Na današnji dan prije 26 godina Republika Hrvatska priznata je od svih 12 članica tadašnje EZ (Europske zajednice – preteče današnje EU) i od tada se 15. siječnja obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
PIŠE: Zlatko Pinter
Prisjetimo se kako je taj proces tekao.
Nakon gotovo plebiscitarne odluke o samostalnosti na općenarodnom referendumu na kojemu se 19. svibnja 1991. godine 93,24% građana izjasnilo za neovisnost države (od 83,56% onih koji su pristupili glasovanju) i odluke Hrvatskoga sabora od 25. lipnja iste godine o razdruživanju od ostalih republika koje su tvorile dotadašnju SFRJ (donesene na temelju rezultata referenduma), uslijedio je tromjesečni moratorij na proglašenje samostalnosti, tako da su se uvjeti za to stekli 8. listopada 1991. godine.
Bio je to izraz dobre volje Republike Hrvatske koja je prihvatila preporuku međunarodne zajednice o odlaganju ove odluke do završetka pregovora o razrješenju krize na prostoru SFRJ.
Budući da su Srbija i Crna Gora ultimativno odbacile prijedlog o konfederaciji i već tijekom trajanja moratorija uz pomoć „JNA“ izvršile agresiju na Sloveniju i Hrvatsku, već je od srpnja bilo posve jasno da je put ka samostalnosti jedino što preostaje.
Usporedo s raspadom SFRJ teče i proces dezintegracije SSSR-a, te baltičke države i Ukrajina (iako i same tek djelomično međunarodno nepriznate), prednjače u priznanju Hrvatske i one to čine već tijekom 1991., a prva među njima je Litva.
Od zemalja s punim međunarodnim i diplomatskim legitimitetom, prve koje priznaju našu zemlju su Vatikan (Sveta Stolica) i Njemačka. Već 3. listopada vatikanska diplomacija je objavila kako radi na tomu, što je za Hrvatsku bio veliki poticaj i moralno ohrabrenje, jer u to je vrijeme već izložena brutalnoj i krvavoj agresiji.
Rusija priznala Hrvatku dva mjeseca prije SAD-a
Njemačka i Island su svoje odluke o priznanju Hrvatske objavili istoga dana – 19. prosinca 1991., ali je priznanje od strane Njemačke stupilo na snagu 15 siječnja (što je bio dogovor između nje i EZ, koja nije dopuštala „iskakanje“).
Vatikan, Italija i Švedska također su svoje odluke objavili 19. prosinca, ali su one stupile na snagu također kasnije.
Vatikan službeno priznaje Hrvatsku 13. siječnja, San Marino sutradan (14. siječnja), 15. siječnja (kako je već rečeno) 12 članica EZ-a, a svoje priznanje najavljuju i Poljska, Mađarska, Austrija, Bugarska, Kanada, Malta, Švicarska i Norveška.
Do kraja siječnja 1991. godine, Hrvatsku su priznale 44 zemlje, a uslijedilo je u veljači priznanje Rusije, u ožujku je to učinio Japan, u travnju SAD, u svibnju Indija.
Najzaslužniji za priznanje Hrvatske je naš veliki prijatelj i zaštitnik (danas svetac Katoličke crkve) papa Ivan Pavao Drugi, no ne treba zaboraviti niti Hansa Dietricha Genschera i druge istaknute političare i diplomate EZ-a, Islanda, baltičkih i svih drugih već spomenutih zemalja.
Novi i veliki uspjeh hrvatske diplomacije i prvog predsjednika dr Franje Tuđmana bio je primitak u članstvo UN, o čemu je svoju pozitivnu odluku donijela Glavna skupština 22. svibnja 1992. godine. Tisuće naših iseljenika toga je dana toplim pljeskom i sa suzama u očima dočekalo našu delegaciju s dr Tuđmanom na čelu i uz „Lijepu našu“ pozdravilo dizanje hrvatske zastave na jarbol ispred zdanja UN-a.
Po povratku, našemu je izaslanstvu i narodnom vođi priređen velebni doček na središnjem trgu svih Hrvata – zagrebačkom Jelačić placu koji je za tu prigodu zajedno s okolnim ulicama bio prepun razdraganog mnoštva. Bili su to dani za sjećanje, trenuci o kojima su sanjale tisuće naših junaka i mučenika koji nisu imali sreću dočekati ih.
Do kraja 1995. godine Republiku Hrvatsku priznao je cijeli civilizirani svijet (124 države), a 23. kolovoza 1996. godine i agresor (Srbija i Crna Gora koje su svoju zajednicu iz taktičkih razloga nazivali „SRJ“ – Savezna Republika Jugoslavija).
Hrvatski je narod u zajednici sa svim drugim građanima (svih vjera i nacija) koji su željeli samostalnu, slobodnu i demokratsku državu, izborio svoju slobodu u krvavom, nametnutom ratu u kojem su mu Srbija, Crna Gora i dio pobunjenika iz same Hrvatske uz pomoć „JNA“ prijetili istrebljenjem i zatiranjem.
To uvijek treba imati na umu i ponavljati, pogotovu danas kad se mnogi trude izokrenuti i krivotvoriti prošlost, kako bi velikosrpske naci-fašiste amnestirali, a za rat optužili Republiku Hrvatsku i njezine branitelje.
Dok cjelovita istina o događajima koji su se odigravali u posljednja dva desetljeća postojanja SFRJ ne uđe u školske udžbenike i dok god postoje tendencije iskrivljavanja povijesti i istine o prošlosti, trajat će i borba za stvarnu i punu samostalnost i suverenost naše jedine i svete Domovine Hrvatske, za koju je 90-ih godina prošlog stoljeća više od 16.000 naših sugrađana dalo svoje živote.
Neka im je vječna slava i hvala!
Zlatko Pinter
