Miro Kovač objašnjava zašto je Njemačka bila protiv, a SAD podržale “Oluju”

srpanj 20, 2017 maxportal
Share Button

Dr. Miro Kovač predsjednik je Odbora za vanjsku politiku u Hrvatskome saboru, član Odbora za međuparlamentarnu suradnju i član Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, iskusni je diplomat, uz ostalo bivši ministar vanjskih poslova i bivši hrvatski veleposlanik u Njemačkoj od 2008. do 2013. godine.



Doktorat iz Povijesti međunarodnih odnosa stekao je na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle u Parizu. Prije veleposlaničke funkcije u Njemačkoj, od 2006. godine bio je veleposlanik u Ministarstvu vanjskih poslova.

Profesionalnu je karijeru Miro Kovač počeo 1995. godine u Uredu predsjednika Franje Tuđmana, u Odjelu za informiranje. Četiri godine kasnije u istome je uredu postao pomoćnikom savjetnika za euroatlantske integracije. Godine 2001. imenovan je  savjetnikom  u Veleposlanstvu RH u Bruxellesu, a 2003. obnaša funkciju ministra savjetnika u Veleposlanstvu RH u Parizu.

Godinu dana kasnije postao je pomoćnik ministra vanjskih poslova, a 2005. godine šef Diplomatskog protokola u Ministarstvu vanjskih poslova. 2006. godine postavljen je u zvanje veleposlanika u Ministarstvu vanjskih poslova.

Karijeru je mogao nastaviti u Varšavi na mjestu veleposlanika RH u Poljskoj, ali na poziv Tomislava Karamarka odučio se vratiti u Hrvatsku. Međunarodnim tajnikom stranke imenovan je na sjednici Predsjedništva HDZ-a u siječnju 2014. godine, a na toj je funkciji zamijenio Davora Ivu Stiera.

U Vladi Tihomira Oreškovića bio je ministar vanjskih poslova.

Arbitražni sud objavio je odluku o granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Sve što se događalo oko procesa arbitraže poznato je domaćoj i široj javnosti, poglavito činjenica zbog čega je Hrvatska napustila postupak i zašto ne priznaje njegovu, za nas očekivano nepovoljnu odluku.

 

Hrvatska je postupila u skladu s međunarodnim pravom. Slovenska je strana bitno povrijedila sporazum i Hrvatska je iz njega izašla. Sada treba naći rješenje bilateralnim pregovorima.

Ako su granični spor u Sjevernome moru bilateralnim sporazumom mogli riješiti Nijemci i Nizozemci, onda valjda dvostrano to mogu Hrvati i Slovenci. Tu sam inače poziciju aktivno i čvrsto tumačio svojim kolegama u Europi i svijetu za vrijeme prošle HDZ-ove vlade. Tim je tragom nastavila i aktualna HDZ-ova vlada, kao što pokazuje prošlotjedni sastanak predsjednika vlada Hrvatske i Slovenije, Andreja Plenkovića i Mire Cerara.

Svjedoci smo svojevrsnoga svrstavanja dijela međunarodne zajednice za ili protiv odluke, ali za nas je bitno pitanje zašto je Europska komisija stala na stranu Slovenije? Iz toga pitanja izviru još najmanje dva potpitanja: zašto Europska komisija nije uvažila činjenicu da je postupak kompromitiran i je li do toga došlo zbog neshvatljive indolencije hrvatske diplomacije i vlasti općenito?

Europska komisija nema ovlasti u slučaju raskinutoga sporazuma o arbitraži. Bio je to sporazum koji su 2009. godine sklopile dvije zemlje, Hrvatska i Slovenija, s tim da je Hrvatska, kao što znamo, to učinila pod prisilom, kao država čije je pregovore o članstvu u Europskoj uniji Slovenija blokirala.

Zašto se oglašava Europska komisija? Zato što je posredovala u sklapanju toga sporazuma koji za Hrvatsku više ne vrijedi, a čijemu je potpisivanju svjedočio švedski predsjednik vlade Fredrik Reinfeldt, i to kao predsjednik Vijeća Europske unije. Sjećamo se još uloge tadašnjega povjerenika, člana Europske komisije za proširenje, Ollija Rehna. To su činjenice.

Na kraju krajeva, već u preambuli sporazuma pozdravlja se “pomoć koju je ponudila Europska komisija”, a u članku 2. da će se predsjednika Arbitražnoga suda i dva člana imenovati “s popisa kandidata sastavljenoga od strane predsjednika i člana Europske komisije zaduženoga za proširenje”.

Osnovno je sad pitanje hoće li Hrvatska ustrajati u stajalištu da ne priznaje odluku, očekuje li se nastavak pritiska dijela međunarodne zajednice da ipak prizna i primijeni odluku i hoće li odolijevati tome pritisku? Može li ova odluka Arbitražnoga suda postati dio “stečevina” međunarodnoga prava za buduće razgovore, kao što tvrdi Slovenija?

Svaku hrvatsku vladu obvezuje zaključak Hrvatskoga sabora, donesen na temelju hrvatskoga Ustava. Hrvatski sabor kao predstavničko tijelo građana odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske. Svako drukčije postupanje bilo bi kršenje Ustava. Što god Slovenija tvrdila, ona će se morati kad-tad suočiti s realnošću. A realnost je takva da nema rješenja graničnoga spora bez dijaloga između Hrvatske i Slovenije, što god tko mislio i rekao o arbitraži iz koje je Hrvatska izašla, ponavljam na temelju međunarodnoga prava. A slovenskoj smo strani nudili bilateralne pregovore koje je ona dosad odbijala. Toga sam bio i svjedok i protagonist.

Retrospektivno gledajući, što mislite je li Hrvatska uopće trebala stupati u proces arbitraže? Kako gledate na pristanak nekadašnje predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor da potpiše taj pristanak; kako promatrate famozni sporazum Račan-Drnovšek?

Propali, nikada potpisani sporazum Račan-Drnovšek bio je teška pogreška, proizveo je dugogodišnje tenzije između Hrvatske i Slovenije. Stvorio je nerealna očekivanja i pojačao je frustracije u Sloveniji, što je 2008. i 2009. godine kulminiralo pokušajem sabotiranja ulaska Hrvatske u NATO-savez i masivnom blokadom naših pregovora o članstvu u EU. Naravno da je to bilo nepravedno, ali to je bila naša realnost. Što je Hrvatska mogla učiniti? Imperativ je bio ulazak u Europsku uniju.

Da nismo prihvatili kompromis, bili bismo ostali u “zapadnobalkanskome glibu”, ne bismo bili ušli u EU 2013. godine, u to sam uvjeren. A to su neki htjeli. To su činjenice. Sjećam se vrlo dobro da je još u lipnju 2011. bilo pokušaja sabotiranja završetka pregovora o članstvu u EU. Ti su perfidni pokušaji dolazili iz zemalja koje su prema Hrvatskoj bile tradicionalno skeptičnije.

Ne zaboravimo da je u jesen 2012. jedna manja skupina političara htjela zaustaviti ratifikaciju našega pristupnog ugovora u Njemačkoj. Tada se Angela Merkel tomu suprotstavila i Hrvatska je 1. srpnja 2013. pristupila EU.

Nekadašnji čelnik HDZ-a i Vlade dr. Ivo Sanader sada je iznova “zvijezda” medija, trijumfira na tezi kako je otišao jer nije htio trgovati hrvatskim teritorijem i optužuje sve oko sebe, najviše gospođu Jadranku Kosor. Kako komentirate njegove istupe?

Svatko ima pravo iznijeti svoj pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost, pa tako i bivši predsjednik HDZ-a i vlade Ivo Sanader. Dobro je da ljudi koji trenutno jesu i oni koji su bili aktivni u politici pišu knjige. U Hrvatskoj je toga, na žalost, premalo. Politička kultura razvija se i objavom memoarskoga štiva.

Ponovit ću svoje uvjerenje da je Hrvatska, ako je htjela ući u EU, a htjela je, bila osuđena na taj bolni kompromis. Nitko njime nije bio sretan, pa ni ja. Ali ispalo je sve dobro. Ušli smo u Europsku uniju, osnažili svoju međunarodnu poziciju, a onda zbog teškoga prekršaja slovenske strane koja je bitno povrijedila sporazum, izašli iz arbitraže, na temelju nadstranačkog konsenzusa. U toj smo situaciji i kao nacija pokazali zrelost. Mi u HDZ-u tražili smo nadstranački konsenzus, a tada vladajući SDP to je prihvatio. Na kraju je Hrvatski sabor jednoglasno donio odluku o izlasku iz arbitraže.

Nije li za Hrvatsku ponižavajuća interpretacija dijela “stručnjaka” da je odluka kompromisna jer smo mi, kao, dobili Svetu Geru, a Slovenije tri četvrtine Savudrijske vale i koridor. Dali smo zapravo svoje za svoje. Kako Vi gledate na tu “pogodbu”?

Bespredmetno je govoriti o sadržaju odluke kada ona za Hrvatsku ne vrijedi i ne može biti provedena. Jedino je rješenje da sjednemo sa Slovencima za stol i dogovorimo mehanizam rješavanja graničnoga spora. Sve je drugo nepotrebno trošenje vremena i energije.

Tko je, po Vama, odgovoran za jednostranu potporu Njemačke Sloveniji i kako komentirate činjenicu da je Njemačka i prije no što je objavljena odluka Arbitražnoga suda, pomalo prijeteći zatražila od Hrvatske poštivanje i provedbu odluke? Očito je znala za odluku. To podsjeća na situaciju izricanja prvostupanjske presude generalima Gotovini, Markaču… kada je dan prije odluke Hrvatsku posjetio, čini se, britanski ministar i tražio poštivanje odluke.

Sjećam se da sam kao ministar, dva tjedna nakon preuzimanja dužnosti, s njemačkim kolegom razgovarao o hrvatsko-slovenskome graničnom sporu i za nas nevažećoj arbitraži. Govorio sam javno, pa i u Ljubljani, da spor želimo riješiti bilateralno, kao što su se Njemačka i Nizozemska same sporazumjele o upravljanju zaljevom Dollart u Sjevernome moru. I bilo mi je drago konstatirati da je Frank-Walter Steinmeier nedavno u Sloveniji, ovaj put u ulozi njemačkoga saveznoga predsjednika, rekao kako je riječ o bilateralnome sporu.

Što se službene Njemačke tiče, koliko sam razumio, njezin je stav da na globalnome planu treba promicati međunarodno pravo i arbitraže kao model rješavanja međudržavnih sporova, dakako i na području jugoistočne Europe. U načelu, nema problema s takvim gledištem, mi u Hrvatskoj smo uvijek bili na stanovištu nužnosti primjene međunarodnoga prava. Ali ako jedna strana bitno povrijedi sporazum, a to je bio slučaj s hrvatsko-slovenskom arbitražom, onda je legitimno, u skladu s međunarodnim pravom, iz njega izaći. To smo i učinili. To znaju i njemački pravni stručnjaci.

U nekim medijima mogle su se pročitati kritike usmjerene baš na Vaš račun. U njima se podsjeća da ste bili hrvatski veleposlanik u Njemačkoj i da očito niste odradili zadaću s obzirom na to da se Njemačka i prije odluke Arbitražnoga suda svrstala “protiv Hrvatske” pozivajući nas na bezuvjetnu primjenu odluke te da ste svojedobno kritizirali Milanovićevu ili SDP-ovu diplomaciju zbog zahlađivanja odnosa između Hrvatske i Njemačke? Kako odgovarate na sve to?

Za takve fabulije potrebna je bujna mašta. Ključno je voditi se činjenicama kada se iznose bilo kakve teze, što nekima očito nije u interesu. Više im je stalo do manipulacije. Naime, hrvatski veleposlanik u Njemačkoj bio sam do kraja srpnja 2013. godine, sve do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Tada nitko živ nije znao za bilo kakve povrede sporazuma o arbitraži.

Kada se saznalo za povredu, nakon čega je Hrvatska pokrenula postupak izlaska iz arbitraže, bilo je to krajem srpnja 2015. godine, bio sam oporbeni političar iz reda Hrvatske demokratske zajednice koja je tražila i ishodila nadstranački konsenzus. To su činjenice, sve ostalo su naklapanja.

Što se tiče famoznoga lex Perković, to je bilo gaženje načela hrvatske pravne države, kao što je i utjecanje slovenske strane na rad suda bilo gaženje arbitražnoga sporazuma.

Je li Hrvatska naivna u smislu potpune nepripremljenosti na način na koji egzistira međunarodna politika u kojoj nije pravda ta koja pokreće svijet, nego su to interesi? Dakle ima li nešto patogeno u supstanciji hrvatske politike koja se vječno bori protiv vlastitoga nacionalizma, a zapravo ne shvaća da je EU koalicija rigidnih nacionalista iz raznih država koje na okupu drži ravnoteža njihovih interesa?

U zadnje vrijeme mnogo je komentara u hrvatskome javnom prostoru u kojima se izražava čuđenje, pače skandaliziranje zato što neka država ima drukčije mišljenje od Hrvatske kada su naši interesi posrijedi. Pa to je normalna pojava. Budimo samokritični i priznajmo da je naš mentalitet još uvijek prožet, ne samo realizmom i značenjem nego i naivnošću i romantičarstvom.

U biti, Hrvati su, u pravilu, od kraja 80-ih godina prošlog stoljeća postupali vješto u ostvarivanju nacionalnoga interesa, samo nam teže ide osvješćivanje toga postupanja pa ispada da se čudimo. Evo, ilustracije radi, kada smo se borili za međunarodno priznanje, našli smo snažnog zagovornika u Njemačkoj, pokojnoga kancelara Kohla. SAD je tada bio manje entuzijastičan. A kada smo vojno oslobađali okupirana područja u Hrvatskoj i s Armijom BiH i HVO-om vodili operacije u Bosni i Hercegovini, imali smo saveznika u SAD-u, dok Europljani, pa ni Njemačka, nisu bili oduševljeni. Preferirali su mirno rješenje sukoba, što je bilo iluzorno.

Preobrazba mentaliteta, to jest emancipacija hrvatskoga političkog uma, kompleksan je i mukotrpan proces. Međutim, ako pogledamo sto godina unatrag, složit ćemo da smo kao nacija jako napredovali, mnogo smo zreliji u državotvornome smislu. Manje smo romantični i naivni, ali zato realniji.

Jeste li za lustraciju u Hrvatskoj i zašto ju već 27 godina uzaludno čekamo?

Hrvatskoj je potrebno aktivno suočavanje s prošlošću kako bismo sebe i svoje potomke rasteretili povijesnih trauma i Hrvatsku konačno pretvorili u zaista slobodno i gospodarski konkurentno društvo. Okovi prošlosti još uvijek nas pritišću i u tome pothvatu sprječavaju. Moramo ih se osloboditi. I na tome planu potreban je nadstranački konsenzus. Zašto u glavnom gradu Hrvatske ne bismo imali muzeje posvećene suočavanju s prošlošću? Ako to mogu imati druge poslijetotalitarne zemlje, koje su danas dijelom političkoga Zapada, onda može i Hrvatska, zar ne?

Kako doživljavate promjenu imena Trga maršala Tita?

Kao poštivanje temeljnoga dokumenta hrvatskoga političkog naroda, Božićnoga ustava usvojenoga 22. prosinca 1990. godine, u čijim je izvorišnim osnovama, između ostaloga, zapisano: “Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.”

Zna se tko par excellence personificira komunistički sustav što ga je hrvatski narod odbacio.

Kako komentirate žestinu otpora toj promjeni u dijelu politike i kulturne javnosti? Kako je moguće da netko štiti nedvojbenoga masovnoga ubojicu hrvatskoga naroda?

Otpora ima jer nismo dostatno napredovali na planu suočavanja s prošlošću i izgradnji istinskoga slobodnog društva. Meni je komično da su se već 90-ih na Karla Poppera, autora djela “Slobodno društvo i njegovi neprijatelji”, objavljenoga 1945. godine kao snažne kritike totalitarnih ideologija poput fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma, pozivali i oni koji danas brane titoizam. Ma tko je tu lud?

Popper je bio oštar kritičar političke misli Platona, Hegela i Marxa. Mnogi štovatelji Josipa Broza Tita sebe predstavljaju kao lijevi liberali, ali oni to nisu. Liberali, bili oni lijevi ili desni, po prirodi stvari ne mogu biti štovatelji totalitarnih ideologija i njihovih protagonista.

Kako komentirate neprekidne pritiske i napade na Vladu da ukloni spomen-ploču jedanaestorici poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu zato što je na ploči pozdrav “Za dom spremni” pod kojim su oni poginuli u obrani Domovine, a nitko uopće ne spominje brojne spomenika poginulim agresorima s četničkim porukama i obilježjima? Hoće li Hrvatska zaista pasti toliko nisko da uklanja spomenike braniteljima, a tolerira agresorima?

Hrvatska je pravna država, za to su se naši branitelji u Domovinskom ratu borili i izborili. To znači da se u Hrvatskoj postupa po Ustavu, zakonima i propisima.

Je li hrvatska diplomacija danas dorasla potrebama hrvatske države? Je li zamislivo u normalnoj državi da predsjednica države posjećuje SAD, a veleposlanik “pobjegne” iz te države i nitko ga nema snage mjesecima smijeniti?

Smjena veleposlanika i generalnih konzula u tijeku je. Ne treba mistificirati ulogu veleposlanika. Naravno da oni mogu, nogometnim riječnikom rečeno, ‘napraviti razliku’. Ali, u dobro organiziranim državama, a Hrvatska to želi biti, veleposlanici postupaju po naputcima ministra koji je član vlade, s tim da u slučaju Hrvatske postoji specifičnost da je Ustavom utvrđena suradnja vlade i predsjednika Republike u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

Što kažete na sljedeće: Državni dužnosnici klanjaju se žrtvi s popisa koju su “ustaše ubile” 1942. premda na istome popisu stoji da je žrtva rođena 1975. Godine? Unatoč otkriću gotovo tri tisuće takvih podvala na popisu, nitko ne uklanja te laži s popisa. Ima li itko, po Vama, u Hrvatskoj, tko će zatražiti i suprotstaviti se velikosrpskim lažima u Jasenovcu?

 Kako bi se spriječilo kompromitiranje odavanja počasti onima koji su ubijeni u ime ustaškoga, nacionalsocijalističkog, fašističkog i komunističkoga sustava, prijeko je potrebno njegovati ažuran i znanstveno utemeljen pristup. Na tome planu naše institucije moraju pokazati maksimalnu ozbiljnost. To zaslužuju žrtve i njihovi potomci, ali i oni koji im odaju počast.

Kako komentirate Inicijativu “triju mora” koju protežira hrvatske predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s dijelom nekadašnjih komunističkih država? Znači li ta inicijativa vjetar u leđa konačnome hrvatskome bijegu s Balkana?

Hrvatska nije dio Zapadnog Balkana. Ona ga je i formalno napustila kada je ušla u EU. To je bio velik uspjeh hrvatske državne politike. Spomenuo sam već koliko je otpora bilo u Europi i svijetu prema našem ulasku u EU izvan ”regionalnoga paketa”, znači ne u “vagonu” sa zemljama bivše Jugoslavije, bez Slovenije, ali s Albanijom.

Inicijativu triju mora doživljavam kao prinos procesu emancipacije Hrvatske na planu vanjske politike. I kao ministar zastupao sam politiku snažne horizontalne, od zapada prema istoku, ali i vertikalne suradnje, od juga prema sjeveru. Inače, sama inicijativa nastala je 2014. godine na temelju jedne studije američkoga Atlantskog vijeća pod nazivom “Upotpunjavanje Europe”.

Temeljna je ideja bila jačanje infrastrukturne i energetske suradnje zemalja od Baltika do Jadrana. Mi smo tada u oporbi u HDZ-u pomno proučili tu studiju. Potom se Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike na tom planu angažirala. Kasnije je došlo do proširenja na Bugarsku i Rumunjsku tako da sada Inicijativa obuhvaća dvanaest zemalja članica Europske unije u trokutu Baltik-Jadran-Crno More.

Koncept takve suradnje u skladu je i s ciljem jačanja energetske sigurnosti i smanjenja ovisnosti Europske unije. Sama bi Hrvatska od plutajućega terminala za ukapljeni plin (LNG) kod Omišlja mogla imati financijske i političke koristi, kao značajan distributer plina za jugoistočnu i srednju i istočnu Europu.

Vjerujete li da se Njemačka zauzima za građanski koncept BiH kao što je bilo napisano u zadnje vrijeme? Mislite li da je u trenutačnoj njemačkoj politici prisutan element “odmazde” prema Hrvatskoj” i koliko je nedavno skup u Trstu bio najava osnivanje neke nove mini-Jugoslavije te je li Hrvatska izvan toga?

U hrvatskome političkom mikrokozmosu moramo se konačno osloboditi nekih strahova i iluzija. Moramo biti samosvjesni, imati po prirodi stvari kroatocentrični pogled, biti svjesni svojih prava i obveza te na temelju svojih mogućnosti ostvarivati svoje interese kako bi hrvatskome društvu pružili sigurnost i blagostanje. Hrvatska je jedna od potpisnica Općega okvirnog sporazuma za mir u BiH, čiji je dio i bosanskohercegovački Ustav.

Od Hrvatske kao ugovorne strane očekuje se da će “u cijelosti poštovati i promicati ispunjenje obveza” koje se tiču Ustava BiH. A što kaže Ustav BiH? Kaže u preambuli da njegov sadržaj određuju “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (s ostalima), te građani Bosne i Hercegovine”. Hrvatska, dakle, ima obvezu poštovati i promicati Bosnu i Hercegovinu kao državu triju konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba, i ostalih građana. Što nasuprot tomu znači navodni, fiktivni koncept građanske Bosne i Hercegovine? Postoji li uopće takav koncept? Ako i postoji, bio bi protuustavan.

Budimo ozbiljni, držimo se temeljnih dokumenata i ne nasjedajmo na nekakve špekulacije bez utemeljenja. I kad smo sve već kod Ustava BiH, njime se ustanovljuje Ustavni sud BiH čije su odluke konačne i obvezujuće. Taj isti Ustavni sud donio je prije nekoliko dana odluku o brisanju odredaba izbornoga zakona koje su za Hrvate bile diskriminirajuće. Izborni će zakon, dakle, morati biti izmijenjen. Ozbiljnost, upornost, umješnost i utemeljenost na međunarodnome pravu moraju biti lajtmotiv hrvatske vanjske politike.

Uvjeren sam da ćemo tako uspjeti hrvatskome narodu osigurati ravnopravnost s drugim dvama konstitutivnim naroda u BiH i snažno pridonijeti njezinu pridruženju europskoj obitelji. A upravo pridruženje europskoj obitelji, koliko god to zvučalo patetično, ostaje jedina ozbiljna perspektiva za sve zemlje našega jugoistočnog susjedstva. Preobrazba tih društava bit će mukotrpna.

Uvjeren sam da će Hrvatska na taj proces pozitivno i konstruktivno utjecati, ne samo u Bosni i Hercegovini. Vjerujete li da bi vlasti Crne Gore onako ekspresno reagirale i naložile žurno uklanjanje spomenika Puniši Račiću, ubojici hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini, da se ne nalazi u procesu približavanja članstvu u EU i da nije bilo prosvjeda Hrvatske? Siguran sam da ne bi. Cilj snažnije suradnje zemalja našega jugoistočnog susjedstva nije stvaranje nekakve balkanske unije, već priprema njihova pridruživanja Europskoj uniji, naravno kada za to budu spremne. A kada će to biti, to najviše ovisi o njima samima.

 

RAZGOVARAO: Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik



Komentari
Share Button