DOK u medijskom prostoru traje nesmiljena hajka na ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića, zgodno je vidjeti da u načelu dr. Hasanbegović dijeli mišljenje mnogih relevantnih povjesničara svjetskog glasa koji se bave poviješću Europe u XX.st, i da etiketiranje spomenutog povjesničara fašistom odražava tek nepoznavanje povijesti i neinformiranost kritičara – točnije, nastavak one prakse koju je ex cathedra svojedobno provodio bivši predsjednik Stjepan Mesić.
Podsjećamo sporna je Hasanbegovićeva izjava iz emisije Otvoreno u kojoj je tvrdnje o utemeljenosti RH na antifašizmu okarakterizirao floskulom (tj. ispraznošću) i to postaje glavna uporišna točka u diskreditaciji lika i djela dr. Hasanbegovića, čime potencijalne kritike i osvrti na najavljeni program vođenja Ministarstva kulture padaju u sasvim drugi plan.
Jedan od takvih autoriteta i relevantnih povjesničara svjetskog glasa jest Norman Davies.
Norman Davies
Riječ je o uglednom poljsko-britanskom povjesničaru kojega mnogi na Zapadu ubrajaju u red najvećih živućih autoriteta za povijest srednje i istočne Europe u XX. stoljeću. Nositelj je počasnih doktorata s nekoliko poljskih sveučilišta (Jagelonskog sveučilišta, Gdanjskog sveučilišta, Sveučilišta Marie Curie Sklodovske u Lublinu i Varšavskog sveučilišta), te britanskog sveučilišta u Sussexu.
Član je Poljske akademije znanosti i Europske akademije znanosti i umjetnosti (ASAE) sa sjedištem u Beču. Član je i Europske diplomatske akademije, suradnik Britanske akademije i Kraljevskog povijesnog društva, te član nadzornog odbora Europske udruge povjesničara – EUROCLIO. Pored strukovnih priznanja, nositelj je više visokih državnih odlikovanja.
Pišući o fenomenu antifašizma u Europi tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, uglavnom iz perspektive loših iskustava istočne Europe sa komunističko-partijskim oblikom socijalizma i revolucije, Davies u svojoj knjizi “No Simple Victory: World War II in Europe” kaže sljedeće (str. 53-55), u slobodnom prijevodu:
“U drugoj polovici 1939, uzlet fašizma – naročito nacizma – nagnao je svakoga da preispita vlastitu percepciju svijeta. U tim kaotičnim vremenima (30-ih godina, op.a.), svatko je težio spoznati iz kojeg smjera mu stiže glavna prijetnja. Staljin je učinio prvi potez. Našavši se usred drugog Petogodišnjeg plana i pred samim početkom unutarpartijskih čistki, ni izbliza nije bio spreman za rat. Stoga je zadužio Maksima Litvinova, ministra vanjskih poslova, da na glavu nabije džentlmenski crni cilindar, učlani SSSR u Ligu Naroda i proglasi načelo “kolektivne sigurnosti” kao vodilju SSSRa u međunarodnim odnosima.
Svim europskim Komunističkim partijama, koje su desetljećima aktivno težile rušenju svojih demokratskih rivala, naređeno je da promijene dotadašnje metode djelovanja, i uključe se u podizanje lijevih koalicija, popularno zvanih “narodni front”. Istovremeno, sovjetski propagandni organi započeli su sa širenjem tog novog ideološkog konstrukta.
Antifašizam se pokazao dosta atraktivnim za širok spektar ljudi. Talijanski i njemački režim prezentirani su kao glavna prijetnja miru. Slijedom antifašističke propagande, svi ispravno misleći ljudi, bez obzira na njihove partikularne interese i svjetonazorske razlike, trebaju stati rame uz rame protiv rastuće prijetnje.
Zapadnjački intelektualci masovno su se predali tom zovu sirena. Osjećali su malo ili ništa sklonosti prema Njemačkoj, iako su neki bili uvjerenja kako je versajskim sustavom Nijemcima nametnuta teška pokora i prevelika kazna za Prvi svjetski rat. No isto tako nisu podržavali otuđivanje Rusije i s odobravanjem su dočekali rehabilitaciju Sovjetskog Saveza kao normalne, međunarodno priznate, “miroljubive” zemlje. Također su stvar sagledavali i sa prilično egocentričnog, geopolitičkog gledišta, svjesni činjenice kako je Rusija ipak predaleko od njih i u slučaju da dođe do eskalacije i kaosa, ako itko strada – stradat će istočna Europa. Za razliku od Rusije, Njemačka i Italija nalaze se u njihovom susjedstvu, nadohvat ruke. Ako fašisti krenu u osvajački pohod, s druge strane, njihova oštrica agresije bit će usmjerena, među ostalim, i na zapadnu Europu. Stoga, rezonirali su, svrsishodnije i pragmatičnije je prvo ojačati brane prema fašizmu.
Nepotrebno je istaknuti kako antifašizam nije pružao nekakav oblik koherentne političke ideologije. U smislu ideje, bila je to “prazna posuda” (u originalu: EMPTY VESSEL), ništa više od običnog prgamatičnog “političkog plesa”.
Antifašizam je sljedbenicima ukazivao na to protiv čega se boriti, no ne i u što vjerovati.
Pružao je lažni dojam kako dosljedni demokrati koji vjeruju u vladavinu prava i slobodu govora mogu vrlo jednostavno naći zajednički jezik sa zagovornicima diktature proleterijata, ili da demokratski socijalisti imaju tek minorne razlike prema komunistima. Čak štoviše, stvorio je zanimljivu platformu za aktivizam discipliniranih partijskih aktivista, u kojoj će oni, sa apsolviranim lenjinističkim tehnikama unošenja razdora u tabor protivnika i izazivanja podjele, vješto izigrati mekušaste intelektualce.
No, nevažno! Ako ste bili francuski sindikalist, umoran od konstantnih obećavanja ljevice o socijalnoj pravdi, tradicionalni britanski rojalistički lojalist zbunjen i frustriran pred kompleksnostima moderne politike, ili pak kršćanski pacifistički aktivist sa živom vjerom u izbjegavanje novog rata, antifašizam je bio za vas! Tek u njegovoj pozadini prešutno se vukla dijalektika koja je nalagala, ako je već fašizam Zlo, onda Dobro mora leći u postelju sa izvorištem tog antifašizma – Staljinovim SSSR-om.
Još 1939. su mnogi zapadni intelektualci neodlučno čekali rasplet događaja, razapeti između dva tabora. Nisu voljeli fašizam, no jednako tako izražavali su skepsu prema komunistima. No, osjećali su skori dolazak rata i bili svjesni činjenice kako neopredjeljenost neće moći ostati njihov odabir unedogled. Mnogi među njima bili su konsternirani trenutkom kad su njihove vlade popustile pred Musolinijevom okupacijom Abesinije. Ogorčeno su dočekali i pad Čehoslovačke. No, strah u kosti utjerao im je razvoj događaja u Španjolskoj. Upravo Španjolski građanski rat potaknuo je i one najtvrdokornije neutralce da zauzmu stranu i izraze se otvoreno protiv fašizma.
Za nagađati je kojim pravcem bi tok javnog mnijenja i formiranja stavova kod tih intelektualaca krenuo da je Franco izgubio rat. Zapadnjačka javnost možda bi se našla uzbuđena činjenicom kako je republikanska stvar bila uzurpirana od strane staljinista, koji su izvršili pokolje u sektaškom nasilju nad ljevičarskim borcima u Barceloni.
No, u proljeće 1939. pobjeda je bila na Francovoj strani, što je označilo i trijumf fašističkog bloka, budući da je ostvarena uz podršku njemačkih zrakoplova i talijanskih trupa. Samim time, Franco je postao legitimna meta antifašističke kritike i krivac za sav teror i nasilje, a kako je Španjolska bila užasno blizu, zapadnoj Europi nije preostalo ništa drugo nego potući fašizam kako bi uopće preživjela kroz burna vremena.
Niti šest mjeseci nakon Francove pobjede, Hitler je zaposjeo Poljsku i svjetski rat je počeo. Antifašistički pokret mogao je biti dočekan sa općim odobravanjem, no sa sobom je dovukao konfuziju i čuđenje zbog iznenađujuće suradnje Staljina s Hitlerom.
Gotovo pune dvije godine antifašisti su proveli u zbunjenosti i nesnalaženju. Štoviše, 1940 godine, netom nakon Staljinova odbijanja povlačenja Crvene amrije iz Finske, Velika Britanija i Francuska našle su se na samom rubu rata sa Sovjetskim savezom.
No, preokret je unio Hitler. Napao je Sovjetski savez i objavio rat SAD-u. Velika koalicija je formirana. Velika Trojka, sastavljena od glavnog svjetskog kapitalista, predstavnika demokratskog imperijalizma i predvodnice komunističkog pokreta, združila je sve svoje snage. Antifašizam je opet mogao biti vraćen u modu, na stare staze kažnjavanja i osvete nad fašističkim nasilnikom zbog nanesene boli.
Pokazao se naročito vrlo pogodnim i vrlo utjecajnim u američkom pogledu na rat, koji je tako željno težio vođenju moralnog križarskog pohoda protiv Zla, koji je iskazivao pozitivan odnos prema sovjetskim denuncijacijama osvajačkog imperijalizma, i koji je izuzetno dobro reagirao na pragmatične pozive za ujedinjenjem svih snaga u jednom zajedničkom cilju. Rooseveltovo okruženje, koje je vodilo politiku SAD-a, bilo je popunjeno istomišljenicima koji nisu bili u stanju prepoznati pravu narav Staljinova režima.
S druge strane, Churchillova ministarstva bila su izbušena sovjetskim agentima koji su omeli ili blokirali mnoge pokušaje realnijeg sagledavanja ratno-političke situacije i strategije.
A Staljin je spram svega toga zadržao pozu nimalo uznemirenog, sasvim benevolentnog “Uncle Joea”. Takva je bila politička klima u spomenutoj ratnoj koaliciji. U tom ozračju napisani su i prvi, pionirski zaspisi i svjedočanstva o ratu. I iz toga proizlaze promašene koncepcije koje i do danas stvaraju poteškoće za svako kvalitetnije razumijevanje tih ratnih prilika.”
Dakle, s potporom u Daviesovu neprihvaćanju pojma antifašizma kao specifičnog i jasno definiranog sustava vrijednosti, upravo onakvog kako je kod nas taj pojam pogrešno percepiran zahvaljujući njegovoj nasljeđenosti iz vremena življenja u komunističkoj promidžbeno-političkoj stvarnosti, Hasanbegović je s pozicije povjesničara postavio legitimno pitanje na temu što jest antifašizam na koji se javnost poziva kada govori o antifašističkim vrijednostima kao ustavnom temelju RH i što je njegov sadržaj, tj. drugim riječima, da li mu je (antifašizmu) svojstvenije i da li ga bolje opisuje npr. krajnje liberalno-demokratsko pravo na nošenje i držanje oružja ili zabrana djelovanja liberalnih stranaka, što se reflektira i u izjavi dr. Hasanbegovića kako su antifašisti bili i američki general Patton i sovjetski diktator Staljin.
Koje su to univerzalne vrijednosti antifašizma i gdje su definirane?
Slijedom toga, ako je nemoguće definirati što su to jedinstvene vrijednosti antifašizma i njegovi organski gradivni elementi, te definirati antifašizam kao idejno-vrijednosni sklop a ne puku odrednicu kojoj je jedino značenje “protiv-” i koja je u svojoj povijesnoj dimenziji okupljala međusobno suprostavljene i raznorodne ideje i ideologije (od krajnjeg liberalizma do krajnjeg komunizma, od kapitalističkih demokracija do diktatura), legitimno je pri iščitavanju ustava postaviti pitanje u čemu se u tom vrhovnom dokumentu RH prepoznaju te “antifašističke vrijednosti” na koje nas upućuju. Tu naime, gledano sa čisto tehničkog gledišta, doista nema izričitog spominjanja antifašizma ili sintagme “vrijednosti antifašizma” osim pridjeva “antifašistički” integriranom u nazivlju ZAVNOH-a.
Treći aspekt problema, koji i nije toliko bitan za Hasanbegovićev slučaj, dolazi upravo sa navođenjem institucije ZAVNOH-a u ustavnoj preambuli, a tiče se samog sadržaja preambule i funkcije ZAVNOH-a. Bez obzira što se radi o ustavnom tekstu i primarno pravnoj problematici, propitkivanje navoda kojima se dokazuje državnopravni kontinuitet u svakom slučaju može biti predmet argumentirane kritike istraživača nacionalne povijesti.
U spomenutoj preambuli, naime, ZAVNOH je spomenut kao jedan od niza taksativno nabrojanih izvorišta suvereniteta i “pune državnosti Republike Hrvatske”, te mu ne pripada veća važnost negoli npr. papinskom priznanju feudalne Branimirove Hrvatske, ili Pragmatičkoj sankciji, donesenoj u ime hrvatskog sabora kad je političku naciju činila isključivo aristokracija.
Analogno selektivnom i vrlo popularnom tumačenju kako iz spomena ZAVOH-a u preambuli proizlazi i vrijednosni temelj države, značilo bi to da suvremena Hrvatska možda dijeli i vrijednosti rodovskog feudalizma ili monarhističkog staleškog društva. Naime, i Branimirova Hrvatska i Pragmatička sankcija također su uporišne točke preambule.
Još delikatnija pitanja, sa izraženijim kontradikcijama, otvaraju se kad se navodu o ZAVNOH-u i Odlukama ZAVNOHa suprostavi činjenica kako je taj zemaljski predstavnički institut bio izravno podređen državnom tijelu – AVNOJu, što znači da bi bez njega gubio bilo kakvu pravnu osobnost. Tomu u prilog ide to što su odluke o pripojenju otetih djelova matici Hrvatskoj iz 1943. derogirane od strane istog AVNOJ-a netom nakon njihova proglašenja, uz opasku vrhovnog tijela partizanske vlasti kako ZAVNOH nema nikakvih ovlasti intervenirati u pitanja koja se tiču državnih granica.
Konfuziju u shvaćanje preambulom opisanog kontinuiteta unosi i činjenica kako je upravo Banovina Hrvatska (također jedno od istaknutih izvorišta državnopravnog kontinuiteta) razgrađena upravo zaslugama upravnog sustava ZAVNOH-a i Ustavom iz 1947. godine. Teško je shvatljivo, s gledišta povijesne kritike, kako jedno od izvorišta može ići izravno protiv drugoga, i kako uopće taj direktni konflikt nazvati kontinuitetom.
No, nebitno, Ustav je takav kakav jest i treba ga poštovati kao temeljni državnopravni dokument – a dr. Hasanbegović, sudeći prema stručnim mišljenjima relevantnima u širim europskim okvirima, definitivno nije ni filofašistički heretik ni antidemokrat, kao ni usamljeni kritičar izjednačavanja demokratskog i boljševičkog (tj. narodno-frontovskog) antifašizma. I na to, kao znanstvenik, ima potpuno pravo.
Ivan Žalac – Analitičar Novih Pogleda
