Šuriken je ubitačno japansko oružje zvjezdastog oblika, (na Zapadu poznato ‘leteća zvijezda’), stane u šaku, a koriste ga nindže pa se u literaturi spominje i kao ‘zvijezda nindži’.
U vrijeme osvajanje vojarne u Varaždinu, sredinom rujna 1991., upoznao sam hrvatskog ratnika, bivšeg pripadnika Legije stranaca, koji je nosio nadimak “Šuriken”. Pokazo nam je dvije vrste “letećih zvijezda” i prepričao kako je dobio legionarski nadimak.
“Šest mjeseci na su me tlačili, gotovo ponižavali, ( donesi ručnik, očisti pušku, izglancaj čizme…) dok nisam opalio patrona. Pao je, a onda se digao, pružio mi ruku i kazao “Dobro došao u Legiju!“. Prihvatili su me tek kad sam pokazao muda.
Šuriken inače nije dio vojničke opreme, ali se može lako napraviti. Mjesecima sam vježbao i postao precizan kao da gađam iz pištolja. Za ulične borbe ili osvajanje objekata katkada je moćniji od vatrenog oružja. Nema zvuka, nema vatre, ne odaje položaj, a ubitačan.”
Zbog vještine u bacnju ‘leteća zvijezda’ momak iz okolice Čakovca na Korzici je postao Šuriken.
U Domovinskom ratu bile su dvije prilike kad je u napadnim operacijam Specijalnih postrojba HV-a imao spremljene šurikene. Jedna od njih bila je na današnji dan 7./8. listopada 1991. godine.
Po naredbi srbijanskog vojnog vrha iz Beograda zrakoplovi JNA 7. listopada bombardirali su Banske dvore. Cilj je bio hrvatski predjesnik dr. Franjo Tuđman te Stipe Mesić i Ante Marković. O tom napadu i njegovim poljedicama u Hrvatskoj danas svi znamo. Preciznije gotovo svi. Ne zna jedino DORH koji još uvijek nije podigao ni jednu optužnicu za državni terorizam Srbije, pokušaj državnog udara i atentat na predsjednika Hrvatske. No, to je druga tema.
Taj dan Hrvatske je, osim bombardiranja Zagreba, istrpila i najteže napade na Zadar, Vukovar i Nuštar. Momci iz Nuštra, uz pomoć tenkista iz Varaždina, taj dan razbili su tenkove srbijanske Prve motorizirane gardijske brigade. ( O tomu je odličnu knjigu, “Vatrene ulice”, napisao sudionik akacije Mirko Adžaga, po kojoj HRT priprema igrani film).
Nekoliko sati nakon pokušaja atentata na Tuđmana vrhovni zapovjednik je tražio osvetu. Od tek imenovanog ministra obrane Gojka Šuška i vojnih zapovjednika tražio je konkretnu akciju. Cilj je bio osvajanje zapovjedništva tadašnje komande Pete armije u središtu Zagreba.
U današnjoj zgradi MORH-a tada je stolovao general Andrija Rašeta, a spekulirao se i da je pojačana Niškim specijalcima koji su, u slučaju uspješnog atenta na Tuđmana, za cilj imali zauzimanje zgrade HRT-a, Sabora i Banskih dvora u kojima su tad stolovali predsjednik Tuđman i premijer Gregurić.
Jesu li Niški specijalci bili u Komandi Pete vojne oblasti na tadašnjem Lenjinovom trgu, nije nam potvrđeno, ali osobno sam se uvjerio da su bili u zračnoj luci Pleso u vrijeme zarobljavanja Antuna Kikaša i zraklopva koji je prevozio oružje za Hrvatsku. Doduše, nisu djelovali impresivno. Više su se drhtali u straha od ustaša nego su bili spremni za akciju.
U večernjim satima 7. listopada pripadnici specijalnih postrojba Hrvatske vojske i policije – pripadnici Bojne Zrinski, Bojne Frankopan i DOGS-i (Diverzantski odresi Glavnog stožera) te divezanti MUP-a, okružili su tadašnje zapovjedništvo JNA u središtu Zagreba. Vojnim komandosima zapovijedao je tada bojnik, a danas general, Miljenko Filipović; tko je bio na čelu policijskih diverzanata nije nam poznato.
Kod Kvaternikova trga i kod Autobusnog kolodvora bili su spremljeni topovi i borna kola. Nakon topovske pripreme plan je bio diverzantski upad u nekadašnju zgradu Hrvatskog radiše i osvajanje zapovjednog uporišta JNA.
Koliko je ljudi bilo angažirano u akciji nije nam precizno poznato, a po postrojbama koje su bile angažirane broj se kreće od 80 do najviše 120 komandosa.
Jedan od važnih aktera u napadnoj diverzantsjkoj akciji bio je Šuriken. “Čekali smo zapovijed. Bio sam kod onih montažnih kućica na tržnici preko puta objekta koji smo trebali zauzeti. Moj izravni zapovjednik bio je Sablja” ( pok. Aldo Lučev, zvan Sablja, također bivši legionar, u Domovinskom ratu jedan od zapovjednika Bojne Zrinski), pričao nam je godinu dana kasnije Šuriken.
U zapovjednom stožeru kod predsjednika Tuđmana vijećalo se cijelu noć. Predsjednik je bio ljut nakon pokušaja ubojstva i tražio je akciju. Trebala nam je vojna pobjeda jer su beogradski teroristi gađali središte Zagreba, demontrirali moć i uišli mu u dvorište.
Tuđman se dugo u noć savjetovao s političkim i vojnim vodstvom države. U zgradi Sabora na trećem katu, gdje je tad bilo hrvatsko Ministarstvo obrane, dežurao je Ivan Milas i još trojica zapovjednih časnika. Milas, javnosti poznatiji kao čuvar državnog pečata, tada je bio zamjenik ministra obrane Gojka Šuška, koji je ministarsku dužnost nepuna tri tjedna ranije preuzeo od Luke Bebića.
Što se događalo te dramatične ispričao nam je jedan od dežurnih časnika MORH-a:
“Predsjednik Tuđman je s razlogom bio ljut. JNA i Srbi su pokazali moć, napali su ga u središti Zagreba i htio im je vratiti. Članovi Vlade, prije svih premijer Gregurić, znali su da je ljut i da u ljutnji može ubrzati odluku koju treba promisliti. Trebate znati da je u to vrijeme u JNA još uvijek u Maršalki gdje je u većini bila ročna vojka, ali sa snažnom podrškom s Plesa za koju smo znali da je pojačana snagama iz Srbije i tehnikom iz Slovenije.U pola tri u noći u Milasovom uredu zazvonio je telefon. Zapovijed je bila da se akcija odgađa. Hrvatski komandosi su povučeni.”
Tuđman je odlučio da na vojni udar odgovori političkom odlukom.
Na sjednici Sabora, koja je održana u podrumu INA-e u Šubićevoj (Vlada je također sjednicu održala podrumu INA-e ) proglašena hrvatske neovisnost. Taj dan započeli su i pregovori o povlačenju JNA iz Hrvatske.
Šuriken, s početka priče, tu noć sa 7./8. listopada 1991. godine, nije imao priliku pokazati svoje umijeće.
M. Marković/Foto:bojnazrinski
