Ivo Lučić do kraja razotkrio Mesića: Gosti ga i nagrađuje ratni prijatelj Ratka Mladića

srpanj 28, 2017 maxportal
Share Button

Nakon što je Maxportal objavio Mesićeve izjave o Jasenovcu u Hrvatskoj su ga se odrekli i najokorjeliji obožavatelji. Podnio je ostavku i na dužnost počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca, a u međuvremenu je, kao bivši predsjednik, ostao i bez ureda.



Da bi nastavio javno preživljavanje utočište je pronašao u Mostaru gdje je u razmaku dva tjedana gostovao dva puta. U oba posjeta bio je zvijezda dana.

Prvi put, 1 .srpnja 2017. predstavljao je knjigu “Stenogrami o podjeli Bosne”u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana.

Dva tjedna kasnije, 14. srpnja 2017., Mesić je ponovno zvijezda večeri u Mostaru. Centar za mir i multietničku suradnju bivšem hrvatskom predsjedniku dodijelio je nagrada „Mostar Peace Connection 2017“.  Nagradu mu je uručio direktor Centra Safet Oručević.

O Mesiću i njegovom domaćinu Safetu Oručeviću u kolumni u Večernjem listu pisao je dr. Ivo Lučić:

“Tek što su u rujnu 2001. godine srušeni njujorški “Blizanci”, a Alija Izetbegović odmah zatim (u listopadu) dao je ostavku na sve političke funkcije, krajem travnja i početkom svibnja 2002. godine međunarodne vojne snage (SFOR) pronašle su 120 tona minobacačkih i drugih projektila uskladištenih i sakrivenih u istočnom dijelu Mostara.

Vrag je odnio šalu, pa se ratni gradonačelnik (dijela) Mostara i većinski vlasnik “istočne obale” Safet Oručević okrenuo “mirotvorstvu” i “antifašizmu”. Uz ostalo, osnovao je i “Centar za mir i multietničku suradnju”, čiji je “zadatak” (piše na njihovoj web stranici) – “spriječiti da se zaboravi zlo kroz koje su prošli građani Mostara i Hercegovine”.

To je zapravo institucionalizacija parole “Don’t forget ‘93” ispisane na kamenu postavljenom pokraj starog mosta, koja je vremenom postala mobilizacijska točka i prijetnja. Taj i takav “Centar” okuplja i nagrađuje “prijatelje Bosne i Mostara” različitim nagradama pa i onom nazvanom “mimar mira” što bi prevedeno s turskog značilo graditelj mira. Zašto je ime nagrade na turskom – to je već složenija priča, ali je zato definicija “građana” jednostavna i svodi se uglavnom na Oručevićeve bivše i sadašnje podanike.

Nije nikakva novina (u Mostaru) predstavljati dio zajednice kao cjelinu i nametati partikularno kao univerzalno. Odavno ta praksa funkcionira. Za njezino razumijevanje valja napomenuti da se Oručević predstavlja dosljednim titoističkim “antifašistom”. To je ona vrsta “antifašizma” kakvu su svojevremeno među ostalima promovirali oficiri JNA Ratko Mladić i Veselin Šljivančanin (u Kijevu i u Vukovaru).

Zato nije ni čudo što je u ljeto 1993. godine Oručević zajedno s bivšim oficirom JNA i generalom Armije BiH Arifom Pašalićem dogovarao s Mladićem “zajednički izlazak na Neretvu i sve do Neuma” kao i stvaranje “srpsko-muslimanske hercegovačke regije”, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru “sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće.” Oručević, odnosno muslimansko političko i vojno vodstvo, mjesecima su plaćali Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u Mostaru.

Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da “oni časte” – valjda u ime “antifašizma” te bratstva i jedinstva “naših naroda”. Sve je to opisano u knjizi Šefke Hodžića “Operacija Jesen 94.” objavljenoj u Sarajevu 2007. godine, kao i u tekstu protojereja Alekse Zubca objavljenom u časopisu “Vidoslov” broj 3. iz 1994. godine. A gdje god je prisutna boljševičko-jugoslavenska verzija “antifašizma”, tu je i “počasni” i “doživotni” Stipe Mesić, “prijatelj Bosne”.

Taj ne propušta ni jednu priliku sjesti na stolicu u prvom redu, isturiti prsa za još jednu medaljicu, stati za govornicu i izliti bujicu mržnje i žuči po Hrvatima u Hercegovini (i Bosni). Bez obzira radi li se o ratnim, poratnim ili aktualnim temama. No, njegova su lupetanja poznata pa na njih ne vrijedi gubiti vrijeme ni prostor.

Kad nije s Mladićem, neće Oručević ni s Mesićem stići do Neuma.

Ipak, prava zvijezda ovogodišnje sesije istočno mostarskog mirotvorstva bivši je američki diplomat i Clintonov specijalni izaslanik Robert Gelbard za koga je smišljena i pripremljena nagrada “Mostar Peace Connection”.

U televizijskom intervjuu Gelbard je potvrdio da institucije BiH ne funkcioniraju, da BiH zaostaje te da nema uvjeta za ozbiljnije investicije. Zanimljivo je vidjeti kako Gelbard zamišlja to “ozbiljno investiranje” u BiH. Naime, on objašnjava da investitori žele pravnu sigurnost pa to potkrjepljuje i primjerom: “Ako potpišu ugovor na 30 godina za neku koncesiju za vađenje nekih ruda, oni moraju znati da će moći ostvariti svoja prava”. Tko ne bi poželio takve “investitore” i nova radna mjesta u rudnicima!?

Sretna je zemlja Bosna a bome i Hercegovina s takvim prijateljima i investitorima koji bi rado uzeli rude i prirodna bogatstva pod koncesiju i to najmanje na 30 godina. Spremaj lopatu za novi svjetski rekord “Alija Sirotanoviću”, imaju oni iskustva s koncesijama diljem svijeta.

Specijalni prijatelj Gelbard pokazao je oduševljenje Safetom Oručevićem kojega poznaje još iz (po)ratnih dana, pohvalio je Aleksandra Vučića s kojim privatno večerava, ali je s tugom u srcu iskazao “razočaranje” hrvatskim političarima koji “govore o trećem entitetu” i još gore – govore “o svojim pravima”.

Doista, iz perspektive ražalovanog američkog diplomata i aktualnog biznismena i lobista, nema ništa besmislenije do li tražiti ustavna i uopće ljudska prava, koja bi mogla zakomplicirati izdavanje 30 godišnjih koncesija na rude. I nije to sve! Gelbard je odlučno, hrabro i nepokolebljivo prozvao krivca za propalu državu, slabe institucije, loše međunacionalne odnose, korupciju i nefunkcionalno gospodarstvo te za sve probleme u “regionu”.

To je Marko Perković Thompson koji “mora biti zabranjen”, a “njegov negativni nacionalizam treba biti zaustavljen”. 
Ima Gelbard i rješenje: Treba prestati misliti o prošlosti a mora se misliti o budućnosti i jedinstvu. Treba jačati koordinaciju i suradnju među “malim zemljama” – eto ne mora to biti Jugoslavija – jer samo to može osigurati “održive ekonomske uslove”.

Moraju se te male zemlje “prestati svađati oko nekih malih, navodnih uvreda koje su dobili”. Izgleda da je Gelbard promašio “Centar”, pa ovi imaju misiju ne dopustiti zaborav – Don’t forget Robert!

Sjetih se Alana Forda i onog famoznog “Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena”. Secchijev (Max Bunker) “General War” mi s ove distance djeluje puno ozbiljnije i smislenije od diplomata Roberta Gelbarda i od politike koju je zastupao i koju zastupa.

Jednako tako, Grunfove parole po kojima je “bolje sto godina živjeti u blagostanju nego jedan dan mesti ulicu” izgledaju mi puno realističnije i smislenije od Gelbardova poziva na “okretanje budućnosti” i “zaboravljanje malih, navodnih uvreda” kao što su npr. Vukovar, Srebrenica, Bratunac ili Grabovica.

A Mesić? Što sad Mesić ima s tim?! On je samo ofucana crvena krpa pred očima Hrvata u Hercegovini, beznačajni statist farse u koju se tragedija po nekom pravilu uvijek pretvori.

Farse u kojoj nekadašnji gospodari rata dijele i dobivaju nagrade za mir kako do njega nikada ne bi došlo.

MP/Ivo Lučić/Večernji list/foto:



Komentari
Share Button