Ovrhe su mač koji visi nad glavom mnogih poštenih Hrvata i Hrvatica. Skoro svaki treći je pod nekom vrstom ovrhe ili mu prijeti ekonomsko uništenje.
VARATE se ako ste pomislili da su naši vitezovi ispod Šatora u Savskoj izuzeti od te epidemije. Naprotiv, uglavnom su pod šatorom baš oni koji spadaju u red socijalno najugroženijih. To je i bio jedan od razloga najznačajnijeg civilnog bunta u Republici Hrvatskoj. Hrvatski političari su svojim lopovlukom i neznanjem doveli narod do ruba provalije, a među njima naravno i naše branitelje.
No to je vama svima poznato. Ono što vam sigurno nije bilo poznato je činjenica da i u najgoroj ekonomskoj situaciji između branitelja pod Šatorom vlada nevjerojatna solidarnost i šarolika kreativnost kad se radi o ekonomskim problemima. Ima tu pomaganja, jamstava, posudbi i iskonskog povjerenja da će Bog već nekako pomoći.
Dobri duh Šatora se odražava i na ljude koji stvarno nemaju za kruh, ali se nedaju slomiti. To je ono što me fascinira i to je ono što nam daje nadu da ćemo uspjeti. Nesalomljivost duha je posebno vidljiva na mojim prijateljima koje svako malo susretnem pod Šatorom da bismo što prije otišli do Akademije ili Kazana (dva hrama dobrog pića) da bismo opet provrtili najnovije ideje, trač i smijeh.
Tako je bilo i prošli tjedan. Napričali smo se i opet sam, zahvaljujući činjenici da nisam pod ovrhom, nakon tri runde, saznao kako je Jure skoro završio pod ovrhom.
Nemojte slučajno pomisliti da je Jure potrošio novce na nešto nevaljalo, na kakvu stvar koja nije dostojna hrvatskog tigra? Ma ni slučajno! No, počnimo od početka.
Jurina primanja su, kao i drugih bojovnika, tanja od tijesta za pitu. Taman ih uzmeš u ruke ona puknu. No vješti kuhar zna i od takvog tijesta napraviti pravu pitu, još bolju nego kad ga ima previše. Novci su dakle izazov i za najvještijega, a pogotovu su oni značajni kad si, ko naš Jure, svaki dan pod Šatorom i vidiš neke sitnice, koje možda običnom prolazniku ne upadnu u oči.
Tko je god dolazio, ili dolazi, pod Šator mogao je primjetiti da je tamo sve uvijek uredno, posloženo, lijepo i ugodno. Čim dođeš kao gost, to ekipa odmah primjeti, evo ti nekoga da te upita jesi li za kavu ili neko piće. Nema alkohola, ali ima svakakvih vrsta sokova i vrhunske kave koju iza šanka neumorno kuhaju brižne ženske ruke. Kad god dođeš cure rade i uvijek su nasmiješene. Muški dio populacije raspravlja i sjedi za stolom, a uglavnom brigu za ugodno druženje vode cure. U samom ćošku je instalirano računalo sa svim što ide uz to, a pored računala uvijek spremna da pomogne opet jedna cura.
Jure, stari šarmer, je brzo shvatio da većini muških uopće ne upada u oči da su žene stalno u pokretu, da se ljute zbog nereda, ali ne će reći, da su uljudne čak i kad im nije do toga, da sve očiste i da su nesalomljive. Sjetio se Jure onih ratnih dana kad su bok uz bok bili Hrvatice i Hrvati i nekako mu se učinilo nepravedno da se ženskom dijelu šatorskih boraca za slobodu ne pridaje velika važnost. Nekako mu je nešto falilo. Marko mi reče da je to samo Jurina verzija. Po Markovoj verziji je Jure, stari imotski šarmer, želio očitat lekciju drugim momcima, a usput se malo upucat kod ženskog dijela. No ne ćemo ulazit u Jurine motive.
Potaknut osjećajem za lijepo Jure je Marku povjerio da planira otići u neku cvjećarnicu i kupiti ženskim suborcima buket cvijeća, najbolje ruža, onih pravih velikih, crvenih.
Marko ga je najprije provocirao da je nakon graha i torte opet u opasnosti, ali to Juru nije omelo. Skovan je plan da u Šator mora doći nekoliko buketa crvenih ruža, onih najljepših. Jure je mislo nabavit jedan buket, ali mu je Marko rekao da je malo jedan jer treba dobro promislit gdje će ga postavit.
Ako uzme jedan i stavi ga kod šanka bit će kao da je njemu neka kolegica sa šanka zapela za oko, a to nije dobro ni za njega ni za kolegice sa šanka. Ako buket stavi kod računala ispast će da je opet samo jednu curu preferirao. Ako buket stavi na središnji stol svi će se pitat koji mu je vrag, možda se gura u šatorsku vladu pa stavio buket ispred Đure. A tko zna Juru taj zna da on nije tip koji bi se gurao u bilo kakvu vladu. Kako god da je napravio Jure bi pogriješio s jednim buketom.
Nakon duže rasprave je ipak zaključeno da treba nabaviti najmanje tri buketa. No tu je Jure malo zastao, njegov osmijeh se pretvorio u ogromno pitanje kako to izvesti. Jure je naime već odavno potrošio svoju crkavicu, a malo ga je sramota priznat da nema ni za bukete. Marko je uporno šutio znajući u čemu je problem. Umjesto da Juri ponudi sudjelovanje u akciji “šatorske ruže”, on je još potpaljivao i tjerao prijatelja u sve više investicijske sfere.
Nakon izradbe poslovnog plana na konobarskoj ceduljici, utvrđeno je da je neophodni investicijski kapital viši od Jurine mirovine, nakon odbijanja troškova za režije.
Grizli je promatrao događanje na papiru, mrmljao nešto u bradu, a onda je Juri, dobro znajući kakav je, predložio da zamoli Josipa, koji kažu ima para, da mu da štodgod.
Juri se na oči spustila kosa kao da ju je tek oprao. Pogledao je susjeda za stolom i planuo ko što bi planuli jugoslavenski tenkovi kad bi ih Jure opičio iz tigrovskog skloništa.
“Ajde, čovječe, ja da Josipa molim da mi da para za ruže? Pa jesi li ti pri sebi? Jure moli samo dragog Boga, zapamti to, inače nikad više s tobom na piće”!
Grizli je ušutio jer je znao da će tako podmuklim prijedlogom naljutiti Juru.
Prije nego je Jure naširoko obrazložuio svoj stav Marko je izletio s boljim prijedlogom. Predložio je da njih dvojica nabave cvijeće tamo gdje ga ima i previše. Kad je Marko to predložio Jure je naćulio uši i saslušao plan pribavljanja cvijeća s groblja.
Grizli je pokušavo Juri objasnit da je to još gora ideja od joint venture investicije s Josipom, al nije bilo koristi. Kombinacija neovisnosti, izazova i nepodopštine je bila jača pa su Marko i Jure te noći krenuli u nabavu cvijeća.
Budući Marko nema šanse u kolicima skakutati okolo, on je preuzeo ulogu zapovjednika, a Jure je opet morao na prvu crtu. Pregledavši prve primjerke ponuđene na nekom velikaškom grobu Jure je ostao razočaran, izravno na licu mjesta i bez trganja je utvrdio značajne nedostatke. Prvo, bilo je tu već osušenih cvjetnih glava, a osim toga nisu to bile one dugačke ruže koje trebaju pokazati zahvalnost i divljenje šatorskim bojovnicama. Osim toga šta ako netko prepozna da su ruže nabavljene na ovaj način?
Marko je opet kritizirao jer nije ni donio primjerak da i on procjeni. kad su već tu. Podmetnuo je još da se uplašio ko mali mačić, a Jure je skoro pukao i ostavio ga na sred aleje da sam sebe gura.
Budući je do auta bila nizbrdica ipak je se uplašio da Marko ne će moć zakočit invalidska kolica pa se vratio po njega. Marko je osjetio da je prijatelj ipak u pravu, neki kažu da je ideja od početka bila smišljena radi zafrkancije, priznao je da grobne ruže uopće nisu bile dobra ideja, al da nema drugog izbora jer je i njegova mirovina mala, režije velike, a bome nikada nismo bili u birtiji da on ne plati dvi tri runde. Jure je samo potvrdio prijatelju i počeo naglas psovat sve po popisu koji su ih doveli u ovakvu situaciju.
Da je netko u tom trenutku naišao alejom sigurno bi se čudio ovom dvojcu koji je gurao usamljen kao da upravo sprema neku neplaniranu akciju.
Možda bi im se smilovao i darovao im koju kunu ni ne znajući da se radi o dvojici koja su sve žrtvovala da bi nam svima bilo ljepše, a oni sada nemaju ni za dvadeset i tri ruže koje bi donijeli u šator.
Tako je propao plan besplatne nabavke ruža.
Kad su mi to pričali Jure je napomenuo da je nakon toga barem dobro isprobao Volva. Dok je opisivao zavoje i statiku Volva skočio je sa stolice, pogledao prijatelja i upitao ga odakle mu uopće novci za Volva, a nema za ruže.
“Kredit, prijatelju, kredit i jamstvo od brata. Osim toga ja sam oženjen, kako bih ženi objasnio da sam pola njezine naknade za njegu potrošio na ruže”, odgovorio je Marko.
“Kredit, kredit, kredit”, ponavljao je Jure sljedećih pola sata.
“Imam rješenje”, uzviknuo je tako glasno da se konobar iz Akademije trznuo kao da je pored kafića prošla najzgodnija studentica. “Tako je, uzet ću kredit i kupit curama ruže”.
“A jesi lud”, dometnuo je Marko, “tko će ti dat kredit na tvoju mirovinu i to još tako mali”?
“Kako mali, pa treba mi barem tisuću kuna, a posudit nemaš od koga, pogotovu kad kažeš da ti treba za ruže”.
“Ne treba ti tisuću kuna nego samo pet šest stotina”.
“Da, ali ja ni to nemam majstore, a ruže moram nabavit šta god da se dogodilo. Ne moram ja nabavit svih dvdeset i jedu, tri buketa. Dosta je jedan buket, pa čak je dosta i jedna ruža za početak”, navalio Jure. “Jesam, prošli tjedan sam jedva izbjegao ovrhu, ali sam obećao našoj kolegici u ćošku da ću joj donositi svaki dan pojednu ružu”.
E sad smo svi ostali paf i bez teksta. U tome je dakle sva priča oko ruža. Očito je našem Juri glavu zamantala lijepa kolegica u ćošku, a da možda ona niti pojma nema šta se dogodilo. Ako ikada sazna da je njezin osmijeh bio povodom ovrhe nad ratnikom mogla bi dobit grižnju savjesti i ne prihvatit ruže, a to bi bilo za našeg prijatelja ko dvanaesto ranjavanje, al ovaj put ravno u srce.
“I ti bi uzeo kredit pa da ti dođe ovrha zbog ruža”, upitao je Marko shvativši da je Jure spreman na sve da bi održao obećanje.
“Da, u čemu je problem, pa valjda su cure zaslužile da im se pokaže zahvalnost i simpatija. Za svašta ljudi uzimaju kredite, pa zašto ne bi ja za lipe stvari”.
Mi smo znali kakvo je june naš prijatelj, kad on nešto naumi ne popušta, samo smo pognuli glave i dogovorili se da ćemo zajedničkom investicijom izbjeći da nam prijatelj zbog lijepih djela završi pod ovrhom.
Piše: Vinko Vukadin/Foto: M. Marković
