U Gatima, u srcu Poljica, uz spomen-obilježje pored mjesne crkve Svetog Ciprijana, 1. listopada je obilježena 75. obljetnica talijansko-četničkog zvjerskog pohoda koji je ovaj kraj zavio u crno.
U samo jednom danu, što noževima, što puškama, u nezamislivom zločinačkom pohodu stradalo je 96 civila, velika većina upravo iz Gata, ali i iz obližnjih Tugara, Čišala, Ostrvice, Zvečanja, Duća i Doca Donjeg.
– Sunce je toga dana brzo izgubilo svoj sjaj, a ljudi ovog kraja svoj mir. Tišinu su razarali krikovi i suze, dan se pretvorio u pakao koji je gutao i ljude i kuće. Dan dug kao vječnost – stoji otprilike u zapisima tadašnjeg župnika u Gatima Frane Mihanovića, na koje je podsjetio jučerašnji propovjednik don Ivan Tadić.
Sveta misa zadušnica započela je čitanjem imena ubijenih tog 1. listopada 1942. godine, a komemoraciji s polaganjem vijenaca koja je uslijedila odazvali su se i izaslanici predsjednice Republike Hrvatske, predsjednika Sabora i Vlade, redom Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, te saborski zastupnici Petar Škorić i Ante Sanader. Svoje vijence položili su i gradonačelnik Omiša Ivo Tomasović, predstavnici vojske, ali i Maja Medić, počasna vicekonzulica Italije.
Posebno emotivno, kao i svake godine do sada, bilo je obraćanje okupljenima Andrije Pivčevića, posljednjeg živućeg svjedoka ovih nemilih događaja, koji je tada bio 8-godišnji dječak, a poruku koju danas šalje je: “Oprostiti moramo, ali zaboraviti nikada”.
– Prve su u rano jutro stradale mlade djevojke koje su nosile mlijeko u Omiš, njih sedam zaskočili su zloglasni četnici popa Đujića i uz put ih ostavili prerezanih vratova. Do kraja dana ubili su ukupno 96 ljudi, još nas 20 je bilo ranjeno, zapalili su nam kuće i sve što smo imali. Dan je to kad je 25 djece ostalo bez oba, a njih 175 bez jednog roditelja -ispričao je za Slobodnu Dalmaciju danas 83-godišnji, ali još uvijek vitalni Andrija..
Nikoga nije bilo da nas brani, i partizani i ustaše su svoj vlastiti narod ostavili na milost i nemilost koljačima, pa ih zato podjednako krivin ka i Talijane za to šta nam se dogodilo, kaže Andrija.
Od pokolja se to poljičko mjesto godinama nije oporavilo. Od gladi je, jer četnici nisu samo ubijali, nego i palili, potom umrlo još pet mještana. Andrija je, pak, čudom preživio. Filmska je to priča koju u Hrvatskoj, očito, nema tko snimiti.
‘Biraj – metak ili nož’
– Ja san bija u grupi od nas dvanest. Na svoje san oči gleda kako ubijaju ljude. Vidija san i kako su zaklali Danicu Miloš, njenoga sina od deset godina i kako su joj ćer od jedne godine bacili u zrak i nabili na bajunetu.
Mene su prvo pogodili iz puške u debelo meso, a onda je jedan četnik doša do mene i pita me šta mi je draže, da me dokrajči metkon ili nožen. Ja san ga molija da me poštedi jer san u matere jedinac, a onda me je on počeja bost. I devet puta me je uboja..
Andrija je preživio. Drugog objašnjenja, izuzev Božjega čuda, liječnici nisu imali.
– Pet uri san se pravija da san mrtav. Leža san pokriven leševima. I odjedanput se leš do mene diga, kad vidin Miju Bašića koji je isto glumija da je mrtav. Nekih pesto metara san moga odat, a onda san, kad mi se iscidila krv, lega. Tu me naša Mijo Očašić koji mi je da tri kacijole mlika da se okripin i odveja me materi s kojon san doša do naše kuće di mi je mrtav leža otac i još njih pet, šest, prisjeća se Andrija.
Majka mu je rane isprala rakijom, a potom ga je, skrivenog pod Mosorom, nekoliko puta došao previti doktor Buljević. Sve dok, uz pomoć tetka, nije tajno prebačen u splitsku bolnicu.
No, taj 1. listopada 1942. je dan koji će me pratiti do kraja života – podsjetio se još jednom Andrija Pivčević, otac četvero djece, koji su mu podarili sedmero unučadi i šestero praunučadi, kojima uvijek ponavlja: “Oprostiti moramo, ali zaboraviti nikada.”
MP/Foto:SD
