Davno je bilo kad su Ivan Krešimir Ostoja i Žarko Rešetar iz zloga ST-a došli u Martićevu, tako gdje je još djelovao miroljubivi Globus International, koji se tek kasnije pretvarao i pretvorio u komplicirani EPH, pa čarobnom novinarskom magu Ninoslavu Paviću predložili kako bi se mogle pokrenuti potencijalno najprodavanije novine: prijedlog, na najmanje 24 stranice tabloidnoga formata u crno-bijeloj tehnici, ne treba kolor, nevjerojatno a zapravo vrlo logično, izdavanje mjesečnika pod imenom SUĆUTNIK.
PIŠE: Mate Bašić
Više od tri desetljeća prošlo je od toga, rijetko tko se uopće sjeća te priče, ali čini se da su možda čak objavljeni jedan ili dva broja te mračne, istodobno tržišno genijalne novinarske ideje.
Slobodna Dalmacija, znamo, i danas opstoji samo na osmrtnicama, inmemoriama, čituljama, sućutnicama i posljednjim pozdravima, ali tada, negdje 1993., kad se na čitateljskom području neslobodne Dalmacije ginulo “ka u priči”, Ostojin je projekt izgledao bolje od Arene, koju će Nino kupiti tek godinu kasnije.
U Areni su se još uvijek “tražili vaši najmiliji”, tamo negdje po nekim Bosnama, Srbijama, Crnim Gorama, sve do Gjevgjelije, uključujući ustaše i četnike, što se pretvaraju u partizane koji se po Banovinama i Kordunima skrivaju još od 1945., a tek sad saznaju da su komunjare pobijedile i da je stvorena “naša nova država” u kojoj mogu slobodno izmiliti iz svojih pećina, i za kralja i za dom, ili tako nekako, tko ih prvi od sućutnika sretne na teritoriju avnojske RH.
Jednostavno je to bilo smišljeno: objavljivati sućutničke osmrtnice, posljednje pozdrave, ine memoriame, epitafe, ukratko sućuti, jeftinije nego što to rade Večernjak, pokojni Vjesnik ili Slobodna, a ako eventualno netko zaželi nešto šire i opširnije, pa nije problem, stranica, dvije, stiže sućutnik Žarko s fotoapratom, a možemo i specijalne novinare angažirati, po želji. Plus, operiramo po prvim crtama, i to po cijenu života, pošteno, ne?
Naravno, propao je taj projekt. Premračna je to bila priča.
Nu, što to uopće znači: da postoje takve novine?
Zašto bi postojale kad Slobodna može postojati zbog noseće svoje rubrike Osmrtnice, a osobito kad tipovi poput nas – ispričavam se, stid me je! – mogu u Globusima i Nacionalima i okolo, pisati “in memoriame”?
Primjerice, novinar Miljenko Jergović, koji je u cijelu tu žalosnu pripovijest, budući dotepenecem dezerterskim iz Sarajeva vu belom Zagreb gradu, dospio tek kasnije, uzdignuo je naknadno sve to u Jutarnjem listu do savršenstva: još nitko nije, iole značajan, na teritoriju od Prizrena do Gospića umro, a da on nije obavijestio užu zagrebačku javnost “kaj” on misli o tome i po čemu su ti mrtvaci značajni, recimo, za Tkalčićevu koja se u jednom trenutku pretvara u Medvegradsku, a u još su je vu gorjem trenu bombardirali njegovi saveznici, onomad i zapravo, ničim izazvani.
A čini se da su se njegove maglovite nekrofiske lamentacije čitale i još dalje, gotovo do Sesveta I Turopolja, sve do tamo gdje jecaju i plaču Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac.
Eto tako je, u novije doba, iz nekoga razloga, pisati o mrtvim ljudima, prestalo značiti da se piše o njima kao o ljudima, onako “objektivno”, već je to postala neka čudnovata priča: pisati o mrtvacima pretvorilo se u ideološku, ideologizirajuću raspravu, u neki čudački sukob radi sukoba.
Zapravo, postalo je to “robom”, postalo je to nešto što je na “tržištu”: ukoliko se nečija smrt bolje proda, makar u nekom trenutku, utoliko je uspješnija. Pritom, prodaje se i povijest. Ako je tko kupi, ili ako je želi kupiti.
Ali, zašto bi nečija smrt bila značajnija od nečije druge smrti?
Pokojni Joža Manolić još je živ, a prije neki dan preminuo je Slavko Goldstein, na rubu svoje devedesete godine.
Čudno, Slavkov se rođendan poklapa s mojim, zadnji je to dan horoskopskoga Lava, a bio je rođen 22. kolovoza 1928. Ako smijem primijetiti dakle, bio je po rođenju tri (3) godine iznjedren kasnije od mojega pokojnoga oca, a živio je četvrt stoljeća duže od njega
Trenutno govoreći o Slavku Goldsteinu, najznačajniji hrvatski pisac u balkanskom univerzumu, publicist i bivši novinar Denis Kuljiš, na svojemu je FB-profilu – u povodu prelaska na ahiret oca bivšega hrvatskoga veleposlanika u Parizu, onoga koji se ponosio Titovim tamošnjim likom, tj. beogradskim diplomantom bizantologije, kojemu nije uspjelo postati akademikom HAZU (zbog blefa), zvanoga dr. Ivo Goldstein – pod priručnim naslovom domišljenim po uzoru na stare američke filmove: MALI VELIKI ČOVJEK, dosjetio se Kuljiš napisati:
“Umro je Slavkec Goldštajn…”
Ipak, nešto najstrašnije, što je ikada napisano u povodu ičije smrti, objavio je nažalost, tko zna zašto, zagrebački (?) web-portalIndex.hr, čemu – nadam se – ne treba komentar. Evo što je tamo u povodu smrti tek jedan dan pokojnoga Slavka Goldsteina napisao taj neki, da prostite, idiot:
“Tome proteklih godina zdušno asistira Katolička crkva i HDZ pa ne čudi što su narodne mase u međuvremenu marinirane u mržnji i uvjerene da je neprijatelj Hrvatske svatko tko odbija njihove laži o ustašama kao “herojima, mučenicima i šehidima”, ustaškom pozdravu ZDS kao “starom hrvatskom” i Jasenovcu kao wellness centru NDH kojeg su u logor smrti pretvorili tek komunisti nakon Drugog svjetskog rata.
Raspamećeni domoljubi koji se svakodnevno bave time kako je izraz bilo kakve kritike ustašluka i hrvatskog nacionalizma pokazatelj da se “mrzi sve hrvatsko” već su godinama ohrabreni da provode svoje hajke online, u medijima i na ulicama.
Antifašist Slavko Goldstein je protiv svega toga neumorno istupao u javnosti, lažima i nacionalističkoj se razjarenosti suprotstavljajući argumentima i činjenicama, što je naravno samo više poticalo to bezumno filoustaško meso da ga mrze i omalovažavaju.
Njegova ih je smrt dovela do paroksizma fašističkog hejta, još jednom razotkrivši to odurno lice hrvatskog društva, koje više definitivno nije naličje. Goldstein je tako još jednom zadužio Hrvate, svojom smrću izvlačeći na svjetlo dana tisuće i tisuće neprijepornih dokaza o tome koliko se fašistička zaraza proširila među građanima RH.
Smiješni šok i nevjerica koju neki iz građanskog centra izražavaju zbog toga što je za značajan broj Hrvata Slavko Goldstein tek jedan “čifut”, “smeće”, “smrad”, “židovski i orjunaški rasist”, “govnar” itd. također je pozitivni dio Goldsteinove ostavštine jer pravovremeno – ili možda ipak u posljedni tren – podsjeća da ustaše ni prošli put nije porazilo mačekovsko kukavičko buržujsko zgražanje nego hrabra i multinacionalna partizanska borba, kojoj se Goldstein pridružio kao 14-godišnjak” (…)
Vješti medijski wizard, moj frend, Boris Rašeta koji navodno (a i zašto bi?) ne želi ni čuti, a ni čitati što piše Index.hr, napisao je jedan tekst o Slavku Goldsteinu, koji ne treba citirati, jer ukratko: kao da ona neka dva Imoćanina, Saša Kosanović, ajmo reć prvi, nježno piše o Ivi Loli Ribaru, ili kao da se Tonči Vrdoljak, ajmo reć drugi, s tugom, sjetom, ljubavlju i nostalgijom reminescira na svoju pokojnu babu: neku je poeziju u prozi ispisao o mrtvim partizanskim narodnim herojima, tako nešto, ispričavam se, kao da je Slavkec nekovrsni Ivan Šibl, pomoćnik Ivana Steve Krajačića, ne daj Bože, hermetički pjesnik poput Koče Popovića, ili pak Ivana Gorana Kovačića osobno, makar kurir njihov koji sve pamti i zapisuje do prije 2-3 dana, tako nekako, još u stihovima, eto tako je to Boris sam u snu odsanjao poput Moše Pijade dok je prevodio Manifest i Kaptal, a što je još veseli, čak je to i objavio. Boris.
Međutm, nitko od njih nije u pravu.
Mi turobni Hrvati, naime, mi razmišljamo samo o tome što je Slavko Goldstein činio i učinio nakon 1990.
Ili, recimo, nakon 1995.
Nije nama – vjerujte! – stalo do toga je li se “41. godina koja se vraća”.
Razumski rečeno: ako se vraća, njima se vraća! Jer, iskreno, to nije nimalo dobro, nimalo korektno, čak nije nimalo dobronamjerno, a niti istinito. Taj naslov i taj sadržaj.
Doduše, pisao je – kako ga Denis zove – taj Slavkec, i neke druge publicističke knjižuljke sa svojim sinčićem. Pisao je čak nešto i tobože sam, a sinu je pomogao malo, eto ono u svezi usputnoga hrvatskoga veleposlanstva u Parizu: ali, neka, neće to naškoditi samostalnoj, suverenoj, nedjeljivoj, jedinoj Majci Hrvatskoj.
Makar joj neće ni pomoći, ni odmoći. Neće ni Daniel Ivin, Slavkov brat, još živi, koji stoposto ovih dana tuguje, prisjećajući se svega što su napravili, osobito onoga što nisu, npr. u svezi poslijeratnoga Bleiburga i poslijeratnoga Jasenovca i antifašističkih hrvatskih kibuca u njima.
Zajedno s njima, iz dna duše, tugujemo i mi!
