Zaboravljeni Hrvat kojeg je Petar Veliki obožavao. Hoće li ga Predsjednica posjetiti?

listopad 17, 2017 maxportal
Share Button
U osvit službenog odlaska hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Moskvu gdje će se susresti s ruskim šefom države Vladimirom Putinom, trenutak je da se prisjetimo velikana iz prošlosti koji na najvišoj razini spajaju hrvatski i rusku povijest.



 

Jedan iz plejade velikana je zasigurno Matija Zmajević, Hrvat kojem je za vjernu službu Petar Veliki osobno uručio admiralski čin. Prvi i zadnji stranac koji je u ruskoj floti ponio taj visoki mornarički čin, piše Denis Krnić za Russia Beyond.

Admiral Zmajević rođen je u malom mjestu Perast 1680. godine. Perast se nalazi u Boki kotorskoj, koju mnogi s razlogom nazivaju i Zaljevom hrvatskih svetaca. Rodom je iz stare hrvatske, katoličke pomorske obitelji koja je dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Sudjelovanje Hrvata tijekom 17. 18. i 19. stoljeća u  ratnoj i trgovačkoj mornarici carske Rusije bilo je značajno i vrlo sadržajno. Bilo je to vrijeme kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjeg ruskog društva. Želio je otvoriti  Rusiju pozitivnim tekovinama zapadne civilizacije.

Jedan od važnih segmenata vala modernizacije bila je i vojska, odnosno ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala. Kako je Boka kotorska u to davno vrijeme bila pod upravom Mletačke republike, na zamolbu ruskog cara da mu se iskusnim ljudima pomogne u izgradnji vojne armade, u Rusiju se među brojnim Hrvatima uputio i Matija Zmajević koji nije ni slutio kakvi ga zvjezdani trenutci čekaju u toj dalekoj i golemoj zemlji.

Petar I, ErmitažPetar I, Ermitaž/ Andrej Fursov

1714 godine Zmajević je stupio u flotu brodova velike pokretljivosti, tzv. galeri. Dobiva čin kapetana prvog ranga čime mu je širom otvoren put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnim odredom galija. Često s Rusima boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja.

Njegov rad i disciplinu uočava osobno Petar Veliki s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo. Car tom hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka angažmana Zmajevića u izgradnji ruske flote dobiva na velikom zamahu. Zadatke je često dobivao osobno od cara. Stalno je nadgledao izgradnju ruskih brodova.

Uslijedile su i velike ratne pobjede nad Šveđanima koje se pripisuju samom Zmajeviću i njegovom vojnom umijeću.

Ubrzo Zmajević postaje i glavni inspektor ruske carske flote. Ni novih ratnih pobjeda nije manjkalo. 1719. u velikoj bitci nanosi Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska mora sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu. Iste godine postaje viceadmiral, 1722. zapovjednik je lake flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu. Stekao je velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu, a osnivač je flote u Kaspijskom jezeru.

Zmajević se kod pape Klementa XI jako zalagao da na Malti ruska flota dobije jednu luku. No, smrću Petra Velikog takvi planovi padaju u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu je prigodom Petrova posljednjeg ispraćaja dodijeljena čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Zmajević je prisustvovao krunidbi carice Katarine I koja ga je odlikovala najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskog. Zmajević je prvi i jedini stranac koji je dobio to odlikovanje!

Katarina IKatarina I/Wikipedia

Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo dobiva najviši čin u ruskoj mornarici – čin admirala. Zmajević kao guverner Astrahanskog područja na Kaspijskom jezeru provodi posljednje godine svog života djelujući na osnivanju crnomorske ratne mornarice.

Zahvaljujući  Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote Rusija se proširila u svojim golemim južnim prostranstvima. Dok je admiral Zmajević vodio rusku ratnu flota ta je pomorska eskadra brojala  17 velikih linijskih brodova, 145 galija, 30 brigantina i oko 400 manjih  brodova.

Nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnog cara Petra II. , Zmajević je optužen zbog navodne utaje, izveden pred vojni sud i osuđen na smrt. U posljednji je trenutak pomilovan. Guverner je Zmajevića u proljeće 1733. godine poslao u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat.

U teškim uvjetima Zmajević ondje provodi posljednje godine svog života djelujući na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja je nakon njegove smrti i upravo njegovom zaslugom izvršila presudnu ulogu u osvajanju južnih područja Rusije.

Daleko od svog rodnog zavičaja i toplog Jadranskog mora, 1735. godine umire u Tavrovu na Donu u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna.

Zmajević pripada redu velikana ruske povijesti i ruske ratne mornarice. Ovaj Hrvat Rusiji je donio mnogo pobjeda. Prema vlastitoj želji sahranjen je u Moskvi. Tijelo do groba prenijeto na počasnom lafetu, a u pogrebnoj povorci bili su najugledniji ruski generali, admirali i plemići.  Povijesni izvori i istraživanja hrvatskih znanstvenika, pri čemu se posebno ističe povjesničarka Lovorka Čoralić,  kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve Svetog Luja, u ulici Malaya Lubyanka.

Crkva Svetog Luja u MoskviCrkva Svetog Luja u Moskvi /Wikipedia

Na žalost, danas ni u unutrašnjosti te crkve, kao ni u njezinom vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče.  Prohujala stoljeća ratova i zaborava su čini se učinila svoje. Definitivno je kucno čas da se iz mraka zaborava izvuče iznimnog čovjeka, Hrvata i admirala, koji je dao golem doprinos u stvaranju ruske države. Zajednička je to obveza Rusije i Hrvatske. Valja obnoviti spomen na njega i tako mu odati dužno priznanje.

AUTOR:

DENIS KRNIĆ dugogodišnji je vojni i brodograđevni komentator iz Splita. Intervjuirao je brojne hrvatske, europske i ruske generale te ministre obrana.Denis Krnić

Kao novinar posjećivao je vojne baze po Europi i Rusiji među kojima zrakoplovnu bazu „Gromov“ u Žukovskom gdje se vrše ispitivanja ruskih borbenih i civilnih zrakoplova, potom najveću zrakoplovnu bazu NATO-a na Mediteranu “Decimomannu” na Sardiniji, kao i Brunssum u Nizozemskoj gdje se nalazi zapovjedništo NATO-a za sjevernu Europu.

Također, napisao je brojne zapažene članke iz područja hrvatske i svjetske brodogradnje, te je izvještavao sa susreta i sajmova hrvatskih i ruskih brodograđevnih tvrtki u Moskvi.



Komentari
Share Button