Predsjedniče Josipoviću, ministre Matiću, premijeru Milanoviću, naučite četiri male riječi

studeni 8, 2014 maxportal
Share Button

PREDMNIJEVAM da su rijetki oni koji ne znadu pjesmu Krunoslava Kiće Slabinac, Te tri slatke riječi, ja te volim. Kako sam se naslušao svašta, posebice u izvješćima hrvatske HI (JE)NE o „malobrojnoj indoktriniranoj skupini branitelja kojima manipulira manja interesna skupina“ ter kako sam i sam dragovoljac obrambenog minulog rata, a ne nekakve građanske pobune, nisam mogao ne pohoditi Savsku 66.

Čast svima onima koji imaju akademsko obrazovanje, a misle da im je šešir, kapa, položaj i titula vrednija od njihova karaktera i njih samih kao putujućih „Bogova“ bez kojih nema ničega, no oni su za mene samo stubored beskičmenjaka i gospodskih kastora. Valja se zapitati zbog čega oni smatraju da je njihov karakter vredniji od karaktera radnika, seljaka, siromaha ili pak  beskućnika kojih je sve više. Zato bih molio da shvate pojam ove četiri riječi koje suštinski određuju sve međuljudske odnose, Hvala, Molim, Oprostite i Doviđenja (Zbogom).

Hvala

Psiholozi ovoj riječi pridaju najveći značaj. Ne čini li vam se da upravo ova riječ ovaj negativan trend i parabolu negativnog fokusa može biti pogled za pozitivan odnos sveukupne inerakcije svakog pojedinca. U prvom redu ovo je itekako osjetljivo u odnosu na vršitelje državne vlasti i stradalnika koji su toj istoj vlasti omogućili položaj, ugled, a bome i plaću koja je višestruko premašila njihova primanja. Kada vas zaboli i nokat nije ugodno, što mislimo kada vidimo ispred sebe ljude u kolicima, kolika je njihova bol i koliko je potrebno njima snage i vjere da sve to izdrže. Nemjerivo. Neprocjenjivo. Što im dajemo zauzvrat, pljujemo ih dajući im to kao uzdarje i pravimo se bedaci odgovarajući im da su sami krivi što su iskali i stvorili državu koju smo eto i mi htjeli, ali da su samo neki podobni za visoke stolice i predodređeni da njome upravljaju.

Arogancija ministra Matića prevršila je svaku mjeru. Riječ hvala kod svih normalnih pokazuje utjecaj na zajedničku snagu i visoki stupanj odgovornosti među ljudima i pojedincima, bez obzira o kom odnosu se radi, srodnom rodbinskom ili prijateljskom. Nesumnjivo je da se radi o koncentraciji na dobre stvari od postojeće situacije koja u danom trenutku i ne mora biti samo negativna, zar ne. Kakvo nam je to svjetlo na kraju tunela i koje to dobre karakteristike i značajne oznake nude oni kojih se to najviše tiče ni jednom riječju u ovih tjedan dana nisu izrekli svojim anđelima tu jednu slatku riječ, Hvala. Onaj tko ne zahvaljuje na njihovoj žrtvi čije plodove oni sami ubiru, ne shvaća taj odnos kao zajedništvo, ne želi ništa učiniti za takve osobe niti se potruditi da bi se stvorio pozitivan krug. To su Ahasveri i ništa više, Molim.

Oprostite

Ideološki fanatici, gdje spada i naša vlast, činili su velika nedjela kroz povijest. Oni valjda misle da će njihova umišljenost i samodopadnost nadživjeti uspomenu na njihove žrtve. Kako drugačije objasniti hvaljenje Matića od premijera Milanovića, kada ovaj višestruko u svom istupu kaže da je ministar Matić, legenda obrane Vukovara. Što su onda za njega devetstotinatridesetosam poginula branitelja u Vukovaru!? Što je za njega Sajmište ili pekara Đorđa Rajšića koja se obnovi kao i milijun drugih objekata o trošku hrvatske sirotinje. Koja je to država uspjela opstati na neimaštini kada nama ne treba kičma svake ekonomije, proizvodnja!?

Je li ikada naša vlast uz spomen hrvatskih žrtava navela imena genocidnih, okupacijskih, silovateljskih, pljačkaških, vandalskih i inih zločinaca, nije pa ni sada ovdje pred stopostotnim invalidima u Savskoj 66. Oproštajna naivnost njima je oklopna zaštita, a našim junacima , u što sam se osobno uvjerio, bilo bi draže da ih pogodi Fagot, nego da ih čuva i o njima brine Fred Matić. Naš predsjednik Ivo Josipović ujedno je i vrhovni zapovjednik Hrvatske Vojske, pa kako može reći u direktnom TV obraćanju javnosti: „ Čini mi se da neki od ovih ljudi imaju problema……….“.

Ne da imaju nego je to očito, ali u te probleme ih je stavila sama naša „narodna vlast“. Oni su svjesni  bili kada su se kao dragovoljci odlučili boriti za svoju državu da u toj bici mogu izgubiti život i samo pukim slučajem preživjeti i na to su pristali onog trenutka kada su se formirale prve obrambene jedinice od dragovoljačkih odreda, pričuve do ustroja hrvatske policije i hrvatske vojske. Niti na kraj pameti im nije bilo da će se ta velikom žrtvom stvorena država njih odreći kao zalogajem revolucije kako to komunjari vole kazati.

Naš predsjednik ni jednom gestom, a kamo li riječju nije pokazao ta naše junake i naš narodni ponos ima namjeru zaštititi, a obećaje nam novi Ustav, valjda umjesto parlamentarne diktature smatra da će biti bolja predsjednička diktatura. Ni u jednom službenom obliku se nije odrekao komunizma, upravo suprotno divi se simbolu komunizma i što je još gore policijski izolira hrvatske branitelje u što sam se neposredno uvjerio. Oni koji budu pohodili Savsku 66, neka obrate pozornost u neradno vrijeme na koliko se sve prozora okreću ventilatori klime, bit će mu sve jasno. Ne trebamo se više pitati zašto našem predsjedniku branitelj Veljko Marić predstavlja teret kada nije u stanju za sve loše što je učinjeno spram njega i najtežih invalida izustiti samo jednu riječ, oprostite.

Netko očito živi izvan vremena kada se žrtvuje svoj rod-hrvatski narod i svoj dom. Je li državni odnos spram ove kategorije ljudi koja je zanemarena od svih u najmanju ruku nepristojno ponašanje, jest, ja mislim i tortura. Pa kada to naš predsjednik ne želi izvinjenje za sve što im je učinjeno i što im se sprema, ja ću kazati, laž nikad ne nadživi istinu, predsjedniče, Oprosti!

Molim



Svakodnevni život nije vojni dril i imperativ, no svakako kada bi se ljudi barem donekle držali općih pravila dobrog  ponašanja međusobni život bio bi mnogo ugodniji. Kada kažete nekome, molim, to nije izraz poniznosti već ta riječ predstavlja i znači uljudno izraženu želju ili pak zahvalnost. Da ne ponavljam kako je pristupio naš premijer prilikom svog paradnog dolaska i prodike za javno uštimavanje „dugmetare“ kako bi se branitelji priključili njegovu “kolu“ kazati ću samo ovo. Uljudan način ponašanja uči se u djetinjstvu, tu su roditelji najvažniji koji moraju na sebe preuzeti odgovornost da bi svoju djecu pripravili na pravila koja vrijede od pamtivjeka.

Umjesto da je zamolio branitelje i da ih pita što može učiniti za njih, podijelio im je packe da nisu kruha gladni!? Naučna fantastika bi bilo očekivati da će naš „King Kong“ promijeniti svoje dosadašnje mišljenje, odnosno način ponašanja u prvom redu ophođenja. Pitam poštovane čitatelje, koja se majka ne rastapa od miline na ovu riječ i da li početak uljudnosti ujedno jest briga o sebi samome? Na žalost naš premijer je i ovdje pokazao agresivno nametanje u središte pozornosti. Sam sebi svrha. Svaki kontakt s drugim čovjekom, pa i poznatim i vrlo bliskim, valja započeti izrazom dobrohotnosti. Vjerojatno ste mnogi od vas, poštovani čitatelji ovog osvrta, čuli za priču o Aleksandru Makedonskom i Diogenu.

Aleksandar Makedonski bio je „vrhovni Bog“ dakle, svemoguć. Kako je saznao da postoji učen i darovit čovjek koji eto šivi u nekakvoj bačvi, odlučio je i njega pridobiti  laskajući upitom, što može učiniti za takav um, na to mu je Diogen odgovorio da mu se samo makne sa Sunca. Ni ja ni  naša životna zadužnica tj. naši istinski junaci s jedne strane i opća sramota svih nas s duge strane, našem predsjedniku Vlade RH-e, ne želimo ništa više ni manje nego da nam se makne sa Sunca. Kada otvoreno naš premijer brani, uči lagati i kada je spreman i u smrt na sred ulice poslati one koji žele otvoreni dijalog, pa i s pitomcima Kumrovečke partijske škole za zaglupljivanje, već za isto traže uvjet, što drugo kazati nego poštedite nas Premijeru vaše skrbi, Molim.

Doviđenja

Ni ovu malu riječ ja ne čuh u Savskoj 66 od zaštitnika jednakopravnosti zagarantirane i temeljnim zakonom države tj. Ustavom. Ne mogu se u ovom trenutku sjetiti tko je kazao da je smiješak često sunce za žalosne, ali je svakako posprdno otići od simbola naše nezavisnosti bez pozdrava. Dakle, i smiješak i ova četvrta čarobna riječ, mora doći iz srca.

Kakvo je to srce naših državnih velikodostojnika kada ni ovu riječ ne izustiše!?  Ne rastati se od drugog čovjeka ili ljudi ovom riječju, znači u konačnici da ih nikada više niti ne želimo vidjeti  te da nam je osobno žao što smo ih i vidjeli, zar ne. Dakle, svjesni su oni da je država opljačkala nacionalnu riznicu i prezadužila hrvatsku državu ostavivši javni i unutarnji dug za pet pokoljenja, ali žale što je još na životu iti jedno hrvatsko srce jer oni su još jedina smetnja da i sam oslobodilački obrambeni Domovinski rat bude njihovo vlasništvo. Na taj način ne bi imali smetnje da pamfletiraju kao pošteni hrvatski domoljubi i zato im treba ovo nemilosrdno mučenje hrvatskih bojovnika i stopostotnih invalida, a lošinjsku Jadranku čuvaju za svoju bratiju, rusku braću!? Istina je jedino sredstvo protiv kojeg nema branika, a u znanosti je mitomanija duševna bolest. Pa kako nama dragovoljcima ne trebaju lašci, gospodo, Doviđenja.

Ante Baraba Miš



Komentari
Share Button