“SAMOSPALJIVANJEM sam htio sam pokazati hrvatskoj javnosti, koja godinama zatvara oči pred našim problemima, u kakvom se stanju nalaze hrvatski branitelji, koji su svoju mladost i zdravlje dali za Hrvatsku. Gledao sam doma TV i više mi je bilo mučno sve to gledati, kako moji kolege suborci moraju gubiti svoje dostojanstvo i na ovaj način, okupljanjem pred Ministarstvom branitelja u Savskoj ulici, tražiti svoja prava. Pa valjda smo svi mi koji smo bili u Domovinskom ratu zaslužili malo poštovanja onih koji danas odlučuju o našim sudbinama – prenosi Slobodna Dalmacija riječi Damira Čakanića hrvatskog branitelj koji je u prošli ponedjeljak, u večernjim satima, ispred zgrade Ministarstva branitelja, pokušao samoubojstvo spaljivanjem.
- Tekst iz ‘Sportskih Novosti’ nakon 13. svibnja 1990.
Čakanić je u medije dospio još 1990. zbog ranjavanja na dobro znanoj utakmici Dinamo-Crvena Zvezda. U metežu koji je nastao nakon prekida utakmice Damir Čakanić ranjen je na travnjaku stadiona Maksimir
Živi od 800 kuna
Čakanić je na liječenju u Klinici za traumatologiju KBC-a “Sestara milosrdnica” u Zagrebu. U bolnici bi trebao provesti najmanje mjesec dana, već mu je obavljeno presađivanja dijela spaljene kože, a očekuje je nova serija operacija. Damir je bolovao od teškog oblika PTSP-a, opečeno mu je 40 posto tjelesne površine, pretežito gornjeg dijela tijela. Iako ga je ekipa liječnika Klinike za traumatologiju izvukla iz “ralja smrti”, pred Čakanićem je dugotrajan, mučan oporavak. O motivima samoubilačkog čina kaže:
– Tu večer sam gledao TV program i u Dnevniku vidio moje suborce u Savskoj. Puko mi je film, više nisam mogao izdržati. Izjedala me nepravda i nepoštovanje prema onima koji to najmanje zaslužuju. Sjeo sam u taksi i otišao u Savsku da se zapalim. O ničemu nisam razmišljao u tom trenutku. Ništa više nije imalo smisla. Sve sam dao ovoj državi, ništa od nje nisam tražio ni dobio, a i ono što su mi dali, tih 1100 kuna vojne opskrbnine, smanjili su mi. Htio sam da ljudi vide do čega su me doveli oni koji su, mnogi od njih, dok sam ja ratovao, sjedili u udobnim foteljama. Neka ovaj moj čin bude poruka za sve ljude, za sve buduće generacije, što je čovjek spreman učiniti kada mu uzmete poštovanje – kazuje nam plačući Damir Čakanić.
Prije kobnog odlaska pred zgradu Ministarstva branitelja ondje je već bio tri puta kako bi podržao prosvjede svojih kolega.
– Dva puta sam bio s jednim prijateljem, a jednom sam otišao sam. Taj zadnji put kada sam otišao nisam htio da netko zbog moga čina možda ima neke probleme – govori Čakanić.
Čin “čovjeka koji više nema što izgubiti” još više je ubrzala činjenica da mu je od 1. siječnja ove godine smanjena vojna opskrbnina.
– Sada sam živio od 800 kuna. Pa kako mogu uopće preživjeti od toliko novca. Dao bih ja hrvatskim političarima da žive od toliko novca. Još sam dva ili tri puta godišnje dobivao po 900 kuna jednokratne pomoći i to je bilo sve. Nikada od ove države nisam tražio ništa. Čak nisam tražio ni mirovinu. Računao sam da imam 1100 kuna vojne opskrbnine i da mi djevojka s kojom sam živio također ima svoja primanja i da ćemo nekako sklepati kraj s krajem.
Nisam od onih koji su u Domovinski rat išli s nekom prikrivenom namjerom. Ja sam išao srcem. Borio sam se za svoju slobodu, za svoj život i za svoje Hrvate. Nisam htio sudjelovanjem u Domovinskom ratu sebi osigurati ni vikendice, ni automobile ili novce, i nisam se borio da bih se obogatio. I kad sam vidio što se sve ove godine događa oko mene i kada sam vidio koliko jada i nevolje proživljavaju hrvatski branitelji, odlučio sam se za ovaj čin – tvrdi Čakanić.
Damir je opečen po licu, teško govori, ali ne može suspregnuti suze:
– Ovdje u bolnici su mi pružili vrhunsku medicinsku pomoć i hvala im na tome. Došao me je posjetiti dr. Slobodan Lang, general Loborec, ali me nije došao posjetiti nitko iz Ministarstva branitelja.
Geler u trbuhu
Čakanić je sudionik Domovinskog rata od početka agresije na Hrvatsku. Borio se na Plitvicama, u Glini, Petrinji, Generalskom Stolu, Hrvatskoj Kostajnici, Borovu Naselju, Novskoj..
– – Uvijek sam se srcem borio za Hrvatsku. Imao sam sreće pa u Domovinskom ratu nisam bio teže ozljeđivan. Imao sam jedan geler u trbuhu, ali on je bio pri vrhu kože pa su mi ga lako izvadili i nekoliko gelera po rukama, i njih su izvadili. U ratu sam bio dva dana u bolnici i onda sam išao natrag na ratište – ističe Čakanić.
Cijelo vrijeme od završetka Domovinskog rata životario je i nije htio ništa od onoga što mu ne pripada.
– Jedino što sam dobio je 14 tisuća kuna dividende. Otišao sam pitati imam li prava na tu dividendu i dobio sam je. Stambeno pitanje nisam riješio. Živim u bratovoj kući, dao mi je donji kat. Evo, brat mi dolazi svaki dan u posjet i kaže mi kako će mi dati cijelu kuću. Ja to ne želim, meni je dosta 30 kvadrata, ali želim da netko u ovoj zemlji poštuje ono što su branitelji uradili – naglašava Čakanić.
(Maxportal, Foto: SD)
