INTERVJU Marko Jurič: ‘Što će vam sloboda medija ako nemate slobodne ljude!’

veljača 26, 2016 maxportal
Share Button

Podiglo se dosta prašne nakon emisije u kojoj ste emitirali snimke sa skupa na kojima su se pjevale četničke pjesme, a u čemu je sudjelovao i mitropolit zagrebačko ljubljanski Porfirije. No, kao i često u takvim slučajevima, nije se analiziralo od uzroka do posljedice, nego su se neki pripadnici srpske manjine i srpske pravoslavne crkve osjetili „ugroženima“ ili „prozvanima“. Što ste željeli postići?

U posljednjih godinu dana sam desetak puta puštao tu snimku raznim gostima. Pokušavao sam pokrenuti javnu raspravu o pojavama veličanja četništva u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Međutim, nije bilo reakcije. Budući je SOA u svom godišnjem izvještaju istaknula rast četništva u Hrvatskoj, više puta na pokopu hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti svećenici SPC-a zabranili su sudjelovanje počasnog odreda HV-a; kada tome još dodamo sustavno provociranje i pojedinih predstavnika srpske etničke zajednice u Hrvatskoj i njihovog tjednika, odlučio sam se u odjavi poslužiti provokacijom kako bih privukao pozornost javnosti.

Dakle, moja je odjava posljedica, a ne uzrok. Nažalost, značajan dio kolega i medija nisu spremni suočiti se s istinama u Hrvatskoj, nego i dalje po izgrađenim šprancama virtualne medijske stvarnosti guslaju u note koje im dirigira Milorad Pupovac i njegova družina.

Mark Gjidara, ugledni i angažirani intelektualac, profesor javnog prava u Parizu, na sveučilištu Paris II, aktivan i u Hrvatskoj, gdje je pokrenuo Europske studije, poslijediplomski studij, pratio je „aferu“ s televizijom Z1 i Vama, te je zaključio kako se radi o „očitoj pogrešci u procjeni“ i „pogrešci u pravnoj kvalifikaciji činjenica“.

Naglasio je kako bi odluku o zabrani emitiranja, za koju je uvelike zaslužna Mirjana Rakić, iako i sama novinarka, u Francuskoj upravni sud poništio kao nezakonitu, te je mišljenja da u Hrvatskoj odmazde i obračuni imaju prednost pred pravnom kulturom i pravnim znanjima.

Mi koji živimo u Hrvatskoj pak svjedočimo o postojanju dvostrukih mjerila u svemu. Ono što je Vama, čini se, zabranjeno, drugima je dopušteno. Radi li se samo o tome? Mogli bismo navesti bezbroj primjera u prilog tome?

Žao mi je Mirjane Rakić. Žena je cijeli život gradila zavidnu novinarsku karijeru i onda joj se u fi nišu dogodi ovakva blamaža. U Hrvatskoj postoji cijeli niz tabu tema o kojima nije moguće otvoriti javnu, kvalitetnu raspravu.

Primjerice, oko logora Jasenovac je toliko kontroverzi ne samo s onim što se događalo do 1945. nego i nakon. Pojavila su se nova istraživanja koja dovode u pitanje službeni popis stradalih, ili je istraživanja o stradanju velikog broja zarobljenih hrvatskih vojnika u tom logoru nakon rata. Oko logora Jadovno je također niz kontroverzi.

Speleološke ekipe koje su istraživale taj lokalitet izvijestile su da tamo nema ljudskih ostataka. Ispada da se u Jadovnom komemorira nad praznom jamom. To su teška pitanja koja zahtijevaju egzaktan odgovor, a ne da sve lebdi u izmaglici nedorečenosti. Hrvatski je narod diskriminiran u vlastitoj državi, ali se ta tema ušutkava toljagom zvanom “politička korektnost”. Postoji neka čudna psihoza straha u hrvatskom javnom životu koja okreće glave političara i intelektualaca od određenih tema. Mislim da je hrvatski narod desetljećima sustavno kontaminiran strahom koji paralizira slobodno intelektualno i političko promišljanje naše stvarnosti.

Prema sudskoj praksi Suda za ljudska prava i Suda pravde Europske unije, svaka upravna mjera mora biti „razmjerna“, inače je nezakonita? I novinarka Rakić priznala je da je mjera „oštra“, što bi u skladu s naprijed navedenim značilo nerazmjerna i slijedom toga nezakonita?

Na tri dana zabraniti emitiranje jednoj televiziji je stravična odmazda. Ispada kao da smo uživo emitirali počinjenje zločina. Na jednoj strani aplaudira se Oliveru Frljiću i raznim nemaštovitim performerima čije se nabacivanje fekalijama ili masturbaciju po hrvatskoj zastavi proglašava umjetnošću. Na drugoj strani moje upozorenje na pojavu političkih ideologija protiv kojih je ova država vodila rat se osuđuje i napada. I sad recite da smo mi u Hrvatskoj normalni?

Zar to nije bio svojevrstan performance i nemate li i Vi pravo na takav pristup? Rekli ste da ste umorni. Morali ste na ispitivanje u policiju. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće prijavili su Vas DORH-u. Osjećate li se neugodno i kao da ste nešto skrivili, a htjeli ste upozoriti na nepoželjne pojave za društvo, kulturu i nacionalnu sigurnost? Nije li to prešutno zastrašivanje, svima koji se usude primijetiti takve štetne pojave i veličanje četništva, da će biti optuženi za govor mržnje i prijavljeni državnim institucijama?

Hrvatska je posljednja država u kojoj postoji institucionalizirano jugoslavenstvo. Samo kod nas prolaze sve te nebuloze o NOB-u, antifašizmu, bratstvu i jedinstvu. Samo kod nas postoji legalni zakonski okvir za diskriminaciju jednog naroda, hrvatskog. Samo kod nas u parlamentu sjedi toliko, čak osam manjinskih zastupnika, toga nema u europskim parlamentima. Samo u Hrvatskoj imate političare koji ne priznaju ustav vlastite države. Samo u Hrvatskoj se potpuno legalno slave agresori i zločinci. U takvoj shizofrenoj situaciji je logičan napad na onoga tko je rekao “car je gol”.

Nedugo nakon Vašeg slučaja, krenula je hajka na ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića, jednom od tipičnih manipulacija: tragači za diskreditirajućim materijalima, pronašli su fotografiju s kapom HOS-a, koju je ministar na jednoj od obljetnica, s pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga i Hrvatske vojske, stavio na glavu.

„Lovci na glave“ u tome su vidjeli ustašku kapu i pokrenuta je prava hajka, koja je trebala dovesti do „svrgnuća“. Posao su obavili više no izdašno iz manjinskih fondova fi nancirani novinari „Novosti“. To nas ponovno vraća na dvostruka mjerila. Sada nije bilo važno niti to što je dr. Hasanbegović iznimno ugledan i aktivan i u muslimanskoj zajednici, što je Hrvat muslimanske vjeroispovijesti. Nisu li takvim postupcima narušena njegova ljudska prava?

Ovdje su narušena prava zdrave pameti. Te iste „Novosti“ godinama sustavno vrijeđaju i pljuju po nacionalnim vrijednostima hrvatskog naroda, a unatoč tome hrvatska država izdašno fi nancira tu tiskovinu. Zamislite da u Beogradu izlazi tjednik hrvatske nacionalne manjine koji fi nancira srpska država. Već je to nemoguće zamisliti, a sad još dodajte to da taj tjednik u svakom broju vrijeđa srpske nacionalne vrijednosti, vlast, politiku, kulturu, vojsku, pravoslavnu crkvu, jezik, i.t.d.

Hasanbegović je napadnut jer je pokrenuo postupak zatvaranja „pipe“ takvim protuhrvatskim pamfletima kao što su te „Novosti“. To je bit cijele ove histerije – novac koji grabe. A ovo o ustaškim ili kakvim već kapama su priče za malu djecu, kost koju provalnik baci u dvorište i dok se psi oko nje tuku, on plijeni kuću.

Svakako je izvršen golemi pritisak, a i on prima prijetnje. I što se događa? Javljaju se opet neki drugi: da njima prijete i da je porasla nesnošljivost. Kako bi se sve to moglo zaustaviti i zašto problem imamo uvijek s dijelom pripadnika jedne manjine tj. srpske manjine? Je li to zbog toga što su im političari uvijek davali više prava ili su im u određenim trenutcima trebali njihovi glasovi? Na tome području, držim, vlada neravnopravnost. Što Vi mislite?

Predsjednica Grabar Kitarović je u svom pismu Miloradu Pupovcu jasno detektirala bit problema koji glasi “tko sije vjetar žanje oluju”. Mi nemamo problema sa Srbima, nego s malom skupinom njihovih političkih predstavnika koji sjede na dvije ili tri stolice.

Kada se raspravlja o financiranju, onda su lojalni građani Hrvatske. Međutim, čim strpaju novac u džep počinju u beskraj guslati ojkalice o ugroženosti jer s tim ucjenjuju hrvatsku državu i izvlače golemu materijalnu korist. To je zapravo stanoviti perfi dni oblik pljačkanja države. Znaju vrlo dobro kako će izazvati reakcije hrvatskog naroda pa zato stalno veličaju “idilu” jugoslavenskog bratstva i jedinstva u kojem su Srbi kontrolirali sve važnije pozicije u ondašnjoj SRH, nadomjestak za to su im erdutske nacionalne kvote, a krajnji im je cilj konstitutivnost Srba u Hrvatskoj.

Oluju prikazuju kao etničko čišćenje kako bi sebi pribavili trajni status žrtve, a to onda znači povlastice. Potpuno ista metoda kao i nakon Drugog svjetskog rata. Hrvatski katolički mentalitet je vrlo osjetljiv na patnje i prožet mehanizmima grižnje savjesti; zato svaka priča o zločinima pada na plodno tlo pa desetljećima tereti hrvatski narod.

Kako ocjenjujete slobodu medija u Hrvatskoj?

Što će vam sloboda medija ako nemate slobodne ljude? Ako imate kmetski podanički mentalitet kao dominantnu intelektualnu i političku formu promišljanja vlastite sudbine. Strateška nacionalna pitanja se uvijek rješavaju osluškivanjem Beograda, Bruxellesa, Londona, Berlina itd. Stalno se od drugih traži potvrda ili dopusnica za neku ideju, gledište, politiku. Intelektualci, političari pa tako i novinari u Hrvatskoj su, nažalost, u velikom broju zarobljenici silom nametnutih povijesnih i svjetonazorskih dogmi koje se ne usuđuju propitkivati zbog uvjetovanog refl eksa kazne koja je slijedila znatiželjne i neposlušne. Zato imate mehanizme autocenzure ne samo novinara, urednika, izdavača, nego i njihovih sponzora, a u konačnici i glavnih oglašivača – velikih hrvatskih firmi koje oportunistički dišu jednu Manolić-Mesićevu “istinu” o Hrvatskoj. To je istina prevrata i služenja, to je istina kažnjavanja i odmazde, to je istina pljačkanja Hrvatske, to je istina o prljavom poslu hranjenja jugoslavenske zvijeri slobodnim hrvatskim ljudima, njihovim životima i sudbinama. Jednako 1945., 1971., ili 2000-te godine.

Jeste li članom Hrvatskoga novinarskog društva? Što mislite o radu HND-a i istupima njegova predsjednika? Štiti li to društvo prava novinara ili samo svojih podobnika? Jeste li članom nedavno osnovane novinarske udruge – Hrvatski novinari i publicisti, koja se u javnosti pojavila s nizom priopćenja, koja daju naslutiti da će raditi drukčije, nepristrano i objektivno?

Hrvatsko novinarsko društvo je politička stranka, a ne cehovska udruga. Na- žalost stranka kojoj nedostaje hrvatski predznak. I sam sam bio predmet političkih čistki, obračuna, šikaniranja, ali nikad nisam dobio glas potpore te dru- žine. HND je zapravo relikt jugoslavenskog agitpropovskog novinarstva koje je služilo kao partijska promidžba, koje se bavilo ispiranjem mozga naciji i likvidacijom neistomišljenika. Kako onda tako i danas tek s manjim preinakama. Hrvatske novinare i publiciste (HNiP) smo osnovali, skupina kolega, nezadovoljnih postojećim stanjem i željom da nešto promijenimo. Mlada smo udruga, potpuno volonterska, pokušavamo biti korektiv struke, nažalost nemamo logistiku ni blizu onoj koju ima HND, ali unatoč svemu mislim da smo jaki i da imamo budućnost.

Da možete odlučivati o javnim medijima u Hrvatskoj: javnoj televiziji tj. Hrvatskoj televiziji, HINI, kako biste ih organizirali i što biste promijenili? Je li HRT uopće javni servis građanima u pravom smislu te riječi?

Hrvatska televizija ili HINA nisu javni servisi nego servisi dvije, tri, danas oporbene stranke. To vam je kao da u kavani svi naručuju glazbu, orkestar uzima novac, ali svaki put svira po želji društva za jednim stolom. Vjerojatno bi brzo došlo do tučnjave i nereda. To su danas HRT i HINA i zato je društvo toliko podijeljeno i politizirano. Ljude nervira stalno sviranje tih dosadnih primitivnih pjesmica iz starih jugoslavenskih kajdanki. To je namjerno i sustavno provociranje s ciljem stvaranja nereda i time bi se trebali pozabaviti naši protuobavještajni sustavi, a onda i organi kaznenog gonjenja. HRT je daleko od profesionalnih standarda, kako u informativnom tako u zabavnom i dokumentarnom programu. Sve što je na HRT i HINI postalo djelatno, prema političkom ključu, treba ukloniti s programa.

Iako znam da je akademik Aralica iznimna osoba, dubokuman i posebno ludican u analizama i promišljanjima, psihološkim karakterizacijama, a što je još zanimljivije intelektualno hrabar i angažiran, ipak sam bila ugodno iznenađena načinom na koji je s Vama razgovarao o emisiji i tome što Vam se dogodilo. Objektivno razmatrajući obje strane, pojednostavljeno rečeno. Između ostaloga je rekao kako s Vama uopće ne bi razgovarao da ste vi ijednom rječju povrijedili pravoslavlje kao vjeru i Srbe kao naciju. Naravno, njemu je posve jasno da ste Vi kritiku uputili na pojavu četništva, ne na vjeru ili naciju, a mišljenja je da je i mitropolit to shvatio.

Dijelite li njegovo mišljenje, objašnjenje antifašizma kao floskule, što je izdvojeno iz konteksta izjave dr. Hasanbegovića? Mislim na „smokvin list“, prikrivanje nečega čega se sramimo, odnosno u ovom slučaju zločina komunizma? Koliko Vam je u tom nedavnom vremenu napada na Vas, značilo njegovo mišljenje? Mislite li i Vi da je šteta što nemamo puno takvih, rekla bih, punokrvnih intelektualaca, k tome mudrih i diplomatičnih, koji ne će okrenuti glavu od čovjeka koji traži istinu, koji upozorava na probleme i koji se zbog toga nađe u nevolji?

Antifašizam nije floskula. Za nas u Hrvatskoj antifašizam je zločin neviđenih razmjera. To što su antifašisti napravili hrvatskom narodu je takvo zvjerstvo od čijeg se užasa nebo zatreslo. Najprije to što su nas ugurali u Jugoslaviju, darovali pola hrvatskog državnog teritorija drugima, onda pobili cijeli naraštaj mladih ljudi, potom sustavno pljačkali pa onda strahovlada, mučenja, premlaćivanja, zatvori, iživljavanja, iseljavanje, koloniziranje Hrvatske, a gdje su tu još kulturna, intelektualna, civilizacijska nasilja, jedno potpuno prepariranje mozga, jedna nacionalna lobotomija koja je počinjala od malih nogu ritualom primanja u kult pionira? Ma strašno.

Zamislite samo to primanje u pionire koje na prvi pogled izgleda benigno i simpatično, a zapravo se radi o neurolingvističkom programiranju? Zamislite da danas postoji zakonska odredba prema kojoj djeca od 7 godina moraju polagati zakletvu državnom poglavaru i partiji? Što mislite kakva bi bila reakcija javnosti, struke, raznih pravobranitelja zbog takve manipulacije malodobnom djecom, izlaganju djece takvom per- fi dnom okultnom ritualu? Nemoguće je sve to ovako nabrojiti jer je bilo toliko toga, ne lošeg, nego zvjerskoga, razbojničkoga da je stoga nemoguće uopće sagledati neke pozivne aspekte tog tzv. antifašizma.

Oni kažu oslobodili su nas. Ma kakvo je to “oslobođenje” ako su nas ugurali u zločinačku državu iz koje smo se ponovno morali oružjem oslobađati? A to da sam ja poistovjetio Srbe s četništvom, to su bezobrazna podmetanja Milorada Pupovca. Potpora akademika Aralice mi je puno značila osobito u onom kaotičnom trenutku podmuklih napada na mene. Aralica je jasno razumio situaciju i upravo je njegova gesta sjajan primjer intelektualne hrabrosti i poštenja. I to bi trebalo biti primjer drugima.

Možete li pojasniti je li antifašizam zapisan kao ideološka ili politička ili društvena vrijednost u Ustavu Republike Hrvatske?

Prije svega antifašizam kao ideja ili ako hoćete kao ideologija ne postoji u hrvatskom ustavu. Nalazite ga tek kao pridjev u nazivu ZAVNOH-a i to naglašeno kao antipod, kao negaciju NDH, doslovno riječima “nasuprot proglašenju NDH”.

Dakle, funkcija spominjanja ZAVNOH-a je isključivo negacija bilo kakvog državnog kontinuiteta s NDH-a, a ne postavljanje antifašizma u preambulu Ustava kao nekakve političke vrijednosti. Tuđman je vrlo dobro znao koliko je antifašizam u Hrvatskoj kontaminiran zločinima pa zato bježi od njega i ne pada mu na pamet spomenuti ga u Ustavu. Naime, ako govorimo o antifašizmu s pozicije zapadnih saveznika onda je to civilizacijska vrijednost, stečevinama koja se temelji na stavu suprotstavljanja totalitarnim državnim sustavima. Međutim, ako govorite o antifašizmu s pozicije istočne Europe, onda ta riječ ima sasvim suprotnu konotaciju, onda ta riječ znači totalitarni državni sustav, odnosno upravo ono protiv čega su Saveznici ratovali, a to je fašizam.

Drugim riječima za istoč- nu Europu pa tako i za nas antifašizam znači fašizam. Stoga pozivanje na antifa- šizam u slučaju Hrvatske ili cijele bivše Jugoslavije nikako ne može biti pozivanje na civilizacijske vrijednosti kao što su demokracija, sloboda, ljudska prava, vladavina prava, i.t.d. Ono što se danas naziva antifašizam u Hrvatskoj počinje zločinima koji traju godinama nakon Drugog rata.

Aleksandar Ranković 1952. godine podnosi izvještaj u Saveznoj skupštini Jugoslavije i navodi kako je do tada u Jugoslaviji likvidirano 586 tisuća narodnih neprijatelja. Možete li uopće zamisliti tu brojku?Ti poslijeratni antifašisti javno govore o ubijanju političkih neprijatelja, zarobljenika, za taj sustav je to legitimno i legalno. Kakva je onda ta jugoslavenska antifašistička tradicija i civilizacija, na kakvim se vrijednosnim sustavima ona temelji?

Možete li zamisliti situaciju kada se u Hudu jamu dovodi tri tisuće ljudi i onda ih se žive zazida? Znate li uopće koliko je ljudi potrebno angažirati da bi sproveli kolonu od tri tisuće ljudi s jedne točke na drugu? To nije bio eksces male skupine prolupanih osvetnika. Ne, za tako nešto trebate barem 200, 300 organiziranih ljudi, to trebate isplanirati, osmisliti, narediti i u konačnici sustav se nikada nije ogradio od toga nekim sudskim procesom ili političkom osudom. Ne Huda jama je zapravo legitimacija jugoslavenskog sustava i negacija civilizacije.

Zamislite trenutak kada je počelo zazidavanje, zamislite te krike, taj užas koji se na tom mjestu događao, kad su zidari slagali ciglu po ciglu, a s druge strane iz mraka dopiru krici tolike mase ljudi, žena, djece, naguranih u stari rov rudnika. Kakvi su to ljudi koji mogu tako nešto napraviti? To ni zvijeri ne rade.

U srednjem vijeku je postojala takva brutalna praksa kažnjavanja kada su živog čovjek zazidali i to se smatralo najokrutnijim oblikom smaknuća. Ako su antifašisti primjenjivali takvu okrutnu praksu likvidacije, o kakvoj mi onda civilizacijskoj tekovini govorimo. Ali nije Huda jama jedina. Primjerice, Jazovka. Kolone zarobljenika vezanih žicom dovodi se do ruba šumske jame, kolje ih i baca u jamu. Je li to civilizacijska tekovina na koju se smijemo pozivati? Kakva je to civilizacija kojoj prirodni pejzaži služe isključivo za skrivanje leševa?

To je mentalitet mafije koja likvidira dužnika i sakriva truplo jer ako nema trupla nema ubojstva, a ako nema ubojstva, onda nema kazne, ni odgovornosti. Je li to civilizacijska tekovina na koju bi se mi u Hrvatskoj trebali pozivati? Ili Kočevski rog gdje Simo Dubajić i ekipa tjednima izvršavaju egzekucije bez suđenja, bez prava na žalbu.

Pričao je kasnije Dubajić da su mnogi njegovi borci nakon nekog vremena poludjeli zbog tih ubijanja. Možete li zamisliti kakvi su to serijski ubojice čija se serija ubojstava broji desetcima tisuća ljudi? Možete li uopće zamisliti kakav je to užas kada čovjek poludi od ubijanja? A da ne spominjemo što je sve kasnije bilo, koliko je taj sustav bio brutalan, okrutan, pljačkaški itd., a danas se to kroz pojam antifašizma pokušava oprati, legalizirati, amnestirati.

To vam je kao da vam dođu podstanari u kuću pa vam odmah kod useljenja poubijaju pola obitelji, potom ih vi morate slu- žiti i uzdržavati 45 godina, a onda nakon svega kad ih konačno potjerate, nakon nekoliko godina o njima pričate kako su bili dragi ljudi jer su vam nekoliko puta dopustili da odete u Trst kupiti traperice. To je apsurdno, to je sociološki poremećaj, društveno ludilo, to jedino psihijatrija može objasniti.

Ako parafraziramo jednu Orwellovu izreku ili rečenicu: sloboda je ljudima reći ono što ne žele čuti – jeste li slobodni?

Kad već citiramo Orwella, onda mogu reći da slobodu najprije pronalazimo u sebi. Tek kad se oslobodimo okova oktroiranih intelektualnih softvera koji su nam desetljećima ukucavani u svijest, tek tada možemo slobodu živjeti, sebi, a možda i drugima.

AUTOR: Dubravka Vidak/Hrvatsko slovo




Komentari
Share Button