Sinoć sam s obitelji bio u zagrebačkoj Areni, gledao utakmicu ERP Hrvatska – Norveška. Zapravo sam bio u Hrvatskoj u kakvoj želim biti, kakvu želim vidjeti! Hrvatskoj kakva bi trebala biti ne samo u dvoranama i parketima, nego svugdje, na svakom mjestu i svakoj prigodi, napsioa je na fascenooku ministar Goran Marić.
Hrvatskoj koja ima i glavu i srce! Hrvatskoj koja je spremna, sposobna, svjesna, pristojna, učinkovita, galantna, bontonska, civilizirana. Slična, sinonimna sebi samoj!
Bio sam na utakmici koja je bila svečanost, koja je bila sportski i kulturni događaj! Susret i događaj koji ima atribut europskog, bio je upravo lijepi, veličanstveni događaj zahvaljujući susretu i dodiru igrača i publike.
Publika je sve vidjela, sve doživjela, sve nagradila: i igru, i odnos igrača međusobno i odnos prema protivniku, prema europskom prefiksu večeri … I svečanu tišinu za vrijeme intoniranja suparničke nacionalne himne.
ravo za ovaj doživljaj, za ovu školu, za ove poruke nama u publici, Hrvatskoj, dalekoj Skandinaviji, Europi …
To je Hrvatska u kojoj želim živjeti
Posebno hvala za poruke onom dijelu mlade publike u Areni, svi smo vidjeli bilo ih je puno od 4 pa do 24 godine … Oni su sinoć u Areni imali što vidjeti, naučiti! Nije to bila igra, bio je to istinski let hrvatskih sokolova. Tu sliku je moćno potvrdilo gromoglasno bodrenje srcem i pjesmom Zovi samo zovi, svi će sokolovi …
U tom sam trenutku osjetio nelagodu zbog neprikladna, inverzna i neprimjerena naziva kauboji za hrvatske rukometaše. To je
kao kad bismo ih nazivali indijanci.
Jednostavno, sokolovi imaju drugu školu, drugu narav, drugo oružje: letjeti na parketu Arene, nadletjeti, nadvisiti sebe, nadvisiti očekivanja, nadvisiti suparnika do pobjede. A nama u Areni, i čitavoj Hrvatskoj prirediti doživljaj. I probuditi iskrenu želju: da se ista škola, ista kultura prenese iz Arene na nogometne travnjake, tribine i sva gledališta . I ne samo tamo …
Foto:cropix
