Autor filma Denis Bojić naglašava da je da je ‘prikazivanje filma o srpskom stradanju u Hrvatskoj i to baš u Borovom Selu, nadomak Vukovara važan korak naprijed jer govori o istini”
PIŠE: Ina Vukić
Američki pisac i novinar George Jean Nathan, napisao je -“Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu misliti”.
Vukovarci najbolje znaju kako je kod njih sve politika, od dvojezičnih škola i vrtića do podjele paketića, kao da žive u vražjem trokutu, a ne divnom, slavonskom, ranjenom, branjenom, ponosnom gradu. Iako je primjera bezbroj, navodim ova dva, jer naime, najosjetljiviji smo upravo kada se spomenu djeca. Bilo čija, bez razlike. Djeca. Zato, bilo bi lijepo, barem u vrijeme Došašća i Božića neke teme ostaviti po strani, okrenuti se oko sebe i pomoći bližnjem i potrebitom, podijeliti vrijeme s obitelji i dragim osobama. S djecom. Za ostalo imamo tri stotine i šezdeset drugih dana u godini.
Ipak, prije tri dana, jedna stidljivo, kao „ispod žita“ objavljena informacija, uznemirila je one koji su za nju, jednako tako „ispod žita“ čuli. Ne bi ta informacija bila ništa neobično ni za trenutak u kojem živimo, ni za grad u kojem jesmo, ne bi ta informacija bila ništa o čemu se kod nas već nije već čulo kroz raznorazne dokumentarce o „svjedočanstvima“ i „masakrima“, kroz vječite optužbe ili metode posramljivanja, da nije u pitanju upravo „mjesto i vrijeme“.
Naime, za tu večer, 23. prosinca 2016., dok je ostatak Hrvatske uživao u predblagdanskom šopingu, družio se na adventima, domjencima i eventima, u Borovu selu, pitomom slavonskom selu pored Vukovara, u Kulturnom centru “Borovo”, u produkciji Radio-televizije tkz. Republike Srpske, kako je bez puno pompe, tek na lokalnim srpskim i naravno, u glasilima te iste, tkz. Republike Srpske objavljeno, najavljeno je – premijerno u Hrvatskoj – prikazivanje dokumentarnog filma „Djeca“, autora Denisa Bojića: – „Nakon prikazivanja u Evropskom parlamentu u Strazburu, kao i niza međunarodnih nagrada i priznanja dokumentarni film „ Djeca“ naći će se i pred publikom u Hrvatskoj“.
Neupućenom građaninu, ovaj jednako pitomi naslov, ne bi zvučao ni po čemu neobično, a još manje nesretno. Kažem, bilo je vrijeme Došašća, pomislio bi prosječni neupućeni građanin kako je riječ o klincima i zimskim radostima, razigranoj mladosti ili možda toploj, ljudskoj priči s lijepim krajem. Ta, rekoh već – Božić je.
Ipak, čitajući dalje, kako je ovaj film „svedočanstvo jednog turobnog vremena koje je zadesilo sav srpski živalj na pragu dvadeset prvog veka“, pomislila sam kako je to ipak film o djeci srpske nacionalnosti stradaloj tijekom posljednjih ratova „na ovim prostorima“.
Prije kratkog vremena, apsolvirali smo pregršt nacionalne krivnje i stida zbog Aleksandre Zec, isposvađali se preko društvenih mreža je li to bio „samo“ gnjusni zločin ili ratni zločin i je li prostituiranje strašne sudbine nesretne djevojčice zanemarivanje jednako tragične i nesretne sudbine 402 djeteta ubijena u Domovinskom ratu, od kojega se niti jednom pojedinačno ne zna ime, osim prigodno, jednom u godini spominjanog, najmlađem ubijenom na Ovčari – Igoru Kačiću.
Tu sam trebala stati i žao mi je što nisam. Jer da jesam, ne bih pročitala kako „dokumentarni film „Djeca“ predstavlja potresnu dramu koja na jedinstven način progovara o četiri preživela roditelja, od ukupno 36 očeva i majki, koji su u „otadžbinskom ratu“ izgubili po troje dece, koja su poginula kao pripadnici Vojske Republike Srpske“.
Autor filma Denis Bojić istaknuo je u najavama „da je prikazivanje filma o srpskom stradanju u Hrvatskoj i to baš u Borovom Selu, nadomak Vukovara važan korak naprijed kada se, prije svega, govori o istini“.
– „Film „Djeca“ ne svedoči samo o stradanju srpskog naroda, on neumoljivim činjenicama podseća da svaki zločin ima svoje ime i prezime, te da će u tom kontekstu publika u Hrvatskoj moći da vidi podatke koji su u Hrvatskim medijima potpuno ignorisani. Jedna od tih činjenica kaže da su regularne oružane snage Hrvatske na području Mrkonjić Grada izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina na ovom prostorima, što je podatak koji srpska zajednica ne sme zaboraviti, a na koji se hrvatska zajednica mora podsećati – ističe Bojić“.
Zoran Kojić, „generalni sekretar Srpskog narodnog foruma i glavni urednik info portala Srba u Hrvatskoj Forum“ , kako ga predstaviše isti ti mediji, inače vukovarski političar koji je na svom facebook profilu sebe objasnio rečenicom – „Srbin u Hrvatskoj“ – kaže da „srpska zajednica u Hrvatskoj nema često priliku da na ovakav način bude upoznata sa stradanjem svog naroda“.
– Premijerno prikazivanje dokumentarnog filma „Djeca“ u Hrvatskoj, u Borovu, od izuzetnog je značaja, prije svega za kulturu sećanja našeg naroda iz ne tako davne prošlosti. Potresno, ali istinito svedočanstvo sažeto u ovaj film ima za cilj da okupi predstavnike društvenog i političkog života; majke i očeve, te one koji će sve to i postajati kako bi lakše, na najkonkretniji način shvatili da mir zaista nema alternativu. Prepoznavši vrednosti ovog filma, uložili smo dodatni napor da se projekcija održi baš u Borovu, pa će u petak 23. decembra Bioskopska dvorana KC-a Borovo videti ono na čemu mi kao srpska organizacija u Hrvatskoj insistiramo da se prikaže gdje god je to moguće – navodi Kojić“.
Kakav to „konkretno“ korak naprijed prikazivanje filma o stradanju pripadnika vojske tkz. Republike Srpske u „otadžbinskom ratu“ i to „baš u Borovu selu, nadomak Vukovara“, prema istini ima biti, osim da se doista, življu tog slavonskog sela „demonstrira“ i nabije na nos još jedna „istina“ o Hrvatima – „da su regularne oružane snage Hrvatske na području Mrkonjić Grada izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina na ovom prostorima, što je podatak koji srpska zajednica ne sme zaboraviti, a na koji se hrvatska zajednica mora podsećati“, a usput, jasno ni u peti nemajući namjeru spomenuti činjenicu da prikazivati film o „bradatoj djeci“ iz Republike Srpske u Vukovaru, u gradu u kojem se traži još stotine mrtvih i nestalih, može izgledati kao poziv na zajedničko suosjećanje i imati smisla, samo kad agresor prvo žrtvi prizna da je bila njegov cilj i plijen.
Ipak, na njihovu „istinu“ se mora Hrvate podsjećati stalno i stalno i stalno i najbolje stalno, a neizostavno upravo sada. Dok ista ta hrvatska zajednica pravi kolače, šopingira i uživa u blagdanima, Bojić i Kojić uložili su dodatne napore kako bi domaćem srpskom življu u Borovu selu, upravo noć pred katolički Badnjak, prikazali film posvećen pedeset i četvorici boraca Republike Srpske, kako bi im na „najkonkretniji način“ ukazali da mir zaista nema alternativu, napose, jer je „kultura sećanja njihovog naroda iz ne tako davne prošlosti“ ne doseže u vlastito i blisko „komšijsko dvorište“, nekoliko kilometara nizvodno.
Ako nekome još uvijek nije jasno, da pojasnim: Film „Djeca“ u produkciji Radio-televizije Republike Srpske govori o svjedočenju četvoro preživjelih roditelja, Јoke Milovanović, Mileve Lazarević, Mileve Župić i Marinka Bjelice koji su u „odbrambeno otadžbinskom ratu“, kako se posebno naglašava, izgubili ono najvažnije, djecu. Sama ta rečenica je strašna, a pogledati najavu filma doista je mučno, jer nema veće boli od roditeljske i veće istine od one koja u najavi kaže da „nitko ne zna što je rat tko u njemu nema sina“. Ima li itko tko ne bi zanijemio pred bolom roditelja koji je ostao bez djeteta, a kamoli bez troje djece?
Ipak, film se ne zove kako bi logika nalagala „Roditelji“, nego upravo tako -„Djeca“, budući da taj naziv treba izbrisati činjenicu kako se radi o poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske.
Na predstavljanju istog tog filma u Beogradu, autor Bojić je naglasio – “Film je ne samo testament, nego otpor zaboravu i podsjećanje koja je cijena plaćena za Republiku Srpsku”, a direktor RT Republike Srpske koja je producent filma, Draško Milinović, izjavio je gotovo istovjetno, obraćajući se prisutnima da – „Bojićev film nije samo još jedna ratna priča nego znači trajno sjećanje na one koji su ugradili živote u Republiku Srpsku“, pa koga onda to mi, da ne kažem ponovo „Kojić“ – „farbamo“?
Jednobrazno prikazivanje ratnog užasa, favoriziranje žrtava, te idealiziranje agresorske vojske upravo u srcu karte ratne tragedije Hrvatske, u mjestu u kojem je mučki ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika, posebno dan prije katoličkog blagdana, sijući sjeme za neke nove mržnje ili potičući stare, ostavlja bez riječi.
Vjeruju li Bojić i Kojić da će publika u Borovu selu plakati samo nad strahovitim i neopisivim bolom roditelja, a ne za pripadnicima Vojske Republike Srpske i u glavama uspjeti izbalansirati antiratne poruke i proturječne emocije s kojima će izaći iz Kulturnog centra? Hoće li itko, na primjer, izuzev Bojića i Kojića kojima je to očigledno bilo nevažno, zamijetiti detalj pri sceni u kojoj otac poginulog pripadnika Vojske Republike Srpske, gledajući VHS snimku u kojoj njegov sin predvodi kolo mašući barjakom, slomljenim glasom veli – „Eno moga sina“, kako je na istoj toj VHS snimci datiran 04. 08. 1991. godine, a sin predvodeći kolo pocupkuje i zaigrava mašući barjakom s četiri „C“? Hoće li se itko, na tragu pomirenja zapitati, je li to kolo sa četničkom zastavom bilo uvod u krvavi pir i ples koji su njihovi sunarodnjaci zaigrali i pod našim prozorom?
Bi li imali obilježavanje pravoslavnog Božića onakvo kakvo imamo godinu za godinu priliku gledati u Borovu selu, da je isti Kojić organizirao gledanje filma o Kati Šoljić koja je tu, njemu pod nosom, da bi to znao nije morao ići u Republiku Srpsku, izgubila četiri sina? Da su tu, pod nosom njemu i Borovu selu u kojem se održavala premijera, u Vukovaru, a na koji se pucalo iz istog tog Borova sela, poginula i braća Jurčić, Živković i 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci a, koje je poginulo od krhotina velikosrpske granate dok ga je otac držao u rukama?
Da je gospodin političar „Srbin u Hrvatskoj“, kao što reče George Jean Nathan – „stigao misliti“, manje govorio, a više slušao plač svojih sugrađana hrvatske, rusinske, njemačke i drugih nacionalnosti, možda bi organizirao gledanje ovog – ako ćemo ga tumačiti samo kroz prizmu obiteljske, roditeljske tragedije, doista strahovito teškog i potresnog filma – recimo u Hrvatskom domu u Vukovaru, a u Borovu selu organizirao gledanje dokumentarnog filma „Sunčica“, o ženama silovanim u Domovinskom ratu ili filma o tragičnoj pogibiji pounjskih junaka Mile Blaževića zvanog Čađo i Željka Filipovića? Ili recimo dokumentarca o zločinu u Škabrnji, pa u ime koraka naprijed prema miru, istini i boljem suživotu podsjetio prvo, tu istu svoju srpsku zajednicu za čiju se kulturu sjećanja brine, o onoj istini koja mu je malo bliža od „istine“ iz tkz. Republike Srpske“?
E onda bi bio političar, onda bi bio mirotvorac u zajednici, onda bi bio frajer. Ovako je ostao tek samo još jedan Srbin u Hrvatskoj koji od svog „srpstva“ pravi etno biznis i prikuplja jeftine političke bodove.
Samo pristajanje autora Bojića da se film prikaže u Borovu uoči katoličkog Božića, jest pristanak na provokacije i igru organizatora prikazivanja, Kojića.
Ovakav tajming i mjesto prikazivanja ovog filma potpuna su suprotnost svemu što se može pročitati u najavi. Ovo je izravno provociranje, ovo je održavanje međunacionalnih tenzija, ovo je čisto politikanstvo u službi vlastite samopromocije i mobiliziranje glasačkog korpusa na štetu vlastitog naroda od kojih sigurno ima takvih koji žele sa svojim susjedima i sugrađanima živjeti u miru. Jer stvar je jednostavna – rane neće zacijeliti dok ih politikanti budu solili.
Foto: Screenshot “Djeca”
