Zašto Hrvati ne biraju moralne političare?

lipanj 12, 2014 maxportal
Share Button

Piše Vinko Vukadin



Povod ovome mojem razmišljanju je bila kratka rasprava s jednom dobrom prijateljicom o problematici morala hrvatskih političara i naizgled neprepoznavanju njihovih kvaliteta od strane birača. Na svim “nacionalnim” forumima se provlači teza o neophodnosti da na vlast konačno dođu pravi ljudi, moralnoga lika i prihvatljivoga profila. Na nenacionalnim forumima se godinama vrti ista vergl-pjesma: lopovi, kriminalci itd. 

Kao neki začarani krug koji se miješa i uvijek nanovo izbacuje iste likove na površinu, islužene stare partijske kadrove, salonske ustaše ili prilagođene toleratore svega i svačega uz jedan jedini uvjet: da mi je fotelja sigurna, a o vrsti koalicije se može pregovarati. U tom kolopletu i na toj pijaci vlastite cijene bez ikakve vrijednosti se stvaraju za narod navodno korisne veze između lijevih i desnih, između četnika i branitelja tradicije Domovisnkog rata, između katolika i nevjernika. 

 

Nadmoćni političari

Jedino još nedostaje takozvana velika koalicija koja do sada ni je bila potrebna jer je ona zadnja garancija opstanka na vlasti, bilo je za vlast političara jeftinijih, a za narod skupljih rješenja. Tri četiri komorne strančice su jednostavnije, zahtjevaju, koštaju, manje moći i više novaca. Budući moć mora odstupiti glavni dirigent, a novce plaća glupi narod, onda se u koalicijskim razgovorima lakše odlučiti za opciju: komorni orkestar plus veliki dirigent, ili bolje rečeno: velika dirigentica. Koji broš ta za narod skupa bluza krasi, to je nebitno. U velikoj torbi nestane svaki problem i jedino pitanje za naciju jest. Tko je koga … I za koliko kilometara tuđeg teritorija ili tuđih prava. U toj igri vlasti i partijskog pluralizma interesa, ali ne i ideologija, uvijek po strani ostaju, kao pobožni ministranti, koji promatraju festival tijela i moći, desno orijentirani moralni i intelektualno nadmoćni političari. 

Ima njih svakakvih coleura, od onih crnih do ljubičasto prosvijetljenih. Neki sui crveni bez srama. Od onih koji su izrasli na katoličkim katedrama do onih preživjelih na komunističkim lomačama. Svima njima je zajedničko da su svoju moralnost i privrženost hrvatskom narodu, odnosno ideji pokazali svojim vlastitim primjerom: od zatvora do bojišnice, od progona do opće prihvaćenosti među takozvanim “moralnim pukom”. 

Politički suprotna strana, ona praktičarska, ih naziva pogrdnim imenima, ne zbog njihove nepismenosti ili nemorala, nego obično zbog njihove intelektualne nadmoći i neupitnoga morala. I opet ti i takvi ljudi ne mogu nikako do vlasti, nikako da pobijede dokazane bivše partijaše, karijeriste, lopove, privatizere i kriminalce. Dakle činjenično poklonike zločinačkog jugorežima i komunističke diktature, profiteer u privatizaciji ili članove čudnih i neprobojnih organizacija izvan ili unutar same Hrvatske. 

 

 

Pravimo se blesavi

Ili je našem narodu nepoznatio da su neki sadašnji katoličko-desni političari bili pameti 80-ih i 90-ih članovi saveza i pokreta za očuvanje Jugoslavije i avangarde radničke klase pod crvenom zvijezdom petokrakom? Treba li nabrajati sve te minsitre, predsjednike Sabora, premijerke i ine funkcionere koji na svakim izborima pokupe glasove takozvane desne, katoličke biračke populacije. Treba li navoditi njihove funkcije po principu copy paste ili je dovoljno malo analizirati njihovo ponašanje da bi se nedvojbeno utvrdilo da je shema njihovog političkog djelovanja nastala na zasadama partizanske borbe i komunističkog duhovnog sklopa. Našem narudu te činjenice izgleda ni su važne.

Pravimo se blesavi i opet biramo jedne te iste, navodno da ih nitko ne bira, a oni opet na vlasti. Za razliku od naroda on znaju: politika je posao i zanat bez posebne povezanosti s moralom i osobnim integritetom u smislu služenja narodu. I tada kao i danas je ideologija, HDZ-ova, HSS-ova, HNS-ova ili SDP-ova bila smokvin list koji je skrivao izvornu želju tih političara: da zadovolje svoje iskonske potrebe za moću i osobnim probitkom. Svi njihovi vodeći političari su sisali miljeko na sisi zvanoj komunitička partija. Na toj sisi su se hranili i učili osnovne sheme političkog djelovanja. Ili poznajete još neku državu u kojoj se za kritiziranje partisjkog sekretara leti iz partije? Ne nema takvih država.

Njemačku kancelarku Merkel smiju i kritiziraju njezini članovi i to je normalno, poželljno. Naš narod kliče premijerki Kosor u trenutku dok izbacuje svojeg mentora Sanadera kao zadnju šušu ili dok ušutkava svaku kritiku. Moralna ulizica i potčkalo postaje za narod moralna vertikala. Pa da poludiš. I onda narod očekuje da mu je bolje. Na drugoj pak strani imamo zagovornike lijeve opcije, navodno izrazito moralne i okrenute narodu. Tipovi kojima je još uvijek glavna pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo”, pjesma dakle koja veliča masovnog ubojicu, ti bi tipovi prodavali neku novu pravednost. Kao da u Njemačkoj uzdižu Adolfa i govore o novom projektu humanosti i tolerancije. 



Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Ti dakle, nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, ancionalnih interesa i čega sve ne. Da bi opravdali svoju postojanost u hrvatskoj politici oni su u Ustav unijeli odredbe koje narodu trebaju pokazati da su oni kontinuitet hrvatske države. Republika Hrvatska nije nastala krvlju njezinih branitelja nego na osnovu odluke komunističkog AVNOJ-a. Oni koji su krv prolijevali ne za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju postadoše kamen temeljni.

 

Svjesni te situacije i razočarani nepodnošljivošću političkog nepomaka neki hrvatski intelektualci i političari već godinama uporno pokušavaju preokrenuti stvar i doći na vlast. Ovdje se radi opet o različitim profilima. Od onih osbno razočaranih, jer ne dobiše željenu fotelju do onih iskreno zabrinutih za sudbinu naroda. Ima ih i lijevih i desnih. Malo više desnih, ali nađe se i poneki lijevi romantičar koji je u svojoj mladosti bio ministrant i otkrio klerikalnu prijevaru ite uspostavio vezu između Isusa i Marxa kao glavni argument u kultiviranoj raspravi s vjernicima. 


Tko je glasao za Mesića i Josipovića


U sredini se grčevito za život bori narod. Ima u toj bujici svega, branitelja, umirovljenika, studenata, seljaka, radnika, pametnih, načitanih, glupih i svakakvih drugih profila. Svi se oni bore, malo zajedno, a većinom kao konkurenti za prelazak na onu stranu gdje je život i preživljavanje lakše. Na političkoj strani, onoj od vlasti, se malo interesiraju za njih dok traje vrijeme lovostaja na birače. Nema potrebe, posložena je koalicijska konstrukcija koja garantira opstanak na vlasti i održavanje interesa, radnih mjesta za prijatelje i uvjerenja da je narod blesav. Troškovi ni su bitni, platit će unučka generacija, ako do tada uopće i bude države. Kad dođu izbori onda se obje političke strane: provjereni stari lisci, praktičari, i moralno integralni, sjete naroda i birača. Ovi stari lisci obično pobijede, takozvani pošteni i dobri dobiju glasove svojih prijatelja, a njihova rodbina bira one koji će im zaposliti sina ili kćer. Naravno da to rodbina poriče. Nitko od katolika i Hrvata s kojima razgovrate su naprimjer ni je birao Mesića ili Josipovića. Katolika navodno ima preko 80%. Čudno das u ta dva tipa postali predsjednici države. Ti birači koji traže promjene, moral i interes naroda su glasni nakon izbora.

Gusle traže promjene


Kao po nekom napisanom scenariju za gusle uvijek glasno traže promjene i dolazak na vlast moralnih likova. U pomoć im priskaču biskupi koji u slobodno vrijeme rado primaju bivše partijaše, a za vrijeme mise govore o moralu i postojanosti. U ekonomskim vjećima biskupija ne sjede provjereni kršćanski gospodarstvenici. Ima tamo uglavnom mjesta za one kojima i danas Titova slika skrivena leži u ormaru, ako Bog da zatreba. Spisatelji katoličkih i narodnosnih članaka, knjižurina i tekstova bez i jedne jedine slike, pred izbore izvode priredbe na kojima svojom intelektualnošću i duhovnim vrijednostima zadovoljavaju najprije same sebe, a onda i promatrače programa za naciju uz suze zbog dramurški insceniranog tragičnog kraja sa samo 2% glasova. Navodno das u izbori kreirani. Udružila se masonerija, Židovi, Srbi, i Bog te pitao tko protiv nas. Navodno nema hrvatskih medija, a kad neki poduzetan i odvažan Hrvat te iste priupita za 100 Eura investicije u nacionalni program slobodnih medija oni će mu odgovoriti da nemaju novaca, da sve to nema koristi, da ne će uspjeti i tisuću drugih razloga. Za neuspjehe na izborima nikada ni su krivi kandidati i to navodno osvješteno nacionalno biračko tijelo. Konji koji uvijek izgube trku su za ideologe najbolji i uvijek ih se ponovno upriježe u zapregu. Izvlače se uvijek isti ljudi, isti profili, isti programi u uvjerenju da će se neki imaginarnio narod konačno dosjetiti i birati pametne, poštene i sposobne. Kad dođe nedjelja izbora onda većina tih moralnih vertikala umjesto na izbore odu na izlet da bi dobili inspiraciju za novo moralno razglabanje. I tako već godinama vrzino kolo se vrti, a mi se pitamo koji je razlog tom začaranom krugu. 

Zašto politički korektni i nacionalno svjesni političari, ako ih uopće ima, ne mogu dobiti izbore? Jesu li oni opasni za birače? Tko se boji tih i takvih političara? Možda Vas zanima sljedeći pristup. Možda se ne slažete. Nemam pojma. Možda ni sam u pravu. No svejedno je zanimljivo malo promatrati tu činjenicu nekim drugim očima. 

Ako gledamo na politiku kao znanje, vještinu, posao itd., a ne kao pitanje morala i ako ju ne idealiziramo onda je uspješan političar onaj tko je uspio osvojiti vlast. Kao i nogometaš: dobar je onaj koji pobjeđuje. Barem što se tiče te vrste posla. Loši igrači obično proglase teoretiziranje o igri kao najveće dostignuće, jer oni se ne žele bakćati. Nama u Hrvatskoj ne nedostaje teoretičara nego političara koji su sposobni osvojiti vlast, političara dakle koji se služe tehnikom politčkog uspjeha, a ne tehnikom moralnih i inih propovijedanja. U suprotnom ćemo imati dobre moralne pretpostavke, silu poštenih ljudi izvan vlasti i šačicu nemoralnih na vlasti. To vam je kao da najkorisniji igrači ne žele ući u igru ili kad uđu ne snalaze se. Mislili su das u dobri igrači ali nažalost oni ne mogu protiv drugih jer ima i faulova, sudci pogriješe i tako dalje. Neki od najupornijih stalno ulaze, stalno gube i pričaju kako su oni dobri, ali eto slučajno ni su pobijedili jer je svaka utakmica namještena. Dobra isprika koja prolazi samo dok ni je pitanje želimo li uopće pobijediti ili i dalje želimo gledati kako nas vozaju. 

Vještina političara

Vješt političar međutim zna da je politika dolazak na vlast, donošenje zakona i provedba određenih ciljeva. On će svjesno i promišljeno pred izbore održati vatreni govor svojem biračkom tijelu o povijesnoj nezaboravljivosti ili o pravdi, ovisno koji mu je cilj. Takav političar će kratkoročno ushititi svoje birače. Na vlasti ostaje ako zadovolji minimalne kriterije neophodno za opstanak na vlasti. Pri tomu on zna da floskule služenja narodu zvuče dobro i da ih narod želi čuti, ali to je kategorija nemjerljiva i ovisna o trenutnom emocionalnom stanju birača.

Kroz različite treninge od mladosti, saveza pionira, sindikata, saveza soc. omladine i drugih, skoro zaboravljenih, komunističkih organizacija, on je naučio na drugarsku kritiku i zna da ga jedino može uništiti nesolidarnost sa istim zmijama u istoj košari. Brzo nakon izbora on zaboravlja obećanja i postaje najobičniji standardni političar, u očima naroda i birača “lopov”. 

Kako je dakle moguće da birači, iako razočarani politikom, na rubu egzistencije, uvijek nanovo biraju iste političare? Je li to stvar prijevare ili neke urote? Mislim da je stvar puno jednostavnija.

Staro je pravilo da narod ima vlast koju zaslužuje. Imamo li mi vlast koju zaslužujemo? Ja mislim da imamo i da su kod nas na vlasti oni političari koji najvjernije odražavaju prosjek hrvatskog čovjeka. Znači li to da je hrvatski narod kao i njegovi političari na vlasti duboko korumpiran, častohlepan, nepošten, lijen? Možda, prosudite sami. Zašto političar takvoga kova biračima bolje odgovara od poštenoga i moralnoga političara? Stari lisac, nepošteni političar i njegova stranka postupa u principu nesvjesno u potpunoj harmoniji sa vlastitim biračima. Kao i njegovi birači na novu godinu ili u ispovjedaonici, on obećava nešto što brzo zaboravlja, čak zna da će zaboraviti i ne će provoditi. On je time u dubokoj intimnoj vezi sa svojim biračima. Kad ga birač promatra racionalno u miru i analizira njegova djela on će ga kritizirati jer je lagao.

Kad pak bira on se ponaša sukladno svojim unutarnjim potrebama, a ne racionalnoj procjeni. Prosječni hrvatski birač ima dakle izbor između “poštenoga” i “lopovskoga” političara. Koga će izabrati? Poštenoga? To bi značilo da je tako bilo i do sada. Kao što znamo ni je. Hrvatsku definitivno vode nesposobnjakovići i ljudi koji za Judine škude prodaju nacionalne interese. Zašto dakle taj toliko citirani birač uvijek nanovo bira svoje najpoznatije nesposobnjakoviće? 

Ja mislim da je razlog da birač nesvjesno osjeća da mu takav političar blizak jer je sličan njemu samome. Svi smo mi Jadranka Kosor. Ulizivanje, kud Ivo tud i ja. A kad Ivo više ni je faca, niti ga ne poznajemo. Birač javno psuje takvog političara jer time zadržava privid vlastite moralnosti. Da bi mu to palo lakše on takvom političaru pridodaje epitete suprotnog političkog tabora i zadržava privid da je on i njegova grupa izvan tog kolopleta lopovluka i laži.

Na drugoj strani imamo moralnoga lika, osobu koja je bila u zatvoru, intelekualac, pravednik među narodima. Tipični primjeri takvih političara su Budiša, Gotovac, Veselica, Jurčević, mlađi Tuđman i bezbroj drugih vječitih spasitelja sa 2%-6% glasova. Iza njih su grupe intelektualaca, vjernika, profesora, udruga, strančica itd. Oni imaju dobar program od pet šest rečenica. Uglavnom su ti programi dobro posložene intelektualne rasprave o moralu, povijesti, budućnosti i nesreći koja nam se dogodila. Rijetko takvi programi sadržavaju strategiju i metodu osvajanja vlasti, a bez osvajanja vlasti i najbolji program je običu pišanje uz vjetar.

Ti političari su kao osobe skoro neupitni. Iza njih su knjige, rasprave, dokumenti, zatvori, bojišnica, vjera i ushićenje na malim katoličkim skupovima. Govore istinu i birači znaju da je to tako. Oni dobro dijagnosticiraju probleme uz jednu malu estetsku pogrješku: kriv za situaciju je uvijek netko drugi, nikada oni sami ili njihova politička nesposobnost. Birači im se dive u uskim provjerenim kružocima. Oni uživaju ugled hrvatskih intelektualaca i moralnih vertikala na koje se izgleda nitko ne želi osloniti. 

Gdje su Budiša, Gotovac, Veselica

Zašto je to tako? Zašto jedan Gotovac, Budiša, Veselica,  Tuđman, Jurčević itd.  nemaju nikakve šanse da ikada osvoje vlast (mislim na žive i aktivne)? Zašto su oni nacionalno politički promašaj? Jesu li? Kako bi ipak mogli slični političari doći na vlast?

Politika je stvar instinkta, želje, tehnike, kondicije, stavova, entuzijazma i mnogih drugih vještina i stavova. Ljudi biraju one političke opcije koje im obećavaju da će zadovoljiti očekivanja. Zato politički teoretičari kažu da je nesposoban svaki političar, glup, ako prije izbora ne obećava, čak i kad zna da je to neostvarivo. Birači žele čudi da će biti bolje. Birači osim toga biraju ljude za koje pretpostavljaju da će pobijediti. Tu svoju pretpostavku oni grade na vlastitom iskustvu ili iskustvu svojih poznanika. Birači dakle žele biti dio pobjedničke ekipe, oni traže potvrdu da su svojim odabirom bili u pravu.

Kod izbora se kao i kod drugih procesa naknadno želi dobiti potvrda ispravnosti vlastite odluke. Iz istraživanja se zna da čitatelji uvijek kupuju novine vlastitoga stava da bi potvrdili kako su oni u pravu. Nakon kupovine nekog odijela mi tražimo potvrdu naše odluke šećući se ispred ogledala. Birač se dakle u svojoj odluci prepušta instinktu, a ne objektivnim mjerilima ili u miru proklamiranim principima. On ima na izbor takozvane vješte, praktične dokazane pobjednike i nevješte, moralne ali dokazane gubitnike. 

Nitko ne želi biti dio gubitničkog tima, osim entuzijasta i ideologa, pa će automatski vješti i dokazani pobjednici uvijek dobiti više glasova nego oni drugi. 

Kad birač ima izbor između lopova, lopovčića i moralnog lika on bi po prosudbama objektivnog morala trebao birati moralnu osobu. Katolička Crkva, koja kod nas ima dominantnu ulogu, je velik dio svojeg identiteta posvetila pitanju morala i progalsila morala pitanjem opstanka. U toj prenaglašenosti moralnosti se stvorio dojam da mi jesmo moralno društvo ili bismo barem trebali biti. Pri tomu nikomu ni je potpuno jasno što je to moral. Ja sam imam djelatnike i nepojmljivo mi je da moji djelatnici ne dobiju plaću. Nepojmljivo mi je da ne plaćam račune i da kradem svojem djelatniku, a istovremeno mi tvrtka radi dobit.

Moral je dakle širok pojam i po meni praktično mjerlo djelovanja u društvu i politici. U hrvatskoj javnoj raspravi je međutim moral postao potpuno nejasan pojam, svi ga rabe, a malo ih se toga pridržava. Upravo to se i događa s biračima. Birači pred izbornom kutijom nemaju prisile, nitko ih gleda. Kao i u svakodnevnom život: kad nitko ne gleda iz auta izleti kutija na travnjak, kad nema supruge oči bulje u duge noge, kad nema prisile radnik dobije nisku plaću ili ju ne dobije.

Birač je kao i u životu prepušten javnom i tajnom djelovanju. Javno djelovanje je rasprava i galama, tajno je biranje u biračkoj kabini. Oni su prepušteni sebi i svojem instinktu. Na izboru su: sin zapovjednika konc logora, amoralni bivši partijaši, mafijaši, šarlatani, profesori ili moralni likovi, stroga pogleda, uspravni, primjeri za djecu i odrasle. Birač ima neograničenu moć da odluči da bira ljude koji se ne skrivaju, ljude koji imaju jasna mjerila. Moralna.

Birač zna da bi bilo dobro, ali kad malo bolje ne razmisli, kad se prepusti svojem instinktu, on se počne osjećati nelagodno. Taj moralni lik za njega postaje nevidljivo mjerilo vlastite moralnosti. On je bio u zatvoru za svoje ideale, ja ni sam. On je professor, ja tek osnovna škola. On petero djece, ja jedva jedno. On sretna obitelj, ja rastavljen. On se izražava kulturno, ja psujem. On ratnik, ja se izvukao. I tako u nedogled. Birač zna da bi to bilo idealno rješenje za narod, za državu. On čak to rješenje i traži u raspravama. No svaki pogled na tako idealnog političara mu u svijest doziva svu vlastitu malenkost i nedostatnost.

Moralan politčar i intelektualac svojim stavom postaje neka vrsta ogledala koje nam stalno u svijest priziva naš izgled. Na kraju krajeva tko zna, možda će ovi ipak nešto napraviti, pa oni su barem vješti, a gle ovoga profesora, samo pametovat tako da se ja osjećam nepismenim pored njega. Osim toga ako svi kradu mogao bijh i ja nešto ušićarit, pa Bog će oprostiti.

I tako naš birač u nesvjesnom trenutku zaokruživanja odabere sebi prikladnije rješenje. Budući da je većina birača prosječnoga morala moralna ogledala će mu kad tad postati omražena, stalno bi ga podjsećala na vlastite nedostatke. Ako izaberem ove lopove barem ću imati opravdanje za vlastiti lopovluk i nerad veli mu tihi skoro nečujni glas vlastite podsvijesti. 

Kad iziđe na svjetlo dana moralni, nacionalno odgovorni birač se počne tužiti, vikati, galamiti na nemoralne političare da bi urbi et orbi pokazao da je on moralan i da on ni je birao te lopove koje treba na Goli otok. Kao potvrda da je ispravno psotupio mu posluže rezultati izbornog povjerenstva na kojima je vidljivo da je njegov kandidat srca, taj moralni lik, dobio samo 2-3% glasova.

Birač tad dobiva potvrdu da je dobro što je birao onu stranku koja ga stalno potkrada, onu stranku koja veliča one koje on mrzi ili onu koja na giljotinu šalje oni koji su njemu i njima stvorili slobodu. Ipak su oni pobijedili, a sukaladno psihoanalitičaru Frommu, svi žele biti dio velikog tijela, velike ideje, dio pobjedničkle ekipe.

Naš birač naknadno dobiva potvrdu da nije rasuo svoj glas, da su i tako i tako šanse za najboljega i najpošetnijega bile nikakve. Njegov glas ni je bio presudan i on može mirno spavati do sljedećeg jutra kada će opet uz novine i kavu pljuvati po lopinama i pitati se zašto ne mogu na vlast doći pošteni političari.

Kandidat gubitnik je uglavnom uvjeren da je odradio sve na najbolji mogući način. Bio je pošten, pametan i vjerovao je da se biračko tijelo sastoji od njegovih poslužnika. Novoizabrani stari lisci se dosjete da bi bilo dobro nekoga i zatvorit da se biraču da malo opijuma, da se kao štene zabavi kakvom kosti, da zatvori pokojega političara i gospodarstvenika, ugalvnom one koji su se previše osamostalili. U narodu se stvori atmosfera das u svi lopovi, da nema više poštenih, da svi kradu. Samo je pitanje tko više tko manje. U toj psihozi lopovluka birač ima osjećaj da je on jedini moralan.

Skandali ga neko vrijeme zadovolje, dok ne shvati da činjenica što je nekadašnji moćnik u zatvoru njemu ne plaća režije. No on i time dobiva potvrdu svoje moralnosti, jer eto svi su lopovi samo ja ni sam. Narod izgleda ne želi drugačije političare jer bi mu oni bili svakodnevno ogledalo, opterećenje. Ružan ne gleda svako jutro u ogledalo, debeo se skače na vagu kao da mu je ona najvažniji rekvizit i izvor radosti.

Moralan političar je izgleda nepoželjna kategorija jer bi narodu uništio još i ono malo navodne radosti. Ili mislite da moralni političari ipak imaju šanse?



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button