U stratište Huda jama partizani su zakopali 726 živih zarobljenika! Među njima je bilo i žena

svibanj 19, 2015 maxportal
Share Button

Posmrtni ostaci in situ svjedoče o tome da su neke žrtve unutra bile žive zatvorene, bez prostrijelnih rana, zasute jalovinom i ostavljene da umru na stravičan način



Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško u Sloveniji. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. godine pronađena masovna grobnica. U listopadu 2011. Barbarin rov je otvoren  za javnost. Posjet je moguć uz prethodnu najavu.

Huda Jama je jedno od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstva jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Među žrtvama su bile i žene.

To je jedno od brojnih stratišta i grobišta hrvatskih vojnika i civila ubijenih u Sloveniji u mjesecima svibnju i lipnju 1945. Osnovni podaci o Hudoj jami objavljeni su u knjizi Poročilo Komisije Vlade RS za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005-2008  (urednik Jože Dežman) i hrvatskom prijevodu Prikrita grobišta   Izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005. – 2008.  (Hrvatski katoličko dobrotvorno društvo) Sarajevo 2010.

Vijesti i građa o kasnijim radovima na tom stratištu i zapletima (administrativnim, tehničkim, financijskim i političkim) djelomično su također već objavljivani i dostupni javnosti preko elektronskih i ostalih sredstava javnoga priopćavanja.

Otvaranje rudarskog okna i dostup do kosturnice za posjetitelje

Vladina komisija R. Slovenije za prešućene grobove na čelu sa g. Jožom Dežmanom 27. listopada 2011. obavila je posljednju inspekciju prije otvaranja Barbarina rova (rudarskog okna) za javnost. To je ujedno bila i prva skupina koja je u okno ušla bez zaštitne odjeće, bez zaštitnih maski, bez opreme za spašavanje, nije trebalo potpisati izjavu u ulasku u okno na vlastitu odgovornost itd., tj. na način kako će ubuduće unutra moći ulaziti svi zainteresirani.

Put do stratišta i grobišta unutar nekadašnjeg rudnika vodi više stotina metara dugim horizontalnim rudarskim oknom, bijelom pješčanom stazom između rudničkih tračnica. Visina okna mjestimice ne prelazi 180 cm. Na kraju (do sada) istraženog okna uređena je (privremena?!) kosturnica s posmrtnim ostacima više od osam stotina žrtava. Posmrtni ostaci (kosti i dijelovi mumificiranih tijela) poslagani su u otvorene plastične kutije poslagane u tri reda na montažnim policama s obje stjenke rudarskog okna u dužini od stotinjak metara.

Pred kosturnicom (duboko u srcu planine) nekadašnja rudarska strojarnica trebala bi biti preuređena u kapelicu, odnosno u molitveni prostor. Nisu prihvaćena nastojanja da se do sada ekshumirani posmrtni ostaci dostojno pohrane u kosturnicu koju bi trebalo urediti na vanjskom prostoru pred Barbarinim rovom ili negdje u blizini.

U prostoru rudarskog okna pred ulazom u dio okna prenamijenjen u kosturnicu kratak obred odrješenja za pokojne zajednički su obavili vlč.  Janez Turinek (na slovenskome) i fra Marko Prpa (na hrvatskom jeziku). P. Prpa je tom prigodom izrekao slijedeću misao: Na mjestu smo užasa. Suza guši riječ. Jedine riječi primjerene ovakvim mjestima su riječi molitve. Molimo za pokoj duša nevinih žrtava. Molimo i za one koji su prouzročili njihovu smrt. Žrtve povjeravamo Božjoj ljubavi, a počinitelje zločina u molitvi prepuštamo Božjoj pravdi i milosrđu.

Tom je prigodom nacionalna RTV SLO  prvi put bila u Barbarinom rovu i o tome događaju izvijestila javnost.

U usmenoj predaji koju čuva i još uvijek o njoj uglavnom šuti okolno stanovništvo pritisnuto višedecenijskim  strahom za goli život ipak se sačuvalo i u javnost iznijelo svjedočanstvo kako je u Hudoj jami pobijeno najviše (nekoliko tisuća) Hrvata.

Posmrtni ostaci in situ svjedoče o tome da su neke žrtve unutra bile žive zatvorene, zauste jalovinom i ostavljene da umru na stravičan način. Zadnja žrtva Hude jame je ipak jedna mještanka koju je Divizijski sud osudio na smrt zbog “širenja laži” o zločinima počinjenima u Hudoj jami. Kao trudnica streljana je 1947. godine.

Značenje Hude jame za Hrvate u otkrivanju prešućenih istina o Drugome svjetskom ratu

Svojevremenim otvaranjem Hude jame (Barbarinog rova) i otkrivanjem dugo čuvane tajne o tamo počinjenim strahotama otvoreno je jedno od najmučnijih,  dugo sakrivanih i prešućivanih poglavlja hrvatske, slovenske, jugoslavenske, (dijelom europske i svjetske) povijesti Svojevremeno je tada već jednom bivšem visokom funkcionaru KPJ i KPS, dobrom poznavatelju ratnih i poratnih događanja na slovenskome i jugoslavenskom prostoru, bilo postavljeno pitanje da li su Englezi 1945. s Bleiburga vratili jugoslavenskim partizanima civile i razoružane pripadnike poraženih vojnih postrojbi samo zato da posiju sjeme jednoga budućeg rata kada to na ovim prostorima nekome (njima) bude zatrebalo. Iskreno je odgovorio kako o tome nikada nije razmišljao!

Otvaranjem Hude jame otvorena su također i brojna pitanja na unutarslovenskoj, unutarhrvatskoj, slovensko-hrvatskoj te na međunarodnoj povijesnoj, civilno-pravnoj, vojno-pravnoj i političkoj razini. Osnovne civilizacijske tekovine pretpostavljaju pravo žrtve na ime i pravo na grob. Jednako tako svaki počinitelj zločina ima svoje ime i prezime, nacionalnu i svjetonazorsku pripadnost.

Svima koji izražavaju skepsu i postavljaju pitanje o smislenosti uspostavljanja nekakvoga “naknadnog” odnosa prema “davno prošloj” prošlosti, prema žrtvama Hude jame (i svih drugih stratišta) dovoljno je postaviti jedno pitanje i ponuditi savjet primjeren takvoj “civilizacijskoj” razini. Zamoliti ih neka odmah reknu da li žele nakon smrti biti sahranjeni ili negdje bačeni? U potonjem primjeru treba im savjetovati da čim prije odrede tko, kako i gdje to treba učiniti i unaprijed urede sve potrebne formalnosti za takav postupak! Nakon prvog “šoka” i nevjerice da ih netko postavlja pred takav izbor takvi uvijek zašute i odlaze.

Žrtve, stratišta i grobišta između zaborava i civilizacijskog duga

Rješavanje problematike vezane uz vojne i civilne osobe stradale u Sloveniji neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata veoma je složeno i iziskivat će stručni kadar, dugoročan rad i određena financijska sredstva.

Kratak prikaz nekih činjenica i otvorenih pitanja u slijedećem dijelu ovog teksta pokušava samo djelomično osvijetliti gornju tvrdnju, pokazati  postojeća ishodišta i moguće pravce djelovanja (bez pretenzija da obuhvati sav opseg i svu složenost ovdje tek “dodirnute”problematike).

Potrebno je definirati i usuglasiti terminologiju: vojna osoba, civilna osoba, stratište, grobište, grobišno polje, masovna grobnica, grob (sa svim pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze u skladu s međunarodnim pravom i konvencijama).

Dio slovenske (stručne?) javnosti ne priznaje hrvatskim vojnicima da su u vrijeme pogubljenja uopće mogli imati pravni status vojnika jer NDH više nije postojala, niti je ikada bila međunarodno priznata država. U Sloveniji su prema takvom shvaćanju pobijeni samo hrvatski civili nakon završetka rata. Takva pravna kvalifikacija ima i svoje naličje: ubojstva civila (i u ratu!) su zločini koji ne zastarijevaju.

U Sloveniji prema evidenciji koja je procurila u javnost postoji oko tisuću grobišta. Lokacije pojedinih grobišta mogu se pronaći na Googlovoj tražilici pod nazivom Prikrita grobišča geopedija. Otvaranjem gesla strouss otvara se stranica sa slikama i opisom svakoga pojedinog grobišta. Petnaest od tih tisuću spomenutih grobišta su neosporno velike masovne grobnice. To još nije konačan broj. Točan broj grobišta vjerojatno se nikada neće moći sa sigurnošću utvrditi. Donekle i zbog neusuglašenih kriterija pri kategorizaciji grobišta. Na Arehu je npr. 28 grobišta. Po jednom kriteriju to je 28 masovnih grobnica, po drugom to je samo jedna masovna grobnica sa 28 grobišta (ili grobišnih polja).

Prema slovenskim procjenama u Sloveniji je ubijeno 200.000 osoba. Računa se da je “među njima Hrvata bilo od 50.000 na više”.

Kad je riječ o hrvatskim žrtvama tri su glavna pravca njihova kretanja u svibnju i lipnju 1945. kroz Sloveniju. Sva tri pravca s pobočnim pravcima kretanja obilježena su stratištima i grobnicama.

1. Bleiburg /Pliberk– Maribor – Ormož – slovensko-hrvatska granica (bočni pravci: Pohorje, Dobrava, Kidričevo)
2. Bleiburg/Pliberk – Dravograd – Mislinja – Šoštanj – Zidani most – Mostec (bočni pravci: Huda jama, Hrastnik)
3. Ljubelj – Kranj – Škofja loka (Crngrob) – Šentvid – Toško čelo – Kočevski rog

Pravci kretanja prolaze ili dodiruju područje koje je u povijesti radničkog pokreta već ranije bilo poznato kao “rdeči revirji” (Trbovlje i druga rudarska mjesta). Lijevo orijentirane ideologije, odnosno stranke i danas na tom području okupljaju najveći broj svojih pristaša.

Oko Rogatca većinom su bili ubijani civili. Oko Velenja i Dravograda također. Tamo je operirala tzv. Majeviška (Majevička) partizanska divizija.

U Mostecu su vjerojatno pobijeni pripadnici 373- Tigar divizije hrvatskih oružanih snaga (većinom Hercegovci) i dio pripadnika njemačke 7. SS dobrovoljačke gorsko lovačke divizije Prinz Eugen sastavljene uglavnom od Volksdojčera.

U zapuštenom rudniku Pečevnik kod Celja, nedaleko od Teharja (ulaz je rekognosciran, ali još nije otvoren), ukoliko su točne dugo prešućivane i sa strahom prenošene usmene predaje, u okomitom rudarskom oknu na dubini između 30 i  180 metara mogu se očekivati dokazi o grozotama još strašnijima od onih koje su počinjene u Hudoj jami.

S obzirom na osnovne topografske i geološke značajke terena na kojemu se nalaze pojedina stratišta, grobišta, grobna polja, grobnice, … (dalje u tekstu: stratišta,grobišta, … ) sada su već za konačno i primjereno uređenje pripremljena stratišta (grobišta, … ): Huda jama, Tezno/Dobrava, Mostec, Škofja loka /Crngrob i Lancovo.

Međudržavni sporazum između R. Slovenije i R. Hrvatske o uređenju stratišta (grobišta, …) osoba ubijenih u svibnju i lipnju 1945. postignut je i potpisan, Međutim, R. Slovenija još nije ratificirala taj sporazum. Nakon raspleta sadašnjeg političkog interregnuma nakon parlamentarnih izbora 4. prosinca 2011. u Sloveniji (u Hrvatskoj također!) bit će jasnije što će trebati poduzimati da se taj problem razriješi na civiliziran i dobrosusjedski način.huda jama, kosti

Glede problematike odnosa prema pojedinim grobištima potrebno je imati u vidu činjenicu da se na pojedina lokacijama neće smjeti dirati (ekshumacije, prekopi i sl.) u postojeće stanje. Razlog je to što se u nekim grobištima (ne slučajno!) nalaze do nemogućnosti razdvajanja  izmiješani posmrtni ostaci pripadnika različitih naroda (i vojski). Takvo je grobište npr. Dobrava / Tezno. Na nekim drugim lokacijama neće se moći pristupiti takvim zahvatima zbog geološke strukture (urušavanja i sl.)

Na grobištima gdje su ekshumacije, prekopi i uređenja grobišta mogući, tamo se ne množe ništa poduzimati sve dok slovenska strana ne ratificira već potpisani ugovor s R. Hrvatskom. Takve je ugovore R. Slovenija već davno ratificirala sa Njemačkom (prekop posmrtnih ostataka  na njemačko vojno groblje u Celju) i s Italijom (odvoz posmrtnih ostataka u Italiju).

Stratište Mostec (kod Dobove, svega par koraka od slovensko-hrvatske granične crte) za sada je najmanje problematično grobište glede nacionalne pripadnosti žrtava (Tigar divizija);  glede dostupnosti i pogodnosti lokacije za exhumaciju i prekop žrtava na neku lokaciju u R. Hrvatskoj. U Mostecu je vjerojatno biti potrebna suradnja s njemačkim timom zbog ekshumacija njemačkih vojnika).

I u financijskom pogledu, glede na dubinu potrebnog iskopa i blizinu granice to bi vjerojatno bio najmanje zahtijevan lokalitet. Zbog svega nabrojenoga možda bi upravo u Mostecu trebalo početi s prvom hrvatskom ekshumacijom hrvatskih žrtava u Sloveniji. “Politički instinkt” ipak sluti da bi prvo trebalo obaviti ekshumaciju hrvatskih civilnih žrtava. U svakom primjeru odmah iskrsavaju pitanja u svezi s mjestom prekopa, određivanjem koncesionara, forenzičarskog tima, troškovima i sl.)

Kultni i memorijalni objekti na stratištima i grobištima

Potpisani ugovor između R. Hrvatske i R. Slovenije već sada omogućuje hrvatskoj strani da na stratištima (grobištima, … ili uz njih) može podići memorijalni objekt (kapelicu, spomenik i sl.). U okviru priprave na proglašavanje Maribora za europsku prijestolnicu kulture 2012. na Dobravi se uređuje stotinjak metara inače tri i pol kilometra dugoga njemačkoga protutenkovskog rova pretvorenoga u stratiše i grobište.

Na dijelu grobišta (rova) koji se uređuje posjećena je šuma i zasijana trava. Na istom se dijelu rova  trasira nekakva “šetnica” ili “pločnik” od žutih i sivoplavih betonskih ploča. Navodno će na tom mjestu biti podignuta i jedna kapelica. U neposrednoj blizini grobišta (unutar grobljanskog prostora) ranije je već postavljen spomenik koji je u svome nastanku bio osmišljen drugom idejom (nacionalno pomirenja Slovenaca) i koji je trebao biti postavljen na drugoj lokaciji (unutar mariborske gradske jezgre). Zbog smjene gradske vlade spomenik je “prenamijenjen”  za mariborsko groblje na Dobravi.

Uz taj je spomenik kasnije izgrađena kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci 1179 žrtava ekshumiranih na 70 dužinskih metara spomenutoga protutenkovskog rova prigodom izgradnje mariborske obilaznice 1999. godine.  O “profilu i namjeni” kapelice koja će se graditi na Dobravi  nije se moglo doznati ništa podrobnije. Upitno je koliko takav memorijalni objekt može biti i kultni objekt, pogotovo kad se uzmu u obzir različite vjerske pripadnosti pojedinih žrtava.huda jama 2

Na temelju potpisanoga sporazuma R. Hrvatska ima pravo već sada hrvatskim žrtvama u Sloveniji postaviti  i uzdržavati jedan središnji memorijalni i kultni objekt  (na Dobravi  ili negdje drugdje) poput objekta kakav je kultno-memorijalni objekt na Bleiburškom polju te spomenike i kultne objekte poput kapelice kakvu su Rusi podignuli pod Vršičem svojim vojnicima ratnim zarobljenicima u Prvom svjetskom ratu poginulima u snježnoj lavini.

Internacionalizacija pitanja civiliziranog odnosa prema prešućivanim žrtvama u masovnim grobnicama.

Pitanje hrvatskih (i ostalih) žrtava pobijenih u svibnju i lipnju 1945. u Sloveniji stjecajem okolnosti potiče na internacionalizaciju problematike civilizacijskog odnosa prema samim žrtvama i prema uređenja njihovih stratišta (grobišta, ..). Među ubijenim i umrlim žrtvama  bili su Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Srbi, žitelji s područja današnje BiH, Hrvati, Kozaci i manje skupine pripadnika još nekih naroda. Hrvata je nesumnjivo bilo najviše.

Povijesne činjenice potiču i opravdavaju zamisao da se cjelokupna problematika stratišta (grobišta, …) i zločina počinjenih u Sloveniji u vremenu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata istraži u okvirima jednoga šireg europskog znanstvenog projekta koji bi se bavio istraživanja komunizma na način na koji su već znanstveno istražena ostala dva europska totalitarna sustava prošlog stoljeća. U tome bi projektu valjalo istražiti kompleksnost sintagme “razredni neprijatelj”,  pokretačke snage, uzroke počinjenih zločina, njihove posljedice i posljedice komunističke indoktrinacije u širem europskome i svjetskom prostoru unutar demografskih kretanja, u gospodarstvu, u kulturi (književnosti, umjetnosti, filmu, glazbi), znanosti, ….  Posebno u zemljama Istočne Europe.

U kontekstu netom iznesenoga prijedloga rijetkima je poznat dokument Drugoga (?) ili vjerojatnije Trećeg zasjedanja AVNOJA kojim se u obliku povjerljive direktive daje uputa predstavnicima vlasti da se prema pripadnicima poraženih postrojbi na terenu, prema njihovim simpatizerima i klasnom neprijatelju postupa po načelu “vogelfrei”,  tj. po načelu poznatom u načinu srednjovjekovnog ratovanja i obračunavanja s pobijeđenima na području današnje Njemačke.

Prepreke, iskoraci i dugovi

Dostup do istine u Hudoj jami bio je zatvoren s deset pregrada i zatrpan sa 400 kubika jalovine.

Financijska sredstva potrebna za uređenje problematike hrvatskih stratišta  (grobišta, …) za njihovo obilježavanje, održavanje, za ekshumacije, DNK analize, prekop i sl. predstavljat će ogroman problem i veliku prepreku. Već zbog toga trebalo bi računati s jednim dugoročnim planom. Dio tih troškova po međunarodnom pravu mora snositi država u kojoj je počinjen zločin, odnosno njezina sljednica.

Providonosan prvi korak u rješavanju te problematike vjerojatno je već napravljen izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i isticanjem zamisli o svehrvatskom grobu na tom geometrijskom središtu Hrvatske (i hrvatskoga etničkog prostora)

Potrebno je također ne zaboraviti činjenicu da u Sloveniji žive ljudi koji su zadužili hrvatski narod čuvanjem uspomena i istraživanjem istine o Hrvatima koji su tamo stradali 1945. te ljudi koji su na dovitljive načine uspjeli pred javnošću  razotkriti istinu o tim stradanjima.

(Tako su radovi na otvaranju Hude jame pro forma bili prijavljeni kao vježba spasilačke ekipe specijalizirane za spašavanje nakon nesreća u rudnicima. Vježba je trajala dok nije bila uklonjena zadnja (deseta) prepreka i izvučena zadnja tona jalovine s kojom se pokušalo “zakopati istinu”. Riječ je o domišljatosti kojoj bi mogao pristajati naziv “intelektualna diverzija s pijukom i lopatom”.)

Dok su ti ljudi živi, neki od njih su u već poodmaklim godinama, zaslužuju da im se oda primjereno priznanje i da bude sačuvana uspomena na njih.

U kolopletu činjenica i odnosa unutar slovenske povijesti i unutar sadašnjeg trenutka slovenske stvarnosti sve žrtve, ponajprije pobijeni Slovenci, u grobištima diljem Slovenije opterećuju i duboko razdvajaju tu slovensku političku i društvenu stvarnost. Sigurno se i odnos prema žrtvama pripadnicima drugih naroda, odnos prema  stratištima (grobištima,…) žrtava drugih naroda odražava ma međunarodne i međudržavne odnose svih tih naroda i država koji su “povezani” žrtvama,  stratištima (grobištima, …) zločincima i zločinima koji su se u proljeće 1945. dogodili u Sloveniji.

S gledišta hrvatskih interesa za svoje žrtve tih zločina takvi odnosi zahtijevaju promatranje i uvažavanje stvarnosti unutar koordinata objektivnih povijesnih istina i civilizacijskih dostignuća. Isto tako tobožnje “zaslužne” nametljivce za otkrivanje istine o žrtvama i stratištima, kako Hrvate tako i Slovence, treba postaviti unutar koordinata njihovih biografskih istina.

Dvostih iz Preradovićeva Putnika u podnaslovu ovog prikaza doživljava se kao zajednička oporuka i zavjet desetaka tisuća hrvatskih stradalnika u Sloveniji u  proljeće 1945. Kao da je davno ranije bio iznjedren baš na njihovim tadašnjim  putima  u mučeništvo i smrt koja ih je čekala na tisuću stratišta!

Marko Prpa/Foto: Arhiv, youtube rtslo



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button