Pismo Specijalca Alfi osuđenog u Sarajevu: “Nudili su mi slobodu ako optužim Antu Gotovinu”

lipanj 20, 2017 maxportal
Share Button

Bojnik HVO-a Muamir Jašarević, dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski ratni vojni invalid, veteran Alifi, nositelj zlatne značke V.P. nepravomoćno je osuđen u BiH za zločin protiv civilnog stanovništva.

Državni sud BiH je osudio Muamira Jašarevića i Seada Velagića na ukupno dvije i po godine zatvora za zločine nad civilima počinjene u Livnu. U istom procesu Zdenko Andabak je oslobođen.

Iako su trojica oštećenih na suđenju  izjavili da ga nisu poznavali, već da su čuli naknadno da je to bio on, no sud je povjerovao njihovim iskazima.

Muamir Jašarević, inače veteran Specijalne jedinice policije “Alfe” kojima je zapovijedao Milijan Brkić, nastavlja dalje svoju borbu želeći dokazati da nije ratni zločinac. Pismom se obratio hrvatskoj i bh. javnosti navodeći da ne odustaje od istine. Kaže da je ISTINA njegov adut u borbi te da se ne može pomiriti sa oznakom ratnog zločinca, jer to nije i ne želi biti.

“Borit ću se do zadnjeg, jer želim da istina pobijedi. Znam i svjestan sam, da ću poslije ovog prozivanja imati problema, ali ja se ne bojim istine.”

Pismo ratnog veterana Muamira Jašarevića ( na naslovnoj fotografiji s bratom Fahrudinom, također veteranom Alfi – Fahrudin je u odori) prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

Ja sam Muamir Jašarević, veteran specijalne jedinice policije „Alfe“, HRVI, dragovoljac Domovinskog rata od 05.08.1990. godine i bojnik HVO.

Ovim pismom se obraćam Vama, da iznesem u javnost, sve ono što sam kao hrvatski branitelj doživio zajedno sa svojom obitelji, dok vodim još jednu bitku za istinu, pred sudom BiH.

Tužiteljstvo BiH me 2015. godine sam optužilo da sam, u svojstvu zamjenika zapovjednika 2.bojne V.P. HVO Livno, zajedno sa Zdenkom Andabakom i Seadom Velagićem, počinio ratni zločin protiv čovječnosti u udruženom zločinačkom pothvatu, iz čl. 172 KZ BiH, na širem području općine Livno, tijekom 1992.godine.

Taj predmet od samog početka prate kontroverze, kao i dodavanje mene na ovu optužnicu, jer je protiv mene postojao predmet u tužiteljstvu HB Županije, osumnjičen da sam počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Zbog nedostatka dokaza, glavna tužiteljica HB Županije Snježana Kukrić, taj predmet šalje u tužiteljstvo BiH i isti se spaja u ovaj prethodni.

Dana 17.02.2015. godine u ranim jutarnjim satima, lišen sam slobode od istražitelja SIPE Novak Mijovića i Grge Hrgote, na način da su po ulasku u obiteljsku kuću, bez pitanja upali u sobu maloljetnog sina, kojim su činom djetetu pruzrokovali jak stres, te je morao potražiti liječničku pomoć.

Po dolasku u zgradu tužiteljstva BiH, predan sam postupajućem tužitelju Lejli Konjić, koja mi je saopćila zbog čega sam doveden i da mi pruža zadnju šansu. Pošto nisam razumio šta to znači, upitao sam je „zbog čega zadnju šansu“.

Ista mi je odgovorila,“zadnju šansu da propjevaš“.

Pošto ja dobro nikad nisam pjevao, rekao sam joj da ne znam o čemu priča. Lejla Konjić je tražila pritvor za mene, uz obrazloženje da sam državljanin RH, da imam prebivalište u Zagrebu, da mi kćerka studira u Zagrebu, da me vežu rodbinske veze sa RH i da sam se liječio u bolnicama RH dok je ona provodila istragu. Što mi je bilo začuđujuće, jer tko god me pozna, zna da sam radio u sudskoj policiji USŽ, na mjestu zamjenika zapovjednika i da nikad me nitko nije tražio, po bilo kom pitanju. Tako sam bez ikakvog razloga završio u pritvoru  9 mjeseci.

U međuvremenu, dok sam ja bio u pritvoru, tužiteljica Lejla Konjić pomoću svoje suradnice Nine Mujezinović, u više navrata uznemirava moju obitelj, kao da nije dovoljno što su hranitelja obitelji pritvorili. Što je interesantnije, služila se i podvalama mojih radni kolega iz Odjela sudske policije USŽ Senada Ćatić, Zlatka Fajkovića i Silvija Čelana, koji su putem istražitelja Adija Šeće plasirali laži o meni, a sve da me što duže drže u pritvoru.

Da bih se branio sa slobode, morao sam založiti obiteljsku kuću pod hipoteku, jer su mi odredili pritvor do tri godine. Braneći se sa slobode, u jesen 2016. godine pred kuću mi dolazi lokalna policija, i obavještava me da se javim FMUP, radi davanja izjave. Odlaskom u zgradu FMUP, u traženo vrijeme izjavu od mene uzima istražitelj Rusmir Abdulov i kolega mu Hadžić.

Uzimanje moje izjave u svojstvu svjedoka, na sve je više ličilo nego na to.

Između svega ostalog, prijetili su mi, ako ne svjedočim protiv generala Ante Gotovine i Zlatana Mije Jelića, da će mi natovariti još jedan UZP, zašto ih štitim više nego svog oca itd. Na isto sam im odgovorio, da su to časni ljudi i da nemam što drugo reći.

To nedolično, neprofesionalno i nekorektno ispitivanje trajalo je četiri sata, a kako sam rastresen bio poslije tog, najbolje zna moja supruga. Sve ove godine sam podnosio pritvor, pritiske i prijetnje, s mislima da će i meni jednom svanuti, odnosno da će istina doći na vidjelo.

Ta istina je, da sam samo jedan istinski branitelj, HRVI, dragovoljac Domovinskog rata, pohvaljivan više puta, nositelj zlatne značke V.P. a nikakav ratni zločinac.

Dana 14.06.2017. godine prvostupanjskom presudom suda BiH, proglašen sam krivim po tri točke KD Zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 142 KZ SFRJ. Sud je prihvatio vjeru trojici oštećenih, iako su izjavili da me nisu poznavali, već da su čuli naknadno da sam ja to bio. Moje dokaze, da uopće nisam bio ni blizu općine Livno, sud nije prihvatio.

Ova odluka suda me je zaprepastila, jer nakon dokazivanja da nije bilo UZP i zapovjedne odgovornosti, a što se odnosilo na 17 točaka, ova odluka liči na politikansku. Ne mogu se pomiriti sa oznakom ratnog zločinca, jer uistinu to nisam i ne želim biti. Borit ću se do zadnjeg, jer želim da istina pobijedi. Znam i svjestan sam, da ću poslije ovog prozivanja imati problema, ali ja se ne bojim istine.

Istina je moj adut u borbi.

S poštovanjem! 

Muamir Jašarević”

Jašaravić na liječenju u kolovozu 1991.

Foto: arhiv

 




Komentari
Share Button