Antun Babić: Pučisti Manolić u Mesić u službi Udbe protiv Karmarka

lipanj 13, 2015 maxportal
Share Button

Tomislav Karamarko nije bio moj favorit za predsjednika HDZ-a. Iako osobno nisam imao ništa protiv njega, dapače, do njegovog i mojeg izlaska iz HDZ-a 1993. i 1994. godine dobro smo surađivali. Međutim, osjećam se dužnim reći nekoliko stvari u prilog Tomislava Karamarka koji je predmet najgore vrste udbaškog podmetanja i tipičnog sijanja sumnje od strane starih i provjerenih Udbinih vodećih kadrova – Manolića i njegovih političkih istomišljenika i suradnika kao što je Stipe Mesić.



Zašto baš sada?

Mislim da je sada najvažnije slijedeće pitanje: zašto su baš sada Manolić i Mesić plasirali u javnost priču o tome kako je Tomislav Karamatko bio navodni suradnik Udbe? Ponudit ću kratak, ali i vrlo potentan odgovor.

Manolić i Mesić su cijelog svoj život vjerno i odano služili Komunističkoj partiji Jugoslavije. Oni nisu nikada bili čak ni hrvatski komunisti, nego uvjereni ortodoksni internacionalni komunisti i Jugoslaveni. Taj dvojac nikada nije iskreno i stvarno želio stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. Ni, onda kad su, sakrivajući svoja komunistička uvjerenja i pretvarajući se, aktivno sudjelovali u procesu njezinog stvaranja. Nema nikakve sumnje da je kojim slučajem  tijekom previranja u Savezu komunista Jugoslavije 1988. i 1989. godine prevladala Šuvarova i Kučanova struja o čuvanju komunističke Jugoslavije, a ne Miloševićeva ideja o stvaranju Velike Srbije, nikada Manolić i Mesić ne bi bili uz dr. Franju Tuđmana i u HDZ-u. Oni su ušli u HDZ-e po zadatku Udbe, što se kasnije vrlo zorno i pokazalo.

Manolić i Mesić napravili su toliko štete mladoj hrvatskoj državi, od pokušaja državnog udara na proljeće 1994. godine, do Mesićevog veleizdajničkog svjedočenja protiv hrvatskih generala i Hrvatske u Hagu nakon velike pobjedničke ratne akcije Hrvatske vojske – Oluja 1995. godine. Da su kojim slučajem 1994. uspjeli dobiti većinu u Hrvatskom saboru i srušiti Vladu HDZ-a, samostalne hrvatske države danas vjerojatno više ne bi bilo. To nam potvrđuju Mesićeva i Manolićeva kasnija otvorena politička distanciranja od državotvorne politike dr. Franje Tuđmana.

I HSS je trebao sudjelovati u puču protiv dr. Tuđmana i HDZ-a

Naravno, Mesić i Manolić nisu bili sami na tom zadatku pripreme i pokušaja neuspjelog državnog udara u Hrvatskoj 1994. godine. Na veliku žalost, u toj akciji trebao je sudjelovati i HSS na čelu s tadašnjim predsjednikom HSS-a Dragom Stipcem i HSS-ovim ministrom u Vladi Nikice Valentića i kasnijim predsjednikom HSS-a, Zlatkom Tomčićem.

Dan prije pokušaja udara, tadašnji glavni tajnik HSS-a Mirko Gloković mi je rekao «da Manolić i Mesić pripremaju puč protiv Tuđmana». Budući da sam iz HDZ-a izišao dobrim dijelom i zbog ta dva hrvatska izdajnika, odmah sam u Uredu Predsjednika Tuđmana izvijestio jednog tadašnjeg utjecajnog savjetnika predsjednika Tuđmana što mi je rekao tadašnji glavni tajnik HSS-a Mirko Gloković.

U svim drugim državama na svijetu pučisti kao Manolić, a posebno u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, bili bi, u najmanju ruku, sudski procesuirani. U nekim manje demokratskim državama doživjeli bi i najstrožu kaznu. Povijest i vladavina komunista i Udbaša išla im je na ruku u Hrvatskoj cijela zadnja dva desetljeća. Znali su da će biti zaštićeni bez obzira tko bio na vlasti – HDZ ili SDP. To se i pokazalo točnim.

Obojica su u vrijeme vladavine Sanadera i Kosorice mogla imati miran san. Sanader je samo mislio na bolesno vlastito bogaćenje, a Kosorica je u ideološkom pogledu ionako bila isto to što su bili i ostali Mesić i Manolić, što je nakon isključena iz članstva HDZ-a u više navrata i potvrdila.

Iako je bilo dosta domoljuba koji su mislili da je Karamarko doveden na čelo HDZ-a kako bi i nakon eventualnog poraza SDP-a na slijedećim izborima, udbaši i izdajice poput Manolića i Mesića i dalje bili zaštićeni od bilo kakvog progona i odgovaranja za njihova neprijateljska djela protiv Hrvatske i hrvatskog naroda. I nakon izbora Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a vjerojatno su mislili «pa on je s nama surađivao» i neće se usuditi dirati u nas kad dobije vlast».

Pobjeda Kolinde Grabar – Kitarović uzdrmala lijevu elitu u Hrvatskoj

Naravno, Manolić i Mesić, i svi njihovi istomišljenici u Hrvatskoj, bili su duboko uvjereni da će crveni Ivo Josipović dobiti predsjedničke izbore, što bi opet bila jedna vrsta garancije da će moći mirno umrijeti i da neće nikada morat odgovarati za njihove nedjela. Taj scenario se pokazao, na njihovo veliko iznenađenje, potpuno promašen i za predsjednicu Republike Hrvatske izabrana je tada kandidatkinja HDZ-a gospođa Kolinda Grabar – Kitarović. Bio je to i početak uzbune ne samo kod Manolića i Mesića, nego i cijelog neokomunističkog i neojugoslavenskog tj. udbaškog establišmenta koji je sada na vlasti u Hrvatskoj.

Izborom Kolinde Grabar-Kitarović neokomunistički, kako onaj politički tako i njima sklon gospodarski i udbaški, establišment shvatio je da se nešto mora poduzeti kako bi se spriječila pobjeda HDZ-a na slijedećim parlamentarnim izborima i provedba Karamarkovih obećanja o lustraciji itd, koje se Manolić i Mesić užasno boje.

Kampanja za zaustavljanje pobjede HDZ-a na čelu s Karamarkom vodi se na dva polja. Zoran Milanović je dobio zapovijed da mora primijeniti svoju retoriku i ponašanje u javnosti, te krenuti s novim obmanama glasača s vještim, ali i praznim i neostvarivim obećanjima kako će nakon slijedećih izbora, ako ih dobije SDP, doći do velikog gospodarskog oporavka te da će u Hrvatskoj «teći med i mlijeko». Naravno, to je populistička ali i tipično komunistička propaganda koja nije niti malo bezazlena. Nažalost, u svim zemljama svijeta narod i glasači su kratkog pamćenja.

Napadi na Tomislava Karamarka

Drugi stup kampanje i napada na HDZ-e tj. Tomislava Karamarka, je stara prokušana Udbina metoda puštanja u javnu cirkulaciju priču kako je netko, u ovom slučaju Tomislav Karamarko, Udbaš ili je bio suradnik Udbe. Nisam nikada mislio da će se Udba morati tj. da će toliko dugo preživjeti i imati svoj utjecaj u Hrvatskoj, služiti istim metodama s kojima se desetljećima uspješno služila u iseljeništvu i među političkim emigrantima.

Iskoristivši činjenicu da je u hrvatskim političkim i nepolitičkim organizacijama diljem svijeta bilo ljudi koji su radili za jugoslavenske tajne službe, Udba je istovremeno upravo preko tih ljudi redovno širila priče da za Udbu rade i gotovo svi najpoznatiji hrvatski politički emigranti i aktivisti u iseljeništvu. Iz vlastitog iskustva, danas mogu reći da je to bio Udbin najveći uspjeh u iseljeništvu. Svi su sumnjali u svakoga, kao što je to slučaj i danas u Hrvatskoj.

I ja sam često bio predmet sličnih podmetanja. Čak i nakon što sam se vratio u Hrvatsku 1990. godine. Sada pokojni član HSS-a u Njemačkoj Vladimir Vdović napisao je elaborat od dvadesetak stranica i proširio među tadašnjim hrvatskim političarima kako sam ja negdje 1960. godine pohađao Udbinu školu u Rijeci. Rođen sam 1947. godine, što bi značilo da sam išao u Udbinu školu kad mi je bilo trinaest godina godina. I Dražen Budiša mi je jednom prigodom skrenuo pozornost na taj elaborat. Inače u Rijeci nisam nikada živio.

Prije nešto više od godinu dana nakon jednog Okruglog stola u Esplanadi i prof. dr. Slaven Letica mi je pred drugim ljudima rekao da sam bio Udbin suradnik, samo zato što sam njega i neke druge tadašnje savjetnike predsjednika Tuđmana optužio da nisu bili prohrvatski orijentirani i da su informacije iz Ured prodavali tadašnjim žutim tjednicima u Hrvatskoj. Eto, kad to o meni može, bez ikakvog dokaza, reći uvaženi prof. dr. Letica, zašto onda tako nešto ne bi o Karamarku rekli Manolić i Mesić, koji su u paničnom strahu od dolaska HDZ-a i Karamarka na vlast nakon dolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj?

Dakle, ako su optužbe Manolića i Mesića utemeljene onoliko koliko su bile utemeljene optužbe protiv mene da sam bio suradnik Udbe, onda je Tomislav Karamarko nevin kao Isus na križu.

Mesić i Manolić moraju dokazati njihove optužbe protiv Karamarka

U svim demokratskim državama na svijetu optužbe koje su u javnosti o Karamarku, koji je vođa najjače parlamentarne stranke u Hrvatskoj, iznijeli Manolić i Mesić bile bi predmet višednevnih javnih rasprava na svim televizijama, radio programima i u pisanim medijima. Mesić i Manolić bili bi prisiljeni podastrijeti dokaze i podatke o njihovim tvrdnjama da je Tomislav Karamarko radio za Udbu. Ukoliko to nisu u stanju učiniti moraju podnijeti sve konzekvence koje se u demokratskim zemljama podnose kad se javno laže i optužuje vođu oporbene ili vladajuće stranke.

Mislim da Tomislav Karamarko ne treba podnositi tužbu protiv Manolića i Mesića, osim u krajnjem slučaju. Ovdje se ne radi o tome da on mora dokazati da je nevin, nego njegovi optužitelji moraju dokazati da je Karamarko kriv i da je bio suradnik Udbe. Na potezu su Manolić i Mesić. Javnost, s pravom, od njih čeka konkretne dokaze. To bi bilo u interesu hrvatske demokracije i budućnosti hrvatske države.

Antun Babić/Foto:UrepredsejednikaSM



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button