada na samoga Tita jer je nemoguće pretpostaviti da se to moglo dogoditi bez ili mimo Titova znanja, a još manje protiv njegove volje. O tomu postoje i brojna svjedočanstva onih koji su sudjelovali u zločinu ili koji su pripadali vodstvu i strukturi koja je izvršila zločin.

Jedan od svjedoka, Mitja Ribičič, visoki vojni dužnosnik slovenskih partizana i poslijeratni šef Ozne za Sloveniju, smatra da je odluka o likvidaciji vjerojatno donesena na tajnome vojnom sastanku Tita i zapovjednika četiriju  partizanskih armija u Zagrebu. Zdenko Zavadlev, koji je kao zamjenik načelnika Ozne za šire područje Maribora osobno organizirao masovne likvidacije kod Areha na Pohorju, svjedoči da je naredba stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje‘!

Prema Milovanu Đilasu, o masovnoj likvidaciji zarobljenika bilo je  odlučeno na zatvorenome sastanku najužega partijskog vrha, ali ne u Zagrebu kako misli Mitja Ribičič, nego u Beogradu, pod Titovim predsjedavanjem. Đilas tvrdi da on nije bio nazočan na tom sastanku, jer se tada nalazio u Crnoj Gori, ali je bez ustručavanja izjavio: ‘Da sam i ja bio na toj sjednici, ja bih bio za to glasovao‘.

A kada je kipar Ivan Meštrović, kojega je Tito 1959. godine ugostio na Brijunima, postavio ovome izravno pitanje o masovnim pokoljima Hrvata, naročito u proljeće i ljeto 1945., Tito mu je odgovorio: ‘To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje‘.

Pa ipak neki od današnjih obožavatelja Tita, a vjerojatno i bivše Jugoslavije, nastoje dokazati da je zločin učinjen mimo Titova znanja, te čak i protiv Titove volje i naredbe. No ako je zločin učinjen mimo ili čak i protiv volje i naputka vrhovnog zapovjednika Tita, kako to da za taj samovoljni prekršaj primljenih zapovijedi i uputa nije nitko nikada bio pozvan na odgovornost, a kamo li suđen, osuđen i kažnjen?

Neosporiva je činjenica – unatoč svim suprotnim dokazivanjima titoista i jugonostalgičara – da je Josip Broz Tito glavni krivac za sve zločine koji su se dogodili kako na Bleiburgu tako i poslije njega, prigodom marševa smrti. Tim se zločinima Tito svrstava ne samo u hrvatske renegate i izdajice, nego u zatirače vlastitoga naroda, u zločinca koji je učinio genocid – i to genocid nad vlastitim narodom! Sličan slučaj ne postoji u povijesti svijeta.”

Politička emigracija nosila je luč slobode i ulijevala je nadu domovini, pobijala je jugoslavenske laži, a kada je došlo vrijeme, pomagala je domovinskim borcima u naoružanju, lijekovima, novcu i hrani. Bez te pobjede ne bi danas bilo Republike Hrvatske, nego bismo doživjeli novi Bleiburg, krvaviji od prvoga.

Možete li ukratko opisati sramnu ulogu Engleza te godine, ali i ono što se manje zna, o engleskim lovcima na glave hrvatskih emigranata nakon 1945. godine, posebice o izaslanicima kod Tita – Macleanu i Clissoldu?

U želji da se preda zapadnim saveznicima, hrvatska je vojska uz pratnju mnoštva civila obaju spolova i svih životnih doba – od staraca do djece – uspjela doći do engleske vojske prethodno razbivši Titove vojne snage koje su ih pokušale zaustaviti. No engleski stožerni brigadir ne samo da nije kanio prihvatiti predaju Hrvata, nego je savjetovao jugoslavenskome komesaru, potpukovniku Milanu Basti, da se ne upusti u borbu s Hrvatima, nego da lukavošću i uz englesku potporu zajednički postignu da Hrvati predaju oružje, s čime se Basta suglasio.

Nakon što se Basta odmah povukao, stožerni brigadir primio je na razgovor hrvatsko izaslanstvo kome je dano pet minuta da odluči hoće li se predati kao ratni zarobljenici jugoslavenskim snagama, s tim da će se bilo koji pokret njihove vojske prema britanskim crtama spriječiti svim oružjem. Engleska oružana prijetnja skršila je otpor Hrvata pa su pristali na predaju, nakon čega je engleski brigadir pozvao jugoslavenske predstavnike te im priopćio sažetak razgovora. Uz nazočnost stožernog brigadira postignut je dogovor da će se hrvatska vojska predati te da će s vojnicima postupati kao prema ratnim zarobljenicima, isključujući političke zločince, koji će biti privedeni savezničkim sudovima. Civile će se nahraniti i vratiti u Hrvatsku cestom uz granicu.

No dogodilo se potpuno suprotno: većina zarobljenih vojnika i gotovo svi časnici i dočasnici ubijeni su bez ikakva ispitivanja, a kamoli suđenja, te vrlo često uz sadistička mučenja. Manji je broj ubijen odmah na početku i ti se mogu smatrati sretnima u usporedbi s onim što je čekalo one druge koji su bili uključeni u tzv. križni put, tj. marševe smrti. No bilo je Hrvata koji nisu nastradali na Bleiburgu i ti su bili začetak postbleiburške političke emigracije.

Nalazili su se većinom u Austriji i Italiji u raznim izbjegličkim logorima, uglavnom pod britanskim zapovjedništvom. Jugoslavija ih se htjela dočepati optuživši ih da se većinom radi o ratnim zločincima. Predsjednik engleske Komisije koja se bavila hapšenjem i izručivanjem onih koje je Jugoslavija tražila kao “ratne zločince” bio je brigadni general  Fitzroy Maclean, koji je od 1943. do 1945. bio zapovjednik savezničke vojne misije kod Tita, koji će mu nakon završetka rata darovati jednu od najljepših korčulanskih vila is XVII. stoljeća.

To je, dakle, bio predsjednik Komisije koja je odlučivala koga će Englezi uhapsiti i poslati Titi da mu kroji “pravdu”. No spiritus movens i pravi zloduh Komisije bio je major Stephen Clissold, koji je od 1944. do 1945. bio član britanske vojne misije u Jugoslaviji. Clissold je govorio hrvatski i dobro je poznavao hrvatsku problematiku, jer je prije rata bio lektor engleskog jezika na zagrebačkome sveučilištu i dužnosnik engleskog konzulata.

U Zagrebu se bio upoznao i prijateljski se odnosio prema mnogim Hrvatima, a s nekima se toliko sprijateljio, da su se međusobno oslovljavali s “ti”, te su Clissolda iz milja nazivali “Štefekom”. No zahvaljujući tom  himbenom “prijateljstvu”, neki su Hrvati koji su putničkim brodom kanili doći u Argentinu, bili na intervenciju Clissolda skinuti s broda, uhapšeni i na brzinu izručeni Jugoslaviji.

Kako biste danas s ove vremenske distance opisali poglavara NDH Antu Pavelića, kojega ste i osobno poznavali i smatrate li da u hrvatskoj politici on ima objektivan tretman?

Predsjednik engleske Komisije koja se bavila hapšenjem i izručivanjem onih koje je Jugoslavija tražila kao “ratne zločince” bio je brigadni general Fitzroy Maclean, koji je od 1943. do 1945. bio zapovjednik savezničke vojne misije kod Tita, koji će mu nakon završetka rata darovati jednu od najljepših korčulanskih vila is XVII. stoljeća. No pravi zloduh Komisije bio je major Stephen Clissold.

Pavelića nisam osobno poznavao. Vidio sam ga u Argentini samo jedanput, kada se u okolici Buenos Airesa sastao s hrvatskom mladeži, a na sastanak je došao u pratnji prof. Vinka Nikolića. Nisam bio njegov sljedbenik i u prosincu 1958. napisao sam o njemu vrlo oštar članak zbog kojeg se i danas kajem jer sam bio nepravedan prema njemu. Pišući ovu knjigu i upoznavši dokumentaciju koju tada nisam poznavao, prikazao sam ga u knjizi u pravom svjetlu.

Tko su po Vama najzaslužniji ili najznačajniji Hrvati u emigraciji koji su održavali ideju hrvatske države pola stoljeća nakon NDH?

Na ovo pitanje teško mi je odgovoriti, no naći će se u mojoj knjizi. Neki su od njih vrhunski intelektualci, poput Ivana Oršanića, koji je umro 1968. godine, ali koji je iza sebe ostavio misli koje su nadahnjivale nove generacije, pa i mene, te koji je proročanski predvidio kakva će biti Hrvatska koja će se roditi iz pepela Titove Jugoslavije.

Ima među ovima i nekih o kojima domovina ništa ne zna, poput Mate Prpića, koji je poginuo u okršaju s udbašima na Velebitu, ili o poluslijepom pjesniku i intelektualcu Vjenceslavu Čižeku, koga je Udba smatrala toliko opasnim da ga je otela iz Njemačke i osudila na 15 godina robije. Jednoć slijep nije više mogao zapisivati svoje novonastale pjesme, nego ih je pohranio ondje gdje mu ih jugobanda nije mogla otkriti niti uništiti: zapisivao ih je u svom mozgu.

Jeste li osobno vjerovali sve te godine da može doći do uspostave hrvatske države?

Nisam bio Pavelićev sljedbenik i u prosincu 1958. napisao sam o njemu vrlo oštar članak zbog kojeg se i danas kajem jer sam bio nepravedan prema njemu. Pišući ovu knjigu i upoznavši dokumentaciju koju tada nisam poznavao, prikazao sam ga u knjizi u pravom svjetlu.

Citirat ću vam dio uvodnih riječi “Načela” Hrvatske republikanske stranke, kojoj sam pripadao, a koje su bile objavljene u vremenski dalekoj 1951. godini: “Suvremenici, kojima nije bilo dano vidjeti dublje u progresivna narodna zbivanja, klimali su glavom nad Starčevićevim neuspjesima, a zdvajali poslije Radićeve smrti. Pa tako i danas mnogi izgubiše glavu zbog svega što se dogodilo.

Ne tako, ne smijemo izgubiti vjeru u sposobnost naroda jer te vjere ne može nestati nakon što se tako snažno izrazila, usred najvećih teškoća i zamagljenih vidika. Pred nama se očituje povijesna određenost, živa i neuništiva. Nikakvi političari više ne mogu razdvojiti hrvatski narod od ideje državne nezavisnosti.

Hrvatski narod danas u svojoj šutnji nosi budućnost, koju nikakva sadašnjost ne može uništiti.”

Starčević je vjerovao, kada je sav Sabor bio u kolebanju; Radić je vjerovao kada je sva Europa prezrela njegova nastojanja; hrvatski borac je vjerovao, kada se cijeli svijet ludim stjecajem prilika sručio na njega. I tko zna promatrati u povijesti neizmjernu snagu ovih neuspjeha i njihovu epohalnu ulogu zidanja temelja, koji se ne vide, ali bez kojih nema zgrade, taj može i danas vjerovati u sposobnost hrvatskog naroda. Mi vjerujemo!

Nakon ovog oduljeg, ali značajnog uvoda, eto i moga odlučnog odgovora: Jest, duboko sam vjerovao da će doći do uspostave hrvatske države, prije ili kasnije. U jednom sam članku bio napisao da za mene uspostava hrvatske države nije tek mogućnost niti vjera, nego opipljiva realnost.

U emigraciji gotovo da nije bilo pobornika demokratske Jugoslavije, nego je naša temeljna podjela bila na one koji su priželjkivali hrvatsku državu, ali nisu vjerovali da je moguća njezina uspostava i nas koji smo u to vjerovali i zato na tom radili.

Kako ocjenjujete današnju hrvatsku državu i njezin odnos prema jugoslavenskoj historiografiji?

Osobno polažem veliku nadu u pojavu mladih povjesničara koji nisu zaraženi jugoslavenstvom, poput nekih “uglednih” starijih povjesničara. Ti će mladi prirodnim životnim procesom – koji je narodna mudrost izrazila riječima da “na mlađima svijet ostaje” – popuniti ispražnjena mjesta “uglednih” filo-jugopovjesničara i ispraviti zablude koje nam je donijelo odveć dugo trajanje Titove Jugoslavije.

Andrea Černivec /Foto:Hrvatski tjednik



Komentari
Share Button