Hribar za srpske medije izvijeđao Hrvatsku: “Zagreb je obolio od fašizma!”

ožujak 21, 2017 maxportal
Share Button

Hrvoje Hribar nedavno je boravio u Beogradu gdje je, na ovogodišnjem Festu bio član žirija u programu “Srpski film”, i dao opširan intervju za srbijanske “Novosti”.



Govorio o stanju u hrvatskom filmu, regionalnoj suradnji, filmu “15 minuta- Masakr u dvoru”, financiranju srbijanskih filmova, bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i razlozima smjene u HAVC-u.

– Povukao sam se, jer sam shvatio da unutar HAVC-a više ne mogu branim sam sustav. U Hrvatskoj je sada na snazi ​​i u punom naletu fantastična akcija “Pukao nam je film”. Nju je potpisalo više od osam stotina ljudi koji se bave filmom, istaknutih ličnosti iz kulture, najuglednijih intelektualaca i odvjetnika, i to je snaga koja nastavlja borbu za to da se sustav našeg filmskog centra zadrži i očuva – kaže Hribar.

* Posljednjih mjeseci na vašu “adresu” stizale su brojne optužbe – od toga da je HAVC odlučivao o financijskom planu bez suglasnosti ministarstva kulture, pa do korupcije. Što je pozadina tih napada?

– U nekim previranjima koja su politička, i u jednoj potpuno nejasnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj, ljudi koji su vodili HAVC morali su da stanu, jer su napadnuti od onih koji u demokraciji vide korupciju. To je ona čuvena teza iz “Mein Kampfa” da su Židovi, liberali i socijalisti stvorili korupcijski sustav nazvan Weimarska republika, koju vođe trebaju ukinuti i zavesti red po višem kriteriju i smislu.

Je li to sada dominantna politika hrvatske vlade?

– Ne bi trebalo biti, međutim, dogodilo se to što se dogodilo. Godinu dana smo bili pod strahovitom paljbom našeg možda arhineprijatelja, Javnog medijskog servisa Hrvatske, koji nas je prvo ideološki diskreditirao, i s potpunim nerazumijevanjem sustava financiranja HAVC-a i načina odlučivanja. Potom je stigao i negativan račun državne revizije, koji je paranormalan, i koji upravo poriče ono osnovno, a to je pravo ove institucije da autonomno upravlja svojim sredstvima.

U listpadu prošle godine vašu smjenu javno su zatražila udruga iz Domovinskog rata zbog filma “15 minuta – pokolj u Dvoru”. Izgleda da ste se najviše zamjerili “patriotama”?

– Situacija u Hrvatskoj je dosta komplicirana. Početkom 2016. imali smo jednu vladu koja je bila vrlo agresivno ideološki obojena, i jednog vrlo bizarnog ministra kulture. On je imao koncept rušenja ne samo HAVC-a, nego i svih drugih struktura civilnog društva, kao i samog koncepta kulturne autonomije, koji je bio prihvaćen u Hrvatskoj prilikom ulaska u EU. Ta vlada je pala, ali su njeni protagonisti ostali vrlo moćni i na javnoj sceni i u podzemlju, i očito je da im ljudi iz HAVC-a smetaju.

Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnim gripom, i treba vidjeti hoće li vlada Andreja Plenković uspjeti da izbori svoj organski imunitet i da se riješi toga, ili će doći do nekog nepredvidivog razvoja. Danas se čitav svijet i čitava Europa klackaju na rubu jednog bezdana. Taj zov fašistoidnog pojednostavljenja svih pitanja, koji ne uključuje nijedno rješenje bilo kojeg problema s kojim živimo, nešto je što prijeti i francuskom narodu, skandinavskom, španjolskom, i ovo će biti vrlo zanimljivo proljeće za planet Zemlju.

 Tko sve priziva taj koncept filma kao prigodnog političkog i nacionalnog agitpropa?

– Taj koncept nema nikakve šanse, ali se priziva, zato što ljudi koji su devedesetih godina, radeći po takvom modelu i privatizujući filmska poduzeća, osigurali sebi ogroman novac. U međuvremenu su ga potrošili, i sada s praznim torbama idu po još. I ne znaju drugačije, nego prizivajući model neke ideologijske kinematografije, koja je višestruko blasfemična. Živimo u eri digitalnog tsunamija koji je puno manje simpatičan nego što smo to mislili kad smo prvi put dobili mobitel i računalo. Radi se o tehnološkoj promjeni, uz koju dolazi i politička promjena, i ideja digitalne ekonomije, koja ruši osnovne standarde kroz koje smo mi u Europi radili kinematografiju posljednjih stotinjak godina.

Što to, zapravo, znači?

– U takvim uvjetima nametanje nekog doktrinarnog kinematografskog djela koje će u dugim redovima djeca iz škole gledati po nekom diktatu sada je neizvedivo. Ono što je izvedivo jest da netko pokuša pokupiti novac iz tih javnih blagajni, koje čine filmski centri, naročito javne televizije. Tu se radi o hajdučkom, gorštačkom upadu u puni ambar jedne sređene zajednice, poslije kojeg nećemo imati totalitarnu kulturu, nego pustoš i reality show

Kako je hrvatski politički establišment primio “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića, koji govori io ustaštvu koje se stalno regenerira, Katoličkoj crkvi koja ga podržava?

– Mislim, prije svega, da je “Ustav” najbolje Grlićevo djelo, u kojem su on i scenarist Ante Tomić napravili osobnu katarzu. Snimili su film pun ljubavi za svoje likove, i tamo gdje su oni transferzivni, i gdje su glupi, grešni, zagađeni ideologijom …

To je ono što je obasjalo hrvatsku publiku, i vrlo sam ponosan što je taj film izašao ne samo iz HAVC -ovog sustava financiranja, nego i iz njegovog mentaliteta. Kad nas desničari optužuju da smo koruptivna hobotnica samo zato što nam industrija odlučuje o financiranju, mi odgovaramo da smo “ljubavna hobotnica”.

U HAVC-u su redatelji koji su poznati po konzervativnom stavu, anarhičnom, ljevičarskom …, i svi su zajedno, jer vjeruju da je čin i umijeće pravljenja filma nešto što ne zalazi u bilo koju ideologiju. Napravili smo atmosferu u kojoj linija podjele ide samo po tome je li netko dobar ili loš autor, a ne po ovim našim stereotipima, i do zla boga dosadnim rovovima, u kojima živimo po istrulim modelima koji više nemaju budućnost.

Unatoč političkim situacijama, posljednjih godina gotovo da nema srpskog filma koji HAVC nije sufinancirao, kao i mnoge druge u regiji. Postavili ste neku malu, filmsku “Jugoslaviju i Europu”?

– Svojom proaktivnom politikom koprodukcija, i sa fantastičnim selektorom Sanjom Ravlić, mi smo ove godine imali sedam kandidata za Oscar. Hrvatski film, srpski, islandski, rumunjski, makedonski, i dva kratkometražna, koji su bili u utrci za američku nagradu, imali su na sebi etiketu HAVC-a.

Film je kolektivno djelo, radi ga zajednica koja se okupi oko kamere, koliko god mi uzgajali iluziju o autoru kao o “Bogojavljenju više sile među prostim pukom”. Ta zajednica sasvim sigurno nema naciju. Ono što joj je zajedničko su ideja, scenarij, operativni plan, premalo novca, iskra duboko u želucu koja kaže da bi to mogao biti sjajan film, i veliki strah hoće li ga uspjeti napravi. Ta zajednica se danas, s obzirom na to kako se financiraju filmovi, raširila na sve strane.

Ako je nešto u Europi postalo zaista europski u pravom smislu – da se ljudi zajedno okupe na terenu oko nečega, onda su to veliki nogometni klubovi i europske filmske ekipe. Ti filmaši, ako duboko u duši osjećaju da negdje zaista pripadaju, onda je to filmska nacija.

MP/Novosti/:Foto A. Stanković

 



Komentari
Share Button