MIROSLAV MLINAR: Mate Bašiću, zbog tebe i tvojih laži moja obitelj bila je životno ugrožena

lipanj 5, 2015 maxportal
Share Button

Pročitajte vrlo zanimljivu facebook raspravu novinara Mate Bašića s Miroslavom Mlinarom, prvom “žrtvom” agresije na Hrvatsku, nosteljem srpske putovnice s brojem jedan, u odsutnosti osuđenog na 20 godina zatvora 



Mate-Bašić[1]

Piše: Mate Bašić

Kad sam nedavno pisao o Miroslavu Mlinaru

http://www.maxportal.hr/sjecate-li-se-samoranjavanja-miros…/

valjalo je bilo napomenuti da je to bio samo jedan od mojih rijetkih IZRAVNIH osvrta na njegov lik i djelo

https://www.facebook.com/mate.basic.7587/posts/1620189541582856

uglavnom utemeljen na svojedobnom portretskom tekstu o njemu u Jutarnjem listu

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1620187538249723&set=pcb.1620189541582856&type=1&theater

a koji je pak bio naručena razrada jednoga još ranijega teksta iz melburnškoga Hrvatskoga vjesnika (koji je na određeni način otvorio priču o Kapetanu Draganu koji se povratio u Australiju)

http://www.hic.hr/domov-rat05.htm

makar je svaki od njih bio višekratno prenošen ili makar citiran.

No, priznajem, svi su oni bili, na ovaj ili na onaj način, povezani prije svega sa strašnim srpskim zločinom u Škabrnji 18. studenoga 1991.

http://www.hic.hr/ratni-zloci…/hrvatska/dalmacija/iskazi.htm

te s činjenicom da je Mlinar dio poratnih godina proveo u Australiji, gdje je dospio unatoč presudi (u odsutnosti) hrvatskoga suda na 20 godina robije zbog tih zločina, unatoč Interpolu, te unatoč strogom (?!) australskom viznom, pa i useljeničkom režimu, a MANJE sa svime ostalim s čime se javni lik toga čovjeka uobičajeno povezuje ili se može povezati.
Premda, ne bi se moglo reći da sam ga izbjegavao (makar ovlaš) spomenuti u drugim nekim svojim napisima, kad bi mi se učinilo da je to nužno ili prispodobivo.
Kažem, “valjalo je napomenuti”, ali tada sam to ipak propustio napomenuti. Stoga, činim to ovaj put, a uz to, činim to i zbog prepiske između Mlinara i mene u mojemu FB-inboxu, koju je on začeo kratko po objavi mojega zadnjega osvrta i koja je potrajala slijedećih nekoliko dana, dok je nismo doveli – čini mi se – do besmisla, što se tu još može reći.
Nisam siguran pod kakvu bi se to novinarsku formu moglo svesti, no sve mi se čini kako bi ta prepiska, koju ovdje prilažem, moglo poslužiti za proučavanje na kakvu “kratkom kursu” novinarstva, kad se jednom bude proučavao moj lik i djelo u povijesti hrvatskoga žurnalizma na raskrižju milenija (što je, skromno rekavši, ionako neizbježno!), i kad se u tom otajstvu žalosnom bude odgonetavalo zašto sam, od samoga početka prije tridesetak godina pa sve do danas, prema tom poslu gajio, uzgajao i – iz dana u dan nalazeći nove potvrde! – uspješno sačuvao duboki osjećaj odbojnosti i gotovo erotična, pornografskog gađenja, što je upravo nužno za kritički odmak, kako od teme, tako i od sebe sama, koji uronjen u temu, svojim volumenom istiskavam iz nje onoliko koliko moj volume zaprema.

MIROSLAV MLINAR:

Mate, Mate…
Ne samo da mislim, već sam apsolutno ubeđen, da ti to možeš i mnogo, mnogo bolje, iz prostog razloga što suština istraživačkog novinarstva (ako si već novinar, a uz sve to i istraživač) nije samo istraživanje zarad pukog istraživanja i pretraživanja po internetu, te korištenje već postojećih informacija i linkova, koji su dostupni ama baš svakome, samim tim i pisanje, tačnije prepisivanje onoga što je već davno pre tebe napisano i prepisano, već je suština upravo u relevantnim i argumentovanim dokazima, za koje osim tebe i pre tebe, retko ko da zna, ili možda i zna, ali se ne seća, ili ne želi da se seća.
Mate,
cenim i poštujem zaista tvoj trud, utrošeno vreme i neosporno određenu količinu energije koju si utrošio pišući i prepisujući sve ono što si napisao i prepisao, ali nikako ne mogu da cenim i poštujem jedan krajnje površan i neprofesionalan pristup, jednoj ni malo jednostavnoj i lakoj tematici, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu, da povlačiš jednu čvrstu paralelu između tvoga dokazanog klanja i moga, kao što kažeš „samoklanja“.
Po meni je to jednostavno nespojivo, iz prostog razloga što su tvoje rane velike i teške, bolne i neizlečive, zlikovačke i krvničke, nanešene zarđalom četničkom kamoma i uz sve to su i dokazane, a moje su sve samo ne to, a povrh svega kao što ti napiše, zaklao sam se sam i to najmanjim mogućim žiletom, što moram da priznam i nije neko junaštvo, a daleko od toga da je bolno, tako da bi mi neuporedivo bilo draže da si napisao kako je u pitanju bio brijač, ili ti britva. Brijač je nekako jači, čvršći i veći, pa kada već prepiše sve od reda, što ne prepiše i onaj deo u kome se spominje i brijač, pa da makar to moje samoklanje, bude za mali mikron bliže tvome klanju, jer bi na taj način nekako možda i mogao da povučeš paralelu izmedju zarđale četničke kame, dugačke najmanje pola metra i tog jadnog i bednog brijača od nekih desetak cantimetara.
Ovako sam ti ja dragi moj, mili i napaćeni Mate, ispao samo obična, najobičnija anti-reklama.
Spominjanjem mene i moga samoklanja, obezvredio si i omalovažio samoga sebe i svoje teško klanje.
Uz sve to, ti za sebe sa ponosom kažeš da si ustaša i da je sasvim normalno da si pevao ustaške pesme, nalik svima onima rođenim u „ustaškom“ Imotskom…
E, pa i tu je problem, ja jesam rođen u „četničkom“ Benkovcu, ali baš nikada, pa ni tada, nisam bio niti četnik, niti početnik. Eto, dokaz tome je čak i to što se nisam nalik bradatim, smrdljivim i krvoločnim četnicima, kako ih ti zamišljaš, „brijao“, ili ti zaklao sa četničkom kamom, sabljom, mačetom ili nožem, već jednim običnim, najobičnijim žiletom i to onim najmanjim mogućim, pretpostavljam i najjeftinijim, koji je i onako već bio toliko tup, obzirom da su ga tamo neki polu divlji i primitivni Srbi već koristili za šurenje praseta, za vreme prošlogodišnjeg svinjokolja.
Pa, fra Mate brate moj, gde bre nađe na se upoređuješ sa nekim ko ti po mukama, bolu, patnjama i klanju, nije ni do nožnog palca, a kamo li do kolena.
Ti si bre junak, ti si heroj, ti si glas Božiji i propovednik vere hrišćanske, ti si za mene živi Ljuban Jednjak, a ja sam jedan običan, najobičniji, mali i najmanji, prljavi, smrdljivi krajiški Srbin, koji po svemu sudeći nikada neće ni da poraste, a kamo li da postane makar četnik početnik.
(Pretpostavljam da ne znaš ko je Ljuban Jednjak, ali znam da jednom novinaru istraživaču tvoga kalibra nije problem da to pronađe na Google pretraživaču, iz prostog razloga što bi i u tome mogao da pronađeš poprilične elemente ratno-huškačke-srbijansko-četničke propagande.)
Nisam ja dragi moj brate po Hristu vredan tvoga pomena, a kamo li tvojih muka i prolivene krvi, nisam ja neko sa kim jedna ljudska gromada nalik tebi treba da se poređuje. Nisam, zaista nisam…
Ili, možda i jesam? Možda je moja bol i patnja srazmerna tvojoj? Možda je moje klanje neuporedivo teže i krvoločnije od tvoga? Možda su upravo oni koji su pevali iste pesme koje i ti pevaš najveći i jedini krivci, kako za tvoje, tako i za moje klanje? Možda i danas, kao i tada u Imotskom žive i neki drugi ljudi, koji nisu ni nalik onima koje ti veličaš? Možda i u mom Benkovcu nisu živeli kako ti misliš samo prljavi, smrdljivi i krvožedni četnici, već i neki nalik meni, koji se nikada nisu slagali niti sa četničkom, niti sa ustaškom ideologijom? Možda je neko od nas dvojice zaslepljen mržnjom, prema svemu onome što nije hrvatsko i ustaško, pa je samim tim i loš čovek? Možda neko od nas dvojice već godinama laže, ne druge, ne one gore od sebe, već samoga sebe? Možda bi neko od nas dvojice trebao da se pogleda u ogledalo i pljune ono što u njemu vidi? Možda, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog nekih drugih pokolenja, koja će jednoga dana suditi kako meni, tako i tebi, jer ta pokolenja zaslužuju da žive zajedno i u miru, u jednoj Evropi, koja treba da bude nalik onoj zemlji u kojoj smo nekada zajedno i u miru živeli ja i ti, sve do onoga trenutka kada su neki počeli da pevaju pesme ni nalik onima koje se pevaju na Eurosongu…
Evo, pristajem da ti kao jednom uglednom i uvaženom hrvatskom novinaru istraživaču i Božijem glasnogovorniku, stavim na raspolaganje apsolutno svu dokumentaciju koju posedujem i koju sam godinama i godinama unazad prikupljao, pronalazio i otkrivao, upravo zbog tebe i tebi sličnih, želeći da jednoga dana, kako moja, tako i tvoja deca znaju istinu i samo istinu, jer sve drugo može veoma lako stvoriti nove „pevače starih pesama“, a tada… tada će i tvoje i moje klanje biti zanemarivo mala i beznačajna, za klanja koja će početi. Budi čovek, razmisli dobro o svemu, ugasi svoju mržnju i nastavi da istražuješ i pišeš istinu i samo istinu.
Miroslav Mlinar

MATE BAŠIĆ:

Miroslave,
ono na čemu Vam svakako treba odati priznanje, jest da Vam stilistika – makar vidljivo obojana raškovićevsko-patetičnim tonom – doista ide od ruke. Utoliko mi je drago što ste mi se javili, zahvalan sam Vam na tome. Još ako bih dobio Vaš pristanak da ovu prepisku učinim javnom, bio bih Vam još zahvalniji.
No, samo nekoliko napomena.
Nisam siguran da ste priložene novinske preslike/faksimile mogli dobro pročitati (zbog sitnih slova), no želio bih Vam skrenuti pozornost da ovo nije prvi put da ja pišem o Vama, te da, slijedom logike, nisu baš svi podaci koje sam uvrstio plod puke prepisivačine, pa čak niti kompilacije notornih podataka, posebno onih iz arsenala “ustaške propagande”: bilo je tu i nekih doista prvi put objavljenih podataka, kao i onih po prvi put “rasvijetljenih”.
Svakako, nije na meni da ocjenjujem Vaš, ili bilo čiji “doživljaj” mojega teksta, ipak je u konačnici najbitnije to što ja ne ispisujem laž, ne ispisujem neprovjerene informacije a da makar ne napišem jesu li provjerene, osporene ili kontroverzne. Konačno, ne služim se demagogijom, ili bolje rečeno, hektički se trudim da mi ne promakne štogod demagoški “izvrnuto”.
Uostalom, ja se ovim poslom bavim punih 30 godina, znate, ispisao sam i objavio na tisuće kartica samo novinarskih tekstova na najrazličitije moguće teme, i ne samo u “pristranim, jednoumnim, bljak” hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima, a da pritom ama baš nijednom nisam bio na sudu (osim u statusu svjedoka u nekoliko tuđih slučajeva). A nisu se baš ni demantiji vukli za mojim tekstovima zbog “pogrešnih, lažnih, iskrivljenih”, dakle manipulativnih informacija. Bilo ih je, doduše, u nekoliko navrata, no začudo, uvijek su bili baš ovakve vrste kakva je ova Vaša paskvila – polemički, konfabulatorski, ostrašćeni, ali dosta praznoznačenjski, zapravo…
Najgore od svega je to što Vi umišljate da ja nešto mislim, da pretpostavljate iz kojih razloga, s kojim ciljem, s kojima namjerama, s kakvim zadanim backgroundom ja pišem to što pišem.
Upravo je to stvar na koju Vam skrećem pozornost, kad kažem da su Vaše riječi “raškovićevskom patetikom” obojane.
Naime, ako se psihoanalitički pristup čak i može primijeniti na mene kao osobnost, teško da se može primijeniti na moje tekstove: oni, ti tekstovi, u pravilu su lišeni predrasuda, posebno nacionalnih, na kojima Vi toliko inzistirate. Ili su barem lišeni u daleko većoj mjeri nego Vaši.
U tom svjetlu, svakako bih volio kad biste primijetili da nipošto nisam ja iznio tezu (posebno, nepotkrijepljenu) o Vašemu “samoranjavanju”, kako velite, ona je nebrojeno puta ponovljena, a je je navodim uglavnom kao citirajući element.
Dakle, nije na meni da o tome polemiziram bilo s Vama, bilo s autorima tih tvrdnji: meni je, uostalom, daleko bitnija bila činjenica da je Vaš slučaj iskorišten za povlačenje srpskih zastupnika iz Sabora, i to prije njegova konstituiranja, dakle, u cilju opstrukcije konstituiranja Sabora.
Kao što mi se daleko važnijim u svezi s time čine iskazi svjedoka i svjedokinja iz Škabrnje koji Vas opisuju u trenutku srpskog zauzimanja toga mjesta, a gdje je nedvojbeno učinjen pokolj, ratni zločin, da se sad ne razbacujemo kvalifikacijama toga nedjela, a u čemu ste Vi, Miroslave, nedvojbeno sudjelovali…
O meni pak kad je riječ, ja u trenutku ranjavanja, odnosno pokušaja ubojstva s posebnim umišljajem, kako glasi kvalifikacija toga djela u sudskim spisima, nipošto nisam “arlaukao” (kako bi se izrazio dr. Šešelj) ustaške pjesme, u to ih doba nisam čak niti znao, bio sam u društvu svojega prijatelja i dvije lijepe cure, a da – nota bene – nijedno od njih nije bilo hrvatske nacionalnost, već upravo srpske (s malo ruskih primjesa u jednom slučaju i malo hrvatskih u drugomu), pa bi doista bilo postmodernistički začudno kad bih baš njih odabrao za ustaševanje usred belog Zagreb grada…

MIROSLAV MLINAR:

Poštovani fra Mate,
nije suština u stilu i stilistici, suština je u istini, a obzirom na činjenicu da ste kao franjevački sveštenik i Božiji glasnogovornik, trebalo bi da vam je upravo ta istina najveće nadahnuće i jedini putokaz kojim i sami trebate ići, sledeći Hristov put.
Što se tiče mog pristanka, vezanoga za vašu želju da javno objavite ovu našu prepisku, on vam je u ovom trenutku najmanje potreban, iz prostog razloga što taj pristanak nikada do sada niste tražili, niti vam je on na bilo koji način bio bitan, a bili smo godinama čak i komšije i bezmalo zajedno ispijali sidnejsku jutarnju kafu.
U svakom slučaju, ako vam to nešto znači, imate i moje odobrenje, iz prostog razloga što sam i sam imao namero da uradim isto, jer kao što i sami vidite i godinama temeljno pratite, kod mene je sve, apsolutno sve, javno i otvoreno, bez obzira koliko se mi oko toga slagali ili ne i bez obzira koliko ta moja otvorenost, iskrenost i spremnost da se u svakom trenutku i na svakom mestu suočim ne sa vama i vašim istomišljenicima, već i sa “svojom braćom po krvi”, koji ni malo ne zaostaju u svojoj spremnosti, da nalik vama “pišu i prepisuju” svoju istoriju, očekujući verovatno da će iz tog razloga biti pošteđeni istoga, ali…
Kako bi naši sunarodnici rekli: “Ko drugom jamu kopa, kad-tad će sam u nju upsti!”
Iz tog razloga vam prosleđujem i jednu čisto “četničko-četničku” prepisku, pa da se i sami uverite u to.

https://www.facebook.com/miroslav.mlinar.5/posts/10152414032541772

P.S.
Vidim da ste pisali i odgovarali, tačnije dodavali “nekoliko napomena”, u isto vreme dok vam i sam odgovaravam na vaš odgovor, ali ne vidim jednu ključnu i veoma bitnu stvar, a to je vaš odgovor na priloge, ili ti atačmente koje sam vam dostavio, a koji u potpunosti demantuju vaša nagađanja, izvrtanje istine, činjeničnog stanja, ili ti pisanje obične, najobičnije laži.
Voleo bi da se makar u najkraćim crtama osvrnete na izveštaje vaših sunarodnika, tačnije najeminentnijih i najpoznatijih predstavnika svoje struke, koji su sve svoje nalaze, izveštaje, činjenice i dokumente dostavili upravo na uvid hrvatskom Saboru, kao vrhovnom telu jedne države, ili verovatno želite da kažete, kako ti Hrvati koji su to pisali nisu dobri Hrvati, ili u stvari i nisu Hrvati, iz prostog razloga što nigde i na bilo koji način nalik vama nisu napisali da sam se sam zaklao, ili ti “posjekao žiletom”.
Razmisli još jednom, dragi moj brate po Hristu, zakleli smo se na istinu, a bilo bi dobro da ta istina izađe na videlo za naših ovozemaljskih života, upravo i samo zbog onih koji će nastaviti svoj suživot i kada mi odemo gore, gde ćemo se zasigurno sresti i pogledati jedno drugom u oči.

MATE BAŠIĆ:

… No, i to na stranu: autor teze o ustaškim pjesmicama nisam bio ja, već onaj koljač, koji je tu tezu imao ili “u rukavu”, pripremljenu, ili ju je smislio očajnički, ad hoc…
Meni svejedno, no on je taj – unaprijed pripremljeni – “skakavac” uporabio baš na način na koji su nas to učili u JNA “ubodeš, okreneš, povučeš, izvučeš”, silovito, kroz kožnu jaknu i ostalu odjeću od čega je nastao rez 8 duboko, 4 široko, 12 dugačko, u centimetrima, uslijed čega sam ja već u slijedećih pola sata uzgubio više od dva litra krvi, znači, gotovo polovicu koju čovjek uopće posjeduje, rasparano mi je debelo crijevo, operacijski odstranjeno pedesetak metara oštećenih tankih crijeva, itd…
Bilo je to u petak 13. srpnja, a moje prvo sjećanje po povratku iz kome odnosi se na prve balvanske blokade…
I to su naprosto činjenice…
Morate priznati da Vaše rane ipak nisu bile takve naravi…
Međutim, paralelizam naša dva slučaja ionako ne bi trebalo povlačiti na temelju težine ranjavanja: on – ako postoji – postoji na razini konteksta, političkoga, u osvit rata, u kontekstu zveckanja oružje i pljucanja krvlju…

MIROSLAV MLINAR:

Mate, Mate,
očigledno je da niste pročitali niti moj predhodni odgovor, niti dokumente koje sam vam prosledio, niti ste pročitali moje “PISMO BRAĆI U TUĐINI”, u kome međuostalim imate sve, baš sve odgovore na vaša kako postavljena, tako i ona nepostavljena pitanja.
Uz sve to, dragi moj brate po Hristu, i dalje nastavljate da veličate svoje rane, koje ja iskreno cenim i poštujem, a omalovažavate i pljujete po mojima, što morate da priznate nije niti malo ljudski, a kamo li hrišćanski.
Iz svega toga proizlazi apsurdnost i besmislenost ove naše prepiske, iz prostog razloga što vi u dubini duše zaista mrzite, ne samo mene i moje rane, već sve ono što ima bilo kakve veze sa verom, nacijom i imenom naroda kome i sam pripadam i uvek ću pripadati.
Samim tim, nalik dobrom Samarićaninu, zatvoriću svoje oči, okrenuću vam i drugi obraz, kako bi vam bilo lakše da na mom vratu nastavite tamo gde su vaši istomišljenici i sledbenici stali.
Kada jednom za sva vremena zakoljete Miroslava Mlinara, sve vaše muke, nevolje, nedaće, patnje i problemi će nestati, problem može nastati samo u slučaju ako vam se to osladi, a tada ni 666 novih Jasenovaca, Gradiški i Jadovna, neće biti dovoljni da prime više od 10 miliona Srba širom ove svevelike Planete.
Neka vam je svevišnji Bog u pomoći i neka vam oprosti i ono što sami sebi nećete nikada, uključujući i sve ono što ste pisali o grešnom meni.

MATE BAŠIĆ:

… Konačno, najvažnijim mi se u svemu čini – što i jest osnova teksta – onaj nikada razjašnjeni fakat koji se zove Optužnica i Presuda za Opačića i drugove, a gdje je Vas zapalo 20 godina, makar po ocjeni Suda Države koju Vi, Savo Štrbac i mnogi Vaši ortaci, ne priznajete (ni Sud, a čini mi se, ni Državu).
No, to se, Miroslave, nikako neće na taj način riješiti: i ta je država, i taj je sud, i ta je presuda – činjenica.
Kao što su lik i djelo Gorana Opačića, Ratka Mladića, itd., stvarni, a ne fikcionalni, kao što je i Škabrnja stvarna, kao što je i Vaša fotka s Kapetanom Draganom stvar (zajedno s tetejcem, bodežom za papovku i oficirskim opasačem JNA) stvarna.
Te stvari, Miroslave, teško da nas dvojica “konstruktivno” možemo riješiti. Premda, razgovarati možemo, čak držim da je to dobro, razgovarati.
Mislio sam tako i onda kad sam razgovarao s Kapetanom Draganom (u više navrata, i za novine i off the record), i onda kad sam mu sugerirao da se već tada “samoizruči” Hrvatskoj, doista bi sebi uštedio puno truda, zdravlja, vremena, osobito novaca, a s obzirom na “praksu” hrvatskih sudova, čini mi se da bi već bio sloboda čovjek.
No, velim, nije na meni da se u to petljam, ni u odluke njegove, ni Vaše. Kako se to lijepo veli, svatko je kovač svoje sreće (Seid Memić Vajta, možda?), a opsjednutost mitovima i mitomanski eskapizam u svrhu reinterpretacije onoga što se već dogodilo, ničemu ne služi, osim možda samozavaravanju. Srdačno, M.

MATE BAŠIĆ:

Miroslave, neki je kratki spoj posrijedi: ja nisam fratar, već novinar, a onaj fratar (fra Bazilije Mate Bašić) samo je moj imenjak, uopće ga ne poznajem.
BTW, možete se raspitati o meni kao novinaru i u svojemu beogradskom okruženju, i nisam trenutno u Sydneyu (bio sam tamo svega nekoliko puta nakratko), već u Melbourneu.
Uzmite to u obzir, molim Vas.
Faksimil teksta o liječničkim nalazima (dr. Zečević i dr.) sam pročitao, a ova dva ću pročitati sad, jer ste ih – zajedno s odgovorima – proslijedili u trenucima dok sam ja još tipkao, pa nisam ni mogao ranije…

MATE BAŠIĆ:

Evo, pročitao sam sad sve “dokumente” (4) koje ste mi poslali.
Ne razumijem što to demantira u odnosu na ono što sam ja napisao, osim što svjedoči o postojanju sukoba unutar Vaših krugova, koji se rješavaju lažima, noževima i sličnim sredstvima, osvetnički i kukavički (pa i prema Vama i Vašim rođacima), te u neizliječivu opsjednutost mitomanijom, od kosovske, preko krajiške, do svetosavske, karađorđevićevske i četničko-partizanske.
Posebno mi je interesantan ovaj posljednji, dopisnički Četnikov tekst iz Politike (ili su to Večernje novosti?): pa to uopće ne govori Vama u prilog, štoviše.
Tamo se otkriva kako Vas nitko od vještaka (en passant, u kojoj skupini nisu svi “Hrvati”, kako vi kažete, već možda dvoje od njih), nije ni vidio, a nekmoli vještačio, osim dr. Zečevića (kojega sam imao čast upoznati u jednoj nesretnoj prigodi, kad je vještačio i mene, i on je Srbin), a kojega Četnik napada da je sastavio lažno izvješće iz niskih karijerističkih pobuda, bla, bla…
Miroslave,
mislim da biste morali razumjeti kako vaš kut gledanja na prijeratna i ratna zbivanja nije jedini mogući, a posebno nije konačno istinit.
Moji osjećaji sućuti ili moji osjećaji mržnje (a ne postoje ni jedni ni drugi, uvjeravam Vas!) prema Vama nipošto ne mijenjaju činjenice, a ni njihovu civilizacijsku valorizaciju, sudsku, povijesnu, kakvu već hoćete.
U svakom slučaju, doista Vam čestitam na razini kulturnog saobraćanja, na FB-u i oko njega, danas je to već postala prava rijetkost.
Lijep pozdrav, M.

MIROSLAV MLINAR:

Čisto da ne nastavljamo sa širenjem dezinformacija i laži, gospodin Zečević jee bio Srbin, ali isto onoliko koliko je danas Srbin i gospodin Milorad Pupovac, samim tim je i postavljen na čelo ekspertskog tima, a svi ostali članovi komisije su bili Hrvati i svi su imali priliku da me lično vide, opipaju, omirišu i nakon obavljenih celodnevnih pregleda, snimanja i veštačenja napišu svoj izveštaje, a za vašu informaciju sve se to događalo u splitskoj bolnici Firule, u koju sam odlukom hrvatskog Sabora dovežen iz kninske bolnice, da bi sutradan po obavljenim ispitivanjima ponovo bio vraćen u Knin.
Ja razumem vaše grčevito nastojanje da istrajete u svojim tvrdnjama, lažima i obezvređivanju mojih rana, ali dragi moj Mate, to vam nikako ne polazi za rukom, kao što ni godinama unzad nije polazilo vašim istomišljenicima, počevši od prvog glasnogovornika hrvatskog Sabora, gospodina Vladimira Šeksa, koji je nakon što je uvideo veliku grešku svojih jastrebova, na svaki mogući način pokušavao da ospori moje klanje.
Tvrdio je gospodin Šeks prvo da sam sam sebi zarezao vrat, prvo britvom, pa onda tupim žiletom, a nakon što su mu skrenuli pažnju da je to ipak bilo naprosto nemoguće, isti taj gospodin Šeks lansirao je tezu po kojoj me je ipak preklao profesionalac, jer je bilo gotovo nemoguće da jedan potpuni laik sam sebi nanese takve rane, a da na kraju preživi.
Tako je na scenu stupio glavom i bradom lično akademik-doktor-profesor Jovan Rašković, koji je po Šeksovoj tvrdnji izveo sve stručne rezove, uz asistenciju lokalnog doktora-četnika Bože Dražiča, obzirom da se zločin dogodio neposredno pokraj njegove kuće, gde su me preklanog vrata, više mrtvog nego živog, par sati nakon toga, u blatu i lokvi krvi pronašli slučajni prolaznici, koji su bili ubedjeni da me je pregazio neki kamion. Ako ti znači nešto i činjenica, nisu me prepoznali, bez obzira što su i sami bili “četnici” nalik meni i članovi Srpske demokratske stranke, sve do trenutka kada su me u gepeku automobila koji su zaustavili, prevezli u bolnicu, u kojoj me prvi prepoznao doktor Čenić. Lični opis mi je do te mere bio promenjen, da me nije prepoznala ni rođena majka.
Tada su po Šeksovoj tvrdnji na red došli i Đujićevi četnici koji su mi platili milion kanadskih dolara za sve to, ali svega par dana nakon toga verovatno je i sam uvideo da bi tim istim četnicima lakše bilo iščupati veštački kuk, nego pola centa iz džepa, tako da je Šeks volšebno promenio i tu priču, pronašao je potom dvojicu braće Hrvata, revoltiranih zbog toga što je njihova sestra ostala sa mnom trudna, pa su odlučili da me klanjem prizovu pameti.
Na red su potom došli i sami vanzemaljci, sve to sa jednim, jedinim ciljem, ciljem obezvređivanja, zataškavanja, ometanja i skretanja istrage sa jedinog i pravog počinioca, a to je ustaška ideologija i ustaški nož u ustaškoj ruci.
Dragi moj Mate, nisu te moje rane ni nalik tvojima, samo zato što su moje, ti si novinar istražitelj i živiš od toga, a uz sve to od tebe se očekuje i traži da mrziš sve što je srpsko, u protivnom ništa od napojnice, jer ko da te u toj istoj Hrvatskoj plati za bilo šta drugo osim laži.
Razumem ja i tebe, ne krivim te i ne mrzim, vidim ispod tvojih starih tekstova razne komentare, neki su puni uvreda, pljuvanja i pretnji, od istih onih za koje si nekada pisao, svestan sam činjenice da im možeš naplatiti ono što ti nisu prethodno platili isključivo i samo na ovakav način, ali…pomisli samo na Boga i ne pljuj baš toliko po njemu, zarad šake kuna, budi čovek…
“Nikada ne uradi drugome ono što ne bi želeo da neko drugi uradi tebi ili nekome do koga ti je zaista stalo…”

MATE BAŠIĆ:

Ha, Miroslave, s parafraziranjem Dekaloga, s upornim ponavljanjem “ustaše, ustaše”, sa svom tom psiho-patetikom (ponavljam: raškovićevske provenijencije, ono o “rektalnim” i “ludim” i ne znam kakvim još “tipološkim narodima”), zasmijavate me.
Pa, nije moguće da Vi u sve to vjerujete, naime, da vjerujete u to što sami ispisujete, posebno da ste toliko mitomanski opsjednuti jasenovcima, ustaškim noževima u ustaškim rukama, šeksovima i ustaškim zavjerama (en passant, ja Šeksa nikada nisam upoznao, nikada nisam bio u njegovu društvu ni u kojoj prigodi, a teško da bi se moglo baš pronaći nešto od onoga što je on radio, posebno govorio, što bih ja podržao, bez obzira na Vaš slučaj, sad samo o njemu govorimo), sve do mene kao “plaćenika” ili “utjerivača dugova na posebnom zadatku”.
Ne razumijem zbog čega meni nabijate “ustaštvo” na nos, kad sam ja onaj detaljčić o sebi kao tobožnjem pjevaču ustaških pjesmica upravo i naveo kao ilustraciju laži, izgovora kojim se poslužio delija koji me pokušao ubiti, nikako drugačije, i ni u jednom drugom trenutku.
Ne bi bilo loše, dakle, kad bismo preskočili Vašu takvu opsjednutost “koljačkim ustašama”, od Tridesetogodišnjeg rata, preko Austro-Ugarske, vatikansko-kominternovske zavjere, sve do danas.
Nije to više u modi, a nije baš ni najrazumnije, u svijetu u kojemu su Hrvati kako-tako opstali, a i Srbi prečani također.
Kad je pak istodobno riječ o korištenju oznake “četnik”, što Vi također prigovarate meni, volio bih kad biste naveli barem jedno mjesto gdje sam ja Vas nazvao četnikom. Jer nisam!
Teško mi se, naime, opravdavati zbog nečega što mi Vi nalijepite, potom razrađujute tezu, a da ja s naljepnicom, osobito s razrabotkom nalijepljene teze, nemam ništa.
Ili možda mislite na to da sam Bele orlove nazvao četnicima?
Pa, oni sami sebe tako zovu, kao što većina srpskih organizacija u Australiji i diljem svijeta sebe tako naziva, takvima se opisuje, s time se identificira, a i u samoj su Srbiji četnici poodavno “rehabilitirani”, kao što je nedavno “rehabilitiran” i Čiča Draža, što bi, dakle, trebalo podrazumijevati i njemu podređene “antifašiste”, poput Jevđevića, Dangića, Đujića, onoga Đujićeva prethodnika (topničkog majora Boška) Rašete od kojega se Đoko Jovanić odmetnuo da bi se sada, vidiš, opet spojili u administrativnoj antifašističkoj Vaseljeni (ali sad-zasad, samo na teritoriju Republike Srbije, na svu sreću)….
Priznajem, doduše, kako ja doista redovito dvojim kako bih titulirao borce – vojne, paravojne, policijske, parapolicijske, dragovoljačke, dobrovoljačke i ine – kojima ste i Vi pripadali.
Regularna vojska (čak ni u onom dijelu u kojemu je JNA bila na vašoj strani) sigurno niste bili, ne bih vas volio raškovićevski nazivati “poludjelom koljačkom bandom” jer mi se to čini nepriličnim, a i dosta uopćenim, elem, praznoznačenjskim, pa bi možda najbolje bili kada biste mi Vi sami sugerirali naziv: velite, dakle, da je naziv “četnik” samo “ustaška varijanta” za vas, pa njega onda odbacimo.
Što nam preostaje, recimo, dok promatramo Vašu fotografiju s Kapetanom Draganom koji drži Karađorđev portret u ruci, a vi pored njega, opasani opasačem oficira JNA, bodežom za PAP-ovku pripasanim protiv pravila PS-a, naoružani oficirskim tetejcom, itd…
Što radi Karađorđev portret u Dalmaciji, čije oznake se nalaze na vašim uniformama, iz kojih i čijih su skladišta te uniforme, oprema i naoružanje stigli u Dalmaciju, i zašto, kako se zovu pripadnici te – koje? – vojske ili paravojske koji ih nose, očito, s nekom (ratničkom) namjerom?
Jesu li to “knindže” “alfe”, “martićevci”, “četnici”, “paravojnici”, “parapolicajci”, “partizani”, tko su i što su? Jedino što znamo sigurno jest – nisu “ustaše”!
Pa, da vas onda nazivamo “protuustašama”, “antiustašama”, a?
Ali teško bi i to prošlo, budući da Vas u tom trenutku nitko nije napadao, pa niste ni mogli biti “pokret otpora”, već ste se samoizolirali, započeli etničko čišćenje u tom ograđenom oboru, i sam dragi Bog zna što ste namjeravali postići.
Ostavimo, međutim, te terminološke prijepore postrani, ionako nisu najbitniji u ovom trenutku, kako bismo ipak donekle odredili meritum ove naše prepiske:
1.) neovisno o mojem slučaju, kažite: tko je Vas zapravo napao 18. 5. 1990., što je bilo s istragom nakon što ste se “ogradili u SAO Krajinu” (kako ste već “to” zvali), kako je to završilo u policiji, u bolnici, na sudu, s počiniteljima, kako ste Vi dospjeli u uniformu s obzirom na to, itd?
2.) Što je bilo sa Škabrnjom, s Vašom ulogom u rušenju Škabrnje i Nadina, paljenju, ubijanju, pljačkanju, zarobljavanju, sve do razmjene preživjelih pod budnim okom uglednog pravnika Štrpca?
Što je bilo sa sudskom presudom, sa svjedočenjem tih ljudi i žena koji govore baš o Vama?
Kako ste dobili vizu za Australiju, a kako australsko državljanstvo, što ste odgovorili na pitanja u onom famoznom (sada srećom ukinutom) upitniku o služenju u vojnim (policijskim, vatrogasnim, itd.) postrojbama tijekom “jugoslavenskoga konflikta”?
Jeste li ispisali nazive postrojbi, imena zapovjednika, vrijeme koje ste u svakoj od njih proveli, u kojim ste borbenim, a u kojim neborbenim akcijama sudjelovali, jeste li ranjavani, zarobljavani, proganjani, imate li dokumentaciju o tome…?
Naime, držim da je da je jedino to mjerodavno u našoj maloj raspravi, kao što je mjerodavno i to da ja u tom pogledu nisam napisao AMA BAŠ NIJEDNU LAŽ na Vaš račun (naravno, ukoliko skenirane dijelove presude, te presliku cijele presude za Gorana Opačića i drugove, među kojma ste i Vi, te fotografiju koju sam preuzeo s Vašega FB-profila, ne smatrate – mojom “maliciozno smišljenom plaćeničkom ustaškom” laži).
A nakon toga možemo o Deset zapovjedi Božjih, o narodnim poslovicama i o novinarsko-književnoj stilistici, pa i o psihoanalizi, nadugo i naširoko, Miroslave…
Srdačno, M.

MIROSLAV MLINAR:

Sedi jedan…!
Mate, Mate,
lepo sam ti napisao da pažljivo i polako pročitaš moje “PISMO BRAĆI U TUĐINI” i da ćeš u njemu pronaći sve odgovore na svako pitanje koje si mi postavio, a i na ona koja mi nisi u tom trenutku postavio, a imao si nameru i želju da ih postaviš.
Čoveče, ne mešaj babe i žabe, ne izvodi konstatacije i zaključke iz nagađanja i praznih priča, posveti se suštini i sagledaj hronologiju događaja po preciznom redosledu.
Nemoj da me sada razočaraš iz prostog razloga što nisi pročitao to moje pismo, pošto po defoltu moram da pomislim kako nisi dovoljno inteligentan da bi ga shvatio, jer da si ga pročitao, zaključio bi iz njega da je jedina uniforma koju sam nosio, bila upravo uniforma JNA. Da je jedina zakletva koja me obavezivala na nošenje iste, bila upravo ona zakletva koju si i sam kao pripadnik iste svečano položio, a ta zakletva je obavezivala kako mene, tako i tebe, da štitimo ustavni poredak i teritorijalnu nedeljivost te iste Jugoslavije.
Nije Jugoslavija pokušala nasilnu secesiju od Hrvatske, već Hrvatska od Jugoslavije i to ne Hrvatska sa svim svojim konstitutivnim narodima i narodnostima, već isključivo onaj deo Hrvatskog naroda zadojen ustaškom ideologijom.
Mate, ko je samim tim pogazio datu zakletvu, ja ili ti?
Ko je branio, a ko napadao tu istu Jugoslaviju?
Kažeš mi da su tebe u toj istoj Armiji učili kako da koristiš nož i kako da kolješ, ne znam zaista u kojoj i čijoj si to Armiji bio, ali definitivno ja i ti nismo bili u istoj Armiji, jer nož koji ja nosim za svojim opasačem meni je isključivo služio za otvaranje davno dotrajalih ovčijih mesnih narezaka i sečenje buđavih jabuka, da bi ih na rame časti podelio sa onima koji ni to nisu imali.
Zato čitaj, čitaj dobro Mate šta sam napisao za Škabrnju i o Škabrnji, čitaj dobro i pažljivo šta sam radio u toj istoj Škabrnji, budi pravi novinar istraživač, eto…pronađi makar jednog, jedinog stanovnika Škabrnje, makar jednog, jedinog Hrvata, koji će i mimo već davno napisane optužnice i presude, pogledati svoju decu u oči, a nakon toga se zakleti u te iste oči i reći da sam ja, Miroslav Mlinar, u toj istoj Škabrnji bilo koga pogledao popreko, na bilo koga povisio glas, bilo koga opsovao, bilo koga pljunuo, bilo koga udario, da sam u bilo koga pucao ili ga ne dao Bog zaklao.
Mate,
ja sam istinski ponosan na sve ono što sam kao čovek uradio u Škabrnji, ponosan sam iskreno na to što sam svojim prisustvom možda i od sigurne smrti spasio makar jednog, jedinog stanovnika Škabrnje, a spasio sam ih i neuporedivo više.
Čitaj to moje pismo i videćeš koliko je u njemu gorčine, tuge i bola, gorčine prema onima koji su za razliku od mene u toj istoj Škabrnji bili neljudi i tuge i bola zbog onih kojima nisam na bilo koji način mogao da pomognem, iz prostog razloga što su izgubili živote neposredno pre moga dolaska.
Zašto se ne upitaš i to, kako to da jedino ja nisam imao išarano i garežom izmazano lice, kako to da sam pred sve te unesrećene ljude izašao jedino ja i da jedino ja u ruci nisam imao pušku?
Kako to da sam svima na glas rekao svoje ime i prezime i kako to da su mi dozvolili da u tim istim rukama do autobusa nosim njihovu decu i držim ih u svom naručju?
Kako to da jedino jedna starija baka, koja pretpostavljam već od davno nije među živima, svedoči o tome kako sam stao ispred ljudi okupljenih na križanju, a to nije uradio niko drugih od stotinu prisutnih, među kojima i njihova sugrađanka, sa detetom u rukama, koja je išla sa mnom u školu?
Kako to da sam jedino ja opsovao vojnika JNA na kupoli tenka, koji je okrenuo protiv-avionski mitraljez (PAM) prema njima, tražeći od njega da ga skloni?
Kako to da jedino mene od svih optuženih i osuđenih za Škabrnju, niko i nikada nije optužio da sam nekoga ubio, a osuđen sam na najtežu i najveću moguću kaznu?
Eh, Mate, Mate,
da samo znaš kako boli neistina, nepravda i laž, boli jer za tebe i tvoje istomišljenike jednostavno ne postoji dobar Srbin, dobar Srbin je jedino mrtav Srbin, a to je upravo moj najveći i jedini greh, greh što sam živ, ili još jednostavnije: “ŽIV KLAN, A NEDOKLAN!”
Mate,
spominjao ja ili ne Jasenovac, Gradišku, Jadovno i sva druga Jadovna, Jasenovac je bio i ostao najveći srpski grad u toj i takvoj Hrvatskoj i to se makar za moga i tvoga života neće promeniti, nemožeš ni ti niti bilo ko osporiti i obrisati žrtve Jasenovca, ma koliko se trudili i nastojali da ih negirate i obezvrediti.
Svaki razgovor o srpsko-hrvatskim odnosima počinje i završava sa Jasenovcom, a gde je Jasenovac, tu su i ustaše, a gde su ustaše tu nema Srba.
Krenuo si od moga samoklanja, koristeći teške uvrede, omalovažavanje, vređanje, otvorenu nacijonalnu i versku mržnju, koristio si isključivo propagandne laži, što prepisane, što ispisane, ali shvati već jednom, Mate Bašiću, mene su i klali i osudili upravo ti isti potomci i sledbenici ustaške ideologije, ti isti koji su klali u tom Jasenovcu, ti isti koji i danas u toj tvojoj, ali ne zaboravi i mojoj Hrvatskoj, obučeni u ustaške uniforme veličaju vašeg poglavnika Antu Pavelića i njegove ideologe predvođene Milom Budakom.
Nastavio si sa pljuvanjem i omalovažavanjem moga učešća u spašavanju upravo tvojih kolega, unesrećenih novinara i radnika RTS-a za vreme NATO agresije, ne razmišljajući niti trenutka da su možda baš oni časno i pošteno radili svoj posao. Popljuvao si i te moje rane i živote 16 tvojih kolega, koji su ubijeni i umrli pod najtežim mukama.
Nije lepo i nije ljudski, Mate, kao što nije lepo i ljudski i to što si nakon toga popljuvao i moje učešće u tragediji koja je zadesila grad Obrenovac i gotovo polovinu Srbije, jer ta ista tragedija zadesila je kako tvoju, tako i moju Hrvatsku.
Za tvoju informaciju, u tom istom Obrenovcu spašavao sam unesrećene ljude, zajedno sa uniformisanim pripadnicima specijalnih snaga Republike Hrvatske, oni su na svojim uniformama imali hrvatsku šahovnicu, ali to ih na bilo koji način nije sprečavalo da budu ljudi, ništa manji i veći nego što sam ja bio u njihovoj, tvojoj i mojoj Škabrnji.
Bio sam ponosan na njih, kao što bi i oni sutra bili ponosni na mene, da ne dao Bog takva ili slična tragedija zadesi njihove kuće. Ako ti znači i to, rastali smo se zagrljeni i čvrsto stisnutih ruku, ponosni na sve što smo uradili.
A, ti si, dragi moj Mate, svesno i za to pljunu na mene, a kao što sada vidiš, samim tim i na njih.
Nema potrebe, Mate, da ti meni postavljaš bilo kakva pitanja, dok sam ne odeš u taj isti Jasenovac i duboko se pokloniš dušama stotina hiljada mojih predaka i sunarodnika, koje jednoglasno nazivaš četnicima.
Isto tako nema potrebe ni da ti odgovoriš na bilo koje od mojih davno postavljenip pitanja, nema potrebe jer ti od ovoga živiš, a znam da je novinarski hleb moguće zaraditi jedino na način na koji ti lično to najbolje radiš.
Evo, toliko od mene, ako ovo nije dovoljno da zaradiš svoj rekordni honorar i da nakon toga odeš do prve crkve i zapališ jednu običnu, najočičniju sveću za sve ove godine svoje istraživačke mržnje i za svaku ispisanu laž, vrata moje kuće za tebe će uvek biti otvorena, a sveća će te čekati, makar pokraj moga kovčega. Budi čovek makar tada…
Miroslav Mlinar

MATE BAŠIĆ

Nemam ja namjeru, Miroslave, ići u Jasenovac, ne vidim ni smisla ni potrebe, nisam ni do sada, pa da ne uvodim nove običaje pod stare dane.
Ne znam jeste li Vi hodočastili u Jasenovac (koji je, za Vašu informaciju, kao zatočenički logor funkcionirao sve do 1951., a u onim dijelu u kojemu je Stara Gradiška bila njegov neodvojivi dio, sve do 1990,), ali ako niste, čak ni u doba u koje je to područje bilo pod srpskom okupacijom, razmislite o tom skrušenom podvigu: Jasenovac se nije pomaknuo s mjesta, ni česte poplave nisu odnijele Kameni cvijet, pa izvolite, meni će to najmanje smetatii.
Samo nemojte mene tjerati da da klimam glavom na vaše mitomanske priče o “najvećem srpskom gradu u Hrvatskoj” (ipak je to Zagreb, bio i ostao, makar po broju stanovnika), o “mračnim velovima zla” koji se “vekovima” nadvijaju nad “nebeskim srpskim narodom, od Tokija do Milwaukeeja”, o moštima cara Lazara, o grobovima kao graničnim kamenovima i kostima predaka koje se “spremaju, spremaju, silna će borba da bude”, “tamo gde cveta limun žut”, ili kako to Vi poetski kažete, “na srpskom moru”, a gdje bi drugdje.
Miroslave,
kad ste se javili u inbox, ja sam se ponadao kako će te doista nešto demantirati iz onoga što sam ja pisao o Vama, ili da će te makar nešto dopuniti, razjasniti, osvijetliti kontroverze o sebi iz najautentičnijega mogućega kuta, Vašega vlastitoga. A što bi onda, u krajnjem slučaju moglo pomoći i autoru knjige u pripremi zbog koje sam se i ja jednim malim dijelom potrudio.
Autor knjige je Ante Gugo, Kninjanin je on rodom, poznajem ga još kao studenta, a roditelje sam mu upoznao slučajno, na reportažnom zadatku početkom 1995. u izbjegličkoj sobici jedne od baraka u negdašnjem naselju ORA Sedam sekretara SKOJ-a, u kojoj su među slavonskim prognanicima, pretežito preživjelim Vukovarcima u poznoj životnoj dobi, koji su izgubljeno lunjali među tim nastambama s karakterističnim panonskim šeširićima na glavama, čamili čekajući sve od 1991., kada što su ih Vaši drugovi (za koje se ipak još nismo dogovorili kako ćemo ih zvati, budući da Vi kažete da nisu četnici) lijepo zamolili već 1991. da se “izmjeste u progonstvo” – 100.000 njih! – iz “Zajednice opština”, “SAO Krajine”, “RSK”, kako li se već ta tvorevina koja se namjerila priključiti samom Majčici Matici Srbiji, zajedno s teritorijem, ali i s hladnjacima, televizorima, videorekorderima i tosterima.
Naslov će najverojatnije biti “Oluja koja se nije mogla izbjeći”, kaže mi on, a meni se ne čini baš lošim, no ako uzmanjka štogod “objektivnosti” u tekstu te knjige, onda imajte na umu, g. Mlinar, da je to samo stoga što ste Vi meni uskratili odgovore na neka sasvim konkretna pitanja.
Jer, eto, dogodilo se, moj je dojam, da Vi radije pokušavate polemizirati sa mnom, usput me uzalud kušajući optužiti, uvrijediti ili makar isprovocirati, sumnjate u moju inteligenciju, obrazovanje, čovječnost, upućenost, čak i identitet.
Priznajem, nakon početnog dojma o Vašoj impresivnoj razini Vaše pristojnosti, pomalo sam se razočarao.
U poprilično širokoj lepezi intervjua i svakovrsnih razgovora s ljudima koji nesumnjivo spadaju u Vaš krugi istomišljenika, razgovarao sam ja i sa Šešeljem, i sa Zelenbabom, i s Kapetanom Draganom, i s Martićem, i s onim Radićem i Vukićem u Banjoj Luci, i s Draškovićevim mladim vlasnikom kragujevačkih Pogleda kojemu sam zaboravio ime, i s nekim nedićevcima u Beogradu, i sa zagrebačkim šefom SDS-a kojemu sam također zaboravio ime, i s Babom Avdićem (njemu smo čak i knjigu napisali, nas nekoliko), i s vođama i sa zagovornicima najrazličitijih velikosrpskih ekstremističkih opcija, ratničkih i mirovnjačkih, a da o pokojnom Đukiću ili Pupovcu i njihovim ekipama ne govorimo, s nekima sam se čak i družio, na faksu i poslije njega, prije rata, u ratu i poslije njega…
Ali nijedan (osim možda Martića) nije se ponio poput Vas, Miroslave Mlinaru.
Ne razumijem ja Vas najbolje:
1.) Vi ste se javili meni, zar nije bilo za očekivati da nešto želite razjasniti sa mnom?
2.) Notorna velikosrpska propaganda (ili jugoslavenska, svejedno) – unaprijed ste mogli pretpostaviti – mene ne dotiče, imun sam na nju, kao i na sve slične vrste propagande, čak i kad su hrvatske ili ideološke bilo kojega predznaka, jer – ne samo da sam stariji, dakle, iskusniji od Vas – nego se ovim poslom bavim, kao što Vam rekoh, više od 30 godina, dogodilo mi se u njemu gotovo sve što mi se moglo dogoditi,
3.) konačno, izbjegavajući odgovoriti na moja izravna pitanja, a u čemu sam ja, podalje od pristojnog brbljanja, vidio jedini pravi, konkretni smisao ove prepiske, Vi me opet upućujete na svoje zapise na na Vašem Facebook-zidu, sumnjajući jesam li ih pročitao, a ako jesam, onda jesam li ih razumio…
E, pa jesam ih i pročitao, i razumio, kao što sam osim toga pročitao i razumio silno mnoštvo drugih tekstova, a i poneki kilogram dokumenata koji se odnose na Vas, različita podrijetla, uključujući i one iz srpskih i “krajinskih” arhiva.
No, o najosjetljivijoj stvari u svojoj biografiji, Vi nikako ne želite reći ništa više od onoga što ste zapisali u svojemu obračunavajućem pismu Vašemu kompatriotu i ratnom drugu Milenku Radaku, zapovjedniku benkovačke Teritorijalne obrane kojemu se pokrenuo bubrežni kamenac usred kombiniranog topničko-tenkovsko-helikoptersko-pješačkog napada na Škabrnju. Kažete da je tada “komandant” zapovijedio da ga Vi zamijenite…
Od manje je sada važnosti tko je bio taj “komandant”: je li riječ o potpukovniku JNA Momčilu Bogunoviću ili o drugom “teritorijalcu” Goranu Opačiću, bivšemu zadarskom policajcu, kasnijemu pripadniku “jedinice” (JSO), Crvenoj beretki, jednomu od “krunskih svjedoka” na haaškom suđenju Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, koji je tamo, negirajući vlastitu ulogu i djela u škabrnjskom rušilačkom i pljačkaškom pokolju, zapravo ekskulpirao i ovu dvojicu šefova srbijanske Službe državne bezbednosti koja je, bit će ipak, osmišljavala i upravljala ratom protiv Hrvatske?
Od manje je važnosti čak i to što u tom pismu Vi “otkrivate” da je napad na Škabrnju 18. studenoga 1991. – dakle istodobno dok su se Vaši kompatrioti zahuktavali u ubilačkom ludilu u Vukovaru, a Vi došli do Kistanja na putu prema Beogradu jer Vam se upravo rodio sin, kad su Vas pozvali da se vratite po neke ranjenike – da je taj kombinirani napad u kojemu će nestati 450 kuća, 3 crkve i biti u nemilosrdnom bijesu pobijeno gotovo stotinu ljudi, od čega 3/4 civila, uglavnom starijih, a svi nesmaknuti odvedeni u roblje, da bi sutradan stradao Nadin, kojom ste prigodom Vi ranjeni sa 32 gelera nagazivši na tenkovsku minu, e, da je baš taj kombinirani napad JNA, TO, martićevaca i još nekih skupina (koje, rekli smo, nećemo zvati četnicima), naredio nitko drugi nego predsjednik “krnjega” Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, i to – u pismenom obliku.
E pa, Miroslave, Mesića ja ne volim, a još ga manje cijenim, ali bih vrlo rado kad biste mi podastrijeli tu pismenu zapovijed!
Jer, ne samo da se Predsjedništvo SFRJ, u svojemu punom ili krnjem (srpskom) sastavu, nije bavilo zapovijedanjem na taktičkoj razini, nego ni Mesića već mjesec dana u Beogradu nije bilo, otišao je otamo “obavivši zadatak, Jugoslavije više nema”, kako se sam izrazio, još u listopadu 1991., mjesec dana ranije. Tek preciznosti radi!.
A zbog iste “preciznosti”, Vaš čin preuzimanja zapovjedništva od Radaka, temeljito dovodi u sumnju podatak kojega ste naveli meni – da ste cijeli rat proveli u uniformi JNA.
Jer očito, ni tada niste bili pripadnik JNA (eventualno TO, makar samo Sveti Sava zna kako je linija zapovijedanja išla kod vas), a već slijedeće godine JNA nije više postojala niti po imenu, pa ni Vi niste mogli biti pripadnikom nečega što ne postoji.
Nadalje, Vi se pozivate na svoju “humanost” u Škabrnji, na izjavu (kažete “vjerojatno”) mrtve žene koja svjedoči o Vašemu humanom postupanju, itd.
Doista žalim što mi niste malo plastičnije opisali tu sliku: Vi kao izvršni zapovjednik jedne od napadačkih skupina u golemom rušilačkom stroju od oklopa, vatre, bombi, dugih i kratkih rafala, sa zaklanim i upucanim mrtvacima, civilima, po cesti, u dvorištima, u podrumima zapaljenih kuća, u vrtačama, kroz dim, vatru i naboje koji Vam fijuču oko glave, na rukama nosite maleno uplakano hrvatsko “odojče” koje ste spasili od noža (koji inače Vama služe za otvaranje pokvarenih konzervi i za rezanje “buđava” voća i povrća, jel da?), i svađate s s tenkistima JNA nagaravljenih, maskiranih lica…
Pa dobro, evo što sam na tu temu pronašao na youtubeu, očito prilog nije samo djelo “ustaške promidžbe”, ima nešto i od snimaka RTB-a, možda Vas podsjeti na taj dan i razjasni Vam zašto ja u dokumentima nisam mogao pronaći izjavu “danas vjerojatno mrtve” žene koja svjedoči Vama u korist (a zli “ustaški sudovi”, naravno, njeno svjedočanstvo ne uzimaju u obzir):

https://www.youtube.com/watch?v=fhcNbyY0Eoc

Umorilo me sve ovo, i obezvoljilo me temeljito, Miroslave, ali bih Vam htio tek napomenuti nešto što smatram vrlo važnim, a odnosi se na Vašu tvrdnju da se nije “Jugoslavija odcijepila od Hrvatske”.
Naime, po svemu sudeći, Vi do dana današnjega ne želite razumjeti da nipošto Jugoslavija nije stvorila Hrvatsku, da nije bila ni njena mati, ni otac, već je Hrvatska stvorila Jugoslaviju, ravnopravno i punopravno sa svima ostalima!
A upravo zbog toga, prigodom raspadanja ionako trule lešine, ni Hrvatska, ni Srbija, niti ijedna druga republika (konstituirajuća jedinica) iz nje nije mogla iznijeti ni više ni manje, nego što je u nju unijela!
Sve dalje od toga samo su srpske zavrzlame, koje nisu ni mogle završiti nikako drugačije nego što su u vašem “krajinskom” slučaju završile.
Najviše ste štete nanijeli sebi samima, pobijedili ste sami sebi čim ste se u takvu suludu avanturu upustili. Ali, još uvijek ste dobro prošli kako ste mogli proći, recimo, samo da je Hrvatska doista bila makar za desetinu toliko “ustaška” koliko Vi tvrdite da i danas jest!
Upravo u to ime valjalo bi – pristojno i skrušeno bi bilo – zapaliti onu svijeću o kojoj govorite makar, u ovom slučaju, za Škabrnju!
A zakonska, civilizacijska, povijesna, ljudska odgovornost, ionako će doći poslije, kad-tad, Miroslave, i po zadarskoj optužnici i presudi, i bez nje, i na ovom i na onom svijetu.
Samo, step by step, dug je put do vječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru.
Prije odlaska u ljepši, bolji svijet, valja se pomiriti i sa savješću i s Bogom i s ljudima.
Moja je savjest mirna.
Srdačno, M.
P.S.
Gotovo zaboravih, a bio sam se prisjetio jedne meni drage skladbe, za uz svijeće.
Zapalimo (zasad) svaki svoju, i poslušajmo tu meni dragu pjesmu dok svijeća bude dogorijevala.
Pozdrav, M.

https://www.youtube.com/watch?v=jIaorG_O0AQ

MIROSLAV MLINAR:

Ponovo zurite i ne citate pazljivo i kako treba, dragi moj i ostrasceni Mato:
zena, tacnije baka koja vise i nije ziva, nije svedocila u moju korist vec naprotiv, ona je u predmetu koji se vodi protiv mene jedini svedok, ona je izjavila da sam stao ispred njih i rekao ko sam i zbog cega sam tu i niko drugi, a svi su dobro culi i videli i sta sam rekao i sta sam uradio i sta sam na sebi imao obuceno i koje oznake i koje oruzje sam imao.
I, da…bio sam pripadnik JNA, u uniformi JNA. Teritorijalna odbrana, morate dobro da znate, bila je sastavni i nedeljivi deo JNA. Tacnije, njen rezervni sastav.
Komandant TO Benkovac bio je Zoran Lakic i samo je on mogao da tako nesto naredi. Tacnije, kada sam ja bio u pitanju, da me ljudski zamoli, posto je smatrao, i zajedno sa ostalima, bio ubedjen kako cu svojom smirenoscu, kulturom ophodjenja, korektnoscu i nadasve ljudskoscu uticati na prisutne i spreciti eventualne probleme ili sukobe.
Na moju veliku zalost, kada sam stigao pred ulazak u Skabrnju, dogodilo se vec sto se dogodilo i jedno jedino sto sam mogao uraditi, bilo je da pokusam pomoci ljudima koji su u velikom broju vec stajali na raskrsnici, na kojoj je postajala opravdana opasnost da svi izginu zajedno sa mnom.
Eto, to je jedna i jedina istina, i nema potrebe za “povisenim tonom”, dodatnom klasifikacijom i kvalifikacijom mene kao zlikovca i zlocinca, nema potrebe da gledam bilo sta od onoga sto nisam video svojim ocima i slusam vase narikanje i zalopoljke, jer sam ja sa tim ljudima prozivljavao apsolutno sve ono sto su i oni sami prozivljavali.
Ja sam bio Jugosloven, volio sam svoju domovinu i branio sam je ljudskoscu, a ne oruzjem, od njenih neprijatelja, kako spolja, tako i iznutra.
Nisam imao ama bas nikakvu komandnu odgovornost i nikada i nigde necete pronaci niti jedan, jedini dokument koji ce demantovati ove moje reci.
Jedini zadatak koji sam imao bio je humanitarni rad, zbrinjavanje izbeglih lica, dece, zena, staraca, trazenje, prikupljanje i dopremanje osnovnih zivotnih namirnica, lekova, hrane za bebe i svega onoga sto je bilo neophodno za najosnovnije zivotne potrebe.
Ma koliko se god vi trudili, dragi moj i brizni brate po Hristu, nigde, nikada i od nikoga, necete cuti da je Miroslav Mlinar bilo koga verbalno uvredio, pljunuo, ubijo, zaklao ili bilo sta nalik tome, ali Miroslava Mlinara jesu, i to niko i nikada nece osporiti i poreci.
Mogli su da me mrze i vasi i moji, zbog toga sto sam se razlikovao od drugih, zbog frizure, nacina oblacenja, govora koji nije bio “benkovacki”, zbog ljubavi prema Crvenoj Zvezdi, zbog slikarskog talenta, radnih akcija na kojima sam bio, odlicnog uspeha u skoli i najboljih gardelina koji su u krletkama godinama pevali sa moga prozora, ali nikada pa ni tada, zbog onoga zbog cega me vi, dragi moj Mate godinama optuzujete, proklinjete, mrzite i pljujete.
Sa vama i sa bilo kim, u svakom trenutku sedam za sto i prikljucujem se na bilo koji poligraf koji izaberete, spreman da nakon toga istoga trenutka samom sebi presudim, ako se na bilo koji nacin pokaze da sam se kao covek ogresio u bilo cemu zbog cega sve ovo radite.
Ja mogu ovoga casa da se zakunem u oci svoje dece, moga sina Stefana i kcerke Anastasie, mog jedinog bogastva i jedine zivotne satisfakcije, zbog koje zivim i verujem u istinu.
Dabogda ne pogledali vise nikada na te oci, ako je njihov otac uradio bilo sta od onoga sto vi i vama slicni godinama plasirate svojim lazima.
Morate da znate, dragi moj prijatelju, da ce jednoga dana zasigurno doci cas kada cete i vi odgovarati za sve to, a ja verujem, duboko verujem u taj dan.

MATE BAŠIĆ:

Nemojte tako, Miroslave, nemojte kleti i zaklinjati se, ni djecom, ni očima njihovima.
To je prije svega tužno, osim što je patetično, a zbog mene sasvim nepotrebno.
Ja nisam ni Vaš sudac, ni tužitelj, ni branitelj, kao što sam Vam već kazao, ne osjećam – a čini mi se da to niti ne mogu, jer nema razloga – prema Vama nikakvu sućut, ali niti trunku mržnje, i jedino što sam, i tijekom ove prepiske, a i ranije, pokušavao jest – razumjeti.
Bez ikakvih skrivenih ili podlih, zadnjih namjera, mislim da Vam je to moglo biti razvidnim.
Kakav god Vaš životni usud bio, sa mnom ima veze jedino utoliko ukoliko je to novinska (možda i literarna) tema, ni zericu više, ni zericu manje, pa kletve i zakletve na Vašu djecu čitam s velikom mukom.
Jer, u ovom sam razgovoru ja ipak postigao što sam htio i dobio koliko sam mogao, iako ne koliko sam i tražio, dakle, ako već ne Vaš detaljiziran pogled na onaj odsječak povijesti u kojoj ste se, kao manji ili veći, voljni ili nevoljni akter i agens pojavili, ono sam barem dobio Vaš uopćeni stav (a i poneki podatak, koji nisam znao).
Dakle, budite uvjereni, ako ikada ponovo budem pisao ili govorio o Vama, uzet ću to u obzir sa svom sviješću i savješću koju posjedujem.
U tom smislu, Vama i obitelji želim sve najbolje.
Lijep pozdrav,
Mate Bašić

MIROSLAV MLINAR:

Mate, Mate, crni Mate…
Bice na moju veliku zalost jos rata, Mate, na ovim nasim bespucima i budite uvereni da ce ga biti za nasih ovozemaljskih zivota. Ako ne za moga, onda za vasega sigurno, imacete vi jos o mnogo cemu pisati, bice jos mnogo tuge, boli, patnje, zla i smrti, iz prostog razloga sto iz svega onoga sto smo prosli nismo izvukli apsolutno nikakvu pouku.
To je prokletstvo i nase i vase i nema tu apsolutno nikakve razlike, mi smo oduvek bili i ostali jedan te isti narod, bilo to nama i vama krivo ili drago.
Tvrdoglavi smo, buntovni, nepoverljivi, ljubomorni, zavidni, agresivni i krvolocni, jednom recju veoma losi.
A, zasto smo takvi?
Takvi smo zbog toga sto su oni iskreni, odani, verni, humani, cestiti i dobri u apsolutnoj manjini i sto ih oni prvi nikada nisu i nece shvatiti i sto oni nikada nece pisati niti proslost, niti sadasnjost, niti buducnost kako tih tvojih, tako ni ovih mojih.
Takvi nikada nece biti na celu ni tvoje domovine, ni moje otadzbine, jer bi ponovo stvorili ono sto su oni prvi razorili i unistili.
Nece da budu izmedju ostaloga i zbog tebe, upravo ti, Mate, si godinama pisao najgnusnije lazi, svojim tekstovima sirio najgoru mrznju, podsticao si na nasilje, huskao na prolivanje nove krvi, pozivao na linc, omalozavao si licno mene i moju porodicu, medju ostalim, zbog tebe i tvojih lazi u nekoliko navrata i ja i moja porodica bili smo zivotno ugrozeni.
Sama cinjenica da ti ja to nikada nisam uzeo za zlo, niti te i ovoga cas mrzim zbog toga, govori o tome kakav sam ja covek.
Znam da zivis od pisanja i znam sta se danas placa i za sta se dobija novac, kao sto i ti sam jos bolje znas. Znam i to da ti je zbog svega toga mnogo stalo da jednoga dana zavrsim u nekom kazamatu i budem razapet na krst, ali…
Uvek postoji neko “ali”, a to “ali” ovom prilikom se hipoteticki kaze:
– Sta ce se dogoditi sa tobom, dragi moj Mate, ako ipak na kraju pobjedi pravda i istina, ako ipak moja djeca docekaju ono sto njihov otac ceka vec 25 godina?
– Sta ce u tom slucaju biti sa tobom, mojim nesudjenim dzelatom, ili ti istrazivacko-spisateljskim podstrekacem i pozivacem na smrt?
– Da li je to neuporedivo veci zlocin od zlocina koji ja nikada nisam izvrsio, a ti si me zbog njega i bez iole postenog sudjenja u odsustvu osudio na najduzu i najtezu mogucu kaznu?
Ti si, Mate, Hrvat, sasvim je svejedno da li si veliki ili mali, i sasvim je svejedno da li i dalje pevas iste one pesme koje si nekada pevao.
Ja sam Srbin, ni veliki ni mali, Bog mi uz sve one “talente” o kojima si onako ironicno i cinicno pisao nije nikada podario sluha, pa je mozda upravo to razlog sto nikada, bas nikada nisam pevao cetnicke pesme, ali da budem sasvim iskren, nisam ni partizanske.
Mogu da ti kazem i zbog cega: nisam ih pevao zbog toga sto su i “tvoje ustase” i “moji cetnici” i “nasi partizani” svi skupa uglavnom ubijali Srbe, u svakom slucaju, ubili su ih najvise.
A moras da priznas makar jednu, jedinu cinjenicu, i mi Srbi smo ljudi, bez obzira koliko nas ti sve nazivao cetnicima i mrzio.
Eto, sada znas i jos nesto.
Neka ti je Bog u pomoci i neka ti on oprosti ono sto neko drugi mozda nece nikada.

Fotografije i ilustracije: Facebook Mirolav Mlinar



Komentari
Share Button