LUSTRACIJA HERCEGOVAČKE UDBE, POTOMAKA I SLJEDBENIKA

rujan 2, 2016 maxportal
Share Button

PIŠE: Goran Raguž 

Iz više razloga sam izbjegavao pisati o ovoj temi, a jedan se izdvajao posebno: biologija! Pogrešno sam smatrao da je za lustraciju prekasno i da su svi oni, osim par izuzetaka u staračkim pelenama, pomrli, gorko mi nekažnjeni.

Za ovaj tekst imam gomilu osobnih razloga, no danas osobito “napumpan”, izdvajam samo jedan, pokojnog oca. Spadao je u ljude koji rijetko postoje, no Bog Svemogući ih posije svuda da se bore za općeljudsko dobro i da budu uspješni čega god se taknu!

Tada postaju i meta. Društva nesposobnih mediokriteta, u mom slučaju u jednoj čisto partijsko-policijskoj državi, se dižu na zadnje noge, kupe vojsku svojih doušnika i kreću na uništavajući juriš. Rijetki izdrže uspravni kad stolačka ili mostarska masa, predvođena svojim “intelektualcima”, krene na “pravedni” juriš da pokaže rečenom papku kolika je granica slobode i koliko se smije zahvatiti. Ili drugima poput njega, npr. dr. Esadu Ćimiću, piscu, sociologu i profesru SU ili Osmanu Piriji, tvorcu HEPOK-a i moderne Hercegovine te svjetskom stručnjaku za hranu pri WFOu ili susjedu mi pok. don Andjelku Babiću, zeničkom robijašu i Staklare i Isusovače, zajedno sa ocem svojim pok. Biskupom Petrom Čulom. I još drugim, znanim i neznanim, kojima se u ovom času običnog ljudskog bijesa, ne mogu sjetiti ni imena.

Policijsko društvo, koje u svakoj ulici ima ne jednog, već više doušnika, ne može funkcionirati drugačije osim “drukajući” bližnjeg svog, okruto ga kažnjavajući za svaku različitost i k tomu još, preko organizacija svoje partije, davajući teoretsku podlogu običnim KKK linčevima. Ako nema koga “zapravo” koji npr. poput mog oca, pošalje cijeli stolački komitet na čelu sa Nemanjom Peceljem i Milom Palametom u 3 PM, onda se po potrebi i izmisli, gurne u kakvu priču gdje čemernik nema izbora doli da pri kojoj rakiji Titu opsuje mater i u materi mater, a to je 60 dana Ćelovine, otjera vojskom mostarskih i hercegovačkih hijena Džemala Bijedića, Osmu Piriju iz HEPOKa, plus žbiru koji pozitivan poen i jedno dobro mašala i aferim po plećima.

Od gradonačelnika Mostara ili Stoca ili bilo kojeg drugog grada u Hercegovini, do zadnjeg uličnog klošara u mom Zagradu koji druka narodnoj miliciji što im psujem i Titi i državi
ubojstva-udbe-696x419[1]
.

Hercegovinu treba lustrirati. I od ostataka originalne Udbe, i potomaka im, uhljebljenim samo zato što su njihova djeca, i od sljedbenika im, kojima takav model, uspješan i efikasan, odgovara. Danas ću preskočiti situaciju sa lustracijim u susjednoj mi neprijateljskoj Domovini, koliko god bile komplementarne ili u NR Kini. Ne tiču me se. Danas samo Hercegovina, jer nešto je gadno trulo i prijeti ovom ostatku ostataka jednog naroda, prijeti golim opstankom.

Slažem se sa pomirbom i oprostom i kao vjernik i kao čovjek. Točka.

No i kao čovjek ili vjernik, svejedno, vjerujem u državu zakona kakvi god oni bili. Pa da vidimo što zakoni, običaji i moral każu o tome.

LUSTRACIJA, ZAKONI I PRAVNI SUSTAV

Zakoni su i jednostavni i nisu. KZ SR BiH, a današnja Republika BiH joj je pravna sljedbenica iako formalno nastala mirovnim ugovorom u Daytonu, je precizan u opisu i takvih kaznenih djela, a nezakonita istraga, nezakonito hapšenje, mučenje i kao kruna ubijanje, nezakonito poduzimanje mjera praćenja, prisluškivanja, otvaranja pošte i sl. lažno svjedočenje i nagovaranje na kazneno djelo, su nosili po svoje precizno propisane godine zatvora. Čitaoca molim da me ispriča ako sam štogod propustio, davno su bila predavanja Dr.Miće Kokolja daleke 1978. g. u Mostaru, neuobičajeno hrabrog profesora za svoje i mjesto i vrijeme, koliko god to danas izgledalo malo. Jeza me hvatala od njegovih predavanja, preciznosti i onih znakova i njihove apsulutne neprimjenjivosti u hercegovačkom društvu totalne vlasti samo jedne organizacije – UDBe.

I danas, vladajuća hercegovačka legenda kaže da je padom Rankovića 1966. g. te merhametom Džeme Bijedića i Branka Mikulića, u Mostaru, a osobito u tzv. Zapadnoj Hercegovini – ovo tzv. samo zato što držim da je Hercegovina jedna, jedina – poteklo med i mlijeko?! Nije. Nije niti je moglo. Društvo se jednostavno razvijalo uglavnom svojim momentumom, gdje se ključno pokazalo perfidno smišljeno davanje putovnica sirotinji gladnoj kruha da ide na rad u Njemačku, umjesto na okopavanje kukuruza u Vojvodinu.

Tu odluku, usvojenu na samom vrhu države, dakle Tito, Kardelj, Gošnjak, Begović, u djelo su mogli provoditi poletarci poput Džeme, Branka, Hamdije i Raifa i sifilis jugoslavenskog socijalizma, našminkati ljubičastim bojicama. Druga netočna legenda kaže, da je padom Rankovića UDBA razvlaštena u korist partije. Franjo Herljević, Mato Andrić, Jerko Bradvica, Stipe Grizelj u grobovima, a živi Mustać, Perković i Gorankić, vrište od smijeha…

UDBA u Hercegovini nije razvlaštena nakon pada Rankovića, a zahvaljujući potomcima i sljedbenicima, nikada nije bila rumenija u licu.

Godine 1966. je izgledalo da su uzdrmani. Naoko i jesu bili. No zahvaljujući tome što su njihovi partizanski kadrovi, uglavnom traumatizirane pijanice i sifilističari bivali sve češće pijaniji i brbljiviji, ta “prijelomna” godina je iskorištena da ih se temeljito pomete, osobito zato jer su se neki pri kahvi, sve češće hvalili svojim ratnim i poratnim podvizima. U urede su došli školovani kadrovi sa UDBine akademije na Banjici, te u cijeloj zemlji preuzeli “detašmane”. Skoro svi su se brzo uklopili, mada su da budem pošten neki odustali, svjesni nemoći reforme tog grozomornog ubilačkog stroja, a neki već početkom 70. tih u mirovine.

Oni koji su ostali, tj. goreimenovani u Hercegovini, pod saveznom paskom Tuzlaka Franje Herljevića, postaju njena apsulutna vlast, koja sa elegancijom prepušta Partiji vodeću ulogu, no zapravo sama i po svome nahođenju odlučuje o svemu. To tehnički izgleda ovako: moj otac, brza i jezika i pameti, nakon više skupljenih minusa, biva odredjen za odstrijel. “Radnik” Udbe sastavlja tada već člana CK Nemanju Pecelja, sekretara komiteta Milu Palametu i prof. stolačke gimnazije M… Š… (ne spominjem mu ni mrtvom ime radi njegove djece, a pašče je znalo da znam), otvara im “radni nalog” Luka R… i oni pišu pismo u kojem traže … da ga se uhapsi i povede istraga jer je dao lažne podatke novinaru Svijeta Seadu Fetahagiću o bakanalijama na 2. Slovu Gorčina, te drugim budalaštinama na toj manifestaciji… Dakle ne da se povede istraga i ako treba uhapsi, već obratno. Načelnik SUPa, Stipe Grizelj, baca to pismo na stol mog rođenog daidže i traži da ga privede što on odbija dok ne provede istragu. Kratkotrajna istraga potvrđuje da je to laž i što sad? U svakom sustavu na svijetu, primjenjujući čak i KZ SFRJ, svi učesnici tog kaznenog djela bi odgovarali, masivno i teško.(Kraća provjera mi veli da bi npr. u USA, za to pokupili izmedju 8 i 20 g.)

U Mostaru ili Stocu, nije odgovarao ni jedan, niti sam ja stekao pravo da ih gonim. Tata i nije mogao. Umro je u 52. godini 1980. Nastupila je apsulutna zastara. A tu nastaje i osnovni problem lustracije Udbe danas. Ali i osnovno pitanje na koje ovo, hercegovačko društvo, pustimo sad hrvatsko, srpsko ili kinesko, samo sebi mora odgovoriti.

Zastara nastupa od dana počinjenja kaznenog djela ili po anglosaksonskom pravu, kada je tuzbom ustanovljeno postojanje osnovane sumnje da je počinjeno. Svejedno. Pokušajmo zamisliti moga oca ili Dr.Esada Ćimića ili bilo koga drugog kako tužbom za sve gore navedene članove zakona oim ubojstva, pokušavaju istjerati neku pravdu?! U najblažem slučaju, završili bi u ludnici. Ili nesretnika koji radi nacionalnosti robija 9 od 15 godina Zenice poput rahm. Alije Nametka, kako tuži državu i traži odštetu?! Ili obitelji svih pobijenih ili mučenih od 1942. do ubojstva Ante Djapića u Njemačkoj?! To niko ne može ni zamisliti. Na to računaju i potomci, koje su tate i djedovi uhljupili po Mostaru i Hercegovini ali i sljedbenici, kojima je takav model nekažnjivog vladanja neodoljiv.

Kada nastupa zastara za zakonom nezaštićenog pojedinca?

Usput, ne dvojimo, zastara može nastupiti samo onda kada pojedinac bez straha po sebe, svoj život ili egzistenciju, može početi ostvarivati svoja prava. A zato treba samo jedna presuda i ovo Udbom protkano društvo će se promijeniti korijenom.

Lustracija?! Da, svakako! I potomaka im, svakako, dati ljudima priliku da dokažu da su tu gdje jesu svojim kvalitetima, a ne tatinim pokupljenim dossierima…

LUSTRACIJA POTOMAKA HERCEGOVAČKIH UDBAŠA

Lustracija potomaka hercegovačke Udbe je najbolnije pitanje lustracije uopće i zapravo njeno jedino pitanje danas. Djeca ubojica i pendrekaša su danas integralni dio društva i imaju potpuno pravo na spokojan život bez obzira što su im očevi radili i bez obzira što djeca Udbinih neprijatelja to pravo nisu imala. Oni imaju. No samo pod jednim uvjetom, da su na mjesta i pozicije koje danas zauzimaju u društvu i državi, došli svojim zaslugama, a ne voljom svoga roditelja iz hijerarhije partije i policije.

U prvi mah sam ih mislio kategorizirati, no lustracija se mora kompletno obaviti ili je onda bolje ne dirati. Imajući u vidu prepletenost partijsko – policijskih i vojnih formacija, svi dossieri u tom slučaju moraju na uvid komisiji koja bi ih pregledala.

Ni u Hercegovini ne treba izmišljati toplu vodu. Premali smo zemljopis za previše komplikacija i pameti. Ako se društvo odluči za takav potez, formiranje jedne poštene komisije sastavljene od pravnika, historičara i predstavnika vjerskih zajednica, bi bilo brzo, tiho i efikasno. Oni ne bi imali sankciju na raspolaganju, no njihov rad bi bio objavljen i sigurno bi imao posljedice.

Vjerujem da ne bi bilo kaznenih progona. Biologija bi učinila svoje. Isto i za uhljebljene potomke, no neki bi morali otići sa funkcija kao i oni ucijenjeni koji su ih tu doveli. Ako je njihovo djelovanje kršilo KZ prema trećim osobama, slučaj bi se predavao u DO. A time bi došli i do suštine lustracije, postavljanje osnova društva vladavine zakona, a ne volje pojedinaca.

Da završim hercegovački, čekaj kenjče da trava naraste!




Komentari
Share Button