Zabio je ‘nož u leđa’ sedmorici bivših šefova. Je li na redu je predsjednik HGK?

listopad 9, 2014 maxportal
Share Button

KARAMARKOV medijski bombarder za povratak HDZ-a na vlast, zove se Mate Radeljić, kojeg neki zovu Kikaš, a neki imenom koje mu bolje figurira, Matan. Radi se, kako njegova životna faktografija svjedoči, o pravom beskrupuloznom makijavelistu, djetetu boga Janusa, ali ne s dva, već s tisuću lica i pragmatičnih preobrazbi



Izdanja EPH zadnjih tjedana učestalo objavljuju strategiju HDZ-ovog osvajanja vlasti, bilo s Kolindom Grabar Kitarović na Pantovčaku, bilo s Tomislavom Karamarkom u Banskim dvorima. Tako su ista izdanja već predstavila PR tim Kolinde Grabar Kitarović, da bi jedan njihov tjednik prošli tjedan donio sastav nove Karamarkove vlade koju, prema svemu sudeći, ne bi trebao voditi Kolindin PR tim, već “novo lice” koje je u tu svrhu dovučeno iz Osijeka i zaposleno s 1. kolovoza u Hrvatskoj gospodarskoj komori.

To “novo lice”, Karamarkov medijski bombarder za povratak HDZ-a na vlast, zove se Mate Radeljić, kojeg neki zovu Kikaš, a neki imenom koje mu bolje figurira, Matan. Radi se, kako njegova životna faktografija svjedoči, o pravom beskrupuloznom makijavelistu, djetetu boga Janusa, ali ne s dva, već s tisuću lica i pragmatičnih preobrazbi.

Streloviti uspon na HRT-u i povoljni krediti

Mate Radeljić dijete je iz obitelji skromnih prosvjetnih radnika porijeklom iz Vinjana Donjih, nedaleko Imotskog, tik uz granicu Hrvatske i BiH. Djetinjstvo i mladost provodi u Omišu. Nakon što je upisao Pravni fakultet u Splitu, aktivira se u mladeži HDZ-a i počinje honorarno surađivati kao novinar na HRT-u. Ambiciozan i promućuran, po uzoru na imenjaka Matana iz Prosjaka i sinova, rano shvaća da od sunca i mora probitka nema, te na krilima politike kreće prema Zagrebu. Perspektivnog junošu bez skrupula, na putu oživotvorenja nezasitnih apetita rano uočava ekipa oko dr. Ivića Pašalića, te ga uključuje u tim pod mentorstvom Obrada Kosovca. On mladog Matana uči tajnama televizijskog “pakiranja” po ukusu vladajuće elite.

Iz tog doba datira prijateljstvo Mate Radeljića i Miljenka Manjkasa s kojim, osim ljubavi za Hrvatsku, dijeli i pragmatičan stav uključivanja vlastita interesa u nacionalni zanos. Radeljić postaje član legendarne ekipe “Motrišta” i strelovito napreduje na ljestvici tadašnje televizijske elite. Tako se i on, uz još neke hadezeovske novinare/ke s “posebnim zaslugama” i “potrebama” koje gledamo i dan danas, našao na listi sretnika i sretnica koji su dobili posebno povoljne kredite, a što je mjesecima punilo novinske stranice.

U vrijeme mirne reintegracije Radeljića kao osobu od punog povjerenja politike, upućuju u osječki studio HRT-a gdje ima financijski bolji ugovor od dugogodišnjeg voditelja Centra Osijek. Mladi novinar za specijalne zadatke, radi isključivo u koordinaciji sa šefovima iz Zagreba “osjetljive” priloge, te je zbog privilegiranog statusa vrlo brzo prema njemu narastao antagonizam ostalih kolega. Ostao je pogovor kako su ga oni prijavili manje mu sklonim šefovima u Zagrebu da je i u posebne priloge koje je plasirao s istoka Hrvatske ugradio vlastiti interes, posebice za vrijeme opremanja stana u širem središtu grada koji je kupio odmah po dolasku.

Uoči promjene vlasti, svjestan predstojeće čistke HDZ-ovih kadrova, Radeljić pokušava spasiti svoju poziciju naglim zaokretom od svog političkog zaštitnika Pašalića, pa s Vesnom Škare Ožbolt osniva Demokratski centar. No, kalkulantski procjenjuje da mu je Vesna preslaba zaštita, te se okreće neupitnom gazdi Slavonije i Baranje – Branimiru Glavašu – svjestan da s reputacijom koju je stekao nema prolaza u SDP-u. Nakon prestanka rada na HRT-u, gdje su mu u jednom trenutku čak i pismeno zabranili ulaz, počinje raditi na lokalnoj Slavonskoj televiziji koju Glavaš godinama čvrsto kontrolira. Kao dobri nogometaši tako i Radeljić svoje transfere dobro naplaćuje. Općenito, kroz svoju kontroverznu novinarsko-političko-gospodarsku karijeru, kažu njegovi poznanici, nikada nije financijski gubio. Nekako tih godina, na nikad do kraja razjašnjen način, gospodin Radeljić završava davno u Splitu započeti studij prava. Na Glavaševoj televiziji predano odrađuje političku zadaću, stvarajući strogo cenzurirane i kontrolirane vijesti koje nemaju nikakve veze s tadašnjom osječkom zbiljom gdje su na vlasti Kramarićevi liberali u gradu Osijeku, te Borzaničini kadrovi u Županiji.

Odlučuje u to vrijeme napustiti novinarsku profesiju i kapitalizirati služenje politici prelaskom na funkciju u HDZ-ovoj vlasti, koja nakon mandata u oporbi ponovno preuzima kormilo države na čelu s dr. Ivom Sanaderom. Smještaju ga u ministarstvo gospodina Berislava Rončevića koji sam kazuje u intervjuu za “Globus”, kako “sve što je stekao u životu može zahvaliti Branimiru Glavašu”.

Biloš upozoravao Glavaša da Radeljiću ne treba vjerovati

Radeljić, tako po drugi put dolazi u Zagreb, a kao pravi otac na službenom putu, suprugu, koju je Glavaš u međuvremenu zaposlio kao službenicu u Županijskom uredu za poljoprivredu, i dva sina obilazi vikendima. Kao djelatnik Službe za informiranje MORH-a ima vremena na pretek, te učvršćuje veze u vrhu HDZ-a. Nameće se kao najbolji izbor za glasnogovornika kampanje predsjedničke kandidatkinje Jadranke Kosor. Nakon njezina debakla, smještaju ga u Ministarstvo branitelja. Veze s Glavašem nije prekidao, pa se nesretnim spletom okolnosti zatekao u Osijeku u trenutku Glavaševa razlaza s HDZ-om. Kosor ga je tada zvala da se hitno vrati u Zagreb, no “zarobljen” u euforičnom društvu Glavaševih pristaša, Radeljić silom prilika postaje jedan od utemeljitelja HDSSB-a, kao nekoć Ožboltičinog i Granićevog DC-a. Hitno mu daju otkaz u Ministarstvu i kao pravoj političkoj žrtvi izbacuju stvari iz dužnosničkog stana u Zagrebu.

Kako je, na zaprepaštenje HDZ-a, Glavaš pomeo svoje bivše kolege na lokalnim izborima, Radeljić kreće u novu karijeru – direktora gradskog Zavoda za stanovanje koju mu povjerava Glavaš. Na tom se mjestu iznimno dobro snašao. Spregom politike i banaka pokreće se program obnove pročelja zgrada, uz povoljne kredite s minimalnom kamatom, te se Radeljić promovira u obnovitelja Osijeka u kojem su ratni ožiljci i dalje vidljivi. U međuvremenu seli u reprezentativni stan u samom gradskom središtu, supruga mu završava fakultet i prelazi na mjesto tajnice u Medicinskoj školi, uređuje razne vikendice i živi bez većih stresova. No, u Glavaševoj ga stranci ostali prvoborci nikako ne prihvaćaju, jer suptilnim spletkarenjem stvara štit oko vožda Glavaša, te početkom Glavaševih sudskih procesa, dolazi do eskalacije sukoba. Radeljić, nakon Pašalića i Škare Ožbolt napušta i Glavaša, te novog zaštitnika pronalazi u kralju željeza Željku Bilošu.

Tadašnji gradonačelnik, Anto Đapić, Biloševa marioneta, Matana ne dira, no vrlo brzo dolazi do raspada kratkotrajne koalicije HDSSB-a i HSP-a i pada vlasti u Osijeku, te se gospodin Radeljić vraća novinarstvu. Postaje direktor Biloševe Osječke televizije nastale na crnom novcu HDZ-a opranom u vrijeme Sanaderove vlasti.

Iako se Radeljić povezivanjem s Bilošem, mnogi su smatrali, vratio u karijeri korak unatrag, to se partnerstvo za njega pokazalo iznimno dobrim ulaganjem. Biloš se deklarativno oduvijek izjašnjavao tvrdim nacionalistom svjetonazorski bliskim HDZ-u, no nije prezao niti od jednog saveznika koji mu je otvarao put prema poslovnom prosperitetu. Mada je, ne tako davno, sam Biloš upozoravao Glavaša na to da Radeljiću ne treba vjerovati, on se potpuno oslanja na njegove političke prosudbe koje će, smatra, pridonijeti da se njegovo posrnulo carstvo osovi na noge. Glavno oruđe u tome postaje im Osječka televizija.

U aferi Fimi media tek je lokalno popraćena geneza krađe koja je HDZ-u omogućila ovladavanje tim medijem. U tom trenutku, kada je Ivo Sanader suđen kao višestruki veleizdajnik, malo je koga zanimalo tih nekoliko milijuna kuna koji su se pretočili za ovladavanje medijem povjerenom gospodinu Bilošu na čuvanje. Ta je transakcija bila dio složenije poslovne “razmjene” državnog vlasništva s HDZ-u sklonim tajkunom, koji je televiziju trebao nakon dvije godine vratiti osobi na koju stranački voždovi upru prstom.

No, Biloš je smatrao da, unatoč povoljnom poslovnom dogovoru sa Sanaderom, nije na njemu sve troškove snositi sam, pa se u “podizanje” televizije uključuju i drugi osječki tajkuni čija će se imena u narednim godinama jamačno naći na stranicama crnih kronika. Također, padom presuđenoga premijera Sanadera, Biloš televiziju ne vraća već ju prepisuje na sina i uz pomoć Matana gradi medijsku platformu za osvajanje lokalne vlasti.

“Velikani pera”za rušenje Glavaševe opcije

Mate Radeljić, u sredini, bio je desna ruka gradonačelnika Vrkića

A Matan iz Vinjana Donjih na tom zadatku uspijeva nadmašiti samoga sebe. Na HDZ-ovoj televiziji spaja nespojivo – kao novinare (i to za sitne novce) angažira “velikane pera” poput Drage Hedla, Gorana Flaudera i “političkog analitičara” Jaroslava Pecnika. Televizija ima samo jedan cilj: rušenje Glavaševe opcije s vlasti u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji. Radeljić gradi na istoku Hrvatske nezamisliv savez HDZ-a, SDP-a, HNS-a, Laburista i vrlog Đapića predvođenih “nestranačkim” (ili svestranačkim) kandidatom, Ivicom Vrkićem. U drugom krugu izbora za gradonačelnika, Bubalo biva potučen, a bezlični Šišljagić jedva ponavlja mandat župana i to samo zahvaljujući činjenici da mu je protukandidat ispred ranije navedenog neformalnog saveza bio osrednji svatovski pjevač.

Osvajanjem Osijeka, Radeljić dobiva pregršt slatkih briga. Valja iskoordinirati neutažive apetite političkih partnera i nerealne Biloševe zahtjeve koji je snatrio da će svoje goleme financijske dubioze barem dijelom pokrpati novcem iz gradskog proračuna. Sve prljave poslove Ivica Vrkić prebacuje na Radeljića koga imenuje šefom kabineta gradonačelnika, jer nema strpljenja petljati se s kojekakvim likovima, napose poduzetnicima iz Čepina, koji su poslovno napredovali tek do razine da protivnike, umjesto palicama, tuku laptopima, a s kojima Radeljić povremeno popije kavicu uz ugodno drugarsko čavrljanje. Opijen uspjehom rušenja Glavaša na vlastitom terenu, Matan loše procjenjuje da mu je to dovoljan adut da Karamarkovog prijatelja Vrkića inaugurira kao predsjedničkog kandidata. Bezlični lider najjače oporbene stranke čak izvjesno vrijeme ozbiljno razmišlja o toj opciji, no, pritisnut od ono malo razumnih suradnika, odustaje od Vrkića i uzima gospođu Kolindu, a Radeljić shvaća da mu je vrijeme za promjenu mentora.

Druženje s Bilošem postaje mu, naime, prevelik teret. Apsolutno sklon u političkoj karijeri prvenstveno apostrofirati svoj materijalni interes, Kikaš je pri tomu, ipak, oduvijek bio više nego oprezan. Poslove na rubu zakona namijenjene osobnom bogaćenju uvijek je igrao rubno, na kraju terena, a Biloš ga je svojim kockarskim mentalitetom natjerao izložiti se više no ikada.

Tako je u slučaju OLT-a, gdje su glavni akteri Biloš, Slavko Linić i Nada Čavlović Smiljanec, i Matan upao u “mjere” Uskoka i razotkrio kako je u mrežu pogodovanja detroniziranom kralju željeza upletena i pravovjerna Milanovićeva intimna uzdanica, Biljana Borzan. Iako Radeljić i Borzan u aferi još uvijek figuriraju u ulozi svjedoka, sve je glasniji pogovor kako će im se, bez snažne potpore premijera, status vrlo brzo preobratiti u optuženike.

No, vrijeme je za bježati dalje, pa Radeljić 1. kolovoza o.g. prekida veze s Osijekom i uz pomoć HDZ-a prelazi u utočište za njihove kadrove još od lepog Nadana – u Hrvatsku gospodarsku komoru. Ovaj put igra na sve ili ništa. Bježi iz Biloševa zagrljaja koji ga već odavno guši, a ne može mu ponuditi nikakav prosperitet. Odriče se i Vrkića koji se pokazao kao jednokratni “joker zovi” bez ikakve političke perspektive. No, za njega neuobičajeno, sada je zakoračio na sklizak teren.

Naime, iako je Tomislav Karamarko nov u nizu očaranih njegovim PR sposobnostima, vučja družba oko njega daleko je od mirne predaje utjecaja na prvog policajca HDZ-a. Milijan Brkić jasno se odredio prema Matanu i postavio Karamarku ultimatum – on ili ja. Vasu ovdje možemo razumjeti, jer koliko je gazda do sada Radeljić iskoristio pa ostavio, jamačno je da ista sudbina čeka i Karamarka, osim ako Vaso, a ovaj tekst mu daje pregršt argumenata, ne urazumi Tomicu. Zbog Matana je dalje intenziviran sukob između političkog tajnika stranke Čuljka i Vase, no prvi čovjek HGK-a gdje je Radeljić trenutačno deponiran, Luka Burilović, Čuljkova je marionetica, pa Matana tamo trenutno “nitko ne sme da bije”. Kako je Čuljak oduvijek igrao podmuklo, on i u ovom slučaju, seoskom lukavošću, pokušava spletkariti protiv “nove PR uzdanice” u stranačkom vrhu, a istodobno ga i držati blizu sebe za – “ne daj Bože”.

Karamarku sa simpatijama i brigom: Tomice, čuvaj se…

Radeljić je marljiv i strpljiv, a ovaj put nema ni izbora – od Vrkića i Biloša se otripnuo pobravši što se pobrati dalo. No, Matan ide dalje. Izgradit će si poziciju bitnog čimbenika u budućoj vlasti gdje su gotovo sve fotelje već podijeljene, a Čuljak figurira kao novi ministar obrane (najbolje da nas obrani od sebe samoga!). Ako ne bude išlo na dužnosničkim mjestima, Radeljiću ostaje povratak u matičnu kuću HRT-a, gdje se već pozicionirao u Nadzornom odboru, ili pak mirna visoko tarifna sinekura u bivšem Nadanovom brlogu kojim caruju neki novi “međedi”.

Inteligentan, ali limitiran, posebice u socijalnim odnosima, Radeljić je podvukao crtu pod još jedno životno razdoblje. Tipična priča hrvatskog tranzicijskog i novinarskog mulja. Napuštanje Osijeka neće mu teško pasti jer u zadnjih 15-ak godina ni u tom gradu nije “pustio korijenje” niti ostavio ikakav trag, osim nelagode među onima koji su s njim imali bilo kakva posla. Ulicama se i tako kretao birajući tamnu stranu jer je neprijatelje zbrajao, a prijatelje oduzimao. Odreći se Pašalića pred Tuđmanovu smrt, pa Škare Ožbolt čiji je projekt bio propast prije nego li je zaživio, te Glavaša dok je bio u zatvoru i Biloša kada je na koljenima, i nije bila neka hrabrost, tek Matanova beskrupuloznost, koji, ako ima dva kruha jedan sigurno neće dati gladnome, jer će mu možda zatrebati poslije.

Koliko će se uspjeti visoko dići u hijerarhiji Karamarkova tima pokazat će vrijeme, ali u svakom slučaju osječki su mediji i politika više dana slavili njegovu odluku za odlaskom iz ravnice. Zato sada, dok je Osijek odahnuo, Zagrebu, hrvatskom gospodarstvu i cijeloj Hrvatskoj želimo puno sreće – uskoro će vidjeti kako to izgleda kada Matan krene plesti svoj mrtvački ples iza kojeg ostaju samo (politički i gospodarski) mrtvaci, a on ide dalje i dalje…
Zato se po prvi put obraćam Karamarku sa simpatijama i brigom: Tomice, čuvaj se…

Ivica Šola/ Dnevno.hr



Komentari
Share Button