“Teško je razumjeti da se na Skup zajedništva nije odazvao nitko od istaknutijih političara ni tzv ljevice ni desnice. Australski političari bi se natjecali da se pojave na ovakvim skupovima.”
- Iz Melbourna: Dinko Dedić
Političari svuda po svijetu na glavu skaču da se pojave na masovnim skupovima. Pa da u njima nema ni trunka domoljublja, radili bi to da unaprijede svoju političku kampanju ili da svoju stranku bolje pozicioniraju u narodu.
Australski političari hrle čak i na skupove etničkih zajednica i njihove proslave s kojima nemaju ništa zajedničko niti razumiju razloge njihova okupljanja. Dobar primjer je nedavni skandal gdje na proslavu Desetog travnja australski Prime Minister upućuje svoje čestitke a Vesna Pusić od toga napravila međunarodni skandal. Australski političari dolaze na hrvatske festivale hrane i vina, na nastupe folklornih grupa i sportske manifestacije, gdje god se nađe 1000 ili više ljudi na okupu iz jednog razloga, da dobiju glasove.
Apsolutni fenomen je Hrvatska, gdje se desetine tisuća Hrvata okupe na centralnom trgu u glavnom gradu, pod nacionalnim zastavama, na skup zajedništva a političari se sakriju u mišje rupe kao da je počelo bombardiranje. Ne žele da ih se identificira sa sramotom koja proizlazi iz riječi ljubavi za Hrvatsku, za koje su znali da će biti izgovorene. Znali su da će tu doći ljudi koji ljubav za domovinu stavljaju negdje pri vrhu svojih prioriteta.
Razlozi za to nalaze se u stoljećima tuđinskog gospodarstva i dehrvatizacije a posebno onog koje je Hrvatska pretrpila u 20. stoljeću, kad je više nego ikad u hrvatsku svijest unezeno uvjerenje da je Hrvatska sramotna riječ, da je voljeti svoju domovinu gore od fašizma i nacizma.
Ništa novoga se u Hrvatskom saboru ne događa i ništa nije drugačije nego kad se dr. Ante Starčević na mađarone nabacivao svojim opancima. Novo je to, što ovaj danas Sabor gospodari samostalnom i demokratskom hrvatsko državom za razliku od svih prošlih. Od te tri osobine, Hrvatske, samostalnosti i demokracije, oni su prigrlili samo jednu, demokraciju i provode ju korumpirajući sve grane vlasti, zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Sve drugo gledaju izbjeći koliko god mogu a demokraciju koriste kao negaciju svega što je nacionalno.
Dok svuda oko nas, dok svuda po svijetu, svatko mlatara svojom zastavom dok mu ruke ne otpadnu a njihovi političari promoviraju nacionalni ponos i iz osjećaja zajedničke pripadnosti potičući energiju svog naroda u cilju gospodarskog i svakog drugog napretka, hrvatski političari se stide Hrvatske.
Gledam jučer na vijestima hrvatske televizije, najprije mali osvrt na 20 000 nazočnih na skupu u Zagrebu, da bi odmah poslije toga donijeli izvještaj s komemoracije za žrtve njemačkog logora Dachau i popratili komentarom kako se poruke iz tog logora reflektiraju na Hrvatsku. Bože mili, toga nema na ovom svijetu.
Kad bi se hrvatski političari i voditelji televizije i medija osjećali Hrvatima, ja bi rekao da su mazohisti, ljudi koji su odlučili bičevati sami sebe dok im koža ne popuca i krv ne oblije svaki centimetar tijela. Oni su međutim Hrvati samo zato što nemaju drugog izbora i ništa nisu bolji od onih mađarona iz Starčevićevog vremena i da Starčević danas sjedi u Hrvatskom Saboru, nebi se samo nabacivao opancima, nego bi donio cijelu vreću kamenja i gađao ih redom.
Zašto se uopće primiti posla u ustanovi čije ime počinje riječju Hrvatska, bilo da se radi o Saboru, televiziji ili nečemu drugom? Odgovor je jednostavan. Iz istog onog razloga iz kojeg su abolirani bivši pripadnici agresorskih snaga pohvatali pozicije u hrvatskoj policiji. Zaraditi se može radeći i u ime onoga koga mrziš. Ono što je najgore, tako možeš nanijeti više štete i osvetiti se, za raziku od nih koji su se odmakli.
Kad pogledaš hrvatsku gospodarsku i političku bilancu nakon 20 godina, što je lakše zaključiti: da je to učinjeno iz ljubavi ili iz osvete?
Što bi trebalo misliti o ljudima koji s ponosom odlaze na proslavu četničkog ustanka u Srbu i traže gdje mogu naći nekoga s jugoslavenskom zastavom i titovkom na glavi da se mogu uslikati a od skupa hrvatskog zajedništva i hrvatskih zastava bježe kao od đavla.
Izdajice! Izdajice i veleizdajice na ključnim pozicijama u Republici Hrvatskoj.
Foto: Screnshot z1/rtl
