PIŠE: Goran Raguž
Rusija i Turska su ratovale od kako postoje. Iako rijetko u izravnom međusobnom ratu, cijelu povijest im traje sukob tzv. “niskog intenziteta” tj. od onda kada je Petar Veliki počeo romanovsku velikorusku vladavinu i gradnjom mornarice shvatio da zapravo nema mora za nju.
Zemljopisni položaj i nekoliko ratova na Baltiku spriječili su Rusiju, uprkos pobijedi nad Švedskom i povremenim pobjedama nad Poljskom, komotan izlaz na Atlantik. Na jugu je bilo i gore, moćna i povremeno ogromna Turska je sjedila na moreuzu, zapravo kanaliću Bosfora i Dardanela, a da im nevolja bude gora, cijela južna Rusija i skoro cijeli Kavkaz su bili ako ne “rodbinski” Turski, ono makar muslimanski, s makar formalnim padišahom u Stambolu.
Ratovi su se smjenjivali kao na traci, a za Rusiju je svakako najznačajniji Krimski, a poraz ju je doveo u prisilu reformiranja još feudalnog društva, što u konačnici dovodi do 1917. g. i revolucije, čije užasavajuće posljedice svijet trpi i danas.
Na strani sila osovine, u Prvom svjetskom ratu, Turska, razjedena revolucijom Mladoturaka, raspada se na nacionalne dijelove. Arapi su otpadali i usput se međusobno poklaliu oko granica od kojih im nijedna međusobna nije i međunarodno priznata Armeni su digli ustanak koji završava teškim genocidom od kojeg se kao nacija i danas državica, nikada nisu oporavili niti je to moguće.
Rusija je poslala ekspedicioni korpus da bi u tom kaosu osigurala živototvorni kanal u Carigradu i izlaz na toplo more. Nesposobno vodstvo korpusa – vidi odlične memoare Semjona Mihajloviča Buđonija, tada običnog konjanika – se raspalo pred već konsolidiranom turskom vojskom i Kemal – pašom, i još jednom se podvijenog repa povuklo na sjever.
Tek u Revoluciji, Kavkaz će biti vraćen i Staljinovom čizmom utjeran u red. Iako je do sredine tridesetih godina, bio stalno žarište proturskih ustanaka. Svjestan tempirane bombe pod SSSR om, nakon što su Kavkasci muslimani masovno podržali Hitlera, Staljin ih 44-46 masovno što pokolje, što preseli na Istok, gdje su samo sretnici dogurali do Kazahstana. Drugi su u baržama puštani niz Jenisej u Sjeverno more živi. Od svih njih, krimski Tatari su prošli najgore. Jednostavno su očišćeni s poluotoka da u slučaju prelaska hladnog rata u vrući, ne bi bili nova pomoć napadaču,tj. Turskoj kojoj je uloga u NATO u bila upravo to, kupovanje vremena na zapadnoj bojišnici napadom na sjever i dizanjem ustanka kavkaskih muslimana.
Sve je to točno isto kao i danas.
Ništa se nije promijenilo, niti može, ma koliko se ili Erdogan ili Putin trudili da daju privid pomirenja ili čak suradnje. To je jednostavno nemoguće, ne samo radi gorepomenute historije međusobnih odnosa, već prije svega radi sadašnjih imperijalnih ambicija kod obojice. Nije tu ni energija, plin ili nafta u pitanju. U pitanju su osobni i obiteljski interesi kod Erdogana i interesi oligarhijske grupe koja je instalirala Putina na vlast. A tu neće i ne može biti rata. Jednostavno i zato što bi objema stranama ugrozio materijalne interese i u regionu i u svijetu.
Ni obaranje ruskog zrakoplova nije natjeralo Putina i klan mu na kakav nepromišljen potez u Siriji koja im životno treba i radi baze u očevidno energetski prebogatom Mediteranu i radi bitno jeftinije eksploatacije u Siriji nego u Sibiru. Tu Rusiji na putu i dalje stoji Turska i tu se neda ništa promijeniti. A plin koji treba doći tzv. “Turskim tokom” je plin uzet swapom od turske braće sa Kavkaza u koji se sve obitelji trebaju fino ugraditi.
Jedini problem za Turke i osobno za Erdogana je stvaranje rusko – šiitskog – madžarskog plinskog kartela, gdje Mađare treba gledati samo kao podizvodžače ruskih radova. Rusija, Iran, Oman, Sirija i Bahrein, trebaju hitno svoj kartel i svoj ulaz u Europu – npr. LNG terminal na Krku pod kontrolom bratskih Mađara – da bi zaštitili visoku cijenu sibirskog plina i zadržali Rusiju kao staru antiameričku i antizapadnu kartu. A i “sunitski” plin iz Alžira i Libije, te uskoro i iz Egipta, prijeti bitno nižim cijenama.
Turska je tu u procijepu i nikakvo iznenadno prijateljstvo, čak i nečuvena izdaja svojih pilota koji su po Davutogluovoj zapovijedi oborili Ruse, ne može promijeniti činjenicu da Putin jača turske neprijatelje u regionu i spašava Al Asadovu Siriju unatoč protraćenim milijardama za njegovo obaranje.
Tako treba gledati i današnju situaciju BiH i mogućnost da ona postane iskra novog sukoba Rusije i Turske. Ukratko, uza sve “emocije” i Putina i Erdogana, ništa od toga. BiH je toliko nebitna i toliko sa strane, da se njom nikada nitko ozbiljniji od Incka neće baviti.
Ratovi između država srednje do većih, danas su jedva izvodivi. Više je tu razloga, pored novih i bitno moćnijih ratnih strojeva – samo za primjer, bazični model MBT-a Abrams je težak oko 70-ak tona i praktično je neuništiv i za jednog znanog neprijatelja – tu su svakako i nove strategije i taktike koje ni u kom slučaju, osobito nakon Afganistana ili Iraka, ne dopuštaju ikakve dugotrajne sukobe.
Niti tiho eskaliranje koje planira Rusija na istoku Europe ili na Bliskom Istoku. Turska je toga svjesna koliko je i svjesna da joj samo još jedan pogrešan uzdah treba da završi na NATO listi leproznih zajedno s “saveznicima” Mađarima. A tu ni amaneti neće mnogo pomoći ni gg. Izetbegoviću ili Dodiku koji je toga svjesniji. Zato i igra ovako slobodno.
Erdogan će morati baciti nešto u kljun svom bratu u Sarajevu, ipak je golema vojska koju tu treba nadojiti, Putin će pokriti dugove ruskih tvrtki poput rafinerije u B. Brodu, btw lanjski od 65 mil E, jer mu to treba na putu za Zapad. A mađarskim gašenjem Siska, oživjet će i Brod i Pančevo. Dakle previše posla radi kojeg neće dozvoliti budalama da ga ugrožavaju.
Dakle, nema rusko – turskog rata radi BiH i nekakvih kaprica Dodika ili Izetbegovića. Dodik ne može niti tehnički biti novi Princip niti komu pada na pamet opaliti metka za to. BiH je osuđena na tiho umiranje gdje će joj ovisno o zauzetoj strani, netko nešto ponekada baciti njenim “elitama” u kljun tek da ne crknu. Sve drugo će ići kako je i do sada išlo. S jednostavno zamišljenim krajem.
Foto:darkmoon
