Imotski pravopis: Treba li nam slovo ‘H’ ako navijamo za Ajduk i volimo Rvacku

siječanj 20, 2015 maxportal
Share Button
photo[1]
Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Premda osobno imam laganu averziju spram trenutnom političkom poimanju pojma građanin, kao što uostalom imam i drugih sitnih averzija, na pr. prema pojmu feminizam, no ta blaga averzija ima posve drugačije razloge, svejedno se i dalje osjećam pravim građaninom Hrvatske. Inače sam u principu osobno skloniji životu na selu nego životu u gradu ali to nikako nije razlog da zbog te normalne hrvatske sklonosti zamrzim grad.



Isto tako sam vrlo sklon jednakopravnosti spolova. A, neskromno kazano, imam i drugih ljudskih kvaliteta. Na primjer, oduvijek poštujem žene koje su vrijedne poštovanja kao što oduvijek ne poštujem muškarce koji toga nisu vrijedni. Ili su tek obične babe! Nadam se da će tako ostati i ubuduće.

Moja lagana averzija spram pojmu građanin na neko je vrijeme bila sasvim stišana, gotovo je bila nestala, ali se je opet, odnedavno, od prije nekih petnaestak godina vratila. Osobito je narasla otkad pogledah triler Građanin opasnih namjera (eng. Law Abiding Citizen), snimljenog po scenariju Kurta Wimmera. Radnja tog filma govori o čovjeku ‘opasnih namjera’ što već i naslovom, samo po sebi, može potaknuti razne averzije. Taj građanin opasnih namjera odlučio je uzeti pravdu u svoje ruke kako bi presudio ubojicama svoje obitelji. Tom čovjeku su, dok je uživao u mirnoj večeri u obiteljskom okruženju u kuću upala dvojica razbojnika i brutalno silovala i ubila ženu i zapalila kuću.

Ljudska kao i hrvatska velikodušnost je neopisiva i preko toga bi se i moglo prijeći ali ti su ljudi postavili i balvane na cestu i onemogućili dolazak vatrogascima. Ogorčen suludim pravosudnim sustavom koji je u filmu neke ubojice osudio na smrt, a druge potpuno oslobodio krivnje, čovjek kreće u osvetnički pohod kakav još nije viđen: prvo će se pobrinuti za ubojice, a nakon toga i za sve one koji su sudjelovali u njegovom groznom slučaju, na čelu s državnim tužiteljem glavom i bradom.

Podsjetio me, dakle, taj film na našu ne tako davnu prošlost, na palež, ubojstva, silovanja, balvane s jedne strane, a s druge strane na sporu pravdu koja je kao i u većini slučajeva bila manjkava i poluslijepa. Tako je to s pravdom, ona i postoji zato da se bar nekako s mnogim nepravdama jednom prekine i da se sklopi mir makar i ne bio čovjeku uvijek po volji. I s tim sam se spoznajama uspio pomiriti. Ljudski je i praštati, kaže nam vjera, treba ponekad zakopati ratne sjekire, govorili su pametni Indijanci, pa sam i ja zakopao sjekiru i oprostio.

Pa zašto se onda moja averzija prema bezazlenom pojmu ‘građanin’ vratila, pitate se? Vjerojatno zato jer neki ‘novi građani Hrvatske’ uporno počinju pod stari pojam građanin podvoditi samo svoje ideološko znakovlje, dok za tuđe, u ovom slučaju moje, naše, hrvatsko znakovlje nema mjesta pod tim istim pojmom. Averzija se pojavila jer mene i samo podsjećanje na službenu ideologiju bivše Jugoslavije, koja je, sjećate se, za svoje stanovništvo koristila izraze radni ljudi – i građani! Bivša Juga je, sugerirajući osvetnički takvu distinkciju raščišćavala sve preostale nedoumice ali i kopala nove nepremostive rovove. Radni ljudi rade i zato prirodno pripadaju naprednim snagama, a “građani i građansko” su ne-marksisti i protivnici socijalističke ideologije, društva i države. Obični bezazleni pojmovi, građanin, građansko, opisivali su nazadnost, rigidnost, reakcionarnost i sve što se može smatrati protunarodnim.imotski pravopis

Sjećate se, tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji. No nje, Juge, srećom više nema! Pa što se to opet odnedavno dogodilo s pojmom ‘građanin’ da mi je ponovo počeo izazivati averzije i mučninu u želucu? Znam da se i u nekim drugim evropskim državama izraz građanin koristi kao posve normalan pojam, službeno je kodificiran kao ideal, kao titula koju mogu koristiti svi njeni državljani. Vrlo dobar primjer za to predstavljala je Francuska nakon revolucije kad je građanin privremeno trebao zamijeniti ranije omražene titule kao što je plemić, nedodirljivi vlastodržac, kralj, maršal, ili tek birokrat gospodin.

Podsjećanje na raznorazne načine etiketiranja u bivšoj državi, kakvim su bile spomenute, radni narod i građani, poštena inteligencija i zatucani zavičajci, klerici i slično, činio se dalekim kao i vrijeme sovjetskih utjecaja iz 1950-ih kada je uveden izraz ‘drug’! Dakle, ta vremena me više ne bi trebala brinuti. Ali ne lezi vraže. Sve me odnedavno opet počelo podsjećati na to doba. Pa jesmo li se svi vratili u to doba? Srećom nismo! Nadam se da i nećemo! Iako suvremena hrvatska politička bajka kao i iritantno narcisoidno kićenje sumnjivim zaslugama ‘novih građana’ počinju vraćati baš te zle slutnje. Pitam se jesmo li opet u ćorsokaku?

Nedavno smo imali predsjedničke izbore, demokratske i kulturne. Izbori su završili tako kako su završili. Tijesno ali regularno. Čak smo uspjeli izabrati ženu za predsjednicu pokazujući uljuđenom svijetu da nismo baš toliki arnauti, ognjištarci ni anti-feministi. Pravo čudo od umornog hrvatskog naroda. I još veće čudo zbog broja glasova ostalih hrvatskih građana čijim srcima inače nešto teže padaju pridjevi kao hrvatsko.

No umjesto očekivanog prihvaćanja logike demokracije, umjesto iskazivanja građanske kulture demokratskog poraza, umjesto čestitki i gospodskog ponašanja, neki građani mlade nam Republike u kojoj i oni žive i uživaju, nastavljaju po svome. Kao da je tek jučer završila 45. kad se inače moglo i smjelo na konju ulaziti u crkve, nekažnjeno useljavati u  židovske ili folkdojčerske vile i stanove s klavirima i dragocjenostima. Otimati imovinu, vlasnike likvidirati bez suđenja osvetnički i necivilizirano, i sve to onda nazivati oslobodilačkom borbom. Čak sve te nepodopštine nazivati antifašizmom! Posve iskrivljeno i negrađanski!

Ne, neki novi hrvatski građani ne prihvaćaju izborni rezultat nego nastavljaju gubitnički i negrađanski inzistirati na kojekakvim, uglavnom tankim teoretskim detaljima! Kao da ne primjećuju da je narod postao sit svega! Dok agonija naroda traje, ti razni novi građani, ustvari sve odreda nadmeni politički vinovnici na čelu s prvim građaninom, trenutnim premijerom, bez obzira na brojke, na sva upozorenja iz Evrope, kao i na bolna domaća upozorenja kontejnerske stvarnosti i omče ‘nove pravednosti’ beskrupuloznoga kapitalizma utjelovljenog u tečaj švicarskog franka, i dalje vole samo sebe i daju si previsoke ocjene. Nastupaju nadmeno i narcisoidno. Zašto, i na osnovu čega, pita se umorni narod?

Nadmenost tih novih građana možemo pripisati nekulturi i neprilagodljivu karakteru, ali poruke ostalih teško je razumjeti. Navest ću samo neke a vi ih pokušajte razumjeti ako je to moguće. Ali, molim vas, razumijevajte to tako da i dalje ostanete pravim, pristojnim hrvatskim građaninom!

Prvo: Poruke naše uvažene građanke, naše ministrice vanjskih poslova kako je pobjeda dotične kandidatkinje, k tome našoj ministrici i jako sumnjive ne-građanke, omražene joj hrvatske kandidatkinje, zapravo ostvarena “tek s malo više glasova”! Ta ministričina poruka s visoka cilja na mnoge joj nedrage pobjednike. Čak se bojim da bi se i Janica Kostelić morala jako zabrinuti jer je i ona u više navrata pobijedila “tek za nekoliko desetinki sekunde”, a Blanka Vlašić je još u goroj situaciji i mora biti još zabrinutija jer je toliko puta pobijedila ” tek za samo nekoliko centimetara”!

Ministričine poruke ne ostaju samo na tome. Ona i dalje s nedodirljivih građanskih visina lagano prijeti: predsjednica će morati biti predsjednica svih! A osobito mora biti predsjednicom onih koji nisu glasovali za nju! Naša inostrana ministrica, inače građanka, misli da sa tek malo više od pola glasova ‘za’ nije moguće biti dobar predsjednik! Ministrica misli i dalje kako je većina glasova nove predsjednice nedovoljna, dok je, na primjer za nju, ministricu inostranih poslova, dovoljno njezinih golemih 4% glasačke podrške koje ona elegantno polučuje kod mnogobrojnog članstva koje nju zdušno podržava.

Nekim posebnim građanima Hrvatske ovakva logika ministrice izgleda prirodnom dok ne-građanima, običnim hrvatskim glasačima ipak izgleda malo čudno. Biti ministricom inozemnih poslova jedno je, lako je, može i bez većinske podrške, a biti predsjednicom je drugo. Ministrica nam potvrđuje ružnu istinu da ona kao ministrica misli da ne mora i ne treba predstavljati i one hrvatske interese ostalih hrvatskih glasača koji nikada ne bi za nju glasali. To su te fine razlike između novo-građanskog shvaćanja bitnih stvari i golemog neshvaćanja hrvatskih pučana.

Drugo: Poruka još jedne deklarirane građanke, inače autorice katastrofalno lošeg Obiteljskog zakona, kojom izriče svoju građansku presudu hrvatskom Ustavnom sudu, izriče to s takvim izrazom kao da mora u jednom dahu preroniti cijelu septičku jamu, grozno ustrašena odlukom rečenog, po njoj negrađanskog Ustavnog suda, negrađanske Republike Hrvatske! U poruci dodaje svom zabrinutom licu izraz uvrijeđene dobre maćehe, i kaže: “tek zbog samo ponešto sitnih neustavnosti moga zakona, njihov negrađanski sud u našim, to jest mojim  građanima izaziva pravni kaos!”

Treće: Onim sretnicima kojima nije trebao rok od četiri ili više dana da uspiju obaviti kakav takav ispit vlastite građanske prošlosti i građanske političke savjesti nego su odmah priznali: ljudi, iako kandidatkinja nije ‘naša’ ipak je pobijedila! Poveselio sam se što ima i takvih među vrlim novim građanima. Mom veselju je odmah došao kraj jer taj građanin je nakon priznanja pobjede odmah dodao svoju pametnu, upućenu prijeteći prstom nama neosviještenim ne-građanima, kako je ukupno hrvatsko biračko tijelo prema građanskim anketama ‘zapravo ipak ostalo lijevo’. Mada je tom građaninu rezultat izbora govorio ponešto drugačije! Jebeš rezultat, važnije je da građanske ankete i dalje tako ne misle. Naš narod lako povjeruje anketama!

Eh, tu sam se morao prisjetiti velike i pametne misli jednog uvaženog građanskog analitičara, misli g. Žarka Puhovskog, koji je tadašnji rejting tada još buduće kandidatkinje a sadašnje pobjednice pripisao samo slici. Rejting će, kazao nam je uvaženi analitičar, kad uz sliku bude i tona sigurno početi padati dok ne opadne u nesvijest! Kakva dobra prognoza, a! Zato svi mi neosviješteni trebamo čitati prave analitičare.

Četvrto: e nećemo dalje nego ću predložiti zaključak. Većina ovdje spomenutih građana morala bi hitno na jezične vježbe. Vježbe se mogu provoditi na odsjeku za vježbanje abecede. Program mora biti pojednostavljen. Prva vježba treba biti koncipirana tako da se bazira na lako stečenim dosadašnjim znanjima. Za polaznike koji su već dobro savladali izgovarati riječ – Re-gion, vježba će se provoditi učenjem nove riječi – Hre-gion. Ako mislite da je prva vježba preteška polaznici mogu početi vježbati izgovarajući riječi iz prehrambenog umirovljeničkog fundusa, recimo: hre-novka, ili, hr-skavi crni kruh iz kontejnera, dok ne ovladaju sa preteškim izgovorom suspektnoga, odnosno omraženog glasa H. Poslije će ići puno lakše i s izgovorom riječi Hre – gion, a nakon toga možda bude sasvim lako izgovarati i Hr-vatska.

Moja baba Gabeličuša bi sad rekla da uopće ne treba učiti slovo H, jer smo i bez njega uspijevali preživjeti prkosno navijajući za ‘Ajduk, i još prkosnije ali kriomice ljubeći ‘Rvacku. Čemu onda glas h osim zbog vježbe izgovaranja nove riječi – H-region.

Moram vam priznati da moja pokojna baba Gabeličuša nije znala da se američki predsjednici obraćaju svojim Amerikancima pozdravom, ‘dragi moji Amerikanci’! Nikad ne kažu ‘dragi građani i građanke’ makar takvih i u Americi sigurno ima. Pokojna baba Gabeličuša nije znala da i Francuski predsjednik također svojima kaže: ‘dragi moji Francuzi’, a nikad ne kaže ‘dragi građani’, makar i u Francuskoj građana kao takvih i tamo valjda ima, i tako dalje.

Nadam se da su vam moje trenutne averzije prema pojmu građanin sada potpuno razumljive! No svejedno ću dodati i ovo: “Smatramo da na financiranje obrane svoga klijenta imamo pravo, budući da hrvatski građanin Josip Perković nije svojom voljom završio u Njemačkoj, a za dobru obranu u neprijateljskoj Njemačkoj treba imati i dobre odvjetnike koji koštaju”- poručio nam je građanin odvjetnik Anto Nobilo. Zamislite, Oni su tako smatrali. Napominjem za one koji su zaboravili. Građanin Perković nije svojom voljom, nego voljom i odlukom hrvatskog suda završio u Njemačkoj. Da je kojim slučajem provedena novo-građanska volja političkog stava Kukuriku koalicije on bi i dalje mirno šetao i možda kao građanin činio one stvari kojima je kao takav čovjek oduvijek sklon.

Za ovaj put toliko. Slijedeći put nekoliko riječi o sad već bivšem predsjedniku i njegovu ‘Pravom putu’, možda nešto i o njegovu čuvenom govoru u nedalekom Srbu ili nešto o čudnoj potrebi držanja biste ‘maršala Tita’ u uredu hrvatskih Predsjednika. Inače mislim da bi držanje biste u uredu Predsjednika Republike Hrvatske trebalo prepustiti većinskoj volji  hrvatskog naroda u koju se inače kunemo. Do sad tu volju nitko nije želio provjeriti pa tako legitimirati ostanak ili odlazak ‘voljenog maršala’. Možda slijedeći put bude riječi i o ‘neofašističkom’ nametanju ćirilice u Vukovar pod krinkom legalizma i provođenja suludih zakona koliko god narod to smatrao preuranjenim. I da vam kažem: uza sve dosadašnje averzije ipak i dalje ostajem običnim građaninom Hrvatske. Možda i ja postanem pravi gospodin kad uspijem zaposliti svoje dvoje školovane djece. Tada će sve moje averzije prema pojmu građanin proći, nadajmo se!

 

 



Komentari
Share Button