POVJESNIČAR POSRAMIO GOLDSTEINA: O atentatu na Radića 1928. poziva se na ‘svjedočenje’ Miljenka Jergovića

rujan 16, 2017 maxportal
Share Button

Dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, bio je jedan od predstavljača nove knjige akademika Josipa PečarićaZabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU?!”.



Tom prigodom dr. sc. Vladimir Geiger vrlo se zanimljivim i poučnim govorom o povjesničaru Ivi Goldsteinu:

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, godinama se uporno predstavlja i samozadovoljno drži stručnjakom za sva pitanja suvremene hrvatske povijesti.

Točnije, povjesničar Ivo Goldstein rješenje svih pitanja suvremene hrvatske povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata i poraća, godinama samozatajno vidi i nudi u formuli: Ja i moj otac. Goldstein se do sada predstavio rasponom tema, problema i obradom različitih razdoblja prošlog vremena, kao i količinom objavljenoga, svestranim i upornim istraživačem naše povijesti. Tako se barem čini onima koji ne čitaju ili, pak, ne razumiju ono što čitaju.

Naime, Goldsteinovi uradci su priručnik svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja.

Kako je Ivo Goldstein visoko rangiran u hrvatskoj historiografiji, barem što se tiče visokoškolske diplome i znanstvenog zvanja, a i radnog mjesta, prešućivanje i toleriranje ovakvih “doprinosa” historiografiji i znanosti više je nego pogubno i zabrinjavajuće.

Ne štedeći truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svesrdnu podršku razno-raznih, sklonih mu medija, Goldstein nas uporno, zabarikadiran posvemašnjim neznanjem, površnostima i neistinama, već neko vrijeme lobotomizira svojim “baš me briga” pristupom. Goldsteinu, naprosto nije jasno mnogo toga. Ukratko, Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati.

Ogledni primjer je Goldsteinova “kapitalna” knjiga Hrvatska 1918. – 2008. (Zagreb, 2008.), koju je prema ideološkoj matrici koja mu je bliska sklepao poprilično površno i na brzinu.

Primjeri Goldsteinovih umotvorina su mnogobrojni i iscrpljujući. Goldsteinov način je zapravo izvanredna alegorija u kojoj je sve moguće. U knjizi Hrvatska 1918 – 2008., prikazujući sprovod Stjepana Radića u Zagrebu, i pogrebnu povorku 12. kolovoza 1928., Goldstein se poziva na pisanje književnika Miljenka Jergovića o Radićevom sprovodu u romanu Ruta Tannenbaum, koji ustvrđuje da se u “svakom koraku” mogao “čuti samo očaj, jed, mržnja i osveta”. “Čini se da je bilo tako, kako pripovijeda Jergović”, skrupulozno ustvrđuje Goldstein.

Nije mi poznato da je Jergović sudionik i svjedok događaja, naime sprovoda Stjepana Radića, a nisam ni pretjerano uvjeren da je upravo Jergović autoritet za navedeno povijesno razdoblje i događaje te sudove nezaobilazno potrebne historiografiji i povjesničarima.

No Goldstein podastire i zaključuje ono što se njemu “čini”, što predosjeća. Možda i griješim, ali čini mi se da bi u historiografiji navodi i zaključci trebali biti provjereni i argumentirani, a ne utemeljeni na hipotetičkim činjenicama i na onome što se nekome “čini”. Jer, svjedoci smo, ljudima se svašta čini i pričinjava.

Goldstein se godinama upinje iskazati svoja renesansna znanja i sposobnosti. No Goldsteinov način je, rekao bi Lenjin, “korak napred, dva koraka nazad”. U udžbeniku povijesti za strukovne trogodišnje srednje škole (Zagreb, 2010.), u poglavlju Nezavisna Država Hrvatska, pišući o uspostavi NDH, Goldstein genijalno zaključuje:

“Nova država nije bila ni hrvatska država – jer kakva je to Hrvatska bez Istre, dijela Gorskog kotara, Kvarnera i Dalmacije, bez Međimurja i Baranje?”

Kakva je to NDH bez Istre i Baranje, vjerojatno je jasno i rumunjskim Srbima, ali ne i Goldsteinu. No pitati će se mnogobrojni kakav je to sveučilišni profesor nacionalne hrvatske povijesti i autor udžbenika povijesti, koji ne zna dijelom koje države je Istra bila u vrijeme uspostave NDH u travnju 1941. i kada je Istra postala dijelom Hrvatske, a i u sastavu koje administrativne jedinice je Baranja bila u vrijeme uspostave NDH u travnju 1941. i kada je Baranje postala dijelom Hrvatske.

Da nije tragično, bilo bi smiješno!

Ipak, svaka roba ima svoga kupca, i onoga čega nema kod drugih ima kod Goldsteina. Goldsteinu ponekad, jednostavno, nije jasno tko je tko i što je što. I djeca u pučkim školama Kraljevine Jugoslavije, učila su od 1934. na dalje, naime nakon smrti kralja Aleksandra: “Kralj Jugoslavije je Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II. Karađorđević. Do njegove punoljetnosti (6. IX. 1941.) vlada Kraljevsko namjesništvo.”

Uostalom, tako je Petar II. Karađorđević, od 1934. na dalje, nazivan i u javnosti i svima je tko je i što je Petar II. Karađorđević bilo jasno i nedvojbeno. No Goldstein u udžbeniku Povijest 4. za četvrti razred gimnazije (Zagreb, 2010.), kralja Petra II. Karađorđevića, u vrijeme državnoga udara u ožujku 1941., ni manje – ni više, proglašava prestolonasljednikom: “No, već u noći 26./27. ožujka grupa probritanski orijentiranih oficira izvela je državni udar. Isto jutro izbile su u Beogradu i većim gradovima Srbije višednevne demonstracije. 18-godišnji prestolonasljednik Petar II. je proglašen punoljetnim.”

Goldstein bi kao srednjevjekovac trebao znati da svaki prestolonasljednik ne postane kralj, a Petar II. Karađorđević je i u noći 26./27. ožujka 1941. bio ne “prestolonasljednik”, nego “Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II. Karađorđević”. Zlobnici bi rekli da su to pučkoškolska znanja.

No Goldstein je, ipak, druga razina znanja i spoznaje, s amfetaminskim učinkom. Goldsteinovi navodi i tvrdnje često daju iskrivljenu sliku prošle stvarnosti. Goldsteinovo manirističko viđenje Drugoga svjetskog rata, i činjenično i interpretacijski, najčešće su pojednostavljena stajališta jugoslavenske socijalističke historiografije, ponekad i uz neuspjelo antifašističko “pohrvačivanje”.

Takvu sveobuhvatnost znanja Goldstein iskazuje i o četničkom pokretu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, napose u “kapitalnom djelu”, knjizi Hrvatska 1918. – 2008. te ustvrđuje:

“Mihailovićev pokret zalagao se navodno za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.” No “Mihailovićev pokret” nije se zalagao “navodno”, nego stvarno “za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.”

Goldstein zatim navodi da su četnici branili “srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDH, odnosno spašavali ‘biološku supstanciju’ srpskog naroda” i razglaba o četničkim osvetničkim akcijama u Bosni i Hercegovini prema katolicima i muslimanima, kao da četnika ne bi bilo da je NDH, kojim slučajem, bila i demokratska država.

Naime, riječ je i o četničkoj borbi protiv bilo kakve hrvatske države, a i protiv bilo kakve druge državne tvorevine na području Kraljevine Jugoslavije, i za obnovu monarhističke Jugoslavije. Potvrdio je to i Svetosavski kongres u selu Ba u Srbiji, u siječnju 1944., koji je izrazio podršku jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, istaknuvši da se zalažu za federativno preuređenje Jugoslavije u ustavnu i parlamentarnu monarhiju.

Goldsteinovi navodi i opisi izraz su njegovog više nego li osebujnog (ne)znanja o povijesti Drugoga svjetskog rata i kod upućenih mogu izazvati samo podsmjeh. Goldstein i osnove matematike i logike, najblaže rečeno, u zategnutim su odnosima. Naime, Goldstein u knjizi Hrvatska 1918 – 2008., više-manje proizvoljno, navodi da je tijekom Drugoga svjetskog rata na području NDH život izgubilo oko 330.000 Srba, od čega oko 82.000 kao partizanski borci, oko 23.000 kao kvislinzi i kolaboracionisti te oko 217.000 kao žrtve nacističko-kolaboracionističkog terora.

Zbrojimo li ove Goldsteinove brojke: 82.000 + 23.000 + 217.000 dobivamo 322.000, a ne navedenih 330.000.

Goldstein, također više-manje proizvoljno, navodi da je tijekom Drugoga svjetskog rata na području NDH život izgubilo oko 178.000 Hrvata, od čega 46.000 kao partizanski borci, oko 65.000 kao žrtve nacističkog, četničkog i ustaškog terora te oko 70.000 kao kvislinzi i kolaboracionisti, odnosno kao žrtve komunističke osvete pred kraj rata i u neposredno nakon rata.

Zbrojimo li ove Goldsteinove brojke: 46.000 + 65.000 + 70.000 dobivamo 181.000, a ne navedenih 178.000. No što će povjesničarima matematika!

Goldsteinova je specijalnost pobrkati sve što se pobrkati može. Goldstein često za navode i podatke koje iznosi ne donosi izvore i literaturu, bez obzira je li riječ o važnim ili manje važnim navodima i tvrdnjama. Izvori i(li) literatura koje Goldstein donosi u bilješkama svojih uradaka, često ne potvrđuju ono što i kako navodi.

Nikako da shvatim Goldsteinovo razglabanje o “proustaškoj mitologiji” u vezi Bleiburga. No što i očekivati od osobe za koju je komemoracija na Bleiburgu “ustaški dernek”, a onaj, pak, tko tvrdi, da je ustanak 27. srpnja 1941. u Lici četnička pobuna “ustašoidno bulazni” te da će oni koji ne misle kao on (i njemu slični) “morat (će) podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu”.

Znakovito je da Goldstein uglavnom ne mari za istraživanja Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta, pa i ne koristi njezina izvješća, a i nezaobilazne radove slovenskog povjesničara prof. dr. Mitje Ferenca, bez kojih je nepotpuno poznavanje likvidacija zarobljenika i masovnih grobnica 1945. na području Slovenije.

Goldstein od mnogobrojnih radova, ponajprije onih objavljenih u znanstvenim časopisima, ali i mnogobrojnih knjiga, važnih i nezaobilaznih za poznavanje i razumijevanje događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, napose partizanske i komunističke represije i zločina ili kako to on radije naziva “obračunom s narodnim neprijateljem”, navodi malo toga.

Ne koristiti ili ne poznavati radove, barem one najznačajnije, objavljene u slovenskim i srbijanskim znanstvenim časopisima, ponajprije u Zgodovinskom časopisu, Prispevkima za novejšo zgodovino, Istoriji XX. veka i Tokovima istorije, nedopustivo je i zabrinjavajuće. Naime, ne poznavati i(li) ne koristiti se radovima slovenske i srbijanske historiografije krajnje je neozbiljno.

Dugačak je popis knjiga, zbornika, časopisa i radova kojima se Goldstein u “skrupuloznom” pristupu nije koristio i konzultirao, nenamjerno ili, pak, namjerno, a ukratko rečeno trebao je jer su za razumijevanje pitanja kojima se bavio nezaobilazne. Uz to, predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih Goldsteinovih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija suvremene hrvatske povijesti.

Goldsteinova znanja i tumačenja suvremene hrvatske povijesti, napose Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća površna su, točnije neprolazna. Goldsteinovi navodi i tvrdnje, najblaže rečeno, zahtijevaju usklađivanje s činjenicama.

Možda je najsažetije i najjasnije način i doprinose Ive Goldsteina opisala srpska wikipedija: “Ivo Goldštajn, […] hrvatski istoričar i jevrejski verski službenik […] Ivo Goldštajn je napravio obrt u naučnoj karijeri promenom matične naučne discipline. […] Dao je nekoliko publicističkih sinteza celokupne istorije Hrvatske. Radovi o novijoj hrvatskoj istoriji opterećeni su često dnevnopolitičkim kretanjima. […]”

Kako bilo da bilo, u nestrpljivom sam očekivanju novih Goldsteinovih uradaka.

P.S. Netko mudar nedavno je izrekao da su naši povjesničari u mnogo slučajeva veća sramota od naše povijesti. No Goldstein nažalost nije usamljen, a ni najzaslužniji za tragikomična kretanja u hrvatskoj historiografiji …

Dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik Hrvatski institut za povijest, Zagreb



Komentari
Share Button