Marko Radoš: Po Ustavu smo svi jednaki: Registar branitelja je objavljen, gdje je popis agresora?

studeni 3, 2015 maxportal
Share Button

MARKO RADOŠ, TAJNIK UDRUGE STOPOSTOTNIH RATNIH INVALIDA I. SKUPINE, POVODOM GODIŠNJICE SMRTI BRANITELJICE NEVENKE TOPALUŠIĆ



HRVATSKI branitelji više od godinu dana prosvjeduju na Savskoj cesti u Zagrebu ispred Ministarstva branitelja tražeći najosnovnije, da se poštuje Domovinski rat, da zakon o hrvatskim braniteljima bude ustavan, da se ne izjednačava agresor i žrtva, da političari vode državu odgovorno, da se vodi briga o zdravlju hrvatskih branitelja…

Ispunjenje tih zahtjeva sanjala je i Nevenka Topalušić, koja je izdahnula prvih dana braniteljskoga prosvjeda. O braniteljskim prosvjedima i zahtjevima govori Marko Radoš, tajnik Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida prve skupine.

»Mi smo generacija koja je svojom borbom i svojom žrtvom ostvarila tisućljetni san o nastanku samostalne i neovisne države Hrvatske i nakon završetka rata tu državu smo prepustili u ruke političara, što se pokazalo velikom pogrješkom. Umjesto da Hrvatsku naprave zemljom u kojoj se živi dostojanstveno i u kojoj svi ljudi mogu živjeti od svojega rada, umjesto da naša zemlja bude jedna od najperspektivnijih zemalja srednje Europe, oni su učinili upravo suprotno.

Zbog osobnih i stranačkih interesa onih koji su vodili državu došlo je do rasprodaje dobara i nebrige za budućnost i opće dobro. Tako je kroz sve ove godine došlo do sustavnoga kršenja prava, nebrige i gaženja dostojanstva cjelokupne populacije hrvatskih branitelja, invalida i obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, što je posebno eskaliralo za mandata posljednje Vlade.marko radoš

Najave donošenja novoga zakona o hrvatskim braniteljima, sustavno nerješavanje problema branitelja i izjave pomoćnika ministra Bojana Glavaševića u kojima izjednačava hrvatske branitelje sa srbočetničkim agresorima prelile su čašu nezadovoljstva koja se godinama punila i natjerala je nas najteže invalide i sve druge branitelje koji su nam došli dati potporu da iziđemo ispred ministarstva i da započnemo s prosvjedima na Savskoj.«

Tko su branitelji u Saboru?

»Od početka prosvjeda imali smo svoje jasne zahtjeve bez obzira koliko su oni kroz medije kojima upravlja Vlada bili zamagljeni i iskrivljavani. To su donošenje novoga zakona o hrvatskim braniteljima koji bi bio na ustavnoj razini i smjena ministra Matića, njegove zamjenice Nađ i pomoćnika Glavaševića.

Kada smo započeli s prosvjedima, iskreno sam očekivao da će među nas doći svih 46 saborskih zastupnika sa statusom hrvatskoga branitelja bez obzira na stranačku pripadnost i da ćemo zajedno u nekoliko tjedana riješiti sve naše zahtjeve i početi rješavati probleme koji su se nakupili godinama.

Na žalost to se nije dogodilo ni nakon smrti Nevenke Topalušić, ni nakon samospaljivanja Damira Čakanića. Saborski zastupnici su prije svega poslušnici svojih partija, a tek daleko iza toga su hrvatski branitelji. Šator na Savskoj je bio krik, vapaj protiv nepravde koja se događa i hrvatskim braniteljima i hrvatskom narodu.«

Potreban ustavni zakon o braniteljima

Ključno pitanje prosvjeda je da zakon o hrvatskim braniteljima treba biti u Ustavu, na što Radoš odgovara: »Novi zakon o hrvatskim braniteljima je nuždan i on mora biti ustavni zakon da ni jedna vlast više ne može manipulirati braniteljima u političke svrhe, a isto tako da bi se dugoročno i trajno zaštitila prava HRVI i branitelja, članova obitelji kao jedne od najranjivijih skupina društva. Mislim da je to minimum koji su branitelji zaslužili kao stvaratelji i kao temelj ove države i valjda vrijedimo barem koliko i neke nacionalne manjine koje su zaštićene ustavnim zakonom.

Bez donošenja ustavnoga zakona o hrvatskim braniteljima sva priča o nama kao stvarateljima države i Domovinskom obrambenom ratu kao temelju države, sve polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobovima i pred spomenicima naših palih suboraca ispada kao najveće licemjerje političara.«

Hrvatski branitelji često se propituju – ako je objavljen registar hrvatskih branitelja te ako su pred Ustavom svi jednaki, treba li objaviti registar agresora na Hrvatsku i treba li napraviti lustraciju aboliranih četnika? Na to Radoš odgovara: »Jedan od razloga prosvjeda bio je i to što su se kroz Zakon o civilnim žrtvama rata u mirovinski sustav polako počeli ubacivati i oni koji su izvršili agresiju na Hrvatsku i na hrvatski narod. I zato smatramo da bi bilo nužno napraviti i registar onih koji su napadali Hrvatsku s jasnom namjerom da okupiraju njene dijelove i s tih prostora protjeraju sve nesrpsko stanovništvo. Na žalost i danas u hrvatskim institucijama rade i oni koji su ubijali, silovali i uništavali imovinu hrvatskih građana.

Mi smo brzo zaboravili da smo u Domovinskom ratu imali oko 16 000 poginulih, 37 000 ranjenih, raseljeno je oko 260 000 Hrvata, oko 30 000 ljudi je prošlo kroz srbočetničke logore, srušene su 122 katoličke crkve, razrušeno je više od 200 000 objekata, otkriveno je više od 150 masovnih grobnica. Zaboravili smo slike ubijenih i masakriranih hrvatskih branitelja, civila i djece od Vukovara, Slavonije, Banovine i Like pa sve do juga Dalmacije. Mora se znati da to nisu učinili neki imaginarni likovi i da ti ljudi danas žive među nama.«

Četničke udovice dobivaju stanove

»Tražimo da konačno za te zločine i netko odgovara, a ne da za te zločine bude nagrađivan. Apsurdno je da četničke udovice dobivaju stanove na područjima posebne državne skrbi u Hrvatskoj u 2015. godini od hrvatskih vlasti dok na stotine udovica hrvatskih branitelja, hrvatskih invalida i civila žrtava tih istih četnika nisu riješili svoja stambena pitanja.

I dok se ne objavi registar agresora, nitko tko se nalazio na okupiranom teritoriju Hrvatske ne bi smio dobiti status civilne žrtve rata dok se ne dokaže da nije bio pripadnik paravojnih četničkih postrojba ili pripadnik agresorske JNA. A prema podatcima koje je iznio ministar Matić, ima oko 11 000 onih koji bi dobili status civilnih žrtava rata bez ikakvoga jasnoga kriterija. Treba podsjetiti da su i ministar Matić i ministar Kotromanović obećali objaviti taj registar, a koliko vidimo od toga još nema ništa niti će biti.

Neka nova vlast i novi ministri trebali bi napraviti lustraciju aboliranih agresora, ali to će vrlo teško ići bez političke volje. U isto vrijeme ministar Matić za svoga mandata poništava rješenja više od 10 000 pripadnika HVO-a koji su bili sastavni dio hrvatskih oružanih snaga i dali su nemjerljiv doprinos u obrani i oslobađanju Hrvatske. I iskreno se nadam da će tu nepravdu iduća vlada ispraviti u najkraćem mogućem roku.

Dakle, potrebno je donošenje ustavnoga zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu bi bila sva prava, donošenje registra agresora, zaštita i poboljšanje prava branitelja i njihovih obitelji, promicanje istine o Domovinskom ratu kroz medije i učenje u školama i na fakultetima. Time bi bilo vraćeno dostojanstvo hrvatskim braniteljima iako je za mnoge ljude već kasno. Ne smijemo zaboraviti da je do sada umrlo više od 60 000 branitelja, od kojih ih je oko 5000 napravilo suicid. Na žalost svi oni otišli su i zbog nepravde koja je nanesena svima nama koji smo stvarali ovu državu.«

Političari rade podjele

Radoš ističe da su politika i političari doveli do polarizacije u društvu i razjedinjenja hrvatskoga naroda, što se isto tako odrazilo i na hrvatske branitelje. »Slogu koju smo imali za vrijeme Domovinskoga obrambenoga rata gotovo je nemoguće vratiti jer je tada bila ugrožena opstojnost cijeloga naroda i države i hvala dragomu Bogu da smo tada imali to zajedništvo. Danas su na žalost prevladali sitni i krupni interesi pojedinaca koji zbog svojih političkih i materijalnih interesa ne žele raditi za dobro naroda i zajednice.

U braniteljskoj populaciji to se najbolje vidi po broju udruga na svim razinama koje u dosta slučajeva imaju samo svrhu zadovoljiti ego pojedinaca. I dok na jednoj strani imamo situaciju da zakone i budućnost nama i našoj djeci kroje razne ‘Documente’ i slične udruge i dok su branitelji marginalizirani i u lošem zdravstvenom i imovinskom stanju, udruge iz Domovinskoga rata bave se sasvim trivijalnim stvarima za hrvatsko društvo. Veliku odgovornost za stanje u kojemu su se našli hrvatski branitelji nose i oni koji su nas vodili za vrijeme rata, naši časnici s velikim činovima. Nisu nikada smjeli zaboraviti da su svoje činove i svoje položaje u društvu dobili prije svega zahvaljujući svojim poginulim suborcima i onima koji su ostali bez dijelova svoga tijela, a isto tako i ostalim hrvatskim braniteljima koji se trenutačno nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji, zaboravljeni i marginalizirani.

Neki su se našli u privatnim poslovima, neki su se povukli i žive svoj život, ali mislim da su oni trebali biti ti koji uz nas sve ostale nisu smjeli dopustiti da hrvatski branitelji dospiju za kratko vrijeme u ovakav položaj u društvu. Moram na žalost napomenuti da u ovih godinu dana prosvjeda u Savskoj 66, gdje se rješava budućnost hrvatskih branitelja, a po meni u velikoj mjeri i hrvatskoga naroda, mnogi su došli samo da bi bili viđeni, a neki na žalost ni to.«

Izrael kao uzor

O tome koliko i kako hrvatski branitelji mogu pomoći svojim iskustvom, posebno domoljubljem da zemlja iziđe iz krize, Radoš kaže: »Najveći problem za sve branitelje dogodio se kada su desetci tisuća u najboljoj i najkreativnijoj životnoj dobi poslani u prijevremenu mirovinu. Ti ljudi su prestali biti važan čimbenik u društvu i prekinuti su im gotovo svi socijalni kontakti. Ljudi koji su bili sposobni dobiti rat bili su sposobni i trebali su voditi državu i u miru. Naš uzor domoljublja i vođenja države trebao je biti Izrael koji je za svakoga svoga vojnika i časnika našao mjesto i u civilnim strukturama države. Kada bi ti ljudi bili raspoređeni u državnim tvrtkama, ministarstvima i na drugim ključnim mjestima u državnom aparatu, onda bi se jamačno drukčije brinuli za državne interese i za interese hrvatskoga naroda nego što to čine sadašnje političke strukture.«

Drukčiji ljudi moraju voditi državu

Dok mnoge zemlje vraćaju svoje iseljenike, na primjer Izrael u koji se posljednjih desetak godina vratilo oko 2 800 000 njih iz bivših zemalja Sovjetskoga Saveza, hrvatska vlast iseljava svoju mladost. »Prilikom putovanja u zemlje Europe često se pitam što to oni imaju, a mi nemamo, pa su te zemlje po svim mjerilima puno uspješnije od nas i poželjne za život za ljude iz cijeloga svijeta«, navodi Radoš.

»To me muči još od kada sam bio dijete jer je moj otac kao i mnogo drugih otčeva morao ići zaraditi svoj kruh i kruh za svoju obitelj u Njemačku još 60-ih godina prošloga stoljeća. I u te se zemlje masovno posljednjih godina iseljava i naša mladost. Uvijek dođem do istoga zaključka – imaju drugačije ljude koji im vode državu. Imaju ljude koji su stvorili pravilan sustav i zakone kojih se pridržavaju, pa su i sustav i ljudi i zakon u službi zajedničkoga boljitka, a ne u službi osobnih dobitaka. Izborom ljudi koji će rad za opće dobro staviti ispred osobnih interesa i ispred interesa svojih političkih partija može se očekivati boljitak za hrvatski narod i za sve građane Republike Hrvatske.

Kada se bude cijenio i vrednovao rad i poštenje, a ne politička podobnost i poltronstvo u samom političkom vrhu države i vrhu stranaka, tek tada se može očekivati zaustavljanje trenda iseljavanja mladih, kojih se u prethodnih nekoliko godina iselilo više od 100 000, i poboljšanja gospodarskog stanja u zemlji.«

Neodgovornim političarima treba suditi

Radoš kaže da je odgovornost političara prema promašenim projektima i pronevjerama jedino moguće riješiti kaznenom odgovornošću i puno učinkovitijim pravosuđem nego što ga sada imamo.

»Naše neefikasno pravosuđe koje je još uvelike nasljeđe socijalističkoga i komunističkoga sustava jedan je od velikih, ako ne i najvećih uzroka moralne i gospodarske krize u zemlji. U ovih 25 godina samostalnosti Hrvatske malo tko ili gotovo nitko nije zakonski odgovarao zbog golemih materijalnih šteta koje su nanesene hrvatskom narodu i koje utječu na kvalitetu standarda cijele zemlje. I mislim da to nije slučajnost i nitko ne može poreći da su mnogi koji su sudjelovali u pronevjerama, uništavanju državnih tvrtki, raznim pogodovanjima u milijardskim iznosima morali odgovarati za učinjeno, ali smo svi svjedoci da te odgovornosti nema.

Tako smo došli do apsurdnih situacija da se kriminal što je veći tim više i isplati, jer sitni kriminalci bivaju kažnjavani i procesuirani, a oni koji su uništavali tvrtke od strateške vrijednosti za državu bivaju nagrađivani novim položajima ili menadžerskim ugovorima i njihovi slučajevi bivaju zaboravljeni. Samo da spomenem sumnjive privatizacije Ine, telekomunikacija, Plive, banaka, hotelskih kuća itd… Tu smo izgubili naše buduće mirovine i naša ulaganja u bolnice, škole, vrtiće i infrastrukturne objekte važna za sve građane Hrvatske. Na tim slučajevima naše pravosuđe mora pokazati svoju učinkovitost, ali kako vidimo, na žalost, još ništa od te učinkovitosti.«

Vlado Čutura/Glas koncila



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button