TIJELOVO Značaj ‘Čuda u dvorcu Batthyany’ kraj Ludbrega za povijest Katoličke crkve

lipanj 15, 2017 maxportal
Share Button

Za obilježavanje blagdana Tijelova značajan  je događaj iz Ludbrega 1411. godine.  Za vrijeme sv. mise u dvorskoj kapelici na svećenikove riječi “Ovo je krv moja” i “Ovo je moje tijelo” iz kaleža je potekla krv.



Iako nema pisanih dokumenata, predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….”, u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu.

Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.

Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.

Od toga vremena u Ludbreg već punih 6 stoljeća dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove. Mnogi su na zagovor Presvetoj Krvi čudesno ozdravili, pa su ljudi u potrebi sve više dolazili.

Sumnje u istinitost događaja potaklo je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.

Povijesni izvori navode gospodara Ludbrega Bernardina Turoczy, kneza Petra Balšu i plemiće Sigismunda Fronchera, Kristofa Moderaša, Mihajla Leštaka i Đuru Pattaka. Uz te plemiće u istrazi su sudjelovali Stjepan Popov župnik iz Ludbrega, Stjepan župnik iz Sv. Đurđa, Simon župnik iz Martijanca i Stjepan iz Križovljana. Oni su o svemu ispitali mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja nakon učinjenog zavjeta Krvi Kristovoj koji su dolazili čak i iz udaljenih zemalja: Štajerske, Mađarske, Srijema, Hrvatskog Zagorja, Prigorja.

Oni su nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavili zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II izdao dva pisma. Prva bula Julija II je u stvari nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16.12.1512., napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II je umro.

Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s Relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19.03.1513. izdao bulu, papinsko pismo u kojem nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje.

Tim papinskim pismom, čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu, i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.

Nakon što je pokaznica s relikvijom iz Rima vraćena u župnu crkvu u Ludbregu, u ove su krajeve počele česte provale Turaka. Zato je relikvija s pokaznicom prenesena na čuvanje u grad Gotalovec kod Zajezde. Sklanjanje pokaznice u Gotalovec možda nije slučajan ako se zna da mu je vlasnik bio podban Baltazar Bedeković Komorski, otac poznatog ludbreškog isusovca Kazimira Bedekovića. Tek kad je nakon bečkih ratova 1695.g. oslobođena Kaniža i prestala opasnost od turskih pljačkaških pohoda, pokaznica s relikvijom je iz sigurnosnih razloga vraćena u kapelicu gradskog dvorca. Odatle se svake godine četvrtkom uoči proštenja u procesiji nosila u župnu crkvu.

To je potrajalo sve do 1787.g kad je tadašnji župnik Filip Sever više nije htio vratiti u dvorsku kapelicu. Iako je viša državna i crkvena vlast presudila u korist župe, pa je Relikvija ostala u župnoj crkvi, zategnuti odnosi kneza Ludovika Batthyanya i župe toliko su se pogoršali da je knez iz župne crkve uzeo skupocjeni moćnik (pokaznicu u kojoj se čuvala relikvija Predragocjene Krvi) i otpremio ga u Mađarsku.

Pokaznica s relikvijom Predragocjene Krvi Kristove

 

Isto tako je iz dvorske kapele odnio crkveno ruho, dragocjeno posuđe, i zavjetne darove vjernika i razdijelo crkvama u Mađarskoj. Od novca koji je kapelan skupio nabavljen je novi oltar i poslan u Boll i kasnije u Željezno.

Nakon smrti kneza Ludovika, njegov nasljednik, knez Filip, s tim je oltarom u Ludbreg vratio i neke ranije oduzete dragocjenosti, među kojima svakako najvrjedniju, relikvijar svoje prabake Eleonore u kojem se do danas čuva Relikvija Predragocjene Krvi.

Uz svima intrigantna i običnom čovjeku ponekad teško razumljiv misterij ozdrvavljenja bolesnih koji su u nevolji tražili Božju pomoć, Ludbreško proštenište jedinstveno je i u javnosti poznato po zavjetu Hrvatskog Sabora da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Zavjet je učinjen 15.12.1739. godine u vrijeme dok je u Moslavini oko Volodera punih 7 mjeseci harala strašna epidemija kuge.

Kako su u to vrijeme opustjela mnoga ognjišta hrvatski staleži i redovi na saboru u Varaždinu učinili su zavjet  “da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj koja se čudom jedva kad čuvenim ili sasma rijetkim pretvorila u vidljivu krv te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a za veći poticaj na poštovanje i pobožnost prema istoj Presvetoj Krvi“. ( Zaključci hrvatskog sabora, svezak IV)

Iz nepoznatih razloga taj zavjet nije ispunjen i vrlo brzo pao je u zaborav. Na neispunjeni zavjet Hrvatskog sabora javnost je prvi puta 200 godina kasnije podsjetio prečasni Juraj Lahner. Kako se to dogodilo u vrijeme priprave za proslavu hrvatske svete godine povodom 1300 godina kršćanstva u Hrvata, prihvaćena je inicijativa da se zavjet, gradnja kapelice Presvete Krvi Isusove u Ludbregu što prije izvrši. O tome u časopisu Sveta zemlja dr. Josip Andrić piše:

“Sastavljen je u tu svrhu akcioni odbor od tri člana, a preuzvišeni g. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac uzeo je nad tom akcijom pokroviteljstvo. U Velikom Tjednu g. 1939. izašli su o tom prvi plakati, i novine su o toj stvari stale da pišu ( pisale ).

Dne. 2 srpnja 1939 bila je u Ludbregu svečanost na koju je došlo mnoštvo naroda iz cijele okolice. Tu je bilo objavljeno, da će nakon dvjesta godina zavjet Hrvatskog sabora biti izvršen, pa je to primljeno s velikim oduševljenjem. Odmah se stalo pomišljati i na mjesto gdje bi ta zavjetna ludbreška kapela Hrvatskog sabora bila podignuta.

Budući da se tu radi o zavjetu Hrvatskog sabora, kojemu je g. 1918 djelovanje prekinuto, bila je želja pokretača akcije za izvršenje tog zavjeta, da u počasni odbor za izvršenje zavjeta uđu svi još živi nekadašnji zastupnici Hrvatskog sabora, ukoliko su uvjereni katolici. I doista se rado odazvalo sedam bivših zastupnika Hrvatskog sabora.

U kolovozu 1939 zamolio je akcioni odbor arhitekta g Bruna Bauera, stručnjaka u historijskim građevnim rekonstrukcijama, da bi načinio plan za ludbrešku zavjetnu kapelicu u obliku jeruzalemske kapelice Kristova groba, kako je tu kapelicu g 1555 sagradio Hrvat fra Bonifacije Drkolić iz Dubrovnika. Plan je bio u listopadu gotov te od akcionog odbora i pokrovitelja načelno prihvaćen. No, budući da još nije riješeno pitanje zemljišta na kojem će se graditi , nije ni o konkretnoj primjeni izrađenoga plana stvorena konačna odluka.

U listopadu 1939 bili su potpredsjednik i tajnik akcionog odbora u Popovači glede pitanja granita kojim bi se kapelica imala graditi.

U veljači 1940 bio je akcioni odbor kod Hrvatskog bana g dr Ivana Šubašića s molbom, da bi Hrvatska Banska Vlast potpomogla izvršenje zavjeta Hrvatskog sabora. Ban je to najsusretljivije obećao. “

U proljeće 1940. hrvatski metropolit nadbiskup zagrebački dr Alojzije Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom Svete Godine izvrši zavjet Hrvatskog sabora. Potom je poslao okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. U Ludbregu je tu plemenitu akciju vodio mjesni župnik Matija Crnković.

Za gradnju kapelice se sabralo i nešto novca, ali se župnik s gradskim vlastima nije mogao dogovoriti o mjestu gradnje. Iako je uskoro ratni vihor 2. svjetskog rata zahvatio i Hrvatsku, nadbiskup Alojzije Stepinac je i u tim teškim trenucima podsjetio na taj davni zavjet, te se osobno u ime nadbiskupije i sam zavjetovao da se ispuni dani zavjet.

Unatoč brojnim ratovima, revolucijama i previranjima tijekom 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, na ovim je prostorima vladala relativna sigurnost sve dok požar II svjetskog rata nije zahvatio i ludbreški kraj. U tim nesigurnim vremenima pokaznici s relikvijom zaprijetilo je i fizičko uništenje.

U to je vrijeme u Ludbregu kao izbjeglica s otoka Krka boravio mladi bogoslov Faustin Čubranić. Doznavši što neki ljudi planiraju učiniti, pokaznicu s relikvijom zazidao je u zid župne crkve i tu je skrivao sve do kraja rata 1945. godine.

Dolaskom komunista na vlast 1945. počeo je nezapamćeni progon Crkve. Ludbreški župnik Matija Crnković, čuvar svetišta, uhićen je i bez suda ubijen u lipnju 1946. Nova vlast je s gradskoga trga uklonila pil Sv. Trojstva, zaštitnika ludbreške župe. Vojska je dolaskom u kapelu dvorca Bathyannyani, u kojoj se po predaji dogodilo čudo Krvi Kristove, pretvorila u konjušnicu. Svi su zidovi prebojani, oltari su pocijepani i spaljeni, a kipovi s oltara bačeni u rijeku Bednju.

U Ludbregu su zabranjeni svi vjerski skupovi. Prema pričanjima domaćih ljudi, policija je hodočasnike koji su se usudili doći legitimirala i silom ih vraćala kućama. Misna slavlja za veliko mnoštvo održavala su se u cinktoru župne crkve.

Vremenom je pritisak vlasti popustio, osobito nakon uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice i tadašnje SFRJ. Narod i u ludbreško proštenište od početka sedmdesetih godina prošloga stoljeća dolazi u sve većem broju, osobito nakon što je vlč. Ivan Jurak izdao “Vodič u svetište Ludbreg”. Župna crkva i cinktor vrlo brzo postaju pretijesni za veliko mnoštvo hodočasnika.

Pronaći prikladan prostor za bogoslužje svim vjernicima postaje glavni cilj preč. Josipu Đurkanu, koji je župnik postao u jesen 1985. U planu je bila kupnja zemljišta bivše ciglane, ali župa 1988. zemljište nije mogla platiti 25.000 DM.

Ubrzo su došli i prvi demokratski izbori i toliko željena sloboda. Gradska vlast je odobrila misno slavlje u gradskom parku dvorca Bathyanny. Prvi puta nakon 1945 ulicama Ludbrega kretalo se veliko mnoštvo vjernika u procesiji od župne crkve. Više od 50.000 okupljenih vjernika crkvenim i svjetovnim vlastima su poslali jasnu poruku što Ludbregu treba da bi dostojno proslavio Svetu nedjelju i napokon ispunio zavjet iz 1739.

Tadašnja gradska vlast na zahtjev župnika Josipa Đurkana župi je 1992 darovala komleks zemljišta od 5 ha na desnoj obali Bednje. Potom se osniva građevinski odbor, šalju se dopisi i traži pomoć u gradnji kapele prema idejnom rješenju arhitekta Zlatka Filipovića iz Koprivnice. Radovi na pripremi zemljišta počeli su u proljeće 1993.

U srpnju iste godine počela je gradnja temelja. Temeljnji kamen  nove kapele u koji su ugrađene Župna povelja, i Povelja Hrvatskog sabora, blagoslovljen je i postavljen u subotu 4. rujna 1993. Umjesto tadašnjeg Predsjednika Sabora Stjepana Mesića, prigodni govor je održao i kamen temeljac položio Martin Sagner.

Gradnja je nastavljena darovima vjernika i poduzeća a i Sabor je sudjelovao u financiranju gradnje izdavanjem doplatne poštanske marke sa slikom Relikvije. Radovi su dobro napredovali i 4. rujna 1994 kardinal Franjo Kuharić je pred gotovo 100.000 okupljenih vjernika blagoslovio novu kapelu.

Točno 50 godina poslije zavjeta što ga je 29. listopada 1944 na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali u Zagrebu izrekao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac! U jesen počinje gradnja 12 preostalih postaja križnoga puta. Njih u proljeće 1995 u tehnici mozaika oslikava akademski slikar Goran Petrač.

On je do Svete Nedjelje 1996 završio oslikavanje mozaika na zabatu Zavjetne kapele čime je napokon i u građevinskom smislu ispunjen zavjet Sabora iz 1739. godine.

U rujnu 2013. u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu svečano je proslavljena 500. obljetnica bule pape Leona X., kojom je priznao ludbreško svetište i štovanje Presvete Krvi. Središnje misno slavlje predvodio je nadbiskup Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode u Rimu.

 

(U tekstu su korišteni materijali Župe Presvetog Trojstva Ludbreg;  Prošteništa Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu; Zagrebačke nadbiskupje, portala laudato.hr i Postulature bl. Alojzija Stepinca /Autor fotografija: FotoNovak.hr, laudato, zg.nadbiskupija)




Komentari
Share Button