PREŠUĆENA POVIJEST: Sjećanje na stravične zločine partizana

lipanj 23, 2014 maxportal
Share Button

 



Na Ljubuši je 15. lipnja služena sveta misa za 18 žrtava  zločina koji su na tom mjestu mučki ubijeni 13. lipnja 1944. godine. Nedužne civile  brutalno su pobili partizani, razbojnici kakve  svijet još nije upoznao

vedasic _6 Sveta misa slavljena je prvi put nakon 70 godina na mjestu zvjerskoga ubojstva.

Misno slavlje predvodio je dr. fra Robert Jolić koji je uvodnoj riječi istaknuo:

– Prošlo je točno 70 godina od stravičnog zločina kojega su upravo na ovome mjestu na sv. Antu, 13. lipnja, 1944. godine počinili partizanski šumski razbojnici brutalno pobivši 18 osoba, civila, potpuno nevinih, od kojih 16 iz Vedašića i dvoje iz Letke. Ti su ljudi pošli na Ljubuši ne bi li pronašli stoku koju su im nekoliko dana ranije oteli isti ti partizani. Svoju su naivnost platili glavom, još nesvjesni da takvih razbojnika i krvnika kakvi su bili partizani svijet još nije upoznao.

Ova sveta misa slavljena je prvi put nakon 70 godina na mjestu zvjerskoga ubojstva.

– Činimo to ne da bismo tražili osvetu, ne radi zločinaca, nego da bismo odali počast nevinim žrtvama. Oni su to zaslužili. Oni su štoviše zaslužili i da im se upravo na ovome mjestu podigne spomenik dostojan njihove žrtve, kazao je fra Robert navodeći imena  žrtava i kratke podatke o njihovoj smrti.

Žrtve su bile osobe starosne dobi između trinaest i šezdeset godina. Kako nije preživio ni jedan svjedok podatke o stanju osoba pronađenih nakon pokolja donosimo na temelju pripovijedanja svjedoka koji su pronašli umorene sumještane.

1. Ivan Miškić zv. Milan r. 1886. Pronađen potpuno izmasakriran i satrven, kostiju potpuno izlomljenih, tako da su mu tijelo morali donijeti u vreći.

2. Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

3. Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

4. Josip Gudelj r. 1891. Također odveden podalje i strijeljan zajedno s Ilijom Miškićem. Ni na njemu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

5. Anica Gudelj r. 1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

6. Jakov Bokanović r. 1889. Po svjedočenju očevidaca iznakažen do te mjere da ga se od straha nije moglo gledati.

7. Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

8. Ante Bokanović Antuka r. 1903. Pronađen nešto podalje od ostalih, ispod jedne litice gdje je bačen u šumu. Po ozljedama na tijelu se vidjelo da je bio teško mučen i polomljen.

9. Ruža Bokanović Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

10. Iva Šteko r. 1897. Pronađena iznakažena s očenašima u ruci. Grudi su joj bile probodene i tijelo iznakaženo, a glava probijena. Pretpostavlja se da je umrla u teškim mukama sklopljenih ruku.

11. Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

12. Bože Papić Boko r. 1907. Pronađeno tijelo bilo je zvjerski unakaženo. Noge su mu oderali sve do nokata.

13. Bože Papić Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

14. Jozo Papić Jozuka r. 1922. Također krvnički unakažen, oderane kože s nagorjelim tijelom što bi moglo značiti da je stavljan na vatru kako bi krvnici udovoljili različitim metodama mučenja.

15. Stojan Papić Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

16. Blaž Bilić r. 1926. Njegovo tijelo je pronađeno potpuno golo. Umoren na vrlo čudan način, bez vidljivih izvanjskih ozljeda. Tijelo je bilo neuobičajeno dugačko i tanko što upućuje na to da su ga krvnici mučili rastezanjem. Pretpostavlja se da je umro u strašnim mukama.

17. Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

18. Miško Ljubičić r. 1924. Pronađeno tijelo s mnogim ozljedama od bodeža, a nogu oguljenih do nokata.

Sve navedene žrtve partizanskogastravičnog zločina bile su iz sela Vedašića, osim Blaža Bilića i Andrije Radoša koji su iz Letke. Sva tijela su nakon zločina sakupljena i prevezena zaprežnim kolima do sela, a potom pokopana u mjesna groblja. Jedino je tijelo dječaka Andrije Radoša njegov otac donio u vreći i ukopao u groblje.

Fra Robert Jolić je u propovijedi naglasio:

– Rat je nešto najstrašnije što čovjek može iskusiti, nešto što se ne bi smjelo poželjeti ni najgorem neprijatelju. Oni koji su iskusili strahote Drugoga svjetskog rata znaju to vrlo dobro (ne znam ima li od takvih još tkogod živ ovdje), kao i oni koji se sjećaju Domovinskoga rata. Prema procjenama u Drugom ratu, najsmrtonosnijem ratnom sukobu u povijesti, smrtno je stradalo između 50 i 60 milijuna ljudi, što bi značilo preko 2,5 posto ukupnoga stanovništva na svijetu. Točan, ukupan, broj može se samo pretpostaviti. Nažalost, milijuni su stradali kao popratne, kolateralne žrtve, civili koji nisu sudjelovali u ratu, djeca, bezbrojni nevini i nemoćni.

Stradalo preko 2000 Hrvata

I u našem duvanjskom kraju navedeni je rat uzeo strašan danak: preko 2000 samo Hrvata, dok je točan broj Muslimana i Srba nepoznat, ali i oni su teško stradali. Još je strašniji podatak da je među Hrvatima samo 1/4 vojnika stradalih za vrijeme ratnih operacija. Sve ostalo, više od 3/4 su ili civili pobijeni za vrijeme rata, ili hrvatski vojnici pobijeni na „križnim putovima“ po okončanju rata ili ubijeni kasnije od OZN-e ili UDB-e, ili pak stradali u bombardiranjima i granatiranjima.

Danas se sjećamo i molimo za 18 civilnih žrtava rata koji su brutalno pobijeni ovdje na Ljubuši prije 70 godina. Znamo njihova imena: pročitali smo na početku mise. Znamo kako su ubijeni i kakve su životinje bili oni koji su bili u stanju počiniti takva zvjerstva. Znamo štoviše i imena onih koji su to učinili. Koliko god i danas strašno zvučalo kakvim su se sve metodama mučenja služili ti partizanski zločinci i koliko god čovjek u svojoj ljudskoj slabosti ponekad osjeti u sebi mržnju i želju za osvetom, mi to nećemo nikada činiti, niti smo se ovdje sastali zbog toga. Štoviše, u posljednjem ratu bilo je itekako prilike za osvetu, ali valja pohvaliti i odati priznanje na kršćanskom svjedočenju djeci i unucima onih koji su pobijeni u Drugom ratu da nisu željeli niti tražili osvetu. Tako nas uči naša kršćanska vjera, tako želimo zatvoriti lanac mržnja i besmislenoga ubijanja koji nikome ne donosi dobro.

Umrli su u strašnim mukama

Ista ta vjera koja nas uči praštati – jer je Krist oprostio svojim mučiteljima u trenucima kad su ga mučili i čavlima prikivali za križ, uči nas i da kraj ovozemaljskoga života nipošto nije kraj života kao takvoga, nego naprotiv ulazak u jedan bolji i savršeniji svijet.

Tako slušamo u pokojničkom predslovlju: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ Tako duboko vjerujemo i da je 18-ero mučenika kojih se danas sjećamo i za koje se Gospodinu molimo, našlo svoj vječni smiraj u njegovoj ljubavi te da ih je njihova žrtva, po kojoj su se suobličiti Kristovoj muci i smrti, učinila dostojnima kraljevstva nebeskoga.

Kako reče Isus: „Ako pšenično, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.“ Čuli smo i starozavjetnog mudraca kako divno govori o smrti: odlazak s ovoga svijeta je za bežbonike nesreća i propast. Naprotiv, za vjernike – to je nagrada i svrha života: „Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio u kušnju i našao da su ga dostojni.“

Uistinu, braćo i sestre, ako se za malo muke dobivaju velika dobra, koliko li će više dobara i vječne sreće zadobiti naši pokojnici koji su umrli u strašnim mukama, poniženi i dokraja zlostavljeni!

Molimo da se ne ponovi

Ubijeni kao potpuno nevine žrtve ljudske mržnje i ludosti. Nitko ne može opisati tu muku i opravdati zločin koji je počinjen na ovome mjestu – kao, uostalom, i bilo koji zločin nad nevinim ljudima, bez obzira kojem narodu ili vjeri pripadali. Ali zato vjerujemo da Bog izobilno nagrađuje nevinu žrtvu. Ali zato molimo Boga na ovome mjestu da se ovakvi ili slični zločini više nikada ne dogode. Jer Bog je jedini Gospodar i života i smrti i jedini on ima pravo život dati i život oduzeti. Čovjek nikada!

Želio bih na kraju iskreno zahvaliti svima onima koji su se potrudili da se na ovaj način sjetimo žrtava bezumne mržnje i da za njih proslavimo misu zadušnicu na mjestu gdje su brutalno pobijeni prije 70 godina. Također i sve vas potičem da ih podržite u ostvarenju ideje i izgradnji prikladnoga spomenika na mjestu njihove smrti.

Neka Gospodin pokojnima udijeli vječni mir, a žive sačuva od svakoga zla te udijeli svijet mir i odsustvo svakoga rata i mržnje!

Fra Robert Jolić

Foto: Ivica Šarac



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button