IN MEMORIAM Ante Šuto 1948. – 2014.

listopad 4, 2014 maxportal
Share Button

U četvrtak 2. listopada 2014. u 66. godini života, u zagrljaju svoje hrvatske domovine, zaklopio je svoje oči i u snu preminuo Ante Šuto, sin Imotske krajine i hrvatski politički emigrant od svoje 16. godine. Kao jedna od legendi hrvatske emigracije, bio je bio vijećnik HNV-a, član SHUMS-a, član HRB-a, kontinentalni zastupnik HDP-a za Australiju, član uredništva Hrvatskog tjednika, kasnije suradnik Marka Veselice IiHDS-a… Posljednji ispraćaj u Zmijavcima pokraj Imotskoga, u ponedjeljak 6. listopada 2014.

 Piše: Dinko Dedić, gl. urednik Hrvatskog tjednika, (Melbourne, Australija)

U životu susrećemo dvije vrste ljudi o kojima je teško govoriti, one o kojima se nema što reći i one o kojima što god rekao neće biti dovoljno. Dođe, međutim, vrijeme kad nešto treba reći, makar znao da će, što god rekao, izgledati škrto i nedovoljno.

U četvrtak 2. listopada 2014. u svojoj 66. godini života, u zagrljaju svoje hrvatske domovine, zaklopio je svoje oči Ante Šuto, sin Imotske krajine, hrvatski politički emigrant od svoje 16. godine, kad se nakon bijega preko talijanske granice 1965. našao u izbjegličkom koncentracijskom logoru Risiera di San Sabba, koji je nakon Drugoga svjetskog rata služio kao tranzitni logor za tisuće izbjeglica, najviše s područja Hrvatske uklopljene u poslijeratnu Titovu Jugoslaviju.

Natrpan ljudima koji su nakon 1945., bijegom od masovne odmazde uspjeli spasiti glavu, logor San Sabba je predstavljao vatreno krštenje za ovog dječaka, okruženog ostacima ustaške i domobranske vojske, ljudskim sjenama ukopanih očiju i bezizlaznog pogleda, koje su se u dugačkim vojnim kaputima vukle s jednog kraja prašnjavog logorskog dvorišta na drugi, ne videći kraja svojoj nesreći. Tako je Ante, u svom dječačkom mozgu, shvatio svu tragediju hrvatskog naroda kojemu su dva svjetska rata presudila živjeti i preživjeti bez vlastite države i s tom spoznajom posvetio čitav svoj život borbi za njenu uspostavu, čvrsto vjerujući da bez samostalne hrvatske države nema života za taj narod okružen susjedima koji su kroz mukotrpnu povijest, jedan po jedan dolazili samo uzimati i nikada ništa davati.

Uspio je konačno naći pribježište u Australiji, zemlji koja je pružila utočište za nekoliko stotina tisuća Hrvata. Bila je to za njega i za sve koji su se tamo našli, zemlja brzoga gospodarskog rasta, koja je izbjeglicama pružala milijun razloga da zaborave sve što su ostavili iza sebe i grade novi život. Mnogi su je i iskoristili, a mnogi, poput Ante, nisu mogli zaboraviti i nisu mogli presjeći pupčanu vrpcu koja ih je genetski i sudbinski vezala za najljepši, hrvatski komad starog europskog kontinenta. U Australiji je izrasla najvitalnija, najradikalnija i u Hrvatsku najzaljubljenija zajednica izvan Hrvatske, zahvaljujući priljevu baš takvih naraštaja, čiji je tipični uzorak bio Ante Šuto.

Ante je ugradio svoj život u ostvarenje tog povijesnog sna i ostao mu služiti svakog dana, do zadnjeg daha, do uspostave hrvatske države kojoj danas na vječnu pohranu poklanja svoje tijelo.

Počeo je kao šesnaestogodišnji dječak iz talijanskog logora i u Australiji se najprije kroz organizacije Hrvatske mladeži angažirao u hrvatskoj zajednici u Melbourneu. U njemu je jačala spoznaja da hrvatska država nikad neće biti ostvarena voljom stranih faktora i da bez jedne jake hrvatske revolucionarne organizacije i bez hrvatske borbe za slobodu neće biti moguće ostvariti samostalnost.

Vrlo brzo postao je članom Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB), tajne hrvatske revolucionarne organizacije zaklete svim sredstvima ostvarivati naše pravo na državu.

Kroz burna vremena sedamdesetih godina 20. stoljeća dočekao je novu invaziju, opet mladih izbjeglica, žrtava obračuna s Hrvatskim proljećem. Među njima sam se dogodio i ja, a zajednička ideja nije dopustila da nam se putevi mimoiđu. Od tada pa do uspostave hrvatske države postali smo prijatelji, ali ne samo prijatelji onako kako se to svakodnevno uvažava, nego prijatelji po namjeni, namjeri, potrebi, smjeru i sadržaju, prijatelji koje je iznad svega vezala zajednička ideja.

Ante Šuto i Dinko Dedić na grobu Bruna Bušića na Cimetiere du Pere Lachaise u Parizu

Iz Europe je zračio duh nove hrvatske generacije, okupljene oko ideja i rada Brune Bušića. Krenuli smo novim koracima i mirisali Hrvatsku kako se primiče. Trebalo je vjere, idealizma i upornosti vjerovati i vidjeti Hrvatsku na obzorju u vrijeme kad je većina na naša uvjerenja gledala kao na neostvarivi, idealistički san sklepan od želja i bez temelja u realnosti.

Ostvarivali smo kontake s istomišljenicima na svim kontinentima i s onima u Hrvatskoj koji su se usudili vjerovati i vjerujući izlagati opasnosti. Izdavali smo tjedno glasilo Hrvatski tjednik šireći ideju moderne hrvatske revolucije. Distribuciju novina smo proširili na sve kontinente i sve zajednice gdje žive Hrvati i na sebe navukli krvosljednike jugoslavenske Udbe, ali se izložili i pritisku doslovno svih zapadnih službi, koje su zajedno s Jugoslavijom, iz svojih globalnih strateških razloga čuvale njen integritet.

Naša poruka da Jugoslavija mora nestati kako bi Hrvatska mogla živjeti, bila je previše opasna. Zato su nam u seriji udbaških likvidacija ubili Brunu Bušića. To je trebalo dovesti do rasula, ali – efekt je bio suprotan. To nas je ojačalo.

Formirali smo organizaciju Hrvatski državotvorni pokret, koja je ustrajala do kraja i ugradila se u Domovinski rat. Nije pomoglo ni kad su izvršili atentat na njegova predsjednika Nikolu Štedula.

Ante je imenovan Kontinentalnim zastupnikom HDP-a za Australiju. Putovali smo intenzivno, diljem Australije, Europe i Amerike, sastajali se i tražili otvore kako među stranim faktorima tako i u Domovini. Uza sve to provodili smo noći u razgovorima, raspravama, bistreći pojmove, tražeći najbolje odgovore na najteža pitanja.

Ante je bio bistar, domišljat i principijelan, onakav kakvog je bilo nužno imati da bi se moglo naprijed. Tako smo kroz sve godine odricanja i nakon svih neizvjesnosti, završili u Zagrebu, u Hrvatskoj, u osvit Domovinskog rata, na početku jugoslavenskog kraja i na kraju hrvatskog početka.

Ostatak je temeljito ugrađen u povijest. Hrvatska je ostvarena i njenom narodu ostavljeno odlučivati svojom sudbinom prema svom nahođenju.

Ante se 1995. s obitelji zauvijek vratio u Hrvatsku, prvo se nastanivši u Zagrebu, a potom u Karinu pokraj Zadra. U prvo se vrijeme pokušao angažirati u stranačkoj politici u Hrvatskoj, da bi se, kratko potom, razočaran povukao.

Snašla ga je i bolest s kojom se hrvao sve do zadnjeg dana, ali je uživao udišući zrak hrvatske slobode. Dao je od sebe sve što je mogao i nije bilo uzalud. Zaslužio je živjeti duže, i još koju godinu loviti ribu na hrvatskom moru, ali sudbina je odlučila da je sve to u ovom životu bilo dovoljno.

U svakom slučaju, ako se, makar i u preuranjenoj smrti, nečiji život može opisati ispunjenim, onda je to bio Antin život.mate 1

Iza sebe ostavlja ožalošćenu rodbinu, suprugu Ankicu rođ. Čelebija, koja je na svojim leđima iznijela veliki dio tereata njegove političke borbe, sinove Zvonka i Domagoja, kći Zdenku, braću Stipu, Nediljka i Miroslava, te unuke Ivana, Petra, Laylu i Sophie.

Iza sebe također ostavlja prijatelje i suborce koji s ponosom u srcu nose saznanje da su s njime nosili dio časnoga tereta hrvatske borbe za slobodu i državotvornost.

Hvala i slava ljudima koji su iskoristili priliku izboriti se za nezavisnost i slobodu. Hvala i slava onima poput Ante, koji su priliku stvarali, organizirali, nagovarali, uvjeravali i nikad ne odustajali.

Kroz desetljeća žestokih nastojanja uvjeriti sve koji hrvatski dišu da bez borbe nema slobode za hrvatski narod, ljudi poput Ante su protiv sebe imali jugoslavenskog neprijatelja, potpomognuta zapadnim interesima sačuvati jugoslavensku cjelovistost, i hrvatskog protivnika u onima koji su osuđivali nasilno rušenje Jugoslavije i zagovarali “borbu” isključivo mirnim sredstvima. Danas je to povijest i u njoj ostaje debelim slovima i krvlju zapisano tko je bio u pravu.

Hvala Anti što je život uložio u stvaranje države. Velika zadovoljština je da Ante danas može vječnosti prepustiti svoj tijelo u slobodnoj a ne okupiranoj domovini. Na um mi padaju stihovi hrvatskih revolucionara i ratnika: “Hrvati, ne bojte se rana, nema smrti do sudnjega dana!”

Ante prijatelju i suborče, nek ti je laka hrvatska zemlja!



 



Komentari
Share Button