Lojze Primožič, pobjednik ultramaratona Zagreb – Vukovar: Najteže je bilo kad sam ostao trčati sam

listopad 24, 2015 maxportal
Share Button

»Istina je da smo sada u pet dana istrčali više od osam maratona, ali mogli bismo i više. Bitno je samo kako se pripremiš, kako fizički tako i mentalno. Mislim da na svijetu ima dosta ultramaratonca koji bi mogli trčati u prosijeku oko dva maratona po danu«, kaže Primožič.

Od 13. do 17. listopada ove se godine trčao već 14. po redu ultramaraton Zagreb – Vukovar. Riječ je o memorijalnoj utrci koju u spomen na dragovoljce iz Domovinskog rata organizira Udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga grada Zagreba. Ultramaraton se trčao u pet etapa ukupne dužine 344,1 km, što dovoljno govori o njegovoj zahtjevnosti, kao i o naporima koje atletičari moraju uložiti ne bi li ga završili.

No unatoč tome, kao ni činjenici da se radi o manifestaciji koja prerasta u tradicionalno sportsko događanje, utramartaon Zagreb – Vukovar nekako ne dobiva medijsku pozornost kakvu zaslužuje. Kako bismo to malo popravili, odlučili smo porazgovarati s pobjednikom, a ove je godine najbrži bio slovenski atletičar Lojze Primožič. On nam je prenio svoje dojmove i otkrio nam koja mu je bila najteža utrka u kojoj je do sada sudjelovao…

Prije svega, čestitamo vam na pobjedi. Pokazali ste izvrsnu spremu, poveli ste već u prvoj etapi i zadržali vodstvo do samoga kraja. Kako ste uspjeli držati taj tempo i jeste li osjećali pritisak od drugoplasiranog Borisa Ivanoviča, četversotrukog pobjednika ultramaratona Zagreb – Vukovar koji je vrlo dobro upoznat s trasom utrke?

Hvala vam za vaše čestitke! Što se tiče tempa i trase – smatram da tempo nije bilo previše jak, pogotovo u prvom djelu jer se svaki dan na početku trči u zatvorenoj grupi zbog sigurnosnih razloga, da svi dođemo zajedno u pratnji policije iz centra grada. Kasnije sam svaki dan malo dizao brzinu i čekao dokle će me Boris pratiti. Pošto se pokazao veoma jakim ultramaratoncem, u prva tri dana sam malo po malo dobivao prednost koju sam ostvario pojačavanjem tempa u zadnjim kilometrima.

Stručnjaci kažu kako tijelu treba dva do tri tjedna da se oporavi od trčanja standardnog maratona (42,195 km). Vi ste međutim u pet dana istrčali više od pet maratona…

Ha, ha, ha… I ja sam čuo za te teorije. Mislim da ti stručnjaci slabo trče maratone. Istina je da smo sada u pet dana istrčali više od osam maratona, ali mogli bismo i više. Bitno je samo kako se pripremiš, kako fizički tako i mentalno. Mislim da na svijetu ima dosta ultramaratonca koji bi mogli trčati u prosijeku oko dva maratona po danu, što bi trajalo još puno duže.

Ovogodišnji pobjednik s medaljom i pokalom

Je li najzahtjevnija bila treća, najduža etapa Novska – Slavonski Brod koja je sa svojih 90,5 km više nego dvostruko duža od standardnog maratona ili je to bila posljednja (najkraća) etapa Osijek – Vukovar, kada su natjecatelji bili već iscrpljeni?

Za mene je mentalno bila najteža etapa od Slavonskog Broda do Osijeka, jer sam od izlaska iz grada bio sam na cesti. Tu dionicu sam istrčao najlošije, jer je Boris počeo puno lakšim tempom i nisam više imao konkurenta protiv koga bi se natjecao. Tako sam i ja istrčao one ravnice puno laganije. Inače, na cijeloj utrci nisam imao nekih posebnih problema.

Startalo je samo 13 atletičara, dok ih je utrku završilo svega pet. Gdje su se počeli »slamati«?

Ne mogu vam reći za druge, neki su možda ušli u utrku premalo pripremljeni, možda ozlijeđeni… Za takvu ultru moraš biti 100 % pripremljen, ako želiš vidjeti cilj.

Na ultramaratonu se pojavljuju velike oscilacije u završnom vremenu. Čemu se to može pripisati?

Ako mislite na velike oscilacije u vremenu ove godine, mislim da je to zbog različite pripremljenosti ultraša na startu, ali ako me pitate za oscilacije vremena pobjednika kroz godine – na startu je bilo nekoliko Rusa, koji su bili profesionalni ultramaratonci i utrkivali su se međusobno i zbog konkurencije su mogli biti brži.

Ženska konkurencija je ovdje osjetno slabija, no ruska atletičaarka Irina Višnevskaja je 2009. popravila prijašnji ženski rekord za nevjerojatnih 7 sati, istrčala je 344,1 km za 28:37:53. Kako ocjenjujete taj rezultat?

To je odličan rezultat iako je Irina profesionalka. Te godine imala je i jaku mušku konkurenciju, tako da je bila jako motivirana. Kako sam čuo, u to je vrijeme i zatvoreni dio trase bio puno kraći. U Hrvatskoj i Sloveniji mislim da imamo barem pet – šest veoma dobrih, čak odličnih žena ultrašica, koje bi možda mogle slijedeće godine kada će, prema obećanjima organizatora, biti pripremljena prestižnija jubilarna utrka, stati na start pored muškaraca. A neka od njih bi mogla postići rezultat ispod ispod 30 sati.

Što nam možete reći o samoj organizaciji ultramaratona? Je li bila na zadovoljavajućem nivou i kakav vam je općenit dojam ostao nakon utrke?

Organizacija ultramaratona bila je na visokom nivou, bilo je sitnih promašaja, ali gdje ih nema? Organizatori ti odmah daju osjećaj da si dio velike obitelji i zbog same svrhe zbog koje postoji ta utrka nije teško uložiti malo više truda. Dojam o utrci i pogotovo o ljudima koji organiziraju ovu utrku je jako pozitivan.

Hoćete li sudjelovati na ultramaratonu Zagreb – Vukovar i nagodinu?

Ne planiram baš puno unaprijed, ali budem li dobro pripremljen i ako ću imati vremena, rado ću se vratiti među ove divne ljude.

Sudjelujete na ovakvim utrkama i u drugim zemljama. Koja vam je bila najteža i zbog čega?

Da, trčim po cijelom svijetu. Najteža utrka? Ne znam. Svaka ima neke svoje specifičnosti, ali najfascinantnija je definitivno legendarni Spartathlon – 246 kilometara u jednoj etapi od Atene do Sparte u Grčkoj, krajem septembra svake godine.

Koliko se dugo već bavite trčanjem?

Negdje oko 10 godina.

Vodite li nekakvu evidenciju koliko ste do sada pretrčali kilometara na raznim utrkama?

Ne, ne vodim nikakvu evidenciju, iako volim brojke. Trčim između 6000 i 7000 kilometara godišnje. To za ultramaratonca nije mnogo. Ne trčim svaki dan, ako mi se ne ide na teren onda odmaram. Ali ima i dana kada trčim više sati, kada se osjećam dobro. Sve manje brojim i planiram, sve više slušam tijelo i trčim po osjećaju.

lojze_primozic_trci

Odakle crpite motivaciju za bavljenje toliko zahtjevnim sportom?

Uvijek me pitaju oko motivacije. Jednostavno volim trčati. Jedva čekam da izađem na cestu. Moji prijatelji kažu kako su zadovoljni na kraju kad naprave težak trening. Ja na kraju ne osjećam neko zadovoljstvo, na kraju sam često sasvim prazan. Uživam kada trčim. I oko zida. Mislim da je to problem maratonaca.

Kako pobjeđujete »trkački zid«?

Imamo »padova« u dužim utrkama, ali ako si dobro mentalno pripremljen uvijek se vratiš. Ako nisi ozlijeđen, zbog kriza i krizica nikada se ne odustaje!

Mnoge ljude želje fizičke aktivnosti zbunjuju oprečne poruke o štetnosti / korisnoti trčanja za zglobove koljena i kuka. Kakvo je vaše mišljenje o tome i jeli lagano trčanje pogodan oblik rekreacije za većinu građana. Na što oni trebaju obratiti pozornost?



Mislim da je svaka vrsta rekreacije jako korisna za ljude u svakoj dobi. Trčanje je najlakše – trebaš par kvalitetnih tenisica, sve ostalo nije baš važno. Vrijeme je uvijek dobro, samo ga trebaš tako prihvatiti. One poruke o štetnosti trčanja za rekreativce su glupost, u tom bi slučaju svi ultraši bili na kolicima, a mislim da nas većina nema nikakvih problema sa zglobovima. Preporučujem vašim građanima da trče, voze bicikl, plivaju, hodaju… Mogu pročitati puno toga o trčanju, posjećivati trkačke skupove, ali najvažnije je da uvijek slušaju svoje tijelo. Ono što i m njihov organizam javlja neće saznati od nikog drugog.

Boris Jagačić/zg-magazin.com.hr



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button