FRANO TENTE je 1947. na Marijanu izvjesio hrvatsku trobojnicu. U Lepoglavi je umro od batina

listopad 11, 2016 maxportal
Share Button

Mahnitije glasilo od endemske hrvatske kategorije “Nacional” jest ono koje se na webu i u tiskanom izdanju pojavljuje pod imenom Telegram.



Mate Bašić

Piše: Mate Bašić

Prvoga proizvode novinarski survivori iz Nacionala pokojnoga Ive Pukanića, dijelom negdašnji suradnici Globusa, a drugoga slični survivori nakon Pavićeva EPH-a (Globus, Jutarnji), dijelom negdašnji suradnici Nacionala.

U prvomu su za mahnitost uglavnom zaslužni urednici i novinari, a u drugomu pak urednici i komentatori, jer je među njima novinara, u čistom smislu te riječi, malo, svakako manje nego u prvom slučaju, makar ih ni tamo nema bogzna koliko. Što je uostalom i logično: kud bi ovaj “ludi svit otiša” kad bi hrvatsko novinarstvo bilo reportažno, intervjuističko, istraživačko, uopće žurnalističko, kako mu samo ime kaže, kad se sve može daleko jednostavnije, nadasve učinkovitije: lijepo sjediš, zujiš Međumrežjem poput kakva IT-golluma, i već za pola sata, za sat, capcarap, imaš gotovu kritičku kolumnu, danas ide dalje, u bolje sutra.

No, najmahnitiji u cijeloj toj priči jest tezgaroš koji se – otkako je šutnut sa splitskoga Filozofskog fakulteta – rasprostro diljem mahnitog projugoslavenskoga ultraljevičarskog cyberspacea, od Autografa.hr, preko Lupiga.com, srpskih Novossti/Новоcсти, STava.cenzure.hr, Novogplamena.org, sve do komšijskoga Tačno.net, a naravno, po ustaljenom receptu, prenose ga redovito i beogradske E-novine.com, banjolučka6yka.com, itd., te je uza sve to izvanrednim ukazom pomazan u direktora Arhiva Srba u Hrvatskoj i člana bosanskohercegovačkog PEN-a. Njegovo ime je Markovina, Dragan Markovina, dr.sc., povjesničar, i kolumnist Alborghettijeva-Plešeova-Butkovićeva-Pavićeva Telegrama.markovina, mate bašić

Kažu, Markovina je jedan od najčitanijih hrvatski novinskih autora, što je najvjerojatnije točno: postferalovska komunikacijska mreža bombaša-samoubojica bolje je uvezana i razrađenija je od primitivne Al’Qaedine komunikološke dosjetke razmjene poruka ostavljenih u emailovskom trashu ili u rubrici nedovršenih i neodaslanih konceptualnih tekstova, a i ne plaća se loše, kad se zbroji zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača.

Ovaj put, s nadnevkom od 6. listopada, povjesničar Markovina – koji univerzalni Big Bang smješta negdje u tripartitni 22. lipnja – 4. srpnja – 27. srpnja 1941. – objavio je u Telegramovoj specijalnoj rubrici Politika & Kriminal kolumnu pod naslovom “Slučaj Frane Tente: Kako je tekst doveo do slavljenja zločina u Splitu”.

– Ako je netko do sada imao nekakvih dvojbi u vezi s tim na koji način uređivačka politika Slobodne Dalmacije MIJENJA STANJE DRUŠTVENE SVIJESTI u Splitu, i to NA GORE, ono što se događalo posljednjih dana trebalo ga je riješiti bilo kakvih dvojbi tog tipa.

Naime, unatoč tome što taj NEKOĆ OZBILJNI, a još uvijek vodeći gradski medij već dulje vrijeme aktivno pomaže KONZERVATIVNU REVOLUCIJU NA TRAGU POLITIKE HDZ-a i uporno kao jedan od ključnih elemenata uređivačke politike ističe potrebu za provođenjem LUSTRACIJE i OBRAČUNA S TOTALITARNIM NASLIJEĐEM, sada je napravio i korak dalje.

Učinio je to putem teksta Damira Šarca o Frani Tenti, koji je smješten na duplericu i naslovnicu subotnjeg priloga Spektar, iz čega se mogla jasno iščitati sugestija uredništva o nezaobilaznoj važnosti teme.

Prije nego se upustimo u detaljnu analizu poruka koje je taj tekst poslao, vrijedi zabilježiti da je od njegove objave, 19. rujna, do iscrtavanja velikog murala s likom spomenutog Frane Tente na jednoj od ključnih gradskih prometnica, prošlo točno sedam dana” – objašnjava Markovina na samomu početku teksta što je glavni cilj ovoga njegova napisa: turbomodernim se socreal-marksističkim kategorijalnim aparatom (“promjene društvene svijesti”, čitaj dijalektika, zatim dihotomija “revolucija – konzervativna revolucija”, čitaj kontrarevolucija) obračunati s naznakama prijeteće HDZ-ovske agresije na Split i Slobodnu Dalmaciju što se iza brda valja težeći (nekoj novoj, dakako, suvišnoj i, zna on to unaprijed, štetnoj) lustraciji i (također, zlogukom, što on ne tvrdi izrijekom, nego se to samo podrazumijeva) obračunu s totalitarnim naslijeđemtenta 1
http://www.telegram.hr/…/slucaj-frane-tente-kako-je-jedan-…/

U istom tonu, Markovina će i poentirati na kraju svoje kolumne:

– Logika kojom se pobornici glorifikacije Frane Tente očito vode je ta da je svatko tko je u socijalističkom režimu bio politički zatvorenik zaslužuje počast i dugo sjećanje. O besmislenosti takvih teza, koja je najuočljivija na ovom primjeru, ne bi vrijedilo trošiti previše riječi da one značajno ne utječu na STANJE SVIJESTI u gradu, s obzirom na ULOGU ovog medija. Drugim riječima, nastave li ovim tempom, MEDIJSKIM TRUDBENICIMA iz Slobodne i populaciji koju ONI ODGAJAJU uskoro će pofaliti gradskih zidova i ulica na kojima će se vršiti KOMPLETNA REVIZIJA POVIJESTI i OBRAČUN S ANTIFAŠISTIČKOM BAŠTINOM Splita.

Dakle, opet taj zagušujući socrealistički rječnik, Ždanov, Đilas, “mi i oni”, dijalektičko “stanje svijesti”, “uloga novina”, novinari kao društveno-politički radnici, (“medijski trudbenici”, dobro je, uh, ipak još nisu “neimari”) koji “odgajaju populaciju”, opet opasnost od “revizije povijesti” koja u toj i takvoj nesvijesti nije ni moguće zamisliva ukoliko nije “obračun s antifašističkom baštinom”.

Na stranu sad Markovinin kategorijalni aparat, makar i nije baš “najmoderniji na svijetu”, recimo da on na njega ima pravo, pa neka mu bude. Ali, što reći o povjesničaru, doktoru povijesti (u zvanju sveučilišnog docenta što je, očito nečijom grubom omaškom, bio) koji REVIZIJU povijesnih činjenica, prvo, smatra štetnom, a drugo, poistovjećuje je s “obračunom” s bilo čime, u ovom slučaju s “antifašističkom baštinom”.

A što bi to, za ime Božje, trebala biti “antifašistička baština” u očima, u glavi i u poslu, jednoga profesionalnoga povjesničara, znanstvenika? Nešto zabetonirano, nešto nasljedno, neka sveta krv i neki sveti gral, nešto što se prenosi s koljena na koljeno, a pritom je nedodirljivo, kalež zavjetni, Pandorina kutija, možda? I kakva je to povijest koja se ne istražuje, stalno i iznova, povijest koja nije podložna reviziji? Zar revizija nije sam smisao, esencija povijesti kao znanosti?

Markovina je za svoj pak vlastiti obračun s HDZ-ovskom konzervativnom prijetnjom po Grad Split i njegove napaćene stanovnike, a koja agresivno migolji iz Slobodne, odabrao nedavno tekst o devetnaestogodišnjem mladiću koji je brutalno umoren u splitskom zatvoru netom po svršetku Drugoga svjetskog rata kad to i nije bila neka neobična vijest, Frani Tenti:

– Svedemo li tekst na bitno, Frane Tente je, nakon povratka s Bleiburga i kratkotrajnog uhićenja, nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Potom je sa skupinom istomišljenika osnovao Hrvatski oslobodilački pokret s ciljem rušenja Jugoslavije, što se na kraju svelo na sitne diverzije po gradu. Najzvučnija akcija te skupine odigrala se 10. travnja 1947., kada su s vrha Marjana skinuli DRŽAVNU zastavu i umjesto nje stavili ‘hrvatsku’.

Kako je jedini od danas živućih pripadnika te skupine zaključio, 10. travnja su odabrali ne zbog veličanja NDH nego zbog toga jer je to bio jedini datum koji je asocirao na hrvatsku državnost, ne zaboravivši napomenuti da bi o NDH svoj sud trebali dati povjesničari. U konačnici, Frane Tente je uhapšen zajedno s ostalim pripadnicima pokreta, nakon čega je osuđen na tri godine zatvora. Prema službenim informacijama, umro je u zatvoru kao devetnaestogodišnjak, od upale mozga i tuberkuloze.”tenta 2

Hladni povjesničar Markovina potom u svoj majstorski filigranski tekstualni vez ugrađuje osigurač:

– Istina, tužno je kad devetnaestogodišnji mladić umre u zatvoru kao politički zatvorenik. I to je otprilike jedino u čemu se netko racionalan može slagati s ovim tekstom i cjelokupnom glorifikacijom spomenutog Tente – kaže on.

Jugoslavenska je Ozna, znači, u splitskom zatvoru nasmrt umlatila (službeno, umro je “od upale mozga i tuberkuloze”, koje su se – i tuberkuloza i meningitis – neobjašnjivom brzinom i iz neobjašnjivih razloga razvile u zdravom mladom tijelu usred mediteranskoga Splita, što je za povjesničara Markovinu sasvim neupitiva i nimalo sporna “činjenica”) jednoga klinca koji je tek zinuo na svijet, jer se usudio na splitskom Marjanu – koji je, Marjan, povijesni i prirodni dio “šuma i gora naše zemlje ponosne” – umjesto jugoslavenske komunističke zastave (plav-bel-crven sa petokrakom zvezdom) postaviti zastavu s obrnutim trikolorom, u tada jedinoj uporabnoj hrvatskoj varijanti, koju stručnjak Markovina naziva – hrvatskom pod navodnicima! Naziva je, dakle, tobože hrvatskom, odnosno nehrvatskom, odnosno, nedržavnom, odnosno zločinačkom kakvom, valjda, hrvatska zastava jedino može i biti, budući da samo zbog toga i nesretnog Tentu vidi kao – zločinca!

Taj neopisivi Markovina, kao što, doduše, i inače radi, uvodi zatim nove efektne kontrapunktove, pa veli – da, ali zamislite što je istodobno bilo s crnim robovima u Alabami!? Odnosno, kaže – da, ali je “za vrijeme fašističke okupacije u okupatorskim zatvorima bilo utamničeno više od deset tisuća Splićana, pri čemu ih je 266 umoreno” (podaci poznati autoru, tj. njemu, uz napomenu da on usto preskače notornu činjenicu kako je riječ o jednim te ISTIM zatvorima, kojima su se služili Talijani, Nijemci i, najduže, komunisti). Kaže – da, ali još je bilo “12 tisuća Splićana koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi”.

I onda zaključuje da tekst o tom tragičnom slučaju – koji jest, jer ništa drugo niti ne može biti, paradigma sulude komunističke represije zavedene diljem Hrvatske po svršetku Drugoga svjetskog rata! – zajedno s iscrtanim muralom nesretnog lika Frane Tente, te s prijedlogom da se po njemu imenuje jedna od splitskih uličica, kala, prilaza ili prolaza, da to vodi dokazivanju teze da su oni Splićani (partizani) “koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi bili okupatori koji su, kako u uvodu teksta spominje novinar, uveli komunistički teror”.

Konačno, zaključuje Markovina, budući da tome tamo, po njegovu izvitoperenom povjesničarskom mozgu, nije, to onda znači da Frane Tente ne može biti “heroj”, kao što se uopće “politički zatvorenici” (valjda, osobito ako su Hrvati, i ako su to postali nakon 1944/45., nakon “prevrata”, kako se to nekad zvalo) ne mogu smatrati – herojima. Nego isključivo – zločincima?!marjan, zastava

Navodi on još nekoliko nemogućih paralela, uspoređuje neusporedivo, brblja nešto o njemačkim nacistima, o “zločinačkom kolaboracionističkom režimu” (vjerojatno misleći na ustaše, kojih – međutim, oj, povijesti, oj! – za razliku od četnika u Splitu nije bilo, barem ne u tolikom broju i ni blizu toliko dugo), o postolujnom razdoblju na kninskoj tvrđavi, sanja babe, žabe i tramvaje, pa ih zbraja i uspoređuje, uporno preskačući, zanemarujući, nipodaštavajući, skrivajući činjenicu – da je jedan mladić zbog zamjene jugoslavenske partijske (koju on opetovano naziva “državnom”) zastave hrvatskom (koju on piše s navodnicima) bio kažnjen prestrogom, drakonskom zatvorskom kaznom od tri godine zatvora.

Ali, koliko god ta zatvorka kazna bila do neba vapijuće nepravedna, gimnazijalac Frane nije osuđen na smrt!
Nego je ubijen bez smrtne presude, na pravdi Boga!
Ubijen je mučenjem, maltretiranjem, premlaćivanjem, izgladnjivanjem, uskraćivanjem liječnika, poganom zločinačkom kombinacijom nemaštovitih životinjskih postupaka tijekom izdržavanja spomenute prestroge kazne.

Markovina zna, o kako dobro zna!, i kao povjesničar, i kao ideologizirani jugoslavenski kontraetičar i kontramoralizator, ali i kao razumno biće prakse s onom jednom vijugom u glavi više koja ga sprječava da kukuriče po dvorištu, da je riječ samo o jednom PRIMJERU, no dovoljno groznom da bude paradigmatski.
Na tisuće, desetke tisuća, stotinu tisuća je sličnih, manje ili više groznih hudih jama, hudih bilica, hudih katalinića i širokih brigova, ćelovina i poslijeratnih jasenovaca bilo.

Sudske presude, čak i ako se političke, zasebna su stvar, svakako također podložna pravosudnoj, političkoj i povijesnoj reviziji, pri čemu se može, ako se hoće, raspravljati ili odustati od rasprave o rehabilitaciji ili o potvrdi presuda.

Za krvožedno, besmisleno, ljudoždersko, osvetničko ili egzemplarno ubijanje, međutim, lustracija počinitelja, i lustracija takvoga političkog praksisa u povijesnom smislu, najmanje je što se može, i što se mora, učiniti.

Jednako to vrijedi u slučaju Frane Tente, kao što vrijedi u slučaju sustavnog trovanja Alojzija Stepinca, ili u slučaju samoubojstva Andrije Hebranga koji nikada nije niti izveden pred sud. Ili u bilo kojemu sličnomu slučaju kojega se sjetite. A u Hrvatskoj ne postoji živ čovjek koji ne zna za barem jedan takav slučaj. Uključujući i antirevizionističkog povjesničara Markovinu, one koji ga tako dobro furaju i one na koje se on tako mahnito fura.

Foto: Facebook / Želimo ulicu Frane Tente u Splitu



Komentari
Share Button