“Kad je ubijen Đureković u „Kockici“ su napravili domjenak, Ivica Račan je Franji Vugrincu pred svima čestitao na „dobor obavljenom poslu,“ to mi je rekao Josip Perković – izjavio je u Bujici bivši predsjednik HDP-a Nikola Štedul.
ŠTEDUL EKSKLUZIVNO:
– Sindičić je u mene ispalio 6 metaka, a Perković je sve organizirao… Kad sam se vratio u Hrvatsku, Tuđman me poslao upravo kod Perkovića! Ivan Jarnjak mojoj supruzi nije htio dati državljanstvo, Žarko Puhovski opstruirao je nostrifikaciju moje diplome, a Državno odvjetništvo je deset godina prijavu protiv Perkovića držalo u ladici! Tužio sam atentatora i za naknadu štete, ali „hrvatsko“ pravosuđe ovrhu nije provelo 20 godina!
Nakon što je na sudu u Münchenu udbaški atentator Vinko Sindičić po prvi puta javno priznao da iza pokušaja ubojstva Nikole Štedula stoji Josip Perković i da je upravo on bio glavni organizator atentata 20. listopada 1988. u škotskom gradu Kirkcaldyju, gdje je predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta ranjen s čak 6 metaka, Štedul je veliki obrat komentirao na 10 televizija – u petak, u Bujici, urednika i voditelja Velimira Bujanca.
Bivši politički emigrant sjetio se i jednog svog razgovora s Perkovićem, nakon što se vratio u Hrvatsku:
– Kada sam ga pitao stoji li on iza ubojstva Stjepana Đurekovića, on niti to nije htio priznati, nego je sve pokušao prebaciti na Franju Vugrinca. Rekao je čak da su u partijskom sjedištu, tzv. Kockici organizirali slavlje zbog ubojstva Đurekovića. Na domjenku povodom likvidacije, Ivica Račan je prišao Franji Vugrincu koji je tamo došao pred sam kraj i čestitao mu na dobro obavljenom poslu! Račan je Vugrincu pružao ruku i čestitato čim je otvorio vrata, pred svima, tako da su to čuli i drugi! To su riječi Josipa Perkovića, ja u njih sumnjam glade toga tko je obavio posao, a to da su slavili – to je činjenica…
Nikola Štedul je u Bujici pokazao i pisma koja je Sindičić iz zatvora u Edinburghu pisao predsjedniku Franji Tuđmanu, u kojima govori protiv udbaških šefova Perkovića i Mustaća, ali i pismo Sindičičeve sestre:
– Ona je pisala Sindičiću u zatvor u Škotskoj. Zapravo, pismo je bilo šifrirano i diktirao joj ga je Josip Perković osobno. To je bio način komunikacije između njih dvojice. U pismu Sindičića upozoravaju da ne priča previše i nagovaraju ga da ne tuži riječki Novi list. Perković doslovce kaže da je Novi list njihov, dakle udbaški i da ne treba ulaziti u sukob s tim novinama, jer su im korisne i biti će jedine na Sindičićevoj strani kada izađe iz zatvora!
ŠTEDUL O SINDIČIĆEVOJ IZJAVI U MÜNCHENU:
– Ovo je prvi puta da Sindičić prihvaća kombinaciju da je atentatora u Škotsku poslao Perković, no on niti sada nije priznao da se radi upravo o njemu, da je on bio taj koji je išao mene ubiti. Ali ipak, prvi puta je sada u Münchenu izravno povezao Josipa Perkovića s atentatom. Istragu oko svega radio sam i osobno te došao do zaključka još 1994. da je iza svega Perković. On je Sindičića poslao u Edinburgh s nalogom da me ubije!
Nikola Štedul dobro je zapamtio atentatora: – Sindičića se jako dobro sjećam. Vidio sam ga kad sam prišao automobilu… Sagnuo sam se da vidim što čovjek želi, mislio sam da se izgubio u prometu i da me hoće pitati gdje je, u kojoj ulici… Ispalio je dva hica u mene… Iz prigušivača…
Sjećam se da je dva puta bljesnulo, a nakon toga sam pao i izgubio svijest na pola minute… Više nisam mogao vidjeti što se događa… Ubrzo sam opet došao k sebi i on je nastavio pucati dok sam ležao na podu, ispraznio je cijeli okvir!
Štedula je Udba planirala ubiti na destu obljetnicu ubojstva Brune Bušića, a navodno, je u svemu sudjelovao i Željko Ražnatović – Arkan:
– Jugoslavija je tada igrala sa Škotskom. Arkan je, navodno, bio među jugoslavenskim navijačima. On i još jedna osoba bili su identificirani od strane škotske policije kao sumnjivi i odmah su vraćeni u Beograd. Nisu niti smjeli sići u Glasgowu s aviona. Osobno nemam konkretne podatke o tome, ali pričalo se da me on trebao ubiti.
Sindičić ih je u Kirkcaldyju trebao sačekati i predati im oružje te informacije o mom kretanju, s obzirom da je on već pet dana izviđao područje oko moje kuće. Plan im se izjalovio jer su Arkan i njegov suradnik vraćeni u Beograd. Kasnije sam saznao da je Perković rekao Sindičiću kako se plan obustavlja i neka se vrati doma. No, Sindičić je to odbio i išao je atentat izvršiti sam… Tako da u mene nisu pucali 17. listopada – na desetu obljetnicu atentata na Bušića – kako su planirali, nego 20. listopada, tri dana kasnije!
Atentat na hrvatskog političkog emigranta žestoko je osudili i bivša britanska premijerka, te svi mediji na Otoku:
– Margaret Thatcher je među prvima reagirala, najoštrije je osudila atentat i rekla da se treba obračunati s jugoslavenskim državnim terorizmom! Bila je ogorčena. Britanci su dobro znali da sam ja intelektualac, da sam najveći dio vremena provodio na škotskom sveučilištu i da nemam veze s nikakvim podzemnim aktivnostima. Udba je ubijala upravo takve, najviše su im smetali ljudi koji su se na političkoj i intelektualnoj razini borili protiv Jugoslavije!
Iz Beograda su u London stalno slali neke depeše protiv mene, da me se treba zatvoriti ili protjerati u Australiju! Škotska policija je zato često bila u mojoj kući, sprijateljili smo se i dobro su znali da nemam nikakve veze s podzemljem i da se ne bavim terorizmom. To je za mene kasnije bila olakotna okolnost. Držali su me na oku i znali kakav sam, znali su da jugoslavenske vlasti lažu.
Bujanec je u emisiji pročitao spisak iz kojeg se vidi da je Udba izvršila čak 73 ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Nestala su najmanje petorica naših sunarodnjaka, a pokušaje atentata je preživjelo 24-ero Hrvata. Udba je otela najmanje petero Hrvata, a dvije otmice nisu im uspjele…
Štedul se u emisiji prisjetio i svog susreta s Josipom Perkovićem, nakon što se vratio u Zagreb:
– Sreo sam Gojka Šuška na Jelačić placu i rekao mu da se stavljam na raspolaganje u obrani Hrvatske. Odmah me odveo kod Tuđmana, a predsjednik me poslao kod Perkovića! Negodovao sam, jer sam znao da on stoji iza progona hrvatskih političkih emigranata, čak i nekih atentata.
Tada još nisam znao da je upravo on stajao i iza pokušaja moga ubojstva. Ipak, Hrvatska je bila izložena agresiji i razgovarao sam s njim, iako mu ništa nisam vjerovao. Znao sam, na primjer, da je upravo on poslao ubojice na Goretu i Bilandžića...
Rekao sam Tuđmanu da nemam nikakvog povjerenja u Perkovića i da ne mogu s njime raditi… Tuđman mi je rekao da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Činilo mi se kao da ni njemu to nije bilo po volji… Kasnije sam pozvao Perkovića u jedan kafić i pitao ga sasvim izravno da mi kaže je li on bio taj koji je organizirao pokušaj moga ubojstva. Ja sam to znao sa drugih strana… No, on mi je lagao u lice i rekao: „Ni govora, ja nemam veze s time!“
Štedula su kod povratka u Hrvatsku dočekivali problemi na svakom koraku: – Dvije godine nakon povratka u Domovinu zatražio sam od MUP-a državljanstvo za suprugu. Ona je na to imala pravo jer se udala za Hrvata, no Ivan Jarnjak je napisao pismo u kojem je naveo da ona nema uvijete i nije dao da dobije državljanstvo! Jarnjak je bio prijatelj s Franjom Vugrincom i to je ta veza…
Kasnije sam sve dao u medije, pa me u MUP na razgovor pozvao Jarnjakov pomoćnik Brezak i negodovao zbog toga što sam išao u novine s cijelom pričom. Supruzi su na kraju ipak dali državljanstvo i rekli da me nisu mogli naći dvije godine i da je zato sve tako dugo trajalo! Slično je bilo i sa mojim kćerima. Visoko obrazovane, sa znanjem jezika i škotskim diplomama došle su u Hrvatsku u vrijeme rata, no nisu mogle dobiti nikakav posao. Jedna se odmah vratila, a druga je još neko vrijeme nešto pokušavala, no ni za nju nije bilo mjesta u Hrvatskoj! Ali zato ima za sina osobe koja je naručila moje ubojstvo.
Perkovićev sin Saša radio je u Uredu bivšeg predsjednika kao jedan od ključnih savjetnika. I ostala djeca udbaša su na važnim funkcijama i dobivaju poslove u raznim firmama, a naša su djeca rasuta po svijetu. Davno sam shvatio da u Hrvatskoj uopće nije napravljen prelazak iz komunističkog sustava u demokratski.
Nikola Štedul je po prvi puta javno iznio svoje iskustva s Žarkom Puhovskim, koji mu je radio probleme kod nostrifikacije diplome. Naime, Štedul je u Škotskoj diplomirao filozofiju i politologiju, a kad se vratio u Hrvatsku i oko toga su mu radili probleme:
– Predao sam svu potrebnu dokumentaciju, diplome i prijevod sudskog tumača na Filozofski fakultet u Zagrebu. Predsjednik komisije za nostrifikacije je bio Žarko Puhovski. Napisali su rješenje o nostrifikaciji po stupnju profesora filozofije, iako sam iz škotske imao papir da sam magistar. Puhovski mi to nije htio priznati uz obrazloženje da „nisam imao magistarski rad s deset tisuća riječi“. Ali, po škotskom zakonu imao sam pravo na izbor – ili magistarski rad ili položen ispit za magisterij, što je bilo puno teže. Ja sam imao taj teži ispit, no u Zagrebu mi to nisu htjeli priznati. Oni priznaju kad netko prepiše, a ne kad ima široko znanje!
Puhovski mi je radio problem, zato što nisam pripadao tom jugoslavenskom, komunističkom klanu. Udba je ubijala hrvatske intelektualce, a jugo-profesori nisu nam htjeli priznati status koji smo imali na Zapadu.
Štedul je opisao i kako je „hrvatsko“ pravosuđe štitilo organizatore pokušaja njegova ubojstva, na čelu s Josipom Perkovićem:
– Više puta sam razgovarao s ljudima u Državnom odvjetništvu da pokrenu u ime države postupak protiv Perkovića. To je ipak državna stvar. No, od devedesetih se to otezalo…
Prvo su godine 1994. dečki iz SIS-a pokrenuli postupak protiv Perkovića, no i njihova prijava je bila glatko odbijena – jer kao „nije bilo dovoljno dokaza“! Nakon pet godina, 1999. sam poslao svoju tužbu u Državno odvjetništvo. Na odgovor sam čekao deset godina! Nakon toga sam izašao u javnost i onda su mi napokon odgovorili da očito nisam informiran o negativnom ishodu prve tužbe iz 1994. godine! Dali su mi „pravo“ da ponovo pokrenem tužbu protiv Perkovića, iako su istekli svi rokovi, samo zato da se s njome stvari zakompliciraju i da to bude razlog da ga se ne izruči Njemačkoj. Ja sam to shvatio pa nisam pokretao više ništa – ipak je bolje da ga sude Nijemci! Ovdje bi to trajalo još 10 godina i na kraju bi opet rekli da nema nikakvih dokaza, kao i u slučaju Brune Bušića.
ŠTEDUL O PRESUDI U MÜNCHENU I IZBORIMA
Za Milanovića bi bilo jako porazno da presuda Perkoviću i Mustaču dođe prije izbora, zato je Anto Nobilo odjednom nagovorio Perkovića da ipak iznese obranu, na taj način samo odugovlače – rekao je Štedul u Bujici i dodao:
– Bude li presuda osuđujuća to će jako štetiti socijalističkoj partiji – SDP-u.
Perković je sada počao ići i u crkvu, zamislite! Obratio se kao „vjernik“, ja bih volio da je to zaista tako… Onda će nam napokon iskreno reći što je sve radio! Između ostaloga, kao vjernika ga sada pitam da kaže istinu: Zašto je poslao Sindičića u Škotsku da me ubije!? Isto očekujemo istinu i oko Đurekovića… A ako to sve ne kaže, onda ćemo znati da je iznenadno vjersko obraćanje lažno – rekao je Štedul.
Nikola Štedul je upozorio da bi Perković u slučaju osuđujuće presude mogao služiti kaznu u Hrvatskoj, gdje bi imao poseban tretman, no ne isključuje mogućnost da škotske vlasti od Nijemaca zatraže da mu se sudi i za pokušaj njegova ubojstva:
– Ako bi Perković došao služiti zatvorsku kaznu u Hrvatsku, posve sigurno ću ispitati sve mogućnosti da i Škoti odrade svoje!
Štedul ne vjeruje „hrvatskom“ pravosuđu:
– Hrvatsko pravosuđe nije mi dalo niti najmanji razlog da mu vjerujem. Niti za milimetar! Kada sam tužio Sindičića za odštetu još 1994. godine, relativno sam brzo dobio spor. Za šest metaka sam dobio odštetu od 300.000 kuna! To je onda išlo na Vrhovni sud, koji je sve potvrdio. Godine 2002. je odlučeno da se napravi ovrha nad Sindičićevim imanjem u Rijeci. Ovrha nije realizirana do danas! To traje već 17 godine, a postupak 22 godine!
Znao sam da će biti problema oko integriranja različitih ideja kod stvaranja Hrvatske. No, nadao sam se da će se to s vremenom riješiti. Smatrao sam da će oni koji su se uključili u borbu za hrvatsku samostalnost, na kraju shvatiti da je jugoslavensko vrijeme prošlo i da će prihvatiti demokraciju, no to se nije dogodilo! Izborili smo se samo za prvo poluvrijeme – do Oluje, dok su branitelji bili na položajima i porazili agresora.
Nakon Oluje stiglo je drugo poluvrijeme u kojem se Hrvatska trebala i politički osloboditi, no to se nije dogodilo do danas. Zato ćemo – izgleda, pucati penale – rekao je na kraju Nikola Štedul.
CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE:
https://www.youtube.com/watch?v=H8NI-MwY3B4&feature=youtu.be
