NEPOZNATI DETALJI Kako su Hrvatske tajne službe lovile Ratka Mladića

studeni 27, 2017 maxportal
Share Button

Agenti su razvalili vrata iza kojih je stajao muškarac sa šiltericom. “Tko ste vi?” upitali su ga. “Našli ste onoga kog ste tražili. Ja sam Ratko Mladić!” Bio je to kraj njegova 14-godišnjeg bijega.



 

Uhićen je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja 2011. Koristio se lažnim dokumentima na ime Milorada KomadićaU trenutku hapšenja kod sebe imao dva pištolja, ali nije ‘hteo da ubije djecu koja su došla da ga uhite‘.

O zločinima Ratka Mladića ( rođen 1942. u Kalinoviku, 40-ak kilometara južno od Sarajeva) napisane su tisuće stranica. O njegovu bijegu, skrivanju i uhićenju u siječnju prošle godine knjigu “Na tragu krvnika” napisao je Julian Borger, novinar i urednik vanjske politike uglednoga Guardiana.

Borger je razgovarao s brojnim sudionicima iz obavještajnog, političkog i vojnog miljea Srbije, ali i međunarodne zajednice, koji su sudjelovali u potrazi za Mladićem, piše Dušan Miljuš za Jutarnji list.

Detaljno je opisao i njegovo uhićenje. U knjizi se spominju situacije u kojima je Mladić bio lociran, ali je u posljednjem trenutku izbjegao uhićenje.

Sporadično je spomenuto da su obavještajne službe u Hrvatskoj tvrdile da je 2002. godine barem tri puta lociran u Republici Srpskoj, što su prenijeli i beogradski mediji. Da je to točno, potvrdilo nam je nekoliko sugovornika iz obavještajne zajednice, ali su prvi put otkrili i neke dosad javnosti nepoznate akcije “Ratni zločini”, pokrenute 2001. godine prema nalogu tadašnjega političkog vrha.

Neke pojedinosti o lociranju Ratka Mladića na području Republike Srpske i u Beogradu morat će zauvijek ostati tajne, ali su neki od aktera te akcije ekskluzivno za Jutarnji list ispričali kako su početkom ovog stoljeća izvodili jednu od možda i najsloženijih obavještajnih operacija u povijesti suverene Hrvatske. Dakako, oprezno važu svaku riječ.

– Ljudi koji smo vrbovali i koji su nam dojavljivali podatke o Mladićevu kretanju su živi, imaju svoje obitelji i njihovi bi životi mogli biti ugroženi kad bi  se razotkrilo tko su oni. Zato morate razumjeti da vam neke pojedinosti ne možemo otkriti. Međutim, vjerujte, način na koji smo s njima kontaktirali, kako smo se sastajali i kako smo prikrivali našu suradnju nimalo ne odstupa od scenarija špijunskih filmova.

Zahvaljujući njihovim informacijama, mi smo nekoliko dana unaprijed znali gdje će se Mladić pojaviti, s kim će se i koliko zadržati na određenoj lokaciji. Jednom smo dobili informaciju da će se pojaviti u Han Pijesku na zapovjednom mjestu i ostati tamo neko vrijeme. Druga je informacija bila o posjetu grobu kćeri Ane koja je počinila samoubojstvo. U to je vrijeme već na snazi bila tjeralica Haaškog suda za Mladićem i za informaciju koja bi dovela do njegova uhićenja Haaški je sud nudio nagradu od milijun eura – kažu naši sugovornici.

Je li motiv vaših suradnika za prokazivanje Mladića bio novac, pitamo obavještajce koji su tragali za Mladićem.

– Da, i to isključivi, a radilo se o ljudima kojima je on vjerovao i koji su mogli doći do njega. Radilo se o ljudima koji nisu imali velika primanja, a za novčanu su nagradu bili spremni na suradnju s nama, iako su bili svjesni rizika kojemu se izlažu. No, mi smo uspjeli cijelo to vrijeme sačuvati ih kao izvor. Bili smo čak spremni, u slučaju da im život bude ugrožen, pružiti im i utočište u Hrvatskoj. Ali, shvatite da njihova imena uvijek moraju ostati nepoznata za javnost.

Reći ćemo vam samo da smo nakon što su ubijena dvojica vojnika u krugu vojarne u Topčideru procijenili da je rizično daljnje kontaktiranje i prekinuli smo suradnju. Naime, Mladić je bio kao životinja. Mijenjao je ljude iz prvog, drugog kruga osiguranja. Više nije bilo lako doći do ljudi koji su mu bliski – prepričavaju nam neke događaje obavještajne akcije hrvatski obavještajci.

Dvostruko obojstvo u vojarni

A što se dogodilo u vojarni na Topčideru? Dvojica gardista Vojske Jugoslavije, Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević, 5. listopada 2004. godine pronađeni su mrtvi. Službena je verzija glasila da su se mladići posvađali nakon čega je jedan pucao u drugog pa počinio samoubojstvo. No, tu verziju nikad nisu prihvatile njihove obitelji, forenzičku analizu radili su i američki FBI i njemački BKA, a i haaški je tužitelj na suđenju Mladiću tvrdio da su mladići stradali jer su vidjeli haaškog bjegunca, na što je Mladić protestirao i bio izbačen iz sudnice.

– Takve su bile i naše informacije. U to je vrijeme Mladić imao svoje suradnike u vojsci. Za njegovo skrivanje bila je zadužena posebna vojna jedinica, obavještajne službe u Srbiji bile su angažirane na skrivanju generala Mladića i mi smo morali biti vrlo oprezni u kontaktima s našim izvorima.

Nalazili bismo se u Budimpešti ili Beču. Svi ti naši sastanci uslijedili bi nakon što bi nam izvor javio da se hitno moramo sastati. Imali smo razrađen način komuniciranja. Naš suradnik bi samo našem posredniku dojavio da se moramo naći i mi smo znali da za nas ima bitnu informaciju. Ono što je slijedilo, bilo je kao na filmu. Imali smo razrađeno mjesto susreta, pa čak i rezervnu varijantu ako se ne bi pojavio na određenome mjestu, osiguranje – prepričavaju nam naši sugovornici.

Pretpostavljam da ste imali i razrađenu “priču” za njih kako ih ne bi otkrio Mladić, netko iz njegova osiguranja ili iz protuobavještajnih službi?

– Naravno, njihov put u inozemstvo uvijek je bio pokriven pričom o nekom odlasku u šoping ili po lijekove. Naša prethodnica bi prethodno provjerila mjesto sastanka. Razmjena informacija i novca u pravilu se obavljala tijekom vožnje automobilom. Mi bismo našeg suradnika preuzeli doslovce na točki A u nekom gradu te tijekom vožnje do točke B razmijenili informacije, a našoj vezi za to dali novčanu nagradu. Nakon toga bi on izišao iz vozila. Imali smo i vozilo koje je bilo prethodnica i zaštita. Najveći je rizik bio da nas ne otkrije služba zemlje u kojoj smo se sastajali – otkrivaju nam naši sugovornici.

S obzirom na to da je bila riječ o obavještajcima, može se pretpostaviti – a i to je dio špijunskih scenarija – da ljudi koji su odlazili na sastanke sa svojim doušnicima nisu putovali pod pravim imenom.

Osim informacija o sastancima, hrvatski su obavještajci od svojih suradnika pribavili i videosnimke događaja na kojima se pojavljivao Ratko Mladić dok je za njim tragao Haag.

Vrbovanje suradnika

– Iako je bio vrlo oprezan, pojavljivao se na svadbama, krsnim slavama, kod nekih svojih prijatelja na njihovim imanjima. Bila su to okupljanja na kojima je znalo biti pedesetak i više ljudi. Nikad se nije znalo točno vrijeme kada će se pojaviti, ni koliko će se zadržati, ali nije bilo neobično da se takvi događaji i snimaju pa smo i mi došli do nekoliko snimaka s takvih događaja koje su nam predali naše “veze”. Mi smo ih pregledali, ali smo ih, nakon pregleda i nakon što bismo izvukli ono što je nama bilo bitno s tih snimaka, uništili. I to je bio dio zaštite naših izvora – kažu nam sugovornici iz obavještajnog sustava.

Na pitanje tko je i kada odlučio da će hrvatske tajne službe krenuti u potragu za Ratkom Mladićem, Radovanom Karadžićem i Goranom Hadžićem, koji su bili “kapitalci” na tom popisu, pojašnjavaju:

– U to je vrijeme tadašnja koalicijska Vlada na čelu s Ivicom Račanom donijela političku odluku da se intenzivira potraga za osobama osumnjičenima za ratne zločine. Budući da su spomenuta trojica bila izvan teritorija Republike Hrvatske, obavještajne službe dobile su zadaću da ih pokušaju locirati. Politička je odluka bila da se surađuje sa svim partnerskim službama na uhićenju osoba koje su bile na tjeralicama zbog ratnih zločina. Vrbovanje suradnika bio je samo dio tog posla – kažu nam izvori iz sigurnosnih službi.

– Naše službe imale su informacije o velikom broju ljudi koji su bili u Mladićevu neposrednu okruženju još iz razdoblja dok je zapovijedao Kninskim korpusom u Hrvatskoj tijekom 1991. i 1992. godine, u Škabrnji, u Bosni i Hercegovini. Bili su to ljudi koji su bili u jedinicama kojima je on zapovijedao, ljudi iz politike koji su mu na neki način bili bliski. Analizirali smo sve te osobe, njihove obitelji, tražili smo tko bi mogao biti najslabija karika u tom krugu i u tome smo uspjeli. Imali smo i svoje ljude u tadašnjem predstavništvu Republike Srpske u Beogradu preko kojih smo također dolazili do ljudi bliskih Mladiću – otkrivaju nam naši izvori i povlače ručnu kočnicu u daljnjem skeniranju osoba koje su bile Mladićevo duboko grlo.

Jedna od mjera opreza da njihovi izvori ne bi bili otkriveni bile su i upute o trošenju novca koji im je isplaćivan kao nagrada za informacije o Mladiću.

– Upozoravali smo ih da ne troše novac na način koji bi mogao pobuditi sumnju njihove okoline. Podsjetili smo ih na slučaj kapetana Vojske Jugoslavije koji je uhićen zbog špijunaže za SAD zato što je vojnoj kontraobavještajnoj službi postao sumnjiv kad je počeo živjeti neprimjereno primanjima koje je mogao ostvariti, a za koja nije imao nikakvo legalno pokriće. Bilo je i zanimljivih situacija da je naš suradnik htio kupiti djeci neki skuplji poklon u inozemstvu, ali smo ga upozorili da bi upravo to mogao biti prvi trag koji bi ga mogao stajati života pa su od toga odustali – prepričavaju nam hrvatski obavještajci neke od taktika kojima su štitili svoje izvore.

Bez logističke podrške

Tko su oni, nisu doznale ni partnerske službe s kojima se u to vrijeme surađivalo jer su informacije bile strogo filtrirane radi njihove zaštite. Međutim, nakon što se pokazalo da su bile točne informacije o vremenu dolaska Ratka Mladića u zapovjedno mjesto u Han Pijesku, o druženjima na privatnim zabavama s ljudima iz tadašnjega vojnog i političkog vrha, o ljubavnicama koje su mu bile u pratnji te o posjetu grobu kćeri Ane koja je počinila samoubojstvo, strani su obavještajci itekako cijenili svoje hrvatske kolege.

Međutim, do uhićenja Ratka Mladića proteći će gotovo deset godina kada su ga agenti srpske tajne službe uhitili u zoru 26. svibnja 2011. u kući njegova rođaka Branislava u selu Lazarevu na sjeveru Srbije.

Pretražene su sve kuće njegovih rođaka u tom selu pa kad su se dvojica agenata popela stepenicama, primijetili su da se jedna vrata teško otvaraju. Gurnuli su ih, a iza vrata je stajao muškarac sa šiltericom. “Tko ste vi?” upitali su ga. “Našli ste onoga kog ste tražili. Ja sam Ratko Mladić!” Bio je to kraj njegova 14-godišnjeg bijega.

Ove srijede je raspravno vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu proglasilo generala Ratka Mladića krivim za genocid u Srebrenici, za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u BiH te ga osudilo na doživotnu kaznu zatvora, poručivši da je bivši zapovjednik vojske bosanskih Srba kriv za zločine koji su “među najgnusnijima poznatima čovječanstvu”.

Tijekom suđenja, koje je počelo 2012. godine, pred sud je izvedeno 370 svjedoka. Tijekom izricanja presude Mladić je zbog incidenta koji je izazvao izbačen iz sudnice i preko sina Darka poručio je da se ne kaje za zločine koje je počinio. O svojim žrtvama sigurno neće razmišljati do kraja života u ćeliji haaškog zatvora.

Možda bi, da se vjerovalo informacijama hrvatskih obavještajaca, i prije bio priveden pred Haaški sud. Ali, to se vjerojatno nije dogodilo do trenutka kad je i u Srbiji i u međunarodnoj zajednici donesena odluka da ga se izvede pred lice pravde, a on ostao bez logističke potpore nužne za bijeg. Međutim, to je već nešto na što hrvatske sigurnosne službe nisu mogle utjecati.

Bez obzira na to što se ratni zločinac, kad su ga locirali, u to vrijeme pojavljivao i na javnim mjestima, ali uz velike mjere opreza, profesionalna im je satisfakcija što su godinama imali suradnike koji su im dojavljivali podatke o njegovu kretanju.

IZVOR: Dušan Miljuš /Jutarnji.hr 



Komentari
Share Button