Slovo za Prijatelja: Govor Ante Glibote za pogreb Marka Veselice

veljača 21, 2017 maxportal
Share Button

Dragi Marko,



dragi prijatelju i neustrašivi hrvatski  viteže, i kume, ovdje smo pred tim finalnim činom da se oprostim od Tebe sa ovom posljednjom porukom sa udaljenog azijskog kontinenta, kojom te želim ispratiti na tvom putu u kozmičke i nadam se Gospodnje blizine, koje si kao hrvatski mučenik i stvarni vitez, kako tvoje dične Sinjske Krajine i Države Hrvatske u cijelosti, bio i biti ćeš ponos, zaslužen, tvojim uzoritim viteškim životom, za svog ovozemaljskog života!

Draga Božena, Ines i Snježana i ostala draga tugujuća obitelji Veselica, gospođe i gospodo, tužni zbore, danas ispred svih vas s kojima suosjećam i nosim ovu bremenitu posljednu poruku prijatelju, koji je bio i ostao od naših prvih susreta 1966. godine do današnjih dana ili dok srca budu kucala u našim tjelima, pravi istinski i prijatelj i suborac za hrvatsku pravicu.

Istodobno se opraštam i od mog profesora, potom mog prijatelj suuznik za domovisku nezavisnost, borac za hrvatsku državnost i istinski autentičnog mučenika i slobodara hrvatske državnosti i na kraju nepokoljebivog vjernika, koji je u svojem unutarnjem sazrijevanju gradio tu svjetleću piramidu i poruke o životu u spiritalnoj dimenziji svoje osobnosti i vrline.

Naš dragi Marko je time postao svjetlonoša najsvjetlijeg primjera, koji se može postaviti na oltaru svoje Domovine Hrvatske.

MARKO VESELICA, izborna kampanja 1990. /Foto:Ante Glibota

Danas nas prema nebeskim uzvisinama napušta jedna zaista velika rijetkost humanog roda, čiji život ne možemo banalizirat otrcanim formulama i parafrazama, jer je ispred nas zaista jedan od rijetkih i autentičnih temeljnih veličina, i osobnosti kojim se poradi njegove izvorne autentičnosti može podičiti hrvatski narod i hrvatska  država, pa i još šire. Marko Veselica je svojim primjerom svojom hrabrošću zadivio i universum humanog, kao mučenik i Pravednik, kao svijedok trpnje bjesomučnog terora, bezumlja nad hrvatskim narodom i njegovoj domovini Hrvatskoj u trajanju sedamdesetak godina dvadesetog stoljeća.

Marko Veselica je živio kako je i govorio, a govorio je kako je živio, pa je time i postao rijetkost i primjer ovih prostora. Nikada se nije žalio na svoje trude, napore i patnju, koju je kroz sav taj teror, uznice, proganjanja, šikaniranja proživio u Jugoslaviji, pa se ne treba danas libiti i reći istinu da i ova država, hoću reći Hrvatska država, u koju je utkao svaki milimetar svog bića, svoje životne energije, svoje žive i neiscrpive inteligencije, ogromnog znanja, nije u doslovnoj mjeri znala, ili nije htjela afirmirati kao model za budućnost etičke substance, koju je Marko Veselica u sebi dično nosio, predstavljao  i stavljao na oltar hrvatske Domovine!

Nažalost, u našoj sredini, nije se znao prepoznati duh, stremljenja, ideje, vizija koju je on svojim primjerom utisnuo u njeno stvaranje u buđenje svijesti i savijesti mladih generacija, kako bi hrvatski narod probudio iz stoljetnih snova, kako bi se samostalna Hrvatska država stvorila i harmonično živjela. Dakle, i država za koju je više od 12 godina uzničkog života propatio nije na respektabilan način našla načina da odgovori suptilnostima i osjećajem, za njegove svekolike patnje, koje su, dakako, u njegovom primjeru bila ogromne. Marko i tom činu nije pridavao pažnje, što još više ističe i govori samo za sebe o njegovoj iskonskoj moralnoj i etičkoj veritikali.

Ne lustrirati poradi samog čina lustracije, već kao signal i znak potrebe civičke istine, kao zalog budućnosti, što je i sam zagovarao kao Pravednik i štovatelj istine bez obzira na njene boli, koje sa tom čistilišnom katarzom prouzročuje.

Taj čin do kojeg je silno držao,  koji su i proizlazili kao posljedica Markovog misaonog, humanog, filozofskog i etičkog principa, koji su proizlazili iz njegovog fundamentalnog religioznog motiva neokaljane kršćanske iskrenosti.

Upravo ta iskrenost i autentičnost, Markova vedrina i entuzijazam su me zaista tijekom našeg 50-godišnje prijateljstva uvijek impresionirala, već od vremena dok sam bio njegov student, što je mene i mnoge druge približavalo ovom izuzetnom pedagogu i domoljubu.

MARKO VESELICA U RADIĆEVOJ ULICI U ZAGREBU,  22.4.1990. /Foto:Ante Glibota

 

 

On je poput Krista okupljao različitosti ponekad i svijet  antagonističkih smjernica želeći ljude povesti i uzdignuti prema stvarnim i temeljnim humanim vrijednostima, što čovjeka čini ponosnim i sretnim u njegovom intimitetu kao i onoga u njegovom širem okruženju. Od 1966. godine ja sam bio jedan od njegovih čestih pa i svakodnevnih posjetioca u kabinetu na Ekonomskom Fakultetu u Zagrebu, gdje ste mogli sresti i najobičnije radnike, vrhunske profesore lingviste, književnike i poete, pjevače, sportaše, gospodarstvenike, studente i  generale svih vjeroispovijesti i tendencija…

Bio je to istinski rasadnik ideja o hrvatskoj sutrašnjici koji je Marko tako suptilno i pragmatično njegovao. Marko Veselica nikome vrata nije zatvarao, nasuprot on ih je otvarao još i više, šireći poznanstveni krug ljudi koji su dolazili sa različitih horizonata iz domovine i dijaspore, stimulirajući razmišljanja među tim posjetiocima, šireći i pojašnjavajući ideje o hrvatskim potencijalima za budućnost, potrebe zaustavljanja eksploatacije hrvatskog čovjeka i hrvatskog gospodarstva, inicirajući  uzimanju njegove sudbine u vlastite ruke.

On je bio ne samo profesor političke ekonomije, već je bio i budionik nada i vjere u hrvatsko sutra. Svjedočim vam kao osoba iz blizine, da je bilo u tom njegovom načinu i stila i vedrine i duha ali i preciznosti u nadanjima.

On je tražio sveze između znanosti i gospodarstva, okupljajući hrvatski gospodarski, intelektualni i kulturni gremij, da ruku ispod ruke, osvješćuju sa kreativnim projektima hrvatski narod, kao nužnoj potrebi respektabilne opstojnosti njegovanjem i brigom za njegov nacionalni identit. Marko Veselica je bio incijator i voditelj takovih puteva u kojem su ekonomisti, znanstvenici i matematičari pravili projekte dugoročnih projekcija i stimulativnih metoda koji su zasnivani na modernim metodama upravljanja u tom vremenu, u kojem je Ekonomski Fakultet i Ekonomski institut iz Zagreba ulazili u vrlo kompleksne razrade vrlo preciznih studija, koje su vodile evaulacijama čitavog komplekse hrvatskog gospodarstva prema napretku.

Sjećam se tih njegovih velikih incijativa primjerice u Kombinatu Borovo, u Sljemenu, Agrokombinatu Zagreb gdje je Marko znao direktno utjecati na promjene prema boljitcima…u koje su bili uključeni i vrsni profesori ekonomisti, kibernetičari i financijeri, sve do njegovih studenata, kako bi se stvarala baza izvrsnosti sveza studija i prakse kao zaloga za nekakve buduće uloge u harmoničnijoj hrvatskoj sutrašnjici. Pa eto, u ovom posljednjem činu, čiji sam bio i svjedokom prija gotovo 50 godina, svjedočim o njegovim znanstvenim vizijama potrebe povezivanja i baze znanstvenosti, koje je iziskivalo moderno gospodarstvo, kako bi odgovorilo izazovima vremena i neophodnom modernitetu uravnoteženog razvoja hrvatskog gospodarstva, a ne na principima zatupljujućeg komunističkog birokratizma koje je stavljalo sve resurse hrvatskog naroda u upitnost.

On nije bio suhoparni profesor, držeći se slijepo svoje katedre, već je kročio hrabro, inicira svojim znanjem, svojom intelektualnom bagažom, ali je isto tako i živim kontaktom upotpunjavao svoja saznanja koja su nalagala nužne promjene u takovoj konstelaciji snaga koje su stavljale u podjarmljujući položaj hrvatski narod.

Marko Veselica, je gospođe i gospodo, tužni zbore, u tim vremenima znao dati naputke i smjernice kako radničkim slojevima, gospodarstvenicima i hrvatskim sveučilištarcima i srednoškolcima, svim slojevima društva sve do hrvatskih sportaša zahvaljujući i  svojim oratorskim vještinama i kompleksnošću njegova talenta, jer je i narod uz sve te atribute duboko osjećao njegovu temeljnu iskrenost. Saznanjima je znao pridobiti za te novatorske ideje i gospodarstvenike i radnike i studente, mlađariju. On već tada govori vizionarski o potrebama naoružanog hrvatskog naroda, anticipirajući dvadeset godina ranije Domovinski rat!!  

Razumljivo je, da je time postao i prioritetna meta, dobivši  time i vrlo opasne protivnike u tadašnjem unitarističkom ili pak u autonomaškom antihrvatskom političkom etablishmentu. On je bio i ne samo ekonomist već i djelovanjem preko Matice Hrvatske i njenih tribina diljem Hrvatske širio istinu o stvarnoj prirodi tadašnjeg sustava, koji je bio osuđen na propast, što će i uslijediti dvadeset godina kasnije. A nitko nije tako elokventno kao Marko dao dijagnozu njegovih problematičnosti u tim vremenima, pa i sa proročkom vizijom govorio o konačnoj slobodi za hrvatski narod.

Okupljao je sav taj svijet oko Matice Hrvatske vodio brigu da se i Matica što više okrupni, u zajednici sa Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom, Hrvojem Šošićem, Brunom Bušićem… sa grupnim učlanjivanjem studenata i radnika najširih narodnih masa, koji su prouzročili i vibrirajuće efekte nacionalnog buđenja i njene jedinstvene uloge u hrvatskom samoodržanju i prosvjećenosti.

ZVONIMIR KOMARICA, VLADO GOTOVAC, MARKO VESELICA, ANTE GLIBOTA, VLATKO PAVLETIĆ, ŠIME ĐODAN, HRVOJE ŠOŠIĆ, JOZO IVIČEVIĆ-BAKULIĆ, 11.01.1997.; RESTAURANT HRVATSKOG KULTURNOG KLUBA ZAGREB (MUO)/Foto:Ante Glibota

Stvorili smo tada i naše medije pa smo u zajednici sa Markovim bratom nedavno preminulim prof. Vladimirom Veselicom osnovali Hrvatski Gospodarski Glasnik(HGG), kao glasilo društva Ekonomista Hrvatske, čiji je Marko bio jedan od glavnih  stupova, gdje su podastrijete sve osnovne i problematične teze koje su tištile hrvatske građane i vizije njene daljnje opstojnosti u takovim uvjetima, konačno tražnje za samostalnom Hrvatskom Državom.

U zajednici s Markom mi smo u tim vremenima doslovce prošli sve krajeve Hrvatske, a na brojnim velebnim skupovima, predavanjima okupljali hrvatski znanstveni, intelektualni, kulturni i gospodarski gremij, povezujući hrvatske krajeve, tražeći načina homogenizacije hrvatskog nacionalnog bića, osvješćivanja srednjoškolaca, studenata, radnika kao primordijalni i ozbiljni zalog za hrvatsku budućnost.

I upravo ova komponenta probuđenog hrvatskog nacionalnog identiteta će odigrati po meni odlučujuću ulogu, da se Hrvatska mogla othrvati srpsko-jugoslavenskoj soldateski, i u kojoj su naši odvažni hrvatski branitelji i generali izvojevali znakovitu domovinsku pobjedu.

Marko je bio definitivno prvi i neprikosnoveni lider tih osvešćujućih kretanja. Nije bilo dakle ni nikakvog čuda kada se po nalogu J.B. Tita i Bakarića zatvara 11. siječnja 1972. pod optužnicom za kontrarevolucionarnu aktivnost protiv naroda i države u zajednici sa Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom, Hrvojem Šošićem, Antom Glibotom, Zvonimirom Komaricom, Jozom Ivičevićem, Antom Bačićem.

Vidljivo Marko Veselica, prvo optuženik, predvodi listu od deset hrvatskih  intelektualaca, među kojima sam i sam bio uhićen kao najmlađi u grupi. Marko Veselica je i bio najoštrije tretiran, jer su i protivnici znali za njegovu beskompromisnost, autentičnost i poštenje, da on nikada nije stavljao u nikakvu vrstu prevaga, mogućih adaptacija, povlastica, kada je bio u pitanju hrvatski temeljni interes, pa i po cijenu života, da sve izgubi i obitelj i život! 12 godina teških tamnica su to potvrdili, ali se časni vitez isto tako časne Sinjske Krajine nikad nije poklonio pred đavoljim slugama!

Nisu se tadašnji  vlastodršci prevarili, jer upravo iz ove grupe je pronikla i ideja konstitucije i obnove konačno i stvaranja nove Hrvatske Države, koja se vidno zagovarala, kao i raison d’être, kao razlogom postojanja, svakog od tih patnika ponaosob.

MARKO VESELICA, ANKICA TUĐMAN, ANTE GLIBOTA, VLADIMIR VESELICA I REKTOR MARIJAN ŠUNJIĆ PRI DODJELI VELIKE ZLATNE PLAKETE BRANITELJSKE UDRUGE, Zagreb, 2012.

Marko  Veselica je djelovao kao profesor na  Ekonomskom Fakultetu u Zagrebu, presjedništvu  sindikata Hrvatske gdje je branio interese hrvatskih djelatnika, nasuprot unitarističke bulemente na čelu sa Milutinom Baltićem, u upravi Matice Hrvatske, Društvu Ekonomista Hrvatske, HGG i brojnim drugim časopisima i revijama.

Konačno bio je zastupnik u Saveznoj skupštini izabran nasuprot oficijelnom kandidatu tadašnje nomenklature, gdje ga je zagrebačka radnička Trešnjevka i studenti zagrebačkog sveučilišta izabralo u zastupništvo tadašnje Savezne Skupštine, što je bio prvi signal demokratske volje u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. Marko je sa nama skupa bio u  Upravi NK Zagreb, jer smo tada željeli i drugog zagrebačkog prvoligaša i u tome uspjeli, kao  bezbroj drugih asocijacija, svuda je ostavljao trag i ozbiljnosti i srčanosti i želje za boljitkom nesebično držeći visoke etičke standarde, činile ga neupitnim i kao znanstvenika i kao čovjeka ljudske blagosti i rijetke inteligencije.

Što se to dogodilo sa hrvatskim pukom i vladajućim strukturama da je zaboravilo te sve silne žrtve, uloge i napore da ovaj autentični hrvatski junak nije mogao proći ne samo u periodu bivše države već i u samoj Hrvatskoj državi, koju je na svoj zaseban način desetljećima koncipirao i služio i kao zastupnik u Saboru i predsjednik stranke HDS koju je sa bratom Vladimirom osnovao. Ovo pitanje sam i sam sebi postavljao ne jednom, nego na tisuće puta, jer sam iz neposredne blizine vidio što je Marko sve ulagao za dobrobit i interes Hrvatske države, dok su dio struktura koji je na veliko šurovao sa propalim režimom našao utjecište i u najvišim strukturama hrvatske države.

No, u našim srcima, zasluge, mučeništvo i vizija koju je Marko Veselica unosio u stvaranje ove države su od primodijalnog značenja u dušama i mislima svih onih autentičnih Hrvata i domoljuba koji su ostali po strani, ne zbog toga što su bili manje važni, manje vrijedni, već zbog toga što se dobro znalo upravo  za njihovu autentičnost, njihovo iskonsko ljudsko poštenje, koje nikada nisu stavljali na balancu da promjene njihove stavove, zanijekajući hrvatske državne interese.

ANKICA TUDJMAN, ANTE BELJO, MARKO I VLADIMIR-VESELICA PRI DODJELI VELIKE ZLATNE PLAKETE BRANITELJSKE UDRUGE;  Zagreb 2012. /foto:A. Glibota

Konačno vrlo je dobro bilo vidljivo stavljanje u reljef same izvršne vlasti da su konvertiti bili na posebnoj cijeni, pa su utoliko i oni autentični Hrvati  bili nepoćudni da se uklope u osrednjost, korumpiranost ili pak udjelom u bivšim udbaško-kosovskim strukturama, koja je zadržala i perpetuirala sve poluge gospodarske moći, koja se represivno odnosila prema svemu onome što je mirisalo istaknutim pojedincima, što je odisalo hrvatskom autentičnošću.

To je vjerujem i razlogom i zbog čega želim i u ovom posljednjem pozdravu želim istaknuti mjesto i ulogu, onoga što ja i danas nazivam autentičnom hrvatskom veritikalom, kojom se hrvatska država može ponositi za sva vremena, koju je tako snažno uvijek predvodio i utjelovljivao moj dragi prijatelj Marko Veselica.

Mogao bih dragi prijatelju nastavit godinama, a ne u ovim tužnim prigodama, riječima opraštanja od Tebe, govoriti o tvojoj dobroti, o tvojem geniju, o tvojem mučeništvu, koje nije bilo samo Tebe već i Tvoje Božene, tvojih Snježane i Ines, tvojih unučadi i cijele obitelji Veselica, koja je tu patnju sa dignitetom i ljubavlju spram tebe, obitelj, također dijelila.

To su također viteška držanja tvog brata Vladimira, na kojeg se sve to također može odnositi, što je i na čast i ponos i viteške Sinjske Krajine i cijele Domovine u zajednici sa hrvatskom dijasporom, koja Te je držala uvijek u najvećoj estimi i cijenila obol tvog mučeništva u stvaranju Hrvatske države.

Prilično je, dragi Marko, da u ovim zgodama kažem neka ti je lagana hrvatska gruda kojoj si toga toliko dao i nesebično žrtvovao, ali ću to reći na jedan drugi način, da je i u ovakovoj Hrvatskoj, kakva je bila i kakva je, da će i ovoj državi očito biti teško nositi teret, rezonance tvojih koraka, odjeke silnica jedne takove pojavnosti, iskrenosti, besprijekornog domoljublja koja se iz Tvog osebujnog stvaralačkoga opusa i Tvoje etičke snage i osobnosti iznjedravala.

Tvoja misao, etičnost, Tvoje forme misli daju formu naših budućnosti, pa će mo se utoliko morati prisjećati Tvoga glasa, tvojih vrlina, note vrlo profinjenog humora, kojeg si znao sa toliko suptilnosti prakticirati…

Prisjetih se  na kraju dragi prijatelju dijaloga iz Braće Karamazovih, Dostojevskog koji je i Tebe ozračio svojim snagom i spiritualošću, o kojem smo također znali razglabati, koji je i Tebe na izvjestan način osobno transformirao, koji evocira i vrlo precizni ovaj moment, u kojem se nalazim danas ispred tvog odra:

»Karamazov, uzviknuše Kolia, jeli istina,

što propovjeda religija, da će mo uskrsnuti od mrtvih,

da ćemo se vidjeti jedni sa drugim, i Ilioucha?

-Da, to je točno, mi ćemo uskrsnuti,

mi će mo se ponovo vidjeti, mi će mo se

i sa zadovoljstvom ponovo napričati što se to desilo.»

Eto, do tada, dragi moj prijatelju, dragi Marko, dragi naš viteže hrvatski  i kume, čijim sam imenom, Tebi u čast, Tvojim imenom i sina svog krstio, plovi  kozmičkim prostranstvima vođen anđelima i blaženom djevicom Marijom, kraljicom Hrvata, koji će te čuvati i voditi prema božjoj Providnosti, božjoj milosti.

Do skorih viđenja…..dragi prijatelju!

Ante



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button