Ante Glibota: KUDA TO IDE HRVATSKA DRŽAVA?

svibanj 17, 2016 maxportal
Share Button

NACIJA je jedan san podijeljene budućnosti, rekao je Ernest Renan, francuski filozof i povjesničar, teoretičar nacionalnog identiteta već prije 134 godine! Kakav san budućnosti danas snuju hrvatski građani poslije očito negativne klime u državi, stvorene netolerantnim duhom opozicijske sredine i vidne želje internacionaliziranja huškačkog klijentilističkog antidomoljubnog lijevog radikalizma, koji je živio godinama na jaslama bivših vlada ili današnje saborske opozicije.

Život u novim uvjetima, gubitka te vitalne slame sa jasala državnog proračuna, koji im je davao podstreka za sve vrste antihrvatskih propagandnih kampanja, njihova budućnost postaje i upitna i neizgledna, što ih okreće da se materijalnu i medijsku pomoć traže u svojim centralama, bilo kod naših istočnih susjeda ili pak, kao i po običaju, kod Hrvatskoj tradicionalno nesklonih zapadnih metropola.

Razmišljanje o potci ovog globalnog platna, aktualne hrvatske političke scene, ukazuju na to, da je uz sve te boljševičko-komunističke provokacije, orkestriranih kampanja iznutra i izvana, da su u to platno također utkane i iracionalne i izvan svih razloga trakavice same konstitucije nove Vlade RH.

Sve te varljive, neodređene i kontroverzne izjave čelnika nove vlade, pokazuju, a to se i svakim novim danom ponovo potvrđuje, temeljno nerazumijevanje politike, bilo predsjednice države gospođe Kolinde Grabar-Kitarović (KGK), a isto tako i trojca koji predvodi hrvatsku vladu: Karamarko, Orešković, Petrov (KOP).

U tom “zajedništvu“ oni su njihovim varljivim izjavama bitno pridonijeli osjećaju, da je država, ne samo loše vođena, već i obezglavljena! Na javnom i medijskom prostoru se pojavljuju infantilne prepirke, puštanja probnih balona o budućnosti i izgledima saborske koalicije i neverificiranog glasačkim tijelom predsjednika Vlade.

Tužni smo svjedoci, isto tako, o neusklađenosti akcija u vanjskoj politici, gdje predsjednica KGK poziva na red kao dječarca, nikoga drugog do šefa svog bivšeg izbornoga stožera, ministra vanjskih poslova Miru Kovača. Ministar kao slobodni strijelac, vidno pun svog ega, nema želje za koordinaciju i usklađenost vanjske politike i njegovih aktivnosti, o kojoj Predsjednica i Premijer navodno ništa ne znaju, što zorno pokazuje da imamo infantilnu Predsjednicu, infantilne ministre i infantilne predvodnike saborske većine, urušene državne institucije, i bitno ne poštovanje institucionalne koordinacije!

Patnje hrvatskog naroda postaje svakim danom i veća i nepodnošljiviji na takav odgovor politike, koja je zaboravila svoja izborna obećanje, za reformama, za investicijama, za zapošljavanjem, za demografski strukturiranom politikom, za lustracijom, za neophodnoj potrebi najednostavnije istine!

Posljednji od bisera je od pred koji dan je poslanica Predsjednice KGK, koja na eklatantan način mješa ono što je nespojivo, pretendirajući na autoritet koji je već davno izgubila, prepustila se totalnim i neumjesnim i neuvjerljivim frfljarijama. Jer KGK zorno pokazuje, nažalost, da njoj ništa nije jasno, potpuno nerazumijevanje povijesti, ali i onoga što je realpolitika sadašnjosti, ili pak percepcije razumne strategije budućnosti hrvatske države!

Kad već govorimo o autoritetu, možemo mirne duše reći, da ga ona nikad nije ni imala. Predsjednica KGK je jedna vrsta prazne školjke, da ne kažem bez ideja, koja ne razumije ni vanjsku ni unutarnju politiku, kao i specifičnost trenutka u kojem se nalazi hrvatska država! To je totalno nerazumjevanje događaja, krivo očitavanje povijesnih zbilja, ideja budućnosti, konačno sve do prakse vladanja u njenom svakodnevlju, ignorirajući čak i odrednice hrvatskog Ustava!

Sve kod nje je odzvonjava artificijelnim, pa i cijela mise en scene kadar njene posljednje TV poslanice. Kadrirajući se fiksno između dvije nezametljive zastave, apstrakcija nacionalne zastave, što je nonsens, konfuznom i dosadnom vizualnom poleđinom, držeći na stolu ispred sebe manji odljev Meštrovićeve Povijesti Hrvata, sugerirajući gledateljstvu sebe kao neku novu majku, kraljicu Hrvata, njen neuvjerljiv izgled, čitanje teksta na monitoru u kojeg je fiksno buljila, bez karizme, do oponašanje držanje ruku tipičnim à la Franjo Tuđman, kojeg je evocirala, u kontekstu i u zbilji bez temeljnog razumijevanja svojih usporedba.

Falili su joj samo crne navlake na rukavima, jer je izgledala kao provincijalni knjigovođa a ne Predsjednica Republike! Što je najgore, ona drži alarmirajuću poslanicu bez stvarnog razloga, bez objašnjenja supstance realnih stanja i razloga koji su doveli do ovih situacija. Tragična je činjenica, da je ona konačno kroz ovu poslanicu jasno pokazala da ne razlikuje preambulu Ustava od Ustavnog zakona, a čega ona vjerojatno nije ni svjesna!

Gospođa predsjednica zaboravlja da je i spomen na žrtve i one koje su započele na Bleiburgu i nastavljene po završetku vojnih operacija, kroz Križni put i one koje su napravljene u Jesenovcu do kraja rata i poslije rata sve do debelih poratnih godina su civička nepresušna potreba isticanja pijeteta žrtvama. Jedna jedina nedužna žrtva i pogibija je previše sa bilo koje strane ona bila!

Ne mogu se s jedne strane uvećavati artificijelno žrtve koje stvaraju antagonizme između naroda i narodnosti, a sa druge strane ignorirati više stotina tisuća nedužnih, neosuđenih osoba koje su progutale noći ili uznice brojnih zastrašujućih komunističkih kazamata, zatrpanih rudarskih jama, masovnih gubilišta razasuti na teritoriju, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije sve do daleke Makedonije, a koje nitko nije mogao ni spomenuti, a da pri tome ne uđe u smrtnu opasnost ili spiralu represivne komunističke zbilje u periodu od gotovo pedeset godina od zločina koji je zadesio hrvatski narod.

Kažem, nitko nije smio ni spomenuti, a kamoli problematizirati te genocidni čine!Jer i taj krimen protiv čovječnosti koji je preciziran od velikih svjetskih sila pa i institucijom Nuremberškog Tribunala od 8. kolovoza 1945., kaže da su u duhu toga sjećanje nepresušna potreba, kao civički čin ne mogu zaustaviti postavljanje pitanja i potrebe za povijesnim istraživanjima zasnovanim na faktima, a ne na fabulacijama koje su karakterizirali jugoslavensku historigrafiju, manipulacije za što većim brojem žrtava i korespondirajućim reparacijama, što je bilo još jedno silovanje duha svih žrtava drugog svjetskog rata.

Tko razuman danas može negirati ogromne žrtve Holokausta! Jedna jedina ljudska jedinka je previše, ako je žrtva netrpeljivosti racijalne ili druge nesnošljivosti. Ali je još veći krimen ako se ti neprijeporno veliki brojevi nevinih žrtava artificijelno manipuliraju.To je nesnošljivo spram memorije samih žrtava koje su pale, kao i svakom istinskom znanstveniku, povjesničaru i istraživačima povijesnih zbilji. Jer njihova žrtva se istovremeno siluje i ona postaje kamen smutnje i podsticaj nemira, sukoba, novih mogućih humanih žrtava!

Sun Tzu, Machiavelli, Metternich, nas uče da se mora voditi računa o realitetu politike, kao nasušnoj potrebi, pa utoliko ne shvaćamo hrvatske političare koji totalno ignoriraju ono što je realitet hrvatske politike, realitet povijesnih potreba hrvatskog naroda. Da bude svoj, da može uživati svoje i biti u funkciji hrvatskih interesa! Hrvatski političari, svi bez izuzetka poslije Franje Tuđmana, imaju kao nepresušnu potrebu služiti realitet interesa nekog drugog naroda, neke druge države, određenih partikularnih interesnih grupa, prodajući dio hrvatskog nacionalnog suvereniteta u ruke i interese izvan hrvatskog naroda.

Gospođa predsjednica KGK bi se trebala zapitati i konfrontirati sa realitetom vlasti i istovremeno prihvaćanje istine drugih, jer svi imamo dojam da se ona uzima sama sebi tako dostatnom, kao da je ta funkcija mjerena po njenim dužinama i širinama, a sami interes institucija je nevažan, pogotovo onih koji joj nisu dorasli ili onih koji tu istu instituciju preziru. Svakako, moramo podsjetiti i gospođu predsjednicu da u politici nije uvijek najteže biti izabran, već to prokleto, kako biti reizabran.

Ona je svoj kredit kod birača relativno brzo potrošila. Utoliko će i njeni problemi reizbora evidentno, ako nastavi ovim slijedom, postati nemoguća misija, ali će bar zato joj dati brzu mogućnost se vratiti studijima na FPN da nastavi svoj najavljeni doktorat, da se još bolje familizira sa rječnikom te tvornice samoupravljačkog socijalizma, koji je bio i ostao zagrebački FPN. Vjerujemo čak i za njen nivo razmišljanja, valjda joj dopušta, da već danas zaključi, da je kostim za njenu sadašnju funkciju očito bio neprikladan.

Mora joj se priznati, ona se trudila sa tim kostimima, pa smo imali dojam, da je pretvorila te predsjedničke dvore u modistički krojački atelier, ne samo u vestimentarnom smislu. Da je pri tome imala političkog refleksa mogla je razmisliti o siromašnom hrvatskom puku, koji nema sredstava ni za golu koru kruha, dok umirovljenici traže po otpadištima način da prežive sve vrste neimaština. Uglavnom, svi ti krojački i fashion saloni i pokušaji joj nisu pomogli da nađu mjeru za taj iz dana u dan sve kompleksniji predsjednički kostim. Moramo joj poručiti da je dosta tog nesuvislog paradiranja, egzibicionizma, putovanja, spektakla…

Posvetite se rješenju hrvatskih granica, vratite u državni teritorij ade na Dunavu, utvrdite granice na Prevlaci, na rijeci Mirni, Muri…Povratite kosti hrvatskih branitelja koje su četnici odveli u ropstvo u Srbiju, kao i umjetničku ostavštinu, arhive koja je srpsko četnička soldateska poharala po Hrvatskoj, sve do bijelo mramorne Meštrovićeve Povjesti Hrvata, čiju umanjenu repliku držite na vašem stolu.

Kada će te odgovoriti na javno upućeno pismo hrvatskog viteza generala Joze Miličevića, na koje bi ste po slovu zakona trebali odgovoriti promptno, a niste, već više od nekoliko mjeseci? Osobno sam vam uputio također javno pismo o istom sadržaju, zar kao hrvatski građanin i vaš birač nemam pravo na odgovor? Do dana današnjega nisam dobio nikakav odgovor, a isto tako niti general Miličević?

Dok su notorni četnički hrvatofobi to dobivali u promptnoj formi, na provokativne upite koji izluđuju pošteni hrvatski puk. Što se dešava s kriminalom u hrvatskoj vojsci, remontu MIG-ova, kupovine materijala koji je bio iniciran i djela provođena ili prikrivana po generalima s kojim ste spremali čvarke u njihovim kućama, zar to nisu zadaće iz vaših ustavnih zaduženja od kojih hrvatska javnost očekuje očitovanje?

To su sve znaci da predsjednica republike nije garant dobrog funkcioniranja države, autoriteta pravde i da se odnosi sa svom ležernošću spram teških povreda prava osoblja i kriminala unutar Ministarstva obrane Hrvatske. Zar čast jednog hrvatskog domoljubnog heroja, ratnog zapovjednika Tigrova generala Joze Miličevića ne zaslužuje jedan primjeran odgovor na kabalu koju su mu stavili na leđa general Lovrić s kojim ste pekli čvarku u njegovu domu, potom vaši prethodnici Josipović i Mesić?

Taj odgovor ste mu dužni i po slovu zakona, a vas slovo zakona izgleda tako malo interesira!

Kanite se gospođo predsjednice isprazna zanovjetanja, pogotovo kad vidno pokazujete da niste sposobni razlučivati dobro od zla, korektno od nekorektnog, da ne razlikujete Hrvatski ustavni zakon od preambule Ustava RH, da taj sav vaš nervantni i skupi spektakl seljenja vaših ureda iz grada u grad sliči sve više na jedan cirkus, jednu serija u žanru telerealty s predsjedničkom funkcijom, a ne ozbiljan sustavan rad i zaštite duha predsjedničke institucije.Toga sam se u istinu i nažalost, a i sa pravom pribojavali čak i ranije, prije nego ste i bili izabrani, na stranicama Hrvatskog tjednika.

Vi najavljujete i odlazite na godišnji odmor u Ameriku, iz jedne turističke zemlje par excellence? To primjerice predsjedniku jedne Francuske, Italije ili Grčke, kao izrazitih turističkih država, nikada ni u snu ne bi palo na pamet, pogotovo u jeku pune sezone. Jer vi gospođo ne razmišljate vašom glavom, kao i vaši savjetnici i što jedna takova vijest ima za konsekvencu, na tržištu turističke ponude.

Vama gospođo predsjednice fali državničkog šlifa, što se ne može domjestiti nažalost sa brojnim haljetcima u svim spektrima boja?

Koliko ste javnog novca utrošili gospođo predsjednice za odlazak u Chicago sa vašom predsjedničkom svitom, da bi ste dobili ček od 10.000 $ US u dobrotvorne svrhe?! Stipe Mesić, veliki antifašist naših dana i vaš prethodnik, je otpjevao ustašku pjesmu u Astraliji i maznuo 150.000 dollara, što je jedno i drugo navodno zaboravio, ili nije imao krojače poput vas, jer mu je unutrašnjost džepa navodno bila fiktivna, bez dna?

Prestanite nas dijeliti, jer većina Hrvata nije ni ekstremna desnica ni ekstremna ljevice, već najveći dio Hrvata su časni domoljubi, koji se ne mogu svrstati u vaše klasifikacije, ali istovremeno vole svoju Domovinu i razočarani su vašim akcijama, kad zbog vašeg nerazumlja i nepoznavanja naroda i države, vaših netalentiranih, infantilnih otčitavanja naroda kojim predsjedavate, a pri tome ne izražavati ni duh njihova htjenja ni duh njihova domoljubnog ponosa, domoljubne vjere, njihovih povijesnih stremljenja.

Što je Predsjednica učinila za promjenu katastrofičnog stanja u medijima? Neprijeporno je da je danas 95 posto medija još uvijek pod striktnom paskom prethodnih vlastodržaca jer se medijska sredina nikada nije svrstala, osim časnih iznimaka, u domoljubnu i državotvornu opciju. Svi zajedno uzimaju hrvatsku državu za nekakvu vrstu nužnog zla, krpu za otiranje nogu.

Njima, pa i dužnosnicima države, moramo poručiti da hrvatski narod zaslužuje jedan drugi tretman civičkog ponašanja čelnika političkog etablishmenta, da hrvatski narod ima drugačiju viziju digniteta i drugačiju koncepciju civičke i moderne hrvatske države, za čiju su viziju uronili i dušom i tijelom, svih ovih godina, od obnove države, pa i ranije kad je država bila u institucionalnom mirovanju, ali je ona postojala u duhu i srcima hrvatskog naroda. Jer da tog stanja duha, misli i srca nije bilo, što su bili razlozi koji su nas vodili mnoge nas još žive svjedoke po kazamatima stare i nove Jugoslavije, kada smo riječju, mislima i djelima, našim tijelima i životima podsticali iskru vatre, koja je gorila u srcima hrvatskog naroda i vodila je prema novim izazovima, ne utemeljenjima, već novim obnovama hrvatske države!

Jer je fundamentalna pogreška kada se kaže da je Hrvatska država utemeljena sa Domovinskim ratom. Ona je obnovljena, potvrđena, odnosno kontinuitet te iste vjekovne države se nastavlja tamo gdje su nastajali prekidi i započinjali novi nastavci, bilo da se radi od vremena narodnih vladara pa sve do 1918., 1938., 1945., 1974., 1991!…kada se samo djelomično mijenjala forma, ali supstanca države postoji. Tu postoji jedan te isti hrvatski narod, sa istim hrvatskim jezikom, sa istim hrvatskim pismom, sa istom kršćanskom vjerom i tradicijom, zadržavajući varljiv državni, ali esencijalno isti ili okrnjeni geografski prostor.

Tko razuman može negirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, priznatu od gotovo tridesetak zemalja, kao integralni dio hrvatske povijesti, sa svim inperfekcijama koje nitko razuman ne može ignorirati. Ona je bila jedan realitet, zasigurno ne najsretniji, ali je ona dio hrvatske povijesti, na putu hrvatske slobode! Koliko se tim djelom možemo ili ne ponositi, to je već pitanje preciznijih povijesnih raščlambi? Nepotrebno je isticati da se grozimo svih vrsta fašizama, u svim spektrima!

Francuska Republika također nije nestala za vrijeme Vishya. Francuska zastava, državne oznake nitko ne osuđuje u činjenici da ih je upotrebljavao i Vishy-jev režim. Nitko od francuskih povjesničara ne izbacuje maršala Philippe Pétaina iz kronologija francuske povijesti. Oni imaju istu zastavu, istu himnu, isti naziv novac (sve do eura), isti jezik, isti ili umanjeni geografski prostor.

Nikome ne pada napamet da se grozi te zastave na koju je Pétain stavio svoju maršalsku palicu, niti im to tko prebacuje. Nikoga ne bi smetala danas u francuskom društvu vidno patriotski i domoljubno intonirano reci prêt pour la patrie (za domovinu spremni), kao negativnu konotaciju, jer su jednu te istu riječ upotrebljavali političari i francuski narod u vrijeme Vishyjevske Francuske ili de Gaullova pokreta otpora, kao i prije njih u začecima revolucionarnih vremena kad zastupnik u Ustavotvoroj skupštini proizišloj iz Francuske Revolucije, Pierre Dedelay, u tkz. drugoj godini slobode, na odgovor zastupnika Sinettia kako je «…Domovina u opasnosti, ali će se ona izdići iznad poteškoća…» pa u Parlamentu kaže da su građani spremni dati sva sredstva…»Spremnih za domovini služiti».

Istim riječima se služi i sjajni židovski književnik Israël Joshua Singer, stariji brat Nobelovca Isaaca Singera u knjizi La famille Karnovski, objavljene 1943. godine, kad kaže u dijalogu između doktora Zerbe i Jegora:»…doktore, ja sam spreman u svakom momentu braniti moju domovinu, i život moj dati, proliti moju krv u borbi s neprijateljem…» Doktor Zerbe, mu kratko odgovori, to je tako lijepo i časno moći reći da je spreman za domovinu se boriti»…

Što postaje poganim kad tu istu riječ ponovi jedan hrvatski sportaš ili bilo koji hrvatski građanin? Proglašava se fašistom, ustašom…jer Hrvatima je zabranjeno biti za Domovinu spremni!

Zaista, danas Hrvatska država živi u jednoj paranoji, grupa koji građanstvo drže pod  presijom autentične pete kolone, povampirenih ostataka komunističkih i ideologiziranih medija, smišljeno napuhanih i falsificiranih povijesnih fakata, izvrtanje istine u ustaljenoj srpsko-četničke maniri, koji žele nametnuti hrvatskom narodu osjećaj krivnje, osjećaj življenja u strahu, osjećaja odbacivanja svoje vlastite domovine, odbacivanje njenih povijesnih zbiljnosti, osjećaja da ne smije upotrijebiti domoljubni rječnik, jednom riječju uživati konačno, njihovu u krvi i patnjama teško zadobivenu slobodu!

Zar Hrvat na svojem povijesnom prostoru trebaju danas zaboraviti riječi kojim su ih djedovi i bake, njihovi roditelji učili i izgovarali s štovanjem… voli sine Domovinu, ljubi sine Domovinu, budi spreman sine za Domovinu..? I što jedan častan domoljubni nasljednik svoje obiteljske i nacionale tradicije može odgovoriti na takav pouk svojih predaka i roditelja već: Da, za Domovinu sam spreman! Jer, da za Domovinu nismo bili spremni jugoslavenska i srpska soldateska bi našu hrvatsku državu pretvorila u prah. Ali kako smo za Domovinu bili spremni, kao zečevi su ti nasilnici pobjegli, kada su ih istjerali naši hrabri branitelji i vitezovi sa naših povijesnih prostora, kada su se drznuli silovati volju i suverenitet hrvatskog naroda.

Srpski vožd Slobodan Milošević će im konzekventno odrediti ime i rang hrabrost, pa i moralnu veritikalu, kad kaže:

“Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin (…) jer po svim izvještajima, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uvečer, oni su naredili – bijeg! (…) oni su utekli kao zečevi!”.

Oni nama ne fale, nek’ nas ostave na miru, mi zasigurno nećemo napadati njihovu otadžbinu, kao što to nismo činili tijekom cijele i poznate povijesti humaniteta, ničije zemlje nismo osvajali, ali smo hrabro naše branili, pišući našu povijest i krvlju i u kamenu. Ostaviti ćemo im uvijek po nešto kupusa, koji je najdraža zečja hrana, da zatome svoj gladi, jer mi smo ipak narod dobre duše! Pače, udomili smo ih kad su bili u zbijegu pred Turcima, doselivši na naš prostor, da bi taj isti prostor, koje smo im u kršćanskoj blagonaklonosti i dobroti udijelili, sada revandicirali kao srpsku zemlju !

Uvijek su komplotirali sa svima protiv Hrvata, s Turcima, s Austrijancima, s Mađarima, s Venecijom, s Talijanima. Arhivska građa i primarni povijesni izvori to na dugo i široko potvrđuju. Arhivi Vatikana, Venecijanski, Bečki, Peštanski, Carigradski, sve do Dubrovačkog, Zadarskog i Hrvatskog Državnog Arhiva su puni svjedočanstava o tome.

To je njihov moral, koji sam o sebi najbolje govori! Oskvrnuti, podmuklo ubiti, silovati nemoćne, lagati, izmisliti… to je bio njihov kredo spram Hrvatske dobrodošlice. Čak će ih i sam«otac srpske nacije» Borica Ćosić u svom najznačajnijem djelu «Deobe» te svoje sunarodnjake okvalificirati kao patološke lašce: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“   

Laž je, dakle, njihov najdraži nacionalni sport!

Hrvatska predsjednica ne vidi također slučaj kardinala Stepinca, da je jedna od značajnijih povika kako ove jugokomunističke, a isto tako i velikosrpskih ekspoziture u Hrvatskoj i drugdje je i povik i protiv crkve u Hrvata, koja je kroz zadnjih gotovo skoro puno stoljeće od formiranja Jugoslavije desetljećima bila izložena progonima, terorom zatvaranja i likvidiranja svećenika, proganjaenje vjernika, koja je bila uvijek u prvim redovima obrane vitalnih principa hrvatske nacionalnih opstojnosti, koje su se udomaćile u spiritualnoj snazi, vrlinama i otporu spram tlačitelja i ugnjetavača.

Crkva je bilo stjecište i utočište mira i nade, inspirator narodnih vrlina. Crkva nas je svih ovih vremena vodila i štitila svojom magičnom spiritualnom vertikalom, podsjećala nas da mi pripadamo onoj vrsti naroda, koji daju svojim načinom življenja, njihovim istinama, njihovom radu, konačno i njihovim tradicionalnim spiritualnim vrijednostima, ritam ljudskosti, ne želeći nikada podleći pod utjecaj nemoralnih i degenerirajućih vrsta ponašanja i karakternih osobina.

Ona je istovremeno vodila i podastirala svojom univerzalnošću i politički koncept naše obrane, samoodržanja, vjere u hrvatsko sutra, zaštitu božje Providnosti. Ona nas je učila životu i patnjama, ali i poimanju života, kako bi to poetično kazao i preporučio Antoine de Saint-Exupéry: «Učini od tvog života san i od sna stvarnost».Upravo to je bila baza nicanja, obnove iz pepela ponovljene hrvatske države.

Politička akcija traži uz koje kakva osobne žrtve često od istinskih političara njihovo postavljanje u pitanje, otvorenost prema transparentnim kritikama.

Kao odgovor na početno pitanje koje smo postavili s Ernestom Renanom o nekom zamišljenom djeljenju zajedničkog sna budućnosti, državi su potrebni istovremeno i stabilnost institucija ali i političari koji će znati uspostaviti gospodarske i socijalne ravnoteže društva, civičku odgovornost u podjelu napora i diobu u pravednoj podjeli plodova rada, koja će stavljati u centar razmišljanja i akcije hrvatskih građana kao jedinke i kao ukupnost kozmičkih refleksija.

Svih četvero čelnika države KGK+KOP postigli su stanje inflacije političkih izjava, u vremenu i prostoru, kad bi ih trebala prije svega krasiti suglasje i ekonomija javne riječi, djelotvoran napor promjena, rad i gotovo šutnja! Ovo zadnje pogotovo, kada postaje sasvim razgovijetno iz ove faze upravljanja državom, da nažalost nemaju što reći, a istovremeno diskordantnim ponašanjem se dijametralno odmiču od svojih temeljnih izbornih obećanja i neučinkovitosti ulaska u najavljene reforme i ekspanziji poduzetništva, investicija u gospodarstvo, zaustavljanje migracijskih tokova i trendova, istinske i prijeko potrebne nove demografske politike…! Ukratko, imamo na dijelu izbornu prijevaru, političko temeljno nerazumlje situacije države, pomanjkanje razmišljanja i inteligencije, koji su u konzekvenci doveli do manifestiranja mizernih razina komunikacija, blamaže i još nesnošljivijom situacijom stanja hrvatske države!

Možemo li u ovakvoj atmosferi vladanja zamisliti boljitak i san o ugodnijoj budućnosti ? Kakve modele i ideale zajedništva hrvatskih građana zazivati? Kakav simbolizam civičkog interesa naroda i vlasti staviti u politički diskurs, koji su bitni za uravnotežen duh i zbilju razvoja hrvatske države i njene perspektive u ovoj i ovakvoj dekadentnoj i sve pogubnijoj Europi? To su samo neka od brojnih pitanja koje traže urgentne odgovore ne samo kroz akte, već i kroz simboliku ponašanja hrvatske vladajuće nomenklature.

A politička nomenklatura i njen vrh, su uzeli kao šprancu, tko će koga što više omalovažavati, izazvati poruzi i učiniti ga medijski i politički što slabijim. Jeli to nekakav novi politički zajednički interes, gdje je neodgovornost zaprimila zastrašujuće proporcije? Pitamo se sa pravom jesu li čelnici države pročitala Hrvatski Ustav? Ako su ga i pročitali, oni svojim radom i svakodnevnim ponašanjem su pokazali da iz njega nisu ništa naučili ili imaju mizernu memoriju.

Konačno ako ta parlamentarna koalicija postoji, onda se u svakoj normalnoj demokraciji napravi i ugovor o koaliciji, gdje su specificirani detalji ugovora.Taj ugovor zasigurno treba objaviti, da javnost zna tko krši i tko poštiva koalicijske odredbe! Za upitati je trebamo li znati pod kojim se uvjetima i Predsjednik Vlade RH primio uloge, bez da bude izabran od birača?!

Kakav je tu ortački ugovor napravljen, jer po svim izgledima ispada, da je ovaj premijer nametnut ljudima koji su ga iz nama za sada nepoznatih razloga prihvatili, protiv svih logika, ili su pak ucijenjeni, što je česti slučaj na hrvatskoj političkoj sceni. Nije li on nametnut da vodi ovakvu restezljivu i pogubnu politiku? Ako je to izbor gospodina Karamarka, onda on mora javno obznaniti tko i kada mu je naturio ovakvog premijera, koji se evidentno ne snalazi u političkom miljeu.

On gubi dragocjeno vrijeme, njemu reformske naznake fale i za najmanju odluku njemu su potrebna i suviše duga vremena, što za Hrvatsku postaje pogubna solucija, a pogotovo imajući u vidu faktor zaduženja države, koji svakim danom isčekivanja čini taj teret i još težim i bremenitijim, a pogotovo urgentni zbog odlaska mladih stručnjaka prema inozemstvu, demografski raspad…Naravno, kako je gospodin Orešković bio izbor i “prozvod“ Tomislava Karamarka, na njegovom računu će biti iskazan i politički saldo takove odluke.

Tomislavu Karamarku se sada postavlja i pitanje supruge, gospođe Ane Šarić-Karamarko, koja je bila i što ozbiljnim analitičarima ne bi trebalo proći nezapaženo, šefica marketinga kod Nina Pavića, tog zloduha hrvatskog medijskog prostora i medijskog brloga razornog za duh hrvatskog naroda.

Tko je mogao biti u tom carstvu šef? Zasigurno ne bilo tko, a to bi kao policajac i obavještajac trebao znati i Tomislav Karamarko. Međutim, to je njegovo privatno pitanje, s kim će on sklapati bračne zajednice, dok to ne zadire u pitanje interesa hrvatske države, što je u ovom primjeru slučaj. Ovo nisu bezazlena pitanja, ona traže i djelotvorne odgovore, tko manipulira i vodi hrvatsku državu i građane?

Svi smo toga svjesni da je Pavićeva i Handžekovićeva medijska korporacija, koja manje više pokriva sav medijski prostoru Hrvatskoj, su se pokazivi uvijek kao oruđe vještih manipuliranja javnog mijenja, demolirajući sve ono što je u sebi nosilo hrvatsko autentično obilježje.

Teško je u današnjoj situacije ovdje izbjeći usporedbe i ne povući paralelu sa Sanaderovom situacijom. Jesmo li mi sve te katarze prema Europi morali prolaziti da smo imali jednog poštenog premijera, umjesto Sanadera? Odgovor je, sigurno ne! Situacija sa arbitražom MOL je puno kompleksnija priča, koja treba naći i svoj pravni epilog i zaštitu temeljnih interesa hrvatske države.

Ozbiljno pitanje ostaje za postaviti: Jesmo li mi zapravo ucijenjena država zbog nepoštene političke vrhuške, koja je prodavala nacionalne interese zbog njihovih mizernih prijevara, potkusirivanja, pa se više nema snage obraniti, već oni plešu ples na muziku koja im se pušta, od onih koji ih drže u šaci? To je i ozbiljno pitanje i od najvažnije i urgentne aktualnosti, koje ne bi smjelo proći bez ozbiljnih razmatranja i jasnih odgovora!

To se naravno, jednom Franji Tuđmanu nije moglo desiti, a niti prigovoriti, jer nije nikada žrtvovao interes države nekim partikularnim interesima, pa je upravo poradi toga bio trn u oku i vanjskih silnica i domaće pete kolone, zbog svoje nepotkupljivosti. Imao je i petlje poslati iz svog ureda i američku državnu tajnicu, a ne da kao sada veleposlanici vršljaju po Hrvatskoj, a da im se ne pokažu vrata, da pokupe njihove prnje u 24 sata, u vremenu diplomatskog minimuma, pa nek’ se onda šepure u njihovim palankama, ne u Hrvatskoj državi.

kolinda-u-hnd-foto-fah-660x330[1]

Tko bi mogao zamisliti da Franjo Tuđman dođe u takovu priliku da iza njegovih leđa stoji takav natpis (vidi foto u prilogu) i da bi se odazvao takovom skupu organiziranih provokatora u kojem sudjeluju strana veleposlanstva i da iza njegovih leđa stoji napisano na engleskom jeziku u Hrvatskoj državi “Hrvatska Vlada ubija medije”? Dakako ne! Jer ova Predsjednica RH je izgubila busolu. Nažalost, imamo dojam da je nikada nije ni imala, čega smo se pribojavali već i prije samih izbora. Dali smo joj glas, u logici kao manjem zlu, ne u nekom entuzijazmu, što vrijeme i potvrđuje. Opet jedna strateška pogreška i «promašaj» g. Karamarka!

Ipak što nas najviše brine ovog momenta u ovakvom političkom okruženju je nedostatak iskrenosti i težnji za istinom sadašnje vrhuške.

Za zadobiti simpatije hrvatskih građana, treba ih znati osvojiti, znati im usaditi duh emocija, simpatije i mašte o zajedničkom boljitku, ali i osjećaja iskrenosti i znanja upravljanja ljudskim dušama, ali to znači da hrvatski vodeći političari, moraju vrlo brzu naći nove putove koji će ih udaljiti od ove prođene putanje, koja ih je njihovim akcijama, ili bolje reći ne akcijama, hrvatsko općinstvo tjerala prema osami, beznađu i očaju!

U Parizu, na dan Svetog Leopolda Mandića,12. svibnja, 2016.




Komentari
Share Button